Posl. br. P-134/2026-8

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Valiću odvjetniku iz Pule, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 24. srpnja 2026. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužiteljice te tužiteljice osobno, a u odsutnosti uredno pozvane tužene, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 30. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: broj: 112 -50- 2726122 sklopljenog 23.03.2005. godine između tužitelja kao korisnika kredita sa jedne strane i tuženika kao Banke sa druge strane, potvrđenog 29.03.2005. godine kod Alide Crljenice, javnog bilježnika u Puli, pod posl. br.: OU-178/05-1, koja odredba glasi: ''NAKNADA: 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.''

II Nalaže se tuženoj da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 803,00 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 30.7.2026. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

III Odbija se, tužiteljica prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka III izreke ove presude sa kamatom na isti kao, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je između tužitelja kao korisnika kredita s jedne strane i tuženika kao kreditora s druge strane, sklopljen je u Puli dana 23.03.2005.godine Ugovor o kreditu broj: 112-50-2726122, potvrđen 29.03.2005. od strane javnog bilježnika Alide Crljenice u Puli pod posl.br. OU-178/05-1. U članku 12. Ugovora o kreditu ugovorena je za slučaj spora mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Prorogacijska klauzula ugovorena člankom 12. Ugovora o kreditu je sukladno članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) nepoštena, budući da se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika pa se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, stoga ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je nepoštena odredba i ništetna sukladno članku 87. stavka 1. ZZP-a. U konkretnom slučaju tužitelj je potpisao Ugovor s tuženikom kojeg je tuženik unaprijed formulirao i ponudio njegovo sklapanje tužiteljem uz uvjet da prihvate sve uvjete sadržane u Ugovoru, stoga tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Takvu ugovornu odredbu tuženik je uvrstio u Ugovor sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta i time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove za sebe. Kako se smatra da ništetna ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nikad nije bila ni postojala (ništetnost prorogacijske klauzule ex tunc), to dolazi do primjene odredbi o nadležnosti iz Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP). Sukladno članku 46. i 48. ZPP-a uređena je nadležnost suda koji je općemjesno nadležan za tuženika što je u sporovima protiv pravne osobe sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Međutim, prema članku 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Slijedom gore navedenoga, tužitelj podnosi tužbu Naslovnom sudu jer iz Ugovora o kreditu proizlazi da je isti sklopljen u Poslovnoj jedinici - Filijali tuženika u Puli i solemniziran po javnom bilježniku Alidi Crljenica u Puli, pa iz te činjenice proizlazi i mjesna nadležnost prvostupanjskog suda u Puli sukladno članku 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova („Narodne novine“ broj.67/18 i 21/22). U članku 3. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužitelj dužan za obradu zahtjeva i odobravanje kredita platiti naknadu i to odredbom kako slijedi: ''NAKNADA: 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.'' Tuženik je o predmetnom kreditnom poslu koji je potrošački ugovor, kao trgovac sam sastavio tekst Ugovora o kreditu te se radilo o tuženikovom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (članak 49. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača 2014., članak 81. Zakona o zaštiti potrošača 2003.) i kao takvog dao ga na potpis tužitelju kao potrošaču, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama toga ugovora te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj istih, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da tužitelj nije bio informiran, niti su u ugovoru navedeni parametri slijedom kojih je mogao znati koje troškove banka naplaćuje kao jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva za sklapanje ugovora, odnosno, zbog čega takvi troškovi iznose upravo 3,30 % od iznosa odobrenog kredita. Stoga je odredba citirana u točki 3. ove tužbe nepoštena, odnosno ništetna (članak 87. Zakona o zaštiti potrošača 2003.) te tužitelj ovom tužbom zahtijeva utvrđenja ništetnosti navedene ugovorne odredbe. Slijedom navedenog predlaže prihvaćanje tužbe i tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik nije dao odgovor na tužbu.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 5-11 spisa, saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u cijelosti. Iako tužena nije dala odgovor na tužbu nije bilo mjesta donošenju presude zbog ogluhe iz članka 331 b ZPP-a cijeneći prirodu predloženih dokaza.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 5 do 8 spisa prileži Ugovor o kreditu broj: 112-50-2726122, zaključen između tužiteljice i tužene dana 23.3.2005. godine (dalje u tekstu predmetni ugovor) kojim ugovorom je tužiteljici kao korisnici kredita odobren kredit za kupnju novog vozila u iznosu od 17.023,84 CHF.

6. Nije sporna činjenica da je čl. 3 predmetnog ugovora o kreditu bilo ugovoreno citira se: "'NAKNADA: 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita", završen citat list 5 spisa.

7. Nije sporna činjenica da je predmetni ugovor o kreditu sačinjen od strane banke, da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu što je vidljivo iz samog oblika predmetnog ugovora na listu 5 do 8 spisa, a isto je potvrđeno i iskazom tužiteljice saslušane kao parnične stranke.

8. Nije sporna činjenica da je predmetni kredit bio ugovoren u trajanju od 7 godina. Nije nadalje sporna činjenica da na listu 10 spisa prileži od strane tužene dostavljena potvrda da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.695,54 kn (3,30% od iznosa kredita) prilikom isplate odobrenog kredita.

9. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

10. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede članka 3 tj. prava tužena na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita (list 10 spisa). U svezi s time sporno je i pitanje da li tužiteljica ima pravni interes na podnošenje samo deklaratorne tužbe.

11. Vezano za pravni interes tužiteljice ocjena je ovog suda da tužiteljica ima pravni interes za podnošenja samo deklaratorne tužbe. Naime, čl. 187 Zakona o parničnom postupku, dalje u tekstu ZPP, propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Stavkom 2 propisano je da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravi interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanja kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. U konkretnom slučaju pojam pravnog interesa kao procesne pretpostavke za meritorno suđenje može se preklapati s pravnim interesom koji opravdava aktivnu legitimaciju u smislu mjerodavnih materijalno pravnih odredbi ali može biti i uži te ga je potrebno ocijeniti u svakom pojedinom slučaju. Izostanak kondemnatornog zahtjeva za vraćanje stečenog po osnovi ništetnog pravnog posla ne upućuje samo po sebi na zaključak da tužiteljica nema pravni interes samo za deklaratornu zaštitu. Načelo pravnog interesa je odraz načela ekonomičnosti pa se u pravilu stranci ne priznaje pravni interes za angažiranje sudskog mehanizma za slabiju pravnu zaštitu ako može ostvariti jaču pravnu zaštitu ishođenjem ovršne kondemnatorne isprave. Međutim zahtjev za utvrđenje pravnog posla ništetnim tek je prethodno pitanje za ostvarenje zahtjeva za vraćanjem stečenog bez osnove na temelju tog pravnog posla ili pak drugih zahtjeva kao posljedice ništetnosti pravnog posla. Stoga pravni interes za takav deklaratoran zahtjev ne isključuje sama činjenica što pored deklaratornog nije postavljen i kondemnatorni zahtjev ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice odluka Županijskog suda u Puli Gž-359/23-2 od 30.3.2023.godine itd.). Stoga tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem tužbe ovakve vrste.

12. U odnosu na pitanje zastare na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020.godine zauzeto je jasno stajalište da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1 ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojoj je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". Opisano stajalište prihvaća i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Rijeci Gž-827/2018-2 od 10.6.2020., presuda Županijskog suda u Bjelovaru Gž-281/2019-2 od 21.5.2020., presuda Županijskog suda u Puli Gž-19/2023-2 od 16.1.2023.godine itd.). Slijedom navedenog tužena ne dolazi u pravno povoljniji položaj i da je istaknula prigovor zastare.

13. U odnosu na sam meritum spora proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke na ročištu od 24.07.2026. godine, listovi 20 do 21 spisa. Tužiteljica je potvrdila da se radi o predmetnom ugovoru na listu 5-8 spisa. Kredit joj je trebao za kupnju osobnog vozila. Osobno vozilo joj je trebalo za osobne potrebe s obzirom je staro vozilo bilo dotrajalo. Banka je sačinila ovaj ugovor. Na upit suca nije mogla pregovarati vezano za ugovorne odredbe, banka je dala uvjete. Na upit suca da li joj je objašnjeno vezano za jednokratnu naknadu, od čega se sastoji, zašto u tom iznosu, koji troškovi je čine odgovorila je da joj nije to objašnjeno već samo da je to procedura banke i uvjet da se dobije kredit. Ovaj iznos na listu 10 spisa to je banka skinula s kredita. Nije joj ni naknadno objašnjeno zašto taj iznos u toj visini, od čega se sastoji nego samo da je to takva procedura. Na upit punomoćnika tužitelja nije mogla pregovarati s bankom vezano za taj iznos, prihvatila je to da dobije kredit.

14. Ovaj sud je stajališta da sama po sebi naknada za obradu kredita (kako to i navodi tužena u svom dopisu od 18.4.2025.godine list 10 spisa) da tako ugovorena odredba iz čl. 3 predmetnog ugovora ne bi bila ništetna (da ne postoje drugi elementi o čemu će u nastavku biti riječi) jer tako proizlazi iz doduše kasnije donesene Direktive 2014/17 EU Parlamenta i Vijeća, Direktive 2008/48, Direktive 93/13 EEZ kao i iz Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16. Dakle takva naknada sama po sebi ne mora biti ništava, ali pod uvjetom ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo te da tako ugovorena naknada za obradu kredita što je bitno naglasiti ne prouzročuje neravnotežu između potrošača i trgovca.

15. Na temelju provedenih dokaza u spisu jasno proizlazi da je predmeti ugovor o kreditu list 5 do 8 spisa pisala banka, da se radi o obrascu banke te da se (niti) o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo. Sporna ugovorna odredba je propisala jednu općenitu i nedorečenu formulaciju po kojoj je tužena donijela odluku o visini naknade obradu kredita pa je takva ugovorna odredba sukladno Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 ništetna. Naime temeljem tog zakona i čl. 81 st. 1 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzroku znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2 smatra se da se o pojedinoj ugovorih odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog obrasca trgovca. Prema čl. 87 st. 1 istog zakona nepoštena ugovorna odredba je ništetna dok je stavkom 2 istog članka propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Na tragu navedenog ocjena je ovog suda da u takvom kontekstu tužiteljici servirana na unaprijed pripremljenom obrascu ugovorna odredba iz čl. 3 koja je u tom dijelu ništetna. Naime uvažavajući u svezi s tim pravno stajalište izraženo u odluci USRH broj U-III 2521/2015 od 13.12.2016. NN 123/16 odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje VSRH Revt 249/14 od 09.04.2015. i to upravo u onom dijelu u kojem su odbijene revizije odnosno ustavne tužbe banaka u dijelu u kojem je utvrđeno da su pojedine banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo.

16. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena ponudila ciljano tužiteljici zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke glede kojeg tužiteljica nije mogla imati utjecati na sadržaj tog ugovora a naročito nije mogla utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, budući se niti o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Naime vezano za slično pravno pitanje Vrhovni sud Rh je u revizijskog odluci -presudi broj Rev-673/2023-2 od 13.2.2024.godine između ostalog izrazio jasno pravno stajalište citira se:

"24. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25. Stoga je odgovor na postavljeno pitanje: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP " završen citat.

17. U takvom kontekstu i ugovorna odredba ugovora o kreditu koju je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se suglasila a glede koje se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice sada tužiteljice i tužene kao ugovornih strana ali na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega je (i op.a.) po ocjeni ovog suda (i) ta odredbe nepoštena. Upravo zbog navedenog tužena se kao banka nije pridržavala niti u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužiteljice kao potrošača budući joj nije dala što je bitno naglasiti na transparentan način osnovne i nužne informacije iz kojih bi ona kao potrošač mogla dobiti saznanja kakvu i koju vrstu usluge plaća te od čega se sastoji ta usluga, koji je konkretno troškovi čine i zašto baš u tom iznosu. Takvo stajalište izraženo je i u presudama Europskog suda primjerice u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03.09.2020. godine gdje je između ostalog navedeno citira se: " doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to provizija ili početna naknada. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osim toga, potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 03. listopada 2019., Kiss i CIB bank, C -621/17 EU:C:2019:820, t.43",završen citat. U istoj toj presudi zauzeto je nadalje također jasno pravno stajalište citira se: "s obzirom na prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje u predmetu C-84/19 valja odgovoriti da čl. 4 stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđen ni priroda tih troškova ni usluga koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošač stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev…Kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane i troškova koje na temelju te odredbe terete potrošača s druge strane. Naime, sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora imali ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 03.10.2019., Kiss i CIB bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t.51."., završen citat. Štoviše u istoj odluci jasno je ukazano da potrošačevi nekamatni troškovi kredita koje su na temelju nacionalnog zakonodavstva utvrđeni u najvišem iznosu ipak mogu dovesti do znatnije neravnoteže u smislu sudske prakse Suda iako su određeni u iznosu manjim od te gornje granice ako usluge koje se pružaju u obliku protučinidbe ne proizlaze razumno iz usluga koje se pružaju u okviru sklapanja ili upravljanja ugovorom o kreditu ili ako se iznosi stavljeni na teret potrošača u okviru troškova odobravanja i upravljanja zajmom pokažu očito neproporcionalnim u odnosu na iznos zajma. Stoga sud zaključuje da čl. 3 st. 1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba koja se odnosi na ne- kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma. Stoga sud u navedenoj presudi iznosi pravno jasan zaključak citira se: "članak 5 stavak 2 Direktive 93/13, kako je izmijenjana Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata koje nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljanje na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat. Nadalje u istoj toj presudi zauzeto je također jasno pravno stajalište citira se: "članak 3. stavak 1. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivo 2011/83, treba tumačiti na način da ugovorna odredba koje se odnosi na ne kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat. Iznesena pravna stajališta prihvaća u cijelosti i ovaj sud budući je razvidno da nije bilo transparentih i konkretnih informacija vezanih za tako neproporcionalno visoku naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.695,54 kn list 10 spisa, čemu u prilog ide i iskaz tužiteljice da joj ništa nije bilo objašnjeno glede navedenog već citira se "samo da je to procedura banke i uvjet da se dobije kredit", list 21 spisa.

18. Zaključno tuženica nije dokazala da je tužiteljici na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena odredba predmetnog Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica razvidno nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Isto tako tužena nije tužiteljicu informirala u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova, koja je struktura istih, kao što nije dokazala da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno sa tužiteljicom pregovaralo. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču, nametnuta obveza te da je tužiteljica bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženicu koja je zaključenje Ugovora uvjetovala odredbom koju je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom pa time i ništetnom. Isto tako razvidno je da se radilo o potrošačkom ugovoru budući je tužiteljici kredit iz istog trebao za kupnju novog vozila kojeg je koristila za osobne potrebe.

19. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava KŽI i GŽI protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužiteljicu je kao pravnu slijednicu potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno (i) o navedenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.

26. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81. st 1. i 87 ZZP/03 i prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev te utvrditi da je ništetna ( bez pravnog učinka) navedena ugovorna odredba iz ugovora o kreditu broj: 112-50-2726122 sklopljenog 23.03.2005. godine između tužitelja kao korisnika kredita sa jedne strane i tuženika kao Banke sa druge strane, potvrđenog 29.03.2005. godine kod Alide Crljenice, javnog bilježnika u Puli, pod posl. br.: OU-178/05-1, koja odredba glasi: ''NAKNADA: 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.'', a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I izreke ove presude.

27. U odnosu na postupovni dio ove tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 24.07.2026.godine na kojem se tužiteljica na izričit upit suda suglasila da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 31.08.2026. ali je isto prezakazano rješenjem uslijed spriječenosti za dan 30.07.2026. godine.

28. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1 ZPP-a

29. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj je sukladno troškovniku cijeneći vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.328,00 eura ( sukladno članku 40 st. 2 ZPP-a i temeljem članka 19 Zakona o sudskim pristojbama) valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe sukladno vrijednosti predmeta spora 100 bodova Tbr 7/1, za zastupanje na ročištima od: 17.6.2026. i 24.7.2026. godine po 100 bodova za svako to ročište tbr. 9/1 ili po tom osnovu 300 bodova ili 600,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 150,00 eura odnosno po toj osnovi zbrojeno 750,00 eura. Tužiteljici pripada i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu od 26, 55 eura tar. br. 1 st. 1 i isto toliko i za presudu (jer je razvidno da tužiteljica koristi benefit članka 7 ZOPP-a te plaća samo polovicu pristojbe ako je odmah plati uz podnesak)i isto toliko i za presudu tar. br. 2 st. 1 ili na ime sudskih pristojbi ukupno 53,00 eura, što sa iznosom od 750,00 eura daje ukupno 803,00 koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužiteljici, stav II izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 30.7.2026.godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav II izreke ove presude.

30. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužiteljicu prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka II izreke ove presude sa kamatom na isti, stav III izreke ove presude. O trošku tužene nije odlučivano budući isti nije niti bio zatražen.

31. Temeljem članka 155 ZPP-a tužiteljici ne pripada trošak za opomenu pred tužbu budući ista nije bila uvjet za podnošenje tužbe prema tuženoj. Tužiteljica također nije dokazala materijalni trošak u iznosu od čak 75,00 eura, cijeneći mali broj priloga koje je priložila uz tužbu.

U Puli, 30. srpnja 2026. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženoj po pun.