Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-545/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavelić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Vedranu Bikić, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po odvjetnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-381/2023-16 od 6. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 30. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-381/2023-16 od 6. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, da tužitelju ZV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zbog ništetnosti odredbe Ugovora o [broj kredita] o valutnoj klauzuli isplati - vrati preplaćeni iznos od 1.127,17 eura (slovima: tisućustodvadesetsedam eura i sedamnaest centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos kao u prvostupanjskoj presudi od 01.11.2008. god. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je ništetna stavka iz odredba čl. 9. Ugovora o [broj kredita] koja glasi “Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.”

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, da tužitelju ZV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime povrata iznosa naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, isplati iznos od 118,78 eura (stoosamnaest eura i sedamdesetosam centi) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10.03.2011. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju ZV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.518,75 eura (slovima: tisućupetstoosamnaest eura i sedamdesetipet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6.lipnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.518,75 eura, kao neosnovan."

1.2. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

"I. Odbija se prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovog suda."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima. Navodi da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario navode tužene da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za prijevremenu otplatu kredita tužiteljici bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, te naloži tužiteljici da naknadi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu, kao i trošak ove žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću, ili podredno predlaže da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Na žalbu tužene nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8. 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju ukazuje tužena, a ovo iz razloga jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Razlozi dani o odlučnim činjenicama su jasni i određeni, odnosno nisu nejasni i proturječni, izreka nije proturječna obrazloženju, kako to u žalbi tvrdi tuženik. Upravo suprotno tome presuda se temelji na rezultatima provedenog dokaznog postupka.

7. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijelova ugovornih odredbi ugovora o kreditu kojima su ugovorene otplata kredita u valuti vezanoj uz CHF (članak 7. ugovora o kreditu) i naknada za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada, članak 9. ugovora o kreditu), te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF tzv. izlaznoj naknadi.

9. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

- da su tužiteljica i tužena dana **.**.2005. sklopili ugovor o kreditu, kojim je tužena kao kreditor stavila tužiteljici kao korisnici kredita na raspolaganje novčani iznos od 27.994,30 CHF (članak 1. ugovora o kreditu) s ugovorenom redovnom kamatom koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,85 % promjenjivom u skladu s Odlukama tužene, da je ugovoren rok otplate 84 mjeseci, da je u člankom 7. ugovora o kreditu ugovoren način otplate kredita na način da se isti isplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, da je člankom 3. ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita u visini 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te da je člankom 9. ugovora o kreditu ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor (banka),

- da je predmetni kredit u cijelosti prijevremeno otplaćen,

- da je tužiteljica potrošač u ugovornom odnosu, jer iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit podigla za kupnju osobnog automobila koji je koristila za osobnu uporabu,

- da se tužiteljica pravilno pozvala na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi valuta u CHF iako su znale za te rizike, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP), jer i iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je bio ponuđen samo kredit u valuti CHF, te joj nitko nije govorio o eventualnim rizicima uzimanja kredita s valutnom klauzulom u CHF,

- da je prema nalazu vještaka Mate Ivanovića iz Županje u razdoblju otplate kredita tužiteljica tuženoj uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platila iznos od 1.127,17 eura, a koji iznos predstavlja razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica stvarno platila tuženoj i iznosa koje bi tužiteljica platila prema tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, te da je tužiteljica dana 9. ožujka 2011. platila tuženoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 118,78 eura,

- da je neosnovan prigovor zastare tužene jer je zastara vezano za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počela teći 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/17-10, pa je tužba od 1. kolovoza 2023. podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina, primjenjujući odredbe članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009 i 78/2012, dalje: ZZP/07), utvrdio je ništetnim dijelove ugovornih odredbi u kojima se spominje valutna klauzula i naknada za prijevremenu otplatu kredita-izlazna naknada (članak 1. i 9. ugovora o kreditu), jer iste kao odredbe unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora, te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj ice kao potrošača. Prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka, a kojem nalazu nisu prigovarale niti stranke, prvostupanjski sud je primjenom odredbe članka 322. i članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/2022, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje: ZOO) obvezao tuženu isplatiti tužiteljici iznos od 1.127,17 eura na ime tečajne razlike i iznos od 118,78 eura na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, sve s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, zaključivši da je tužena nepošteni stjecatelj jer je utuženi iznos primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, te ulaznoj i izlaznoj naknadi.

10. Tužena u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju obrazlaže tvrdnjom da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njezine navode da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za prijevremenu otplatu kredita tužiteljici bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tužena postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer prvostupanjski sud nije utvrđivao odlučnu činjenicu jesu li sporne odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti je utvrđivao jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, već se samo pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, pa je, ujedno, pobijana presuda utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a posljedično tome je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Smatra da ju je način na koji je protumačen direktni učinak presuda iz kolektivnog spora onemogućio u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporenih ugovornih odredbi, a prvostupanjski sud je nepoštenje tužene presumirao kao neoborivu presumpciju. Tužena navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da su ništetna odredba članka 9. ugovora o kreditu (izlaznoj naknadi) samo iz razloga što se o njima nije pojedinačno pregovaralo i što su sadržane u tipskim ugovorima, jer tužiteljica nikada nije prigovorila ugovorenoj i naplaćenoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita, dok ona svoje pravo na obračun naknade za prijevremenu otplatu kredita crpi iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, pri čemu posebno ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu jasne, razumljive i uočljive pa nije bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, tim više što tužiteljica nikada nije prigovorila tako ugovorenim odredbama.

11. Protivno žalbenim navodima tužene, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita ništetne, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tužene. Naime, u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženoj je u ovom sporu omogućeno dokazivati da je na drugi način dala tužiteljici obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze te da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog posla, te je tužena radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložila dokaz uvidom u priloženi zahtjev za kredit, dok je prvostupanjski sud na te okolnosti saslušao tužiteljicu.

12. Imajući u vidu iskaz tužiteljice, te sadržaj dokumentacije priložene u spisu, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tužena u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljicom pojedinačno pregovarala, da ju je upoznala sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, pa je sklapanjem takvog ugovora bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Žalbeni navodi tužene da je tužiteljica imala mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF, koje potkrepljuje priloženim zahtjevom za kredit, nisu odlučni za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, već je odlučno da je takva odredba unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja i pune informiranosti o svim rizicima valutne klauzule u CHF.

13. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja, te postupanje tužene tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, te imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu rad i zaštite kolektivnih interesa i prava, kao i činjenicu da se tužitelj ica u tužbi pozvala na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, a u kojim presudama je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ocijenjena nepoštenom i dani su dostatni i relevantni razlozi o tome zašto je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. primjenjiva i u ovom konkretnom slučaju, a na koja se utvrđenja pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao i prvostupanjski sud, to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je sporna ugovorna odredba u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula ništetna temeljem odredbe članka 96. stavak 1. i članka 99. ZZP/0/. Stoga su žalbeni navodi tužene kojima se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovani.

14. Vezano za naknadu za prijevremenu otplatu kredita, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

15. Tužena je tijekom prvostupanjskog postupka, kao i sada u žalbi, tvrdila da je svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpila iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite te tužiteljica nikada nije prigovorila ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita niti je zatražio da se ta sporna odredba izostavi iz ugovora o kreditu.

16. Prvostupanjski sud je iz provedenih dokaza pravilno utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, da se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tužene o kreditu, da tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj, te da tužena prilikom zaključenja ugovora nije pojasnila tužiteljici razloge ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita niti na što se točno odnosi ta naknada, te pravilnom primjenom odredbe članka 96. stavak 1. ZZP/07 zaključio da je ista ništetna jer je ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročila je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj ice kao potrošača, a što pravilnim prihvaća i ovaj sud, obzirom je, i prema stavu ovog suda, tužena ugovorila prijevremenu otplatu kredita uz uvjete prema kojima je tužiteljica dužna platiti troškove koji nisu odraz stvarnih troškova nastalih tuženoj vezano za prijevremenu otplatu kredita.

17. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je odbiti žalbu tužene i primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu u cijelosti, primjenjujući pri tom u odnosu na odluku o trošku postupka (točka IV. izreke) odredbu članka 365. stavak 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, jer je tužena u žalbi odluku o trošku pobijala samo vezano za osporavanje osnovanosti glavnog zahtjeva, ne obrazlažući razloge pobijanja odluke o trošku.

18. Tuženoj nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspjela sa svojom žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a), a konačno tužena nije niti specificirala žalbeni trošak u određenom iznosu.

U Gospiću, 30. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš