REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-597/2019-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužitelja GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lafter, odvjetnik u Jastrebarskom protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici Krešimir Ćurković i Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu , radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 15. srpnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, odvjetnice Silvije Kirin Palčić i punomoćnika tuženika, odvjetnika Krešimira Ćurkovića, 30. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju CF iznos od 6.255,57 EUR (šesttisućadvjestopedesetpet eura i pedesetsedam eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. lipnja 2019. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 17.593,26 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužitelju CF trošak parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 EUR (dvijetisućedvjestopedeset eura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 11. lipnja 2019. tužitelj GF zatražio je donošenje presude kojim se tuženiku Addiko bank d.d. na temelju utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koji su sklopili u siječnju 2005. i to odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke te valutnoj klauzuli u CHF nalaže isplata neodređenog novčanog iznosa na ime potpune restitucije uslijed te ništetnosti. Potom je podneskom od 17. ožujka 2026. postavio određen zahtjev za isplatu i to iznosa od 4.437,83 EUR na ime ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa od 13.155,43 EUR na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ukupno 17.593,26 EUR sve sa pripadajućim zateznim kamatama. Zatražio je i da sud presudom tuženiku naloži da mu naknadi trošak ove parnice sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik Addiko bank d.d. podnio je odgovor na tužbu kojim se tužbenom zahtjevu usprotivio u bitnom navodeći kako smatra da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu ništetne, da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivne presude kao i da je provedena valjana konverzija kredita kojom su stranke retroaktivno uredile svoja međusobna prava i obveze , a istaknuo je i prigovor zastare te je predložio tužbeni zahtjev odbiti, a tužitelju naložiti da mu naknadi trošak ove parnice sa pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u presliku osobne iskaznice (list 4 i 5 spisa), presliku ugovora (list 6 do 14 spisa), preslike dopisa (list 15 do 17, 74 spisa), preslike oglasa (list 45 do 53 spisa), presliku članaka (list 54 do 66 spisa), presliku potvrde (list 68 spisa), presliku obavijesti (list 70 i 71 spisa), presliku otplatnog plana (list 72 i 73 spisa), presliku Aneksa (list 78 do 82 spisa), presliku mišljenja (list 84 spisa) i presliku rješenja (list 101 i 102 spisa), proveo je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću (list 127 do 242, 275 do 279 te 287 spisa) te je saslušao tužitelja (list 115 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da je među istima sporno jesu li odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a kojima je određeno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope, a tužitelj obvezan kredit otplatiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (među strankama nesporno) za devize (CHF) na dan dospijeća, uslijed sudskim presudama utvrđene povrede tuženika propisa zaštite potrošača u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 125/07, 79/09, 89/09; dalje ZZP), ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11; dalje ZOO), a slijedom toga i da li je tuženik u obvezi vratiti tužitelju ono što je temeljem ovih ugovornih odredaba primio. Među strankama je također sporno da li je utuženo potraživanje tužitelja zastarjelo.

6. Ovaj sud je stava da je među strankama nesporna predmetna ugovorna odredba o promjeni kamatne stope jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva. Naime, istom je nedvojbeno određeno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika, no ne i koje će kriterije tuženik pri donošenju navedene odluke primijeniti niti koji su parametri za donošenje ove odluke, a obzirom je riječ o bitnim sastojcima predmetnog ugovora koji ovako ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja te za drugog ugovaratelja, ovdje tuženika, bez precizno određenih uvjeta za koju se veže promjena kamatne stope, ove odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja jer dovode do situacije da tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu tužitelja kao dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih jasnih kriterija. Tuženik je ovakvim odredbama potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je prema stavu ovog suda suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a uvažavajući odredbu 269. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ovaj bitan sastojak ugovora istim mora biti određen ili barem odrediv, u situaciji kada se ista određuje isključivo prema odluci tuženika pa tako jednostrano i bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, sud nalazi i da su ovakve odredbe nedvojbeno protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. ZOO-a (ovako i VTSRH u presudi i rješenju poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine).

7. Valja pri tome reći da nepostojanje propisa koji bi nalagao tuženiku da u ugovoru o kreditu precizno utvrdi uvjete promjenjivosti kamatne stope u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tuženiku ne daje ovlaštenje kamatnu stopu, a time i visinu obveze tužitelja, mijenjati jednostrano i po svom nahođenju već ukazuje na to da je tuženik upravo u svom interesu i iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koja ga je stavila u neravnopravan položaj i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što je ponovno u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

8. Valja reći i da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao za kojeg vrijede i ostala temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe i načelo zabrane zlouporabe prava, a da je predmetna sporna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi suprotna i navedenim načelima obveznog prava jer je njome tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca obzirom je na temelju iste jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, no ne i procijeniti kolika će kamata bili u budućem kreditnom razdoblju, a tuženik tijekom postupka nije niti naveo niti ičim dokazao da je tužitelju objasnio način utvrđivanja kamatne stope odnosno parametre koji utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti učinke koji će za njega nastupiti u budućnosti dok je saslušan kao stranka tužitelj prema ocjeni suda jasno, logično i stoga uvjerljivo iskazao da nikakav razgovor o ovim kamatama prilikom sklapanja ugovora u banci nije niti vodio.

9. Konačno valja uzeti u obzir i Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a ovaj je članak i formalno implementiran u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12).

10. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope, a ta je presuda Trgovačkog suda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. dok je presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrdila je nepoštenim i ništetnim i odredbe ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03.09.2019., pa je tako Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim. Predmetni je ugovor utvrđenje ništetnosti čijih odredaba traži tužitelj zaključen upravo u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u spisu broj P -1401/2012, a kojom presudom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe ugovora kojima je valuta glavnice vezana za protuvrijednost švicarskog franka, a takva presuda veže sve sudove u Republici Hrvatskoj, a tuženik u ovom sporu ničim nije dokazao da sadržaj ovog ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su bili predmet prethodno navedenih presuda.

11. Slijedom svega navedenog sud je nedvojbeno utvrdio da su u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO-a odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 6.) i valutnoj klauzuli (čl. 3./II.) ništetne.

12. Aneksom predmetnog ugovora o kreditu od 9. veljače 2016. (list 78 do 82 spisa) tužitelj i pravni prednik tuženika su na temelju odredbi ZID ZPD/15 izvršili konverziju na način da je valutna klauzula kredita izmijenjena iz CHF u EUR, pri čemu se na temelju zakona smatra da je konverzija izvršena sa danom 30. rujna 2015. Takvom konverzijom položaj tužitelja se retroaktivno izjednačio sa položajem u kojem bi se nalazio da je od početka kod iste banke podigao odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR - usporediv po datumu isplate kredita, vrsti tečaja, kamatnoj stopi, namjeni i roku otplate. Tužitelj u ovoj parnici nije tvrdio da je pravni prednik tuženika konverziju proveo na način koji nije u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15 zbog čega sud zaključuje da je u konkretnom slučaju konverzija provedena pravilno.

13. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu sa odredbama ZID ZPK/15, a čiji ugovori o kreditu su sadržavali ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća posl. br. Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren sa valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit sa valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljenog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljenog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji“.

14. Prema tome, obzirom na konverziju koja je provedena po odredbama ZID ZPK/15, tužitelj uslijed ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu ima pravo samo na zatezne kamate na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog ovih ništetnih ugovornih odredaba, koje zatezne kamate su tekle od dana preplate svakog pojedinog anuiteta pa do 30. rujna 2015..

15. Neosnovani su tuženikovi navodi o tome da je tužiteljev restitucijski zahtjev u zastari. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30. siječnja 2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO) za restitucijski zahtjev potrošača računa tek od 14. lipnja 2014. kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost promjenjive kamatne stope odnosno 14. lipnja 2018. kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu. Budući da je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 11. lipnja 2019. to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo.

16. Radi utvrđenja iznosa koji je tužitelj do dana konverzije preplatio zbog ovdje predmetnih ništetnih ugovornih odredaba provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.. Vještak je sačinio pisani nalaz od 10. ožujka 2026. i njegovo dopunu od 18. lipnja 2026. koji je prema ocjeni ovog suda jasno, logično i uvjerljivo obrazložen pa je sud isti prihvatio kao vjerodostojan uvažavajući i da je vještak prema ocjeni suda sigurno, nedvosmisleno i uvjerljivo usmenim izlaganjem nalaza i mišljenja otklonio osnovanost prigovora tuženika na metodu njegovog izračuna. Vještak je tako u svom nalazu i mišljenju izračunao da zatezne kamate na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog ovdje predmetnih ništetnih ugovornih odredaba i to od dana svakog pojedinačnog plaćanja pa do 30. rujna 2015. iznose ukupno 6.255,57 EUR (točka 1. dopune nalaza i mišljenja vještaka).

17. Slijedom navedenoga, a polazeći od pravnog shvaćanja proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026., sud utvrđuje da tužitelj uslijed prethodno utvrđene ništetnosti ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora o kreditu, nakon izvršene konverzije ima pravo na isplatu daljnjeg iznosa 6.255,57 EUR koji iznos predstavlja zatezne kamate na stvarnu preplatu izražene u apsolutnom iznosu, a koje su obračunate od svake pojedinačne preplate pa do 30. rujna 2015..

18. U skladu sa odredbom čl. 31. st. 2. ZOO-a na iznos neisplaćenih (zateznih) kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Tužba u ovom predmetu je podnesena 11. lipnja 2019. pa stoga tužitelj na navedeni obračunati iznos zatezne kamate od 6.255,57 EUR ima pravo na daljnju procesnu kamatu od 11. lipnja 2019..

19. Slijedom svega navedenoga sud je osnovanim ocijenio tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 6.255,57 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. lipnja 2019. do isplate te je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude, a valja reći i da time tužitelju nije dosuđeno nešto drugo niti više od onoga što je u ovom predmetu utužio obzirom je u ovoj parnici kao potrošač zahtijevao punu (maksimalnu) novčanu restituciju zbog ništetnih ugovornih odredaba zajedno sa zateznim kamatama na onaj novčani iznos koji mu pripada po osnovi restitucije, a sud je po službenoj dužnosti primjenjivao materijalno pravo u okviru činjeničnih navoda tužitelja i unutar granica postavljenog tužbenog zahtjeva.

20. Imajući u vidu pravno shvaćanje proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev- 457/2025 od 27. svibnja 2026. tužbeni je zahtjev ocijenjen neosnovanim za preostali iznos od 17.593,26 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (razlika do tzv. pune restitucije) pa ga je u tom dijelu valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke.

21. Kvalitativno i kvantitativno tužitelj je u sporu uspio sa 67,77 % (100% pravna osnova, 35,55 % visina), a tuženik sa 32,23 %. S obzirom na takav djelomičan uspjeh u sporu, doslovnom primjenom čl. 154. st. 2. ZPP tužitelj ne bi bio dužan tuženiku naknaditi nikakve troškove postupka već bi tuženik bio dužan njemu naknaditi troškove postupka, ali u značajno sniženom postotku i to samo 35,54 % njegovih troškova postupka. Nije sporno da pravilo iz čl. 154. st. 2. ZPP-a ima legitiman cilj koji se sastoji u izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Međutim, valja imati na umu da se u ovoj parnici radilo o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnih ugovornih odredaba koje je tuženik kao trgovac nametnuo tužitelju kao potrošaču. Sudska praska o tom pitanju (s obzirom na provedenu konverziju) je dugi niz godina bila izrazito neujednačena, a čak je i Vrhovni sud RH donosio različite odluke, sve dok odlukom proširenog vijeća VSRH Rev - 457/2025 od 27. svibnja 2026. nije usklađena sudska praksa o tom pitanju (do čega je došlo tek nakon što je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev u ovoj parnici). Stoga puni restitucijski zahtjev tužitelja nije bio očito neosnovan niti lišen ikakvog smisla, iako mu je u konačnici dosuđen samo djelomično.

22. U takvim okolnostima konkretnog slučaja, prema stavu ovog suda tuženiku kao trgovcu se ne može priznati nikakvo pravo na razmjerno sniženje troškova postupka koje je dužan naknaditi tužitelju kao potrošaču već tužitelj ima pravo da mu tuženik naknadi pune troškove postupka i to prema onoj vrijednosti predmeta spora sa kojom je uspio u parnici. Drugačijim tumačenjem sud bi potrošače ustvari odvraćao od traženja sudske zaštite prema trgovcima što bi bilo protivno pravilima javnog poretka kojima se osigurava visoki stupanj zaštite potrošača. Osim toga, na taj način bi trgovac, makar posredno, u konačnici ostvario djelomičnu korist od toga što je potrošaču nametao ništetne ugovorne odredbe (kroz to što bi mu se umanjivala obveza naknade troška postupka) što je bez daljnjeg neprihvatljivo i protivno sustavu zaštite potrošača jer trgovac nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi ne smije ima ti, naime jedino na taj način se trgovca odvraća od nametanja nepoštenih ugovornih odredbi potrošačima za ubuduće.

23. Stoga je ovaj sud stava da je tuženik tužitelju dužan naknaditi troškove ovog postupka u cijelosti i to prema vrijednosti predmeta spora od 6.255,57 EUR sa kojom je uspio u parnici. Tužitelju je priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom i prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i to trošak sastava tužbe od 100 bodova (tbr. 7/1), sastava podneska od 17.3.2026. od 100 bodova (tbr. 8/1) i zastupanja na ročištima 7.11.2025., 16.1.2026., 5.5.2026. i 15.7.2026. od po 100 bodova za svako (tbr. 9/1) odnosno ukupno 600 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR te uvećano za PDV iznosi 1.500,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 750,00 EUR pa mu je sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.250,00 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO -a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke ove presude.

U Zagrebu, 30. srpnja 2026.

Sutkinja:

Marija Orošić Kranjčec

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u četiri (4) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju CF po punomoćniku

2. Tuženiku Addiko Bank d.d. po punomoćniku