REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1459/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Radovan Raduka, u pravnoj stvari tužiteljice ĆHD, OIB: [osobni identifikacijski broj], vl. obrta za usluge i turizam [obrt], [adresa], koju zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB: 94472454976, Zagreb, Listopadska ulica 2, kojeg zastupa punomoćnik dr. sc. Denis Lauc, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2059/2025-12 od 17. prosinca 2025., 30. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2059/2025-12 od 17. prosinca 2025.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom presuđeno je:
„I. Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju ukupan iznos od 171,40 EUR-a zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 05. studenoga 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 227,31 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 17. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana.“
2. U obrazloženju je navedeno kako je, uvidom u Zapisnik o izvidu štete na vozilu (list 12. spisa), sud utvrdio da je izvid napravio tuženik 17. srpnja 2023. za vozilo oštećenika marke Renault Twingo te je procjenitelj tuženik utvrdio da je za popravak vozila potrebno 3,00 sata rada limara i 3,80 sati rada lakirera. Između stranaka nije sporno da je tuženik isplatio tužitelju iznos od 405,98 EUR po računu za popravak vozila. Uvidom u račun tužitelja broj 291/01/2 (list 9. spisa) utvrđeno je da ga je tužitelj izdao za vozilo oštećenika na iznos od 506,98 EUR, iz kojeg je vidljivo da je cijena sata rada tužitelja 40,00 EUR, plus PDV. Prema tome, jasno je da se razlika odnosi na visinu sata rada koju priznaje tuženik i koju naplaćuje tužitelj. Također se navodi kako je tužitelj neznatno prekoračio visinu radnih sati koje je predvidio tuženik u izvidu štete, ali budući da je riječ o neznatnom prekoračenju koje se broji u minutama, a u izvidu štete je samo procjena, sud to ne smatra takvim razilaženjem koje bi bilo potrebno utvrđivati vještačenjem. Dakle, prema stavu suda sporna je krucijalna razlika u cijeni sata rada. Uvidom u dopis/notifikaciju tuženika od 8. listopada 2024. (list 30. spisa), utvrđeno je da je tužitelj tuženika obavijestio o ustupu potraživanja od strane oštećenika tužitelju, i to u iznosu od 171,40 EUR koje ima prema tuženiku, a sve prema računu popravka broj 291/01/2. Uvidom u Ugovor o ustupanju tražbine umjesto ispunjenja od 8. listopada 2024. (list 26. -29. spisa) utvrđeno je da je sklopljen između oštećenika kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja za novčano potraživanje prema tuženiku u iznosu od 171,40 EUR, prema računu popravka za štetu broj 291/01/2 u ukupnom iznosu od 506,98 EUR, temeljem izvida štete tuženika broj 238203203044. Na temelju članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO), vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Sud je stava da oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo u mjestu svog boravišta, u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svojim klijentima, a ako i postoje druge radionice s jeftinijom cijenom radnog sata, da nije riječ o eventualnom doprinosu oštećenika šteti iz članka 1092. ZOO -a, kao i da tuženik nema ovlast niti pravo određivati autoservisima cijene sata rada, što proizlazi i iz stručnog mišljenja Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja Klasa: 034 -08/18-01/093, URBROJ: 580-09/84-2020-043 od 20. veljače 2020. (list 59. -62. spisa). Kako je uvidom u kalkulaciju izračuna cijena za tužitelja utvrđeno da je cijena sata rada iskazana u računu u skladu s istom, tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata rada nastala šteta iz članka 1046. ZOO-a, a koja se dakle odnosi na ostatak iznosa sata rada na koji tužitelj prema cjeniku ima pravo, u ukupnom iznosu od 171,40 EUR, sve s obzirom na valjani ugovor o cesiji, te mu je tuženik, kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, a što u konkretnom slučaju nije sporno, navedeni iznos temeljem članka 1085. stavaka 1. i 4. ZOO -a dužan naknaditi u skladu s člankom 84. stavkom 1. ZOO-a. Budući da prema odredbi članka 81. stavka 1. ZOO-a s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamate, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate.
3. Tuženik u žalbi navodi da samo vlasnik vozila, odnosno osiguranik naveden u polici ima pravo aktivne legitimacije u odnosu na tuženika, pa je prema mišljenju tuženika sud prvog stupnja nezakonito postupio kada tužitelja nije odbio s tužbom i tužbenim zahtjevom u odnosu na tuženika, s obzirom na nespornu činjenicu da tužitelj nije ni osiguranik naveden u polici osiguranja, niti je vlasnik predmetnog vozila. Također se ističe da je sud nezakonito, pogrešno tumačeći svoja ovlaštenja za slobodnu procjenu cijene sata rada, a na temelju samo interne dokumentacije tužitelja prema njegovom cjeniku, utvrdio opravdanost cijene sata od čak 40,00 EUR + PDV. Tuženik smatra da je ovakva odluka suda prvog stupnja nerazumljiva, s obzirom da sudovi korištenjem svojih ovlasti o slobodnoj ocjeni inače za NKV poslove, kao što je to bilo u konkretnom slučaju utvrđuju cijenu sata od cca 4 -5 EUR. Slijedom navedenog, nerazumljiva je i nezakonita odluka da je sud u konkretnom slučaju, slobodnom procjenom i za što nema stručna znanja, drastično odstupio od satnice koju inače procjenjuje za vrijednost sata rada NKV radnika. Odredbom Uvjeta za kasko osiguranje cestovnih vozila – E.I. POSTUPAK POPRAVLJANJA ŠTETE (2) ugovoreno je kako naturalna restitucija osiguranog vozila u skladu s Uvjetima podrazumijeva popravljanje oštećenih dijelova vozila, pod uvjetom da je popravak ekonomski opravdan, pri čemu ADRIATIC ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila. U konkretnom slučaju tuženik je još prije rješenja pravnog osnova, preporučio podnositelju zahtjeva, popravak vozila, podjednake kvalitete usluge, kod ovlaštenog servisera, po jeftinijoj cijeni rada od one koju navodi tužitelj u svojoj tužbi, ali je bez obzira na navedeno osiguranik odabrao popraviti vozilo po skupljoj cijeni rada. Tuženik je na navedene okolnosti predlagao dokaze – saslušanjem svjedoka, te je predložio da se zatraže podaci o cijenama rada u servisima - Autocentru Agram i Autopoint d.o.o., te da se izvede dokaz prometnim vještačenjem radi utvrđivanja stručno opravdane cijene popravka, te radi provjere kvalitete rada i visine cijene na koju je ukazao tuženik u Autocentru Agram i Autopoint d.o.o., a koje je sve dokaze sud odbio bez valjanog obrazloženja, čime je onemogućio tuženika u raspravljanju i dokazivanju svojih činjeničnih navoda. Zbog svega navedenog, nezakonita je i odluka suda prvog stupnja o dosuđenim parničnim troškovima. Citira sudsku praksu. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 107,00 EUR.
4. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba članka 365. i članka 467. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredaba članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu 171,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama sukladno ugovoru o ustupu tražbine, po osnovi police kasko osiguranja cestovnih vozila.
8. U ovom predmetu radi se stoga o sporu male vrijednosti (članak 502. stavak 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga Zakona. U postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe članka 370. ovoga Zakona (članak 467. stavci 1. i 2. ZPP-a).
9. Neosnovano tuženik (i) u žalbi ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, te je prvostupanjski sud, s tim u vezi, u pobijanoj presudi pravilno primijenio odredbe članka 80. i članka 81. ZOO-a na utvrđenu činjenicu da je tuženikov osiguranik BKS LEASING CROATIA d.o.o., Ugovorom o ustupu tražbine od 8. listopada 2024., prenio na tužiteljicu ovdje utuženu tražbinu.
10. Stoga ostaje sporno pitanje opravdanosti visine cijene koju je tužiteljica, kao serviser koji je popravljao oštećeno vozilo, naplatila. S tim u vezi, pravilno prvostupanjski sud ukazuje na to da bi način postupanja kojeg tuženik zagovara i u žalbi, ograničavao oštećenikovo pravo slobodnog izbora radionice, te takvo shvaćanje u obrazloženju pobijane presude pravilno i logično obrazlaže, navodima citiranima u točki 2. ovoga obrazloženja.
11. Oštećenik, protivno žalbenim navodima tuženika, nije doprinio da šteta nastane ili da bude veća u smislu odredbe članka 1092. ZOO -a, time što nije odabrao neku od radionica s povoljnijom cijenom sata rada, koje mu je preporučio tuženik, a koje je pravno shvaćanje već zauzeto u brojnim odlukama ovoga suda. To ne mogu promijeniti niti tuženikovi Uvjeti za kasko osiguranje cestovnih vozila.
12. Posljedično tome, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada nije, na okolnost povoljnije cijene sata rada u drugim radionicama, izveo, od strane tuženika, predložene dokaze – saslušanjem svjedoka i pribavljanjem podataka o cijenama rada u servisima - Autocentru Agram i Autopoint d.o.o., te prometnim vještačenjem radi utvrđivanja stručno opravdane cijene popravka i radi provjere kvalitete rada i visine cijene na koju je ukazao tuženik u Autocentru Agram i Autopoint d.o.o. Time, protivno žaliteljevom shvaćanju, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP -a niti takvu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.
13. Zato je, primjenom članka 368. stavka 1. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, odlučeno kao u izreci presude, s tim da tuženik u žalbi ne osporava obrazloženo odluku o trošku.
Zagreb, 30. srpnja 2026.
Sudac
Radovan Raduka
