Posl. br. P-803/2025-12

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Josipu Valiću odvjetniku iz Pule, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupana po pun. Ivi Šćuru odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 23.07.2026. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja, tužitelja osobno te zamjenika punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 30. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 9.20. Ugovora o kreditu broj: 310293 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao banka, sklopili dana 07.09. 2004. god. a koja glasi:

„Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno samo uz posebnu odluku Banke“,

kao i odredba članka 5 u dijelu koji glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se Banci platiti temeljem ovog ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke".

II Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 1.106,00 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 30.6.2026. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

III Odbijaju se, tužitelj prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka II izreke ove presude sa kamatom na isti kao, te tužena prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je je sa prednikom tuženika dana 07.09.2004.godine sklopio Ugovor o kreditu u Puli, koji se vodi pod brojem 310293, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 70.000.00 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim ugovorom. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke (čl.10.), a koja odredba je po ocijeni tužitelja nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Naposljetku, iz samog ugovora je razvidno da je ugovor sklopljen u Puli. Nadalje prema odredbi čl.19.st.1.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, stoga tužitelj podnosi tužbu pred ovim sudom. Tužitelj ukazuje na brojne odluke Županijskih sudova u kojim odlukama je odredba kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta pružatelja usluge utvrđena nepoštenom i ništetnom - Županijski sud u Umagu posl.br.Gž-2099/2015 od 03.06.2016.god., Županijski sud u Splitu posl.br.Gž Ovr- 393/2018 od 4.05.2018.god., Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž-2054/2018, Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž-2066/2017, Županijski sud u Slavonskom Brodu posl.br.Gž- 136/2019 te Županijski sud u Vukovaru posl.br.Gž-429/2018. Tužitelj je iskoristio svoje pravo iz članka 9.20. citiranog Ugovora o kreditu te je 22. prosinca 2010. godine izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik mu je temeljem odredbe članka 9.20. istog Ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 1.130,48 EUR/10.753,16 kuna. Tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna iz više razloga, a koje razloge iznosi u nastavku. Tužitelj ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističemo da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana – a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio da je ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitim uvjetima, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade, pa čak i bez ugovaranja gornjeg limita. Budući da je visina tzv. izlazne naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tuženik - kao vjerovnik je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja - kao dužnika. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Osim što je ništetna temeljem naprijed citiranih odredbi ZZP/03, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi – a što ovdje nipošto nije slučaj. Obzirom da je spornom ugovornom odredbom određeno samo da tužitelj/korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik/Kreditor, tužiteljeva obveza je i u trenutku zaključenja Ugovora i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva. S tim u vezi, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 270. st. 1. ZOO/05. Osim toga, predmetna odredba je suprotna kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO/05, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naime, nije sporno da davatelj kredita – sukladno st. 3. predmetnog članka – ima pravo od korisnika kredita zahtijevati naknadu štete, ali samo AKO je štetu zaista i pretrpio. Međutim, tuženik u konkretnom slučaju nije pretrpio bilo kakvu štetu pa je za zaključiti da sporna naknada zapravo predstavlja naknadu izmakle dobiti radi „gubitka“ kamate, a što je suprotno naprijed citiranoj kogentnoj odredbi ZOO/05, kojom je propisano da davatelj kredita na takvo što nema pravo. Slijedom navedenog predlaže prihvaćanje tužbe i tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška te je na ročištu od 9.6.2026.godine, list 344 spisa postavio konačan tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan, te prije svega ističe prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva u smislu članka 187. Zakona o parničnom postupku NN 155/2023. Smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 24.12.2025., pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 126/21, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita, tzv. ulaznu klauzulu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe te tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Slijedom navedenog predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 6-31 spisa, 122-220 spisa, rješenja Gž-359/23, zapisnika od 9.6.2026. te iskaza tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 6 do 13 spisa prileži Ugovor o kreditu broj 310293 uz osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, zaključen između tužitelja i tužene dana 7.9.2004. godine kojim ugovorom je tužitelj kao korisnik kredita podigao kredit u svrhu izgradnje kuće u iznosu od 70.000,00 CHF.

6. Nije sporna činjenica da je čl. 9.20 predmetnog ugovora o kreditu bila omogućena prijevremena otplata istog s time što je bilo ugovoreno citira se: „Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno samo uz posebnu odluku Banke“, dok je u članku 5 između ostalog bilo ugovoreno citira se: "Korisnik kredita obvezuje se Banci platiti temeljem ovog ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, završen citat.

7. Nije sporna činjenica da je predmetni ugovor o kreditu sačinjen od strane banke, da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu što je vidljivo iz samog oblika predmetnog ugovora na listu 6 do 13 spisa, što proizlazi i iz iskaza tužitelja.

8. Nije sporna činjenica da je tužitelj sam iskazao na ročištu od 23.7.2026.godine da je prijevremeno otplatio kredit. Nije nadalje sporna činjenica da na listu 31 spisa prileži od strane tužene dostavljeni dopis od 28.10.2024.godine iz kojeg proizlazi da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena administrativna naknada za obradu kredita od 9.190,85 kn dana 21.9.2004.godine, kao i naknada za prijevremeni povrat kredita u iznosu od 10.753,16 kn koja je naplaćena dana 22.12.2010.godine, a što je tužena učinila nespornim na ročištu od 9.6.2026.godine.

9. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

10. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe članka 5 vezano za obvezu tužitelja na plaćanje naknada i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke kao i daljnje pitanje vezan ništetnost članka 9.20 kojom je bilo ugovoreno pravo na prijevremeno vraćanje kredita samo uz posebnu odluku banke. U svezi s time sporno je i pitanje da li tužitelj ima pravni interes na podnošenje samo deklaratorne tužbe.

11. Vezano za pravni interes tužitelja ocjena je ovog suda da tužitelj ima pravni interes za podnošenja samo deklaratorne tužbe. Naime, čl. 187 Zakona o parničnom postupku, dalje u tekstu ZPP, propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Stavkom 2 propisano je da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravi interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanja kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. U konkretnom slučaju pojam pravnog interesa kao procesne pretpostavke za meritorno suđenje može se preklapati s pravnim interesom koji opravdava aktivnu legitimaciju u smislu mjerodavnih materijalno pravnih odredbi ali može biti i uži te ga je potrebno ocijeniti u svakom pojedinom slučaju. Izostanak kondemnatornog zahtjeva za vraćanje stečenog po osnovi ništetnog pravnog posla ne upućuje samo po sebi na zaključak da tužitelj nema pravni interes samo za deklaratornu zaštitu. Načelo pravnog interesa je odraz načela ekonomičnosti pa se u pravilu stranci ne priznaje pravni interes za angažiranje sudskog mehanizma za slabiju pravnu zaštitu ako može ostvariti jaču pravnu zaštitu ishođenjem ovršne kondemnatorne isprave. Međutim zahtjev za utvrđenje pravnog posla ništetnim odnosno dijela ugovornih odredbi tek je prethodno pitanje za ostvarenje zahtjeva za vraćanjem stečenog bez osnove na temelju tog pravnog posla ili pak drugih zahtjeva kao posljedice ništetnosti pravnog posla. Stoga pravni interes za takav deklaratoran zahtjev ne isključuje sama činjenica što pored deklaratornog nije postavljen i kondemnatorni zahtjev ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice odluka Županijskog suda u Puli Gž-359/23-2 od 30.3.2023.godine itd.). Stoga tužitelji po ocjeni ovog suda ima pravni interes za podnošenjem tužbe ovakve vrste.

12. U odnosu na pitanje zastare na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020.godine zauzeto je jasno stajalište da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1 ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojoj je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". Opisano stajalište prihvaća i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Rijeci Gž-827/2018-2 od 10.6.2020., presuda Županijskog suda u Bjelovaru Gž-281/2019-2 od 21.5.2020., presuda Županijskog suda u Puli Gž-19/2023-2 od 16.1.2023.godine itd.). Slijedom navedenog tužena ne dolazi u pravno povoljniji položaj pa je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan. Isto tako predmetni ugovor spada u potrošačke ugovore budući je iz namjene kredita članka 2 bilo razvidno da je isti tužitelju trebao za izgradnju kuće te da ista nije nikada davana u najam, ili zakup niti je u istoj obavljanja poslovna djelatnost (iskaz tužitelja list 350 spisa).

13.U odnosu na sam meritum spora proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke na ročištu od 23.07.2026. godine koji iskaz ovaj sud prihvaća kao objektivan (blagodat načela neposrednosti). Tužitelj je potvrdio da se radi o predmetnom ugovoru na listu 6-13 spisa, da je banka sačinila taj ugovor. Novac mu je trebao za adaptaciju stana za stanovanje a ne za iznajmljivanje. Na upit suca iskazao je da nije mogao pregovarati niti mijenjati ugovorne odredbe vezano za ugovor o kreditu. Pročitao je taj ugovor prije potpisivanja. Na upit da li mu je objašnjeno od strane bankarske službenice vezano za čl. 9 ugovora o kreditu vezano za prijevremenu otplatu, šta to znači, od čega se sastoji ti troškovi odgovorio je da mu ništa nije objašnjeno koji će to biti troškovi i od čega će se sastojati. Otplatio je ovaj kredit prijevremeno. Naveo je da je točno da je platio iznose koji se navode na listu 31 spisa. Na upit suca da li mu je objašnjeno vezano za ovo na listu 31 spisa od čega se sastoje ti iznosi, koju strukturu čine ti iznosi, od čega se sastoji ta naknada, od kojih troškova odgovorio je da nitko i ništa nije objasnio samo su mu umanjili za te iznose. Taj iznos kojeg je digao su automatski umanjili za ove iznose na listu 31 spisa. Ništa mu nisu objasnili zašto su ti iznosi u toj visini jer je u biti ranije otplatio taj kredit jer mu je to trebalo da završi kuću do kraja. Objasnio je da je on naime u OTP Banci digao novi kredit da bi završio kuću i onda mu je umanjen taj iznos za ove iznose koji se navode na listu 31 spisa. Na upit suca da li mu je objašnjeno zašto baš u toj visini, te da li je mogao prijevremeno zatvoriti ovaj kredit bez da plati iznose s lista 31 spisa odgovorio je da nije mogao. Na upit punomoćnika tuženika pojasnio je da ova nekretnina nikada nije davana niti u najam niti u zakup, te da u toj j nekretnini nikad nije obavljao poslovnu djelatnost niti je imao otvoren obrt u predmetnoj nekretnini.

14. Ovaj sud je stajališta da sama po sebi naknada za prijevremenu otplatu kredita da tako ugovorena odredba iz čl. 9.20 predmetnog ugovora kao i naknada za obradu kredita da iste ne bi bila ništetne (da ne postoje drugi elementi o čemu će u nastavku biti riječi) jer tako proizlazi iz doduše kasnije donesene Direktive 2014/17 EU Parlamenta i Vijeća, Direktive 2008/48, Direktive 93/13 EEZ kao i iz Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16. Dakle naknada za prijevremenu otplatu kredita kao i naknada za troškove obrade kredita same po sebi ne moraju biti ništetne, ali pod uvjetom ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo te da tako ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita što je bitno naglasiti ne prouzročuje neravnotežu između potrošača i trgovca. U odnosu na samu mogućnost prijevremene otplate kredita "uz posebnu odluku banke" opisno nije u skladu sa kogentnom odredbom članka 1024 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu ZOO) koja propisuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog a vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Dakle Odluka banke ne može biti uvjet za prijevremeni povrat kredita budući takvo pravo proizlazi već iz samog zakona vezano za ugovore o kreditu (članak 1021 ZOO-a).

15. Na temelju provedenih dokaza u spisu jasno proizlazi da je predmeti ugovor o kreditu list 6 do 13 spisa pisala banka, da se radi o obrascu banke te da se (niti) o spornim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo. Sporna ugovorna odredba članka 5 je propisala jednu općenitu i nedorečenu formulaciju po kojoj je tužena donijela odluku o visini naknade i za obradu kredita pa je takva ugovorna odredba sukladno Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 ništetna. Naime temeljem tog zakona i čl. 81 st. 1 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzroku znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2 smatra se da se o pojedinoj ugovorih odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog obrasca trgovca. Prema čl. 87 st. 1 istog zakona nepoštena ugovorna odredba je ništetna dok je stavkom 2 istog članka propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Isto tako kao je i navedeno odredba članka 9.20 koja dopušta prijevremeno vraćanje kredita samo uz "posebnu odluku banke" je u direktnoj suprotnosti sa člankom 1024 st. 2 ZOO -a. Na tragu navedenog ocjena je ovog suda da u takvom kontekstu tužitelju servirana na unaprijed pripremljenom obrascu kako ugovorna odredba iz čl. 5 tako i iz članka 9.20 koja su u tom dijelu ništetne. Naime uvažavajući u svezi s tim pravno stajalište izraženo u odluci USRH broj U-III 2521/2015 od 13.12.2016. NN 123/16 odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje VSRH Revt 249/14 od 09.04.2015. i to upravo u onom dijelu u kojem su odbijene revizije odnosno ustavne tužbe banaka u dijelu u kojem je utvrđeno da su pojedine banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo.

16. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke glede kojeg tužitelj nije mogao imati utjecati na sadržaj tog ugovora a naročito nije mogla utjecati na sadržaj spornih ugovornih odredbi (članak 5 i 9.20) , budući se niti o istima nije pojedinačno pregovaralo. Naime vezano za slično pravno pitanje Vrhovni sud Rh je u revizijskog odluci -presudi broj Rev-673/2023-2 od 13.2.2024.godine između ostalog izrazio jasno pravno stajalište citira se:

"24. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25. Stoga je odgovor na postavljeno pitanje: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP " završen citat.

17. U takvom kontekstu i ugovorna odredba članka 5 ugovora o kreditu koju je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio a glede koje se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između tužitelja i tužene kao ugovornih strana ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je (i op.a.) po ocjeni ovog suda (i) ta odredbe nepoštena. Upravo zbog navedenog tužena se kao banka nije pridržavala niti u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala što je bitno naglasiti na transparentan način osnovne i nužne informacije iz kojih bi tužitelj kao potrošač mogao dobiti saznanja kakvu i koju vrstu usluge plaća te od čega se sastoji ta usluga, koji je konkretno troškovi čine i zašto baš u tom iznosu koji prema evidencijama na str. 31 spisa je značajan . Takvo stajalište izraženo je i u presudama Europskog suda primjerice u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03.09.2020. godine gdje je između ostalog navedeno citira se: " doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to provizija ili početna naknada. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osim toga, potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 03. listopada 2019., Kiss i CIB bank, C-621/17 EU:C:2019:820, t.43",završen citat. U istoj toj presudi zauzeto je nadalje također jasno pravno stajalište citira se: "s obzirom na prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje u predmetu C-84/19 valja odgovoriti da čl. 4 stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđen ni priroda tih troškova ni usluga koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošač stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev…Kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane i troškova koje na temelju te odredbe terete potrošača s druge strane. Naime, sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora imali ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 03.10.2019., Kiss i CIB bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t.51."., završen citat. Štoviše u istoj odluci jasno je ukazano da potrošačevi nekamatni troškovi kredita koje su na temelju nacionalnog zakonodavstva utvrđeni u najvišem iznosu ipak mogu dovesti do znatnije neravnoteže u smislu sudske prakse Suda iako su određeni u iznosu manjim od te gornje granice ako usluge koje se pružaju u obliku protučinidbe ne proizlaze razumno iz usluga koje se pružaju u okviru sklapanja ili upravljanja ugovorom o kreditu ili ako se iznosi stavljeni na teret potrošača u okviru troškova odobravanja i upravljanja zajmom pokažu očito neproporcionalnim u odnosu na iznos zajma. Stoga sud zaključuje da čl. 3 st. 1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba koja se odnosi na ne - kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje gran ice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma. Stoga sud u navedenoj presudi iznosi pravno jasan zaključak citira se: "članak 5 stavak 2 Direktive 93/13, kako je izmijenjana Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata koje nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljanje na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat. Nadalje u istoj toj presudi zauzeto je također jasno pravno stajalište citira se: "članak 3. stavak 1. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivo 2011/83, treba tumačiti na način da ugovorna odredba koje se odnosi na ne kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat. Iznesena pravna stajališta prihvaća u cijelosti i ovaj sud budući je razvidno da nije bilo transparentih i konkretnih informacija vezanih za tako neproporcionalno visoke naknade i to kako za administrativnu naknadu (troškovi obrade kredita) u iznosu od 9.190,85 kn, tako i za naknadu za prijevremeni povrat kredita u iznosu od 10.753,16 kn, list 31 spisa. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi niti da mu je na valjani način objašnjeno u trenutku prijevremene otplate kredita zašto plaća toliki iznos za prijevremeni povrat kredita osim što mu je ukazano da kredit nije mogao prijevremeno otplatiti bez da plati i tu naknadu. Isto tako ugovorna odredba članka 9.20 koja uvjetuje prijevremenu otplatu kredita "posebnom odlukom banke" u suprotnosti je sa kogentnom odredbom članka 1024 st. 2 ZOO-a pri čemu i za tu odredbu vrijedi sve ono što je obrazloženo glede odredbe članka 5 kako se ne bi ponavljalo. Iskaz tužitelja da nije mogao prijevremeno zatvoriti kredit bez da je platio iznos sa lista 31 spisa od 10.753,16 kn dovoljno govori da je od strane tužena prekršena i odredba članka 3 ZOO-a vezano za ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima.

18. Zaključno tuženica nije dokazala da je tužitelju na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena odredba članka 5 predmetnog Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj razvidno nije bio u poziciji pregovarati, kao niti glede odredbe članka 9.20, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Isto tako tužena nije tužitelja informirala u čemu bi se sastojali primjerice troškovi prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova, koja je struktura istih, kao što nije dokazala da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno sa tužiteljem pregovaralo, a što se odnosi i na odredbu članka 9.20 kao i na naknadu za prijevremeni povrat kredita. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču, nametnuta obveza te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženicu koja je zaključenje Ugovora uvjetovala spornim odredbama koju je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način su te ugovorne odredbe, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, čime se takve odredbe ukazuju nepoštenima pa time i ništetnima.

19. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava MRV i PRV protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi. Proglašenjem tih ugovornih odredbi nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno (i) o navedenim ugovornim odredbama koja su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.

26. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81. st 1. i 87 ZZP/03 i članka 1024 st. 2 ZOO-a i prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev te utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od broj: 310293 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 07.09. 2004. god. i to odredba u čl. 9.20 a koja glasi: „Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno samo uz posebnu odluku Banke“, kao i odredba članka 5 u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se Banci platiti temeljem ovog ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke", stav I izreke ove presude. Sud se držao okvira postavljenog tužbenog zahtjeva po samom tužitelju (članak 2 st. 1 ZPP-a).

27. U odnosu na postupovni dio ove tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 23.7.2026.godine na kojem su se stranke na izričit upit suda suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 29.7.2026. ali je isto prezakazano rješenjem uslijed spriječenosti za dan 30.7. 2026.godine.

28. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1 ZPP-a

29. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu je sukladno troškovniku cijeneći vrijednost predmeta spora u visini od 1.328,00 eura (VPS je određena sukladno članku 40 st. 2 ZPP-a u svezi s člankom 19 ZOSP- a) valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe sukladno vrijednosti predmeta spora 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženog podneska od 28.3.2026.godine 100 bodova po tbr. 8/1, za zastupanje na ročištima od: 9.6.2026. i 23.7.2026. godine po 100 bodova za svako to ročište tbr. 9/1 ili po tom osnovu 400 bodova ili 800,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 200,00 eura odnosno po toj osnovi zbrojeno 1.000,00 eura. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe za tužbu pod 53,00 eura po tar. br. 1 st. 1 i iznos od 53,00 eura po tar. br. 2 st. 1 Tarife ili zbrojeno s osnova pristojbi iznos od 106,00 eura što sa iznosom od 1.000,00 eura daje ukupno 1.106,00 eura koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužitelju, stav II izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 30.7.2026.godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav II izreke ove presude.

30. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužitelja prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka II izreke ove presude sa kamatom na isti, stav III izreke ove presude, te tuženu koja je u cijelosti izgubila ovu parnicu prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovan, stav III izreke ove presude.

31. Temeljem članka 155 ZPP-a tužitelju ne pripada trošak za opomenu pred tužbu budući ista nije bila uvjet za podnošenje tužbe prema tuženoj . Tužitelj također nije dokazao materijalni trošak u iznosu od čak 75,00 eura.

U Puli, 30. srpnja 2026. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženoj po pun.