REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Andrije Hebranga 9, Metković

Poslovni broj: P-275/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu Damiru Ujduru, u pravnoj stvari tužiteljice PS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Mateu Barbiru, odvjetniku u Vrgorcu, protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon glavne rasprave zaključene 9. srpnja 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno, njezina punomoćnika i zamjenika općinskog državnog odvjetnika u Metkoviću, dana 30. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Utvrđuje se da je tužiteljica PS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], vlasnica za cijelo geometrijski određenih dijelova kat. čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], zk. tijelo II., i to:

– dijela u površini od 144 m², koji je u skici izmjere označen lomnim točkama brojeva 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15 i 1,

– dijela u površini od 97 m², koji je u skici izmjere označen lomnim točkama brojeva 16, 17, 18, 19, 20, 21, 22, 23 i 16, te

– dijela u površini od 644 m², koji je u skici izmjere označen lomnim točkama brojeva 24, 25, 26, 27, 28, 29, 30, 31, 32, 33, 34, 35, 36, 37 i 24,

sve prema skici izmjere (geodetskom snimku s homogeniziranim katastarskim planom) koja je sastavni dio nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za geodeziju AS, dipl. ing. geod., oznake vještva V16_2026 od 5. lipnja 2026., a koja skica izmjere čini sastavni dio ove presude, pa je tužiteljica ovlaštena na temelju ove presude i prijavnog lista zatražiti uknjižbu prava vlasništva na naprijed navedenim dijelovima nekretnine na svoje ime, za cijelo, uz istodobnu uknjižbu brisanja toga prava s imena tužene Republike Hrvatske, što je tužena dužna trpjeti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 27. studenoga 2025. podnijela tužbu protiv tužene Republike Hrvatske radi utvrđenja prava vlasništva dijelova kat. čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]. U tužbi u bitnome navodi da je u zemljišnoj knjizi ovoga suda, u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], na predmetnoj nekretnini kao vlasnik za cijelo upisana tužena, dok je ista čestica u katastarskom operatu upisana u više posjedovnih listova na razne osobe. Tužiteljica u posjedu i vlasnosti drži tri geometrijski odijeljena dijela te nekretnine, koje je za potrebe postupka dala identificirati po stalnom sudskom vještaku za geodeziju u skici izmjere iz ožujka 2025., a koji dijelovi zajedno s dijelovima susjednih čestica 4349/3 i 4350, k. o. [katastarska općina], čine jedinstvenu cjelinu u naravi – kuću (montažni objekt) i dvorište, omeđene suhozidima i kamenim međašnim znakovima, položene u mjestu [adresa], sjeverno od državne ceste.

2. Glede osnove stjecanja tužiteljica navodi da je vlasništvo predmetnih dijelova nekretnine stekla darovnim ugovorom od 19. kolovoza 2025. (OV-6768/25), sklopljenim s ocem ES, koji je pravo vlasništva stekao nasljeđivanjem iza smrti svoga oca, sada pok. CS pok. NS (rješenje o nasljeđivanju posl. br. O-32/22), s time da je sunasljednik TS svoj suvlasnički dio od 1/2 prenio ES darovnim ugovorom od 17. listopada 2024. (OV-1653/24). Posjed tužiteljice i njezinih pravnih prednika bio je savjestan, zakonit i miran te gotovo svim mještanima [adresa] poznat, pa drži da je vlasništvo stečeno dosjelošću, dok je zemljišnoknjižno stanje na tom području već čitavo stoljeće devastirano te upisane osobe nemaju stvarnih posjedovnih ni vlasničkih prava. Prije podnošenja tužbe tužiteljica se, sukladno članku 186.a Zakona o parničnom postupku, obratila tuženoj zahtjevom za mirno rješenje spora, predanim preporučeno pošti 21. kolovoza 2025., a zaprimljenim 25. kolovoza 2025., na koji je tužena odgovorila dopisom broj NDO- 48/25 upućujući tužiteljicu na pokretanje postupka osiguranja dokaza, na što se tužiteljica očitovala podneskom od 1. rujna 2025.

3. Podneskom zaprimljenim uz tužbu tužiteljica je ispravila omašku u pisanju tužbenog zahtjeva u pogledu označavanja skice izmjere. Nakon provedenog očevida i geodetskog vještačenja, podneskom od 11. lipnja 2026. tužiteljica je uredila (precizirala) tužbeni zahtjev tako da površine i oznake lomnih točaka predmetnih dijelova nekretnine uskladi s nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke od 5. lipnja 2026., pa konačno postavljeni tužbeni zahtjev glasi kao u izreci ove presude. Budući da se konačno uređenim zahtjevom istovjetni zahtjev za utvrđenje samo uskladio s rezultatima vještačenja, uz neznatno smanjenje utuženih površina (s ukupno 906 m² na ukupno 885 m²), ne radi se o preinaci tužbe za koju bi bio potreban pristanak tužene (članak 190. stavak 1. u vezi s člankom 191. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP), a smanjenje tužbenog zahtjeva u smislu članka 191. stavka 2. ZPP-a u svakom je slučaju dopušteno bez pristanka protivne strane.

4. Tužena se u odgovoru na tužbu broj P-DO-5/2026 od 12. veljače 2026. protivila tužbi i tužbenom zahtjevu. Prije svega je istaknula procesni prigovor da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 186.a ZPP-a jer je tužiteljica, iako pozvana da zahtjev za mirno rješenje spora dopuni relevantnom dokumentacijom te da sukladno članku 186.a stavku 10. ZPP-a pokrene postupak osiguranja dokaza radi utvrđivanja činjenica o kojima ovisi zauzimanje stava o osnovanosti zahtjeva, to izrijekom odbila podneskom od 1. rujna 2025., pa bi se, u vezi s člancima 38. i 39. Zakona o državnom odvjetništvu, imalo smatrati da zahtjev za mirno rješenje spora nije ni podnesen, zbog čega je predložila tužbu odbaciti.

5. Glede merituma tužena je navela da tužiteljica ne dokazuje jesu li i koji njezini pravni prednici bili u posjedu predmetne nekretnine, na koji način i koje kvalitete je bio taj posjed te tko je od prednika i kada stekao pravo vlasništva dosjelošću; da stjecanje od nevlasnika ne predstavlja valjanu pravnu osnovu stjecanja; da iz priloženih isprava nije vidljivo da bi predmetna nekretnina u utuženoj površini i obliku bila predmetom raspolaganja označenih prednika; te da zbog brojnih linija nasljeđivanja nije jasan slijed kojim bi vlasništvo pripalo isključivo tužiteljici. Ukazala je i na potrebu identifikacije predmeta spora po vještaku geodetske struke na očevidu, na potrebu raspravljanja predstavlja li dio nekretnine javno dobro u smislu propisa o cestama i komunalnom gospodarstvu, predloživši pribavljanje očitovanja Grada Vrgorca, Hrvatskih cesta d.o.o. i Županijske uprave za ceste Split, podataka Informacijskog sustava prostornog uređenja i Geoportala DGU o izgrađenosti nekretnine u slojevima od 1968. do danas te očitovanja Hrvatskih šuma d.o.o. o eventualnoj pripadnosti dijela nekretnine šumskogospodarskoj osnovi, kao i pozivanje navedenih osoba s intervencijskim učinkom. Istaknula je da radi nesavjesnosti, odnosno nepoštenja posjeda ne mogu biti ispunjene pretpostavke stjecanja dosjelošću ni po paragrafu 328. Općeg građanskog zakonika, ni po članku 72. stavku 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, ni po članku 18. stavku 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Predložila je tužbu odbaciti, podredno tužbu i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, uz naknadu troška sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura.

6. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 9. srpnja 2026. punomoćnik tužiteljice izlagao je i predlagao kao u tužbi i tijekom postupka, posebno kao u podnesku od 11. lipnja 2026., dok je zamjenik općinskog državnog odvjetnika izlagao kao u odgovoru na tužbu, ustrajući na svim prigovorima i dokaznim prijedlozima te se protiveći preciziranom tužbenom zahtjevu, a u spis je priložio izvod Geoportala DGU sa slojevima iz 1968. godine, Hrvatske osnovne karte, 2011. i 2024. godine, očitovanje Županijske uprave za ceste Split od 7. travnja 2026. i očitovanje Hrvatskih šuma d.o.o. od 17. veljače 2026. Ročištu je pristupio i komunalni redar Grada Vrgorca koji je izjavio da se Grad Vrgorac ne protivi ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, a utvrđeno je da je obavijest o parnici u smislu članka 211. ZPP-a dostavljena Gradu Vrgorcu, Županijskoj upravi za ceste Split i Hrvatskim cestama d.o.o., pri čemu se nijedna od navedenih osoba nije umiješala u parnicu.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], izvod iz katastarskog plana i izvatke odnosno prijepise posjedovnih listova broj 25, 40, 55, 58, 61, 121, 123, 129, 131, 137, 141, 143, 148, 201, 334, 348, 351, 384, 385 i 404, sve za k. o. [katastarska općina], u rješenje o nasljeđivanju posl. br. O-32/22, darovni ugovor od 17. listopada 2024. (OV-1653/24) i darovni ugovor od 19. kolovoza 2025. (OV-6768/25), u zahtjev za mirno rješenje spora s dokazom o predaji i primitku, dopis tužene broj NDO-48/25 i očitovanje tužiteljice od 1. rujna 2025., u zapisnik o očevidu na licu mjesta od 18. svibnja 2026., u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za geodeziju AS, dipl. ing. geod., oznake V16_2026 od 5. lipnja 2026., sa skicom izmjere, fotografijama lica mjesta, kopijom katastarskog plana i prijepisima vlasničkog i posjedovnih listova, u izvod Geoportala DGU s povijesnim slojevima te u očitovanja Županijske uprave za ceste Split od 7. travnja 2026. i Hrvatskih šuma d.o.o. od 17. veljače 2026. Saslušani su svjedoci ĆS, ES, VS i MS te tužiteljica kao stranka.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Sud je najprije ocijenio procesni prigovor tužene o neispunjenju pretpostavki iz članka 186.a ZPP-a. Prema članku 186.a stavku 1. ZPP-a, osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se prije podnošenja tužbe obratiti nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, a prema stavku 5. istoga članka, ako zahtjev ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od 90 dana od podnošenja, podnositelj može podnijeti tužbu nadležnom sudu. U ovom je predmetu nesporno, a i dokazima utvrđeno, da je tužiteljica zahtjev za mirno rješenje spora predala preporučenom pošiljkom 21. kolovoza 2025., da ga je tužena zaprimila 25. kolovoza 2025. te da spor mirnim putem nije riješen, nakon čega je tužba podnesena 27. studenoga 2025., dakle po proteku roka od 90 dana.

10. Procesna pretpostavka dopuštenosti tužbe iz članka 186.a ZPP -a jest podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora, čime se tuženoj omogućuje da se s prijepornim odnosom upozna i spor eventualno riješi bez parnice. Ta je svrha u konkretnom slučaju ostvarena: zahtjev tužiteljice sadržavao je određeno označenje nekretnine i njezinih dijelova (uključujući skicu izmjere ovlaštenog geodeta iz ožujka 2025.), činjeničnu osnovu stjecanja i ono što se od tužene traži, o čemu se tužena i sadržajno očitovala dopisom broj NDO-48/25. Odredba članka 186.a stavka 10. ZPP- a, na koju se tužena poziva, podnositelju zahtjeva daje ovlaštenje – a ne nameće dužnost – da od suda zatraži izvođenje dokaza po pravilima o osiguranju dokaza; propuštanje korištenja tim ovlaštenjem ne može se izjednačiti s nepodnošenjem zahtjeva, niti za sobom povlači fikciju iz članka 39. Zakona o državnom odvjetništvu, koja je vezana uz nevraćanje ispravljenog, odnosno dopunjenog zahtjeva koji ne sadrži ono što mora sadržavati tužba ili je nerazumljiv, što ovdje nije slučaj. Stoga uvjeti za odbačaj tužbe nisu ispunjeni.

11. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige utvrđeno je da je kat. čest. zem. [katastarska čestica] (šuma) upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk. tijelo II., s uknjiženim pravom vlasništva tužene Republike Hrvatske za cijelo. Uvidom u izvatke i prijepise posjedovnih listova utvrđeno je, međutim, da je ista katastarska čestica u katastarskom operatu razdijeljena u čak dvadesetak posjedovnih listova na različite osobe (pretežito članove obitelji MS i VS iz [adresa], uz Hrvatske šume d.o.o. i tuženu, koja je kao posjednik upisana sa svega 2.543 m² od ukupne površine čestice), s različitim kulturama (šuma, pašnjak, oranica, vinograd, kamenjar). Već iz navedenoga proizlazi da zemljišnoknjižno stanje i stanje katastarskog operata na tom području nisu međusobno usklađeni te da knjižno stanje očito ne odražava stvarne posjedovne i vlasničke odnose, što potvrđuje navode tužbe o dugotrajnoj neusklađenosti zemljišnih evidencija u k. o. [katastarska općina].

12. Očevidom na licu mjesta održanim 18. svibnja 2026. uz sudjelovanje stalnog sudskog vještaka za geodeziju AS, dipl. ing. geod., te njegovim nalazom i mišljenjem oznake V16_2026 od 5. lipnja 2026., predmet spora je nedvojbeno identificiran. Vještak je izradio geodetski snimak – skicu izmjere s homogeniziranim katastarskim planom na kojoj su prikazani snimljeno (topografsko) stanje terena, homogenizirane katastarske granice te katastarske i zemljišnoknjižne oznake čestica. Predmetni obuhvat predstavljaju tri razdvojena dijela kat. čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], prikazana žutom ispunom, svaki označen svojim lomnim točkama i iskazanom površinom (144 m², 97 m² i 644 m², ukupno 885 m²), uz navedene koordinate svake lomne točke. Prema mišljenju vještaka, ta tri obuhvata čine jedinstvenu cjelinu na terenu kada se uzme u obzir da tužiteljica raspolaže sudskom presudom glede dijelova susjednih kat. čest. zem. [katastarska čestica], koji dijelovi sve povezuju u jednu funkcionalnu cjelinu. Iz priloženih fotograf ija lica mjesta razvidno je da se na obuhvatu nalaze gospodarski objekt (radionica) s uređenim dvorištem, ograđeni suhozidima i podzidima, uz državnu, odnosno županijsku cestu. Vještak je na raspravi, na upit suda, dodatno pojasnio da je granicu predmeta spora u odnosu na državnu cestu uskladio sa zahtjevima Hrvatskih cesta, a da je linija od točke 18. do točke 20. na terenu položena u skladu s izgrađenim podzidama, na udaljenosti od jednog do jednog i pol metra od ceste, i to na štetu tužiteljice, s čime se tužiteljica izrijekom suglasila. Nalaz i mišljenje vještaka izrađeni su stručno, jasno i cjelovito, sukladno pravilima struke, stranke na njih nisu imale primjedbi, pa ih je sud u cijelosti prihvatio.

13. Svjedok ĆS (rođen u [adresa], gdje živi cijeli život, vlasnik međašne nekretnine) iskazao je da je predmetna nekretnina oduvijek bila vlasništvo ĆS – najprije pradjeda tužiteljice NS, potom djeda AS, a zatim ju je naslijedio tužiteljičin otac ES s bratom TS, koji su se međusobno dogovorili o pripadnosti nekretnina i među kojima nema sporova. Na nekretnini su bila dva veća komada na kojima se sadio krumpir te nekoliko manjih lastvi za sijanje sočiva. Pradjed NS preminuo je oko 1980. u devedesetim godinama života; od djece je imao šest kćeri i sina AS, a kćeri su se prema starom mjesnom običaju odricale svojih dijelova u korist brata. Djed Ante rođen je 1933., a umro je nekoliko godina prije rasprave. Nikada nitko nije ometao ni AS, ni njegove prednike, ni nasljednike u posjedu. Nekretnina nikada nije bila državno zemljište; dijelom je bila omeđena suhozidom, a dijelom mrginjima – međašnim oznakama u vidu "zakresina" (u kamen uklesanih crta) na koje se stavljao kamen zvan "čuljak". Šuma (grab, jasen i smrič) koristila se za potkresivanje i hranjenje životinja te za ogrjev. Suprug tužiteljice na nekretnini je prije otprilike godinu i pol izgradio radionicu, čemu se nitko u selu nije protivio jer je izgrađena upravo na njihovoj nekretnini, na dolcu gdje je bila obradiva površina; nitko iz Hrvatskih šuma, kao ni lugari iz bivše države, nikada nije ometao Vujčiće ni tužiteljicu, dok su se koze gonile na zemljišta koja su se smatrala državnima ("općinskima") kako se ne bi uništavalo svoje.

14. Svjedok ES (susjed, čiji su djed i otac 1985. izgradili kuću uz predmetnu nekretninu, na kat. čest. zem. [katastarska čestica]) iskazao je da je predmetna nekretnina, kao i njegova, "starina ES" te da ju je u povijesti držao pradjed tužiteljice pok. NS, kojeg je naslijedio sin AS, dok su Antine sestre (njih šest) svoje udjele prema mjesnom običaju ustupale bratu; iza smrti CS imovinu su naslijedili TS i ES, među kojima nema sporova, a TS je svoja prava na ovoj nekretnini us tupio bratu ES, koji ih je prenio na tužiteljicu. Nekretnina je u sjevernom dijelu, prema asfaltnoj cesti prema zaseoku Vujčići, bila pretežito obradiva površina na kojoj su se naizmjence sijali pšenica i sadio krumpir, dok je jugoistočni dio bio obrastao niskim raslinjem i makijom te se koristio za ogrjev; istodobno s poljodjelskim radovima obavljala se i ispaša koza. Granice posjeda su nesporne: prema njegovoj nekretnini izgrađen je betonski zid s nastavkom suhozida, istočnu granicu čine dijelom suhozid i kameni međašni znakovi, a s južne i sjeveroistočne strane su županijska i državna cesta. Nikada nije čuo da bi netko treći svojatao predmetnu nekretninu, niti da bi država i državna tijela poduzimala mjere protiv tužiteljice ili njezinih prednika glede posjedovanja i korištenja nekretnine, na kojoj je u novije vrijeme izgrađen objekt u kojem suprug tužiteljice obavlja djelatnost.

15. Svjedok VS (iz [adresa], živi stotinjak metara od predmetne nekretnine) iskazao je da mu je na toj lokaciji "gotovo svaka stopa poznata" te da je nekretnina, otkad on zna za sebe, "od VS" – najprije NS, zatim njegova sina CS, a poslije Antine smrti naslijedili su je ES i TS te je po njihovu dogovoru pripala ES. Na sredini je bio veći komad plodnije zemlje na kojem su se sadili pšenica i krumpir, a na malim lastvama sijali su se slanjak, grahorice, bob i slično; na južnom dijelu bila je šuma koja se koristila za ogrjev i ispašu stoke. Predmetna nekretnina oduvijek se držala privatnom, dok se takozvana "muša" (zajedničko, odnosno državno zemljište) nalazila dalje od nje – nju su čuvali lugari, koji nisu zalazili na privatne dijelove. Nekretnina je dijelom obzidana suhozidom, a drugdje su međašni znak bile "zakresine" s kamenom "čulkom". Nitko nikada nije ometao ni Vujčiće ni tužiteljicu u posjedu. Na mjestu današnje hale nije bilo šume, već pretežito obradiva zemlja; svjedok je svojim očima vidio gradnju i nikada nije vidio da bi je itko, pa ni Hrvatske šume, branio. Po predaji, obitelj VS na tom području živi oko šest stotina godina.

16. Svjedok MS (rođen i živi u [adresa]) iskazao je da često prolazi kraj predmetne nekretnine, da mu je poznato da je posjed VS i da je bila u posjedu pok. CS, djeda tužiteljice; na mjestu današnje radionice bila je njihova zemlja s manjim vrtlićima u kojima se sijalo sočivo, a na jugu manja šuma jasena, graba i smriča, dok je s gornje strane bio put. P glede te nekretnine nikada nisu imali problema ni s mještanima ni s vlastima, bilo bivše bilo sadašnje države, kao ni unutar obitelji. Prilikom gradnje radionice nitko od strane Hrvatskih šuma, Hrvatskih cesta i ostalih nije branio gradnju; šuma se koristila za ogrjev i dijelom za prehranu stoke, na način na koji i sam svjedok i danas koristi sličnu šumu za svojih dvadeset koza i dvije krave.

17. Tužiteljica je, saslušana kao stranka, iskazala suglasno navodima tužbe i iskazima svjedoka: predmetnu nekretninu darovanjem je stekla od oca ES, koji ju je naslijedio od svoga oca, njezina djeda CS (čije su se sestre odrekle nasljedstva u njegovu korist), a djed CS od pradjeda NS, kojemu je nekretnina također bila starina naslijeđena od njegova oca ĐS, tužiteljičina prapradjeda; susjedne nekretnine pripale su bratu navedenog ĐS i danas ih drže njegovi nasljednici. Prednici su nekretninu oduvijek držali u neometanom posjedu i nitko ih – ni mještani ni državne vlasti – nikada nije ometao. Kao djevojčica dolazila je pomagati djedu u "docu" gdje je sadio krumpir te baki pri ispaši koza, među ostalim i na predmetnoj nekretnini, čiji je dio prema glavnoj cesti bio šuma graba, jasena i smriča. Prije otprilike godinu i pol tužiteljica je sa suprugom na nekretnini izgradila radionicu i nasula zemljište koje sada čini dvorište radionice, pri čemu im nitko nije branio gradnju ni čišćenje terena, niti ih je itko iz Hrvatskih šuma smetao u posjedu. Djed CS rođen je 1933., a preminuo 2021. godine, dok je pradjed NS zasigurno rođen u 19. stoljeću. Opisala je granice posjeda (suhozidi na istoku, podzide prema asfaltnoj cesti, kameni međašni znakovi na zapadu, državna cesta s juga) sukladno skici vještaka te izjavila da nema primjedbi na liniju između točaka 18. i 20. utvrđenu prema stanju na terenu, budući da tim dijelom samo pristupa nekretnini, izrazivši spremnost taj dio po potrebi bez naknade ustupit i kao cestovni pojas.

18. Iskaze saslušanih svjedoka sud je u cijelosti prihvatio kao istinite i vjerodostojne. Riječ je o mještanima [adresa], odnosno neposrednim susjedima predmetne nekretnine, osobama poodmakle životne dobi koje o odlučnim činjenicama iskazuju na temelju vlastitih dugogodišnjih neposrednih opažanja, a dijelom i na temelju predaje svojih prednika. Njihovi su iskazi međusobno suglasni, životno uvjerljivi i bogati provjerljivim pojedinostima (način obrade pojedinih dijelova zemljišta, vrste kultura, korištenje šume za brst i ogrjev, mjesni nazivi i način označavanja međa "zakresinama" i "čuljcima", razgraničenje privatnog zemljišta od "muše" koju su nadzirali lugari), suglasni su s iskazom tužiteljice, s ispravama u spisu (rješenjem o nasljeđivanju O-32/22, darovnim ugovorima, posjedovnim listovima u kojima je kao posjednik susjednih čestica upisan djed tužiteljice) te sa zatečenim stanjem na očevidu i nalazom vještaka, a tužena njihovu vjerodostojnost ničim nije dovela u sumnju niti je na iskaze imala prigovora.

19. Na temelju tako provedenih dokaza sud utvrđuje sljedeće odlučne činjenice: (a) predmetni dijelovi kat. čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], ukupne površine 885 m², nedvojbeno su identificirani skicom izmjere vještaka geodetske struke i u naravi čine jedinstvenu gospodarsku cjelinu (nekadašnje obradive površine – dolac i lastve – te manja šuma, a danas radionica s dvorištem) omeđenu suhozidima, podzidama, kamenim međašnim znakovima te županijskom i državnom cestom; (b) te dijelove nekretnine u samostalnom, neprekinutom, mirnom i javnom posjedu drže tužiteljica i njezini pravni prednici – prapradjed ĐS, pradjed NS (rođen u 19. stoljeću, umro oko 1980.), djed CS (1933. – 2021.), te otac ES sa stricem TS – dakle u kontinuitetu koji seže najmanje u posljednja desetljeća 19. stoljeća; (c) posjed prednika izvršavan je sadržajem prava vlasništva (obrada, sjetva, ispaša, korištenje šume, označavanje i održavanje međa) i nitko ih – ni treće osobe ni tijela javne vlasti, bilo prijašnje bilo sadašnje države – nikada nije ometao u posjedu niti je posjed osporavan; (d) pravni slijed od djeda CS do tužiteljice uredno je dokazan rješenjem o nasljeđivanju posl. br. O-32/22 (nasljednici ES i TS, svaki u 1/2 dijela) te darovnim ugovorima od **.**.2024. (TS u korist ES) i od **.**.2025. (ES u korist tužiteljice), oba solemnizirana, odnosno ovjerena; (e) tužiteljica je i u trenutačnom neposrednom posjedu obuhvata, na kojem je sa suprugom prije oko godinu i pol izgradila gospodarski objekt s dvorištem, bez ičijeg protivljenja.

20. Glede prigovora javnoga dobra, iz očitovanja Županijske uprave za ceste Split od 7. travnja 2026. i Hrvatskih šuma d.o.o. od 17. veljače 2026. te izvoda Geoportala DGU s povijesnim slojevima ne proizlazi da bi predmetni obuhvat, kako je konačno utvrđen skicom izmjere, zadirao u javnu cestu ili cestovno zemljište, odnosno da bi bio obuhvaćen šumskogospodarskom osnovom kao šuma ili šumsko zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske; granica obuhvata prema državnoj cesti D-512 usklađena je upravo sa zahtjevima Hrvatskih cesta d.o.o., što je vještak na raspravi izrijekom potvrdio, a linija prema cesti položena je prema izgrađenim podzidama i na štetu tužiteljice. Grad Vrgorac izrijekom je izjavio da se tužbenom zahtjevu ne protivi, dok se ni Grad Vrgorac, ni Županijska uprava za ceste Split, ni Hrvatske ceste d.o.o., uredno obaviješteni o parnici u smislu članka 211. ZPP-a, nisu umiješali u parnicu na strani tužene.

21. Prema članku 388. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst, 94/17; dalje: ZVDSP), stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona (1. siječnja 1997.) prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Budući da tužiteljica stjecanje vlasništva izvodi iz dosjelosti svojih pravnih prednika čiji posjed seže u razdoblje prije 6. travnja 1941., na to se stjecanje, na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine" broj 73/91), primjenjuju pravna pravila bivšeg Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ).

22. Prema pravnim pravilima OGZ-a, dosjelošću stječe pravo vlasništva onaj tko posjeduje stvar kroz zakonom određeno vrijeme, pri čemu se za izvanrednu (tzv. starinsku) dosjelost ne zahtijeva zakonit posjed ni pravedni naslov, već je dovoljan pošten (savjestan) i istinit posjed kroz trideset godina, odnosno kroz četrdeset godina kada se dosjeda prema fisku – državnim, odnosno erarskim dobrima (pravna pravila iz paragrafa 1460., 1468., 1472. i 1477. OGZ-a), s time da se posjed prednika pribraja posjedu sljednika (pravno pravilo iz paragrafa 1493. OGZ-a). Poštenje posjeda se predmnijeva (pravno pravilo iz paragrafa 328. OGZ-a, jednako kao i prema članku 18. stavku 5. ZVDSP-a), pa je na protivnoj strani teret dokaza suprotnoga.

23. Primjenom navedenih pravnih pravila na utvrđeno činjenično stanje proizlazi da su pravni prednici tužiteljice – njezin prapradjed ĐS i pradjed NS, čiji neprekinuti, mirni, javni i pošteni posjed predmetnih dijelova nekretnine, izvršavan sadržajem prava vlasništva, u kontinuitetu seže najmanje u posljednja desetljeća 19. stoljeća – pravo vlasništva tih dijelova nekretnine stekli dosjelošću i prije 6. travnja 1941., budući da je do toga dana protekao ne samo rok od trideset, nego i rok od četrdeset godina poštenog i istinitog posjedovanja, koji bi se imao primijeniti kada bi se uzelo da se dosjedalo prema erarskom dobru. Pritom sud posebno ističe da iz suglasnih iskaza svjedoka proizlazi da predmetno zemljište u naravi nikada nije bilo tretirano kao državno ("muša"), da tijela javne vlasti (uključujući lugare) na njemu nikada nisu izvršavala nikakve ovlasti niti su posjed prednika ikada ometala, te da je posjed bio jasno razgraničen suhozidima i međašnim znakovima od okolnog zemljišta.

24. Budući da su prednici tužiteljice pravo vlasništva predmetnih dijelova nekretnine stekli dosjelošću prije 6. travnja 1941., kasniji upisi u zemljišnoj knjizi – uključujući i upis prava vlasništva tužene – nisu imali valjanu materijalnopravnu osnovu u odnosu na te dijelove, a jednom stečeno pravo vlasništva nije prestalo ni jednim od zakonom predviđenih načina prestanka vlasništva. Za taj zaključak nije od utjecaja ni razdoblje društvenog vlasništva: nekretnina koja je već bila u privatnom vlasništvu izvanknjižnih vlasnika nije samim upisom mogla postati društvenim vlasništvom, a prednici tužiteljice i tužiteljica nastavili su je neometano posjedovati i nakon 8. listopada 1991. pa sve do zaključenja glavne rasprave. Stoga ograničenje iz članka 388. stavka 4. ZVDSP-a, prema kojem se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne uračunava vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, na konkretan slučaj ne utječe, jer je stjecanje dosjelošću prednika tužiteljice dovršeno znatno prije uspostave režima društvenog vlasništva.

25. Neosnovani su i prigovori tužene o nedokazanosti posjeda prednika, kvalitete posjeda i pravnog slijeda. Posjed prednika, njegov način izvršavanja, trajanje i kvaliteta utvrđeni su suglasnim i vjerodostojnim iskazima četvorice svjedoka i tužiteljice, potkrijepljenima stanjem na terenu utvrđenim očevidom i vještačenjem, dok predmnjevu poštenja posjeda (paragraf 328. OGZ-a, članak 18. stavak 5. ZVDSP-a) tužena ničim nije oborila – naprotiv, provedeni dokazi upućuju na to da su prednici tužiteljice, kao i cijelo selo, predmetno zemljište oduvijek smatrali isključivo svojim, jasno ga razgraničujući od zemljišta koje se držalo državnim. Pravni slijed od pok. CS do tužiteljice u cijelosti je dokazan javnim i ovjerovljenim ispravama (rješenje o nasljeđivanju O-32/22, darovni ugovori od 17. listopada 2024. i 19. kolovoza 2025.), a odricanje šest sestara djeda CS u korist brata, sukladno mjesnom običaju, suglasno su potvrdili svi saslušani svjedoci, pa ne stoji prigovor o nejasnim linijama nasljeđivanja. Točno je da sami darovni ugovori, kao pravni poslovi, bez uknjižbe ne bi bili dostatni za stjecanje vlasništva od upisanog vlasnika; no tužiteljica stjecanje ne izvodi iz stjecanja od tužene, već iz dosjelošću stečenog izvanknjižnog vlasništva svojih prednika, koje je na nju prešlo univerzalnom sukcesijom na njezine prednike (članak 129. Zakona o nasljeđivanju) i valjanim pravnim poslovima, a čija uknjižba upravo zbog postojećeg knjižnog stanja nije bila moguća bez odluke suda, u čemu se i sastoji pravni interes tužiteljice za ovu tužbu na utvrđenje (članak 187. ZPP-a).

26. Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da je tužiteljica vlasnica za cijelo predmetnih, geometrijski određenih dijelova kat. čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], kako su identificirani skicom izmjere vještaka geodetske struke koja čini sastavni dio ove presude, pa je tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti kao u izreci ove presude, uz ovlaštenje tužiteljici da na temelju ove presude i prijavnog lista ishodi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime uz istodobno brisanje toga prava s imena tužene, što je tužena dužna trpjeti (članak 119. i članak 130. ZVDSP-a u vezi s odredbama Zakona o zemljišnim knjigama o provedbi prijavnih listova).

27. Stranke do zaključenja glavne rasprave parnični trošak nisu popisale niti su zahtjev za naknadu troškova postupka postavile (članak 164. stavci 2. i 3. ZPP -a), pa o troškovima postupka nije bilo osnove odlučivati.

U Metkoviću 30. srpnja 2026.

S u d a c:

Damir Ujdur

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću