REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Pazin, Dršćevka 1

Ovr-13/2026-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Pazinu, po sucu pojedincu Ivanu Dujiću, u pravnoj stvari predlagatelja osiguranja AEROKLUB VRSAR, OIB: 59388125129, Stacija Crljenka 2, 52450 Vrsar, zastupanog po punomoćniku Roku Periću, odvjetniku u Zagrebu , protiv protivnika osiguranja OPĆINA VRSAR-ORSERA, OIB: 03592077573, Općinska načelnica, Trg Degrassi 1, 52450 Vrsar, zastupanog po punomoćniku Marku Žuniću, odvjetniku u Rijeci, radi osiguranja privremenom mjerom, 30. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

I Odbija se prijedlog predlagatelja osiguranja za određivanje privremene mjere od 10. srpnja 2026., koji glasi:

„I. Zabranjuje se tuženiku (protivniku osiguranja), OPĆINI VRSAR- ORSERA, Trg Degrassi 1, 52450 Vrsar, OIB: 03592077573, da do pravomoćnog dovršetka ovoga postupka koji se vodi pred ovim sudom pod posl. br. P -___/____ poduzima bilo kakve radnje kojima bi se tužitelju (predlagatelju osiguranja), AEROKLUBU VRSAR, Stacija Crljenka 2, 52450 Vrsar, OIB: 59388125129, oduzeo ili smetao posjed nekretnina označenih kao k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], i objekata koji se na njima nalaze, a osobito da provodi ili zahtijeva iseljenje tužitelja iz navedenih objekata ili predaju njihova posjeda.

II. Zabranjuje se tuženiku (protivniku osiguranja) da do pravomoćnog dovršetka ovog postupka koji se vodi pred ovim sudom pod posl. br. P -___/____ , opozove, povuče, uskrati ili na drugi način otkloni bilo koju suglasnost, odobrenje ili očitovanje koje je dao ili koje je potrebno dati radi obavljanja djelatnosti tužitelja i uporabe športskog aerodroma Vrsar sukladno Zakonu o zračnom prometu i propisima donesenima na temelju njega, kao i da nadležnim tijelima podnosi zahtjeve ili očitovanja usmjerena na prestanak, ograničenje ili obustavu te djelatnosti.

III. Zabranjuje se tuženiku (protivniku osiguranja) da do pravomoćnog dovršetka postupka otuđi, optereti ili na drugi način raspolaže nekretninama označenim kao k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], te se određuje zabilježba ove zabrane u zemljišnoj knjizi koju vodi Općinski sud u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Poreč – Parenzo.

IV. Ova privremena mjera dostavit će se Zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda radi upisa zabilježbe privremene mjere na nekretninama iz točke III. izreke ove mjere.

V. Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog dovršetka postupka Naslovnog suda posl. br. P-___/____.

VI. Žalba protiv ovog rješenja ne odgađa njegovu provedbu.“.

II Nalaže se predlagatelju osiguranja da protivniku osiguranja u roku od 15 dana naknadi troškove u iznosu od 625,00 eura.

Obrazloženje

1. Predlagatelj osiguranja je 10. srpnja 2026. ovom sudu podnioa tužbu sa prijedlogom za osiguranje privremenom mjerom protiv protivnika osiguranja. Predložio je da sud prihvati sljedeći tužbeni zahtjev:

„I. Utvrđuje se da je tužitelj AEROKLUB VRSAR, Stacija Crljenka 2, 52450 Vrsar, OIB: 59388125129, vlasnik nekretnina označenih kao k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], što je tuženik OPĆINA VRSAR-ORSERA, Trg Degrassi 1, 52450 Vrsar, OIB: 03592077573, dužna priznati i trpjeti da tužitelj na temelju ove presude ishodi uknjižbu prava vlasništva na navedenim nekretninama u zemljišnoj knjizi na svoje ime, uz istodobno brisanje toga prava s imena tuženika. “. Nadalje, predlagatelj osiguranja predložio je da sud, radi osiguranja nenovčane tražbine tužitelja koja je predmet toga postupka, donese rješenje o osiguranju sa sadržajem kao u točki I izreke ovog rješenja. U prijedlogu je naveo da temeljem čl. 340–347. Ovršnog zakona (dalje: OZ), predlaže da sud, radi osiguranja nenovčane tražbine tužitelja koja je predmet ovoga postupka, odredi privremenu mjeru protiv tuženika kao protivnika osiguranja, kojom će se tuženiku zabraniti poduzimanje bi lo kakvih radnji kojima bi se mijenjalo zatečeno faktično i pravno stanje predmetnih nekretnina i djelatnosti tužitelja do pravomoćnog dovršetka ovoga postupka. Smatra da je postojanje tražbine učinio vjerojatnim time što je u tužbi naveo da je izgradio sve objekte na predmetnim nekretninama, da ih neprekidno posjeduje i na njima obavlja svoju djelatnost, te da mu ustavna i konvencijska jamstva (čl. 48. i 50. Ustava Republike Hrvatske, čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju) jamče ili vlasništvo ili naknadu. Opasnost od osujećenja tražbine i nastanka nenadoknadive štete obrazlaže tvrdnjom da, kada bi tuženik tijekom postupka iselio tužitelja iz objekata, raspolagao nekretninama ili opozvao, povukao odnosno uskratio suglasnosti koje su tužitelju potrebne za obavljanje djelatnosti prema Zakonu o zračnom prometu (za uporabu i operiranje športskog aerodroma), ostvarenje tražbine tužitelja bilo bi spriječeno ili znatno otežano, a nastala bi i nenadoknadiva šteta – i to ne samo tužitelju, nego i javnom interesu. Oduzimanjem dozvole javni športski objekt bio bi stavljen izvan funkcije: prestao bi služiti svrsi zbog koje je, prema stajalištu samog zakonodavca iz članka 88. Zakona o športu iz 1992., i prenesen u vlasništvo jedinice lokalne samouprave. Time bi upravo tuženik, kojem je vlasništvo dano radi očuvanja športske namjene objekta, tu namjenu vlastitim radnjama ugasio. Istodobno bi tužitelj izgubio mogućnost obavljati svoju djelatnost na objektima koje je sam izgradio, i to sve dok mu dozvola ponovno ne bi bila dana – a ishođenje nove dozvole neizvjestan je i dugotrajan postupak čiji ishod ne ovisi o tužitelju. Prekid rada aerodroma značio bi gašenje djelatnosti zbog koje udruga postoji, gubitak dozvola, članstva, zrakoplova i kontinuiteta operacija koji se, jednom prekinut, ne može novčano obnoviti. Ujedno bi tužitelj bio lišen i posjeda objekata na kojem se temelji njegovo retencijsko pravo, čime bi i podredna novčana tražbina ostala bez sredstva osiguranja. Razmjernost – nepostojanje štete za protivnika osiguranja obrazlaže tvrdnjom da tuženik predloženom privremenom mjerom ne trpi nikakvu štetu, ili trpi tek neznatnu štetu (čl. 346. st. 2. OZ-a). Mjerom se samo održava postojeće stanje koje neprekidno traje već desetljećima: na predmetnim nekretninama obavlja se ista djelatnost kao i do sada, po istoj udruzi, u istom opsegu – tuženiku se ne nameće nikakva nova obveza, činidba ni trošak. Tuženik je, nadalje, sam potvrdio da predmetne objekte nije gradio; njegova pozicija svodi se, dakle, na formalni upis vlasništva stečen bez ikakvih vlastitih ulaganja, pa održavanjem zatečenog stanja ne gubi ništa od onoga što je ikada imao. Tuženiku, drugim riječima, ne može nastati nikakva šteta sve dok se u ovom postupku ne utvrdi drugačije – a upravo tome utvrđenju privremena mjera i služi: da se do pravomoćne odluke ne mijenja stanje čije je razrješenje predmet spora. Privremena mjera stoga je nužna, prikladna i razmjerna.

2. Rješenjem P-150/2026-4 od 20. srpnja 2026. razdvojeno je raspravljanje po prijedlogu predlagatelja osiguranja za određivanje privremene mjere od 27. studenog 2025. Taj se postupak sada vodi u ovom predmetu, pod poslovnim brojem Ovr- 25/2025.

3. U podnesku od 30. srpnja 2026. protivnik osiguranja je u cijelosti osporio prijedlog za određivanje privremene mjere, iz razloga što nisu ispunjene pretpostavke za određivanje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine propisane odredbama čl. 346. OZ-a. Predlagatelj osiguranja nije ničime učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine, što je prvi uvjet za određivanje privremene mjere. Navodi koje predlagatelj osiguranja iznosi u tužbi činjenično su netočni te iz istih ničime ne proizlazi da bi imao pravo vlasništva na nekretninama koje su predmet prijepora. Prvo, protivnik osiguranja vlasništvo nekretnina stjecao je u jednom dijelu kao pravni sljednik Općine Poreč, u postupku razgraničenja od navedene općine, a u drugom dijelu kupoprodajom od prethodnih vlasnika te isplatom u postupcima razvrgnuća suvlasništva, na način da je drugim suvlasnicima isplatio vrijednost njihovog suvlasničkog dijela i time stekao njihove suvlasničke dijelove odnosno konačno pravo vlasništva na nekretninama. Dakle, predlagatelj osiguranja u tužbi navodi netočno i nepotpuno činjenično stanje, a što jasno utječe na vjerojatnost postojanja navodne nenovčane tražbine. Drugi razlog iz kojeg je vrlo jasno da ne postoji nužan stupanj vjerojatnosti postojanja tražbine proizlazi iz navoda samog predlagatelja osiguranja iznesenih u tužbi. Naime, sam predlagatelj osiguranja obrazlažući odredbe Zakona o športu navodi da je odredbama istog uređeno pitanje stjecanje vlasništva nekretnina, na način da iste stječu općine, a da je pitanje što je s pravima športskih organizacija ostalo predmetnim zakonom otvoreno i neriješeno. Nastavljajući, predlagatelj osiguranja dalje navodi da je odredbama predmetnog Zakona uređeno samo pravo prvenstvenog zakupa športskog objekta udruge koja je imala pravo korištenja istog, a da imovinskopravni odnosi nisu riješeni, što da nije bila namjera zakonodavca, već predstavlja pravnu prazninu. Konačno, predlagatelj osiguranja dalje iznosi svoje tumačenje odredaba Zakona o športu, koje izvodi iz vlastite usporedbe s ostalim zakonima koji su se odnosili na pretvorbu društvenog vlasništva. U predmetnoj usporedbi i sam daje zaključak koji je potpuno jasan – dok su drugi zakoni uredili pravo vlasništva, odredbe Zakona o športu nisu dotadašnjem nositelju prava (korišten ja) dale ništa osim prvenstvenog zakupa, dakle obveze da ubuduće plaća za eventualno korištenje objekta. Sumiranjem iznesenih navoda jasno je i vidljivo da predlagatelj osiguranja svoje eventualno pravo vlasništva na nekretninama izvodi ne iz tumačenja zakonskih odredbi, već iz proizvoljnog tumačenja pravnih praznina. Iz takve osnove zasigurno ne proizlazi stupanj vjerojatnosti postojanja tražbine koji je nužan za određivanje privremene mjere. Štoviše, predlagatelj osiguranja ističe da se ovdje ni ne radi o pravnoj praznini kako to tumači predlagatelj osiguranja, već o jasnom uređenju da su općine zakoniti vlasnici. Da je namjera zakonodavca bila drugačija, tada bi predmetno pitanje drugačije uredio, kao što je slučaj u svim drugim pretvorbenim zakonima. Predlagatelj osiguranja je koristio uzletno-sletnu stazu i prateće objekte sportskog aerodroma Vrsar, koji se nalaze na Nekretninama koje su predmet prijepora, na temelju odobrenja upravo protivnika osiguranja po osnovi Zaključka KLASA: 363 - 01/23-01-237, URBROJ: 216340-01-03/31-23-2 od 15.12.2023. godine. Navedeno je nesporno. Nastavno, a glede vjerojatnosti postojanja tražbine, ukoliko je predlagatelj osiguranja „vjerojatni“ vlasnik Nekretnina koje su predmet prijepora, kao što isti neosnovano tvrdi, postavlja se vrlo jednostavno pitanje – zašto je isti koristio uzletno- sletnu stazu i prateće objekte sportskog aerodroma Vrsar, koji se nalaze na nekretninama koje su predmet prijepora, na temelju odobrenja upravo protivnika osiguranja po osnovi Zaključka KLASA: 363-01/23-01237, URBROJ: 2163-40-01- 03/31-23-2 od 15.12.2023. godine?

Iako predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine, što je prvi preduvjet za određivanje privremene mjere, protivnik osiguranja dalje dokazuje da nisu ispunjeni ni drugi uvjeti iz odredbe čl. 346. OZ-a, a koji su nužni za određivanje privremene mjere. Predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim opasnost da bi bez privremene mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine. Tužbeni zahtjev za ostvarenje tražbine glede koje se zahtijeva privremena mjera postavljen je na utvrđenje prava vlasništva. Predlagatelj osiguranja pri obrazloženju opasnosti od osujećenja tražbine navodi da bi u slučaju iseljenja iz objekta, raspolaganja nekretninama ili povlačenjem suglasnosti potrebne za obavljanje djelatnosti prema Zakonu o zračnom prometu ostvarenje tražbine bilo spriječeno ili znatno otežano, no predmetno očito nije točno. Deklaratorno utvrđenje vlasništva moglo bi se bez ikakvih poteškoća ostvariti, neovisno o tome bi li se bilo koja od radnji koje je predlagatelj osiguranja naveo u međuvremenu ostvarila, s obzirom da niti jedna od tih radnji ne sprječava niti otežava ostvarenje sporne tražbine. Ovo posebno jer ne postoji ni opasnost u odnosu na kontinuirano postojanje protivnika osiguranja; naime, protivnik osiguranja je jedinica lokalne samouprave. Konačno, predložena privremena mjera nije potrebna niti da bi se spriječio nastanak nenadoknadive štete koja prijeti. Protivnik osiguranja već je ranije, Zaključkom od dana 8.6.2026. godine, ukinuo raniji Zaključak od dana 15.12.2023. godine temeljem kojeg je predlagatelj osiguranja koristio uzletno-sletnu stazu i prateće objekte sportskog aerodroma Vrsar. Dodatno, novim Zaključkom KLASA: 36301/26-01/132, URBROJ: 2163-40-01-01/17-26-3 od dana 8.6.2026. godine protivnik osiguranja odredio je da će se Nekretnine staviti pod neposredno upravljanje pravne osobe koju je za tu svrhu odredio, to jest na trgovačko društvo čiji je osnivač protivnik osiguranja kao javna osoba. Dakle, predlagatelj osiguranja već prije podnošenja tužbe i zahtjeva za određivanjem privremene mjere nije imao pravo korištenja nekretnina, a samim time ne ispunjava niti uvjete za obavljanje djelatnosti operatora aerodroma. Stoga je prijedlog za određivanje privremene mjere zapravo i bespredmetan, jer se odnosi na stanje koje u trenutku podnošenja prijedlog već nije postojalo. U svakom slučaju, ne samo da ne postoji opasnost od nastanka štete predlagatelju osiguranja, s obzirom da on već u trenutku podnošenja prijedloga ne ispunjava uvjete nužne za obavljanje ranije opisane djelatnosti, nego je stanje upravo suprotno. U slučaju određivanja privremene mjere postoji opasnost nastanka nenadoknadive štete protivniku osiguranja. Razlog tome je što je upravljanje nekretninama povjereno pravnoj osobi čiji je osnivač protivnik osiguranja kao javna osoba, a sve s ciljem upravljanja sportskim aerodromom i obavljanja djelatnosti na način koji optimalno iskorištava resurse protivnika osiguranja kao osobe javnog prava i omogućuje zaštitu i ostvarivanje javnog interesa u najvećoj mogućoj mjeri. Određivanjem predložene privremene mjere, faktički bi se onemogućilo pravnoj osobi kojoj je povjereno upravljanje nekretninama da na istima obavlja djelatnost sukladno Zakonu o zračnom prometu i koristi iste u svrhu ostvarivanja javnog interesa. Navedeno bi za posljedicu imalo negativan utjecaj na turističku ponudu i prihode koji se od iste mogu ostvariti, a što u konačnici predstavlja štetu kako za protivnika osiguranja, tako i za cjelokupnu zajednicu. Temeljem svega navedenog, protivnik osiguranja smatra da je razvidno da u konkretnom slučaju zakonom propisani uvjeti za određivanje predložene privremene mjere nisu ispunjeni. Stoga, protivnik osiguranja predlaže sudu da odbije prijedlog za određivanje privremene mjere i obveže predlagatelja osiguranja da naknadi protivniku osiguranja prouzročene troškove zajedno sa zateznim zakonskim kamatama, i to: sastav tog podneska 500,00 EUR, PDV 125,00 EUR, ukupno 625,00 EUR

4. Prijedlog za osiguranje privremenom mjerom nije osnovan.

5. Predlagatelj osiguranja tužbom traži utvrđenje vlasništva na nekretninama. Ujedno prijedlogom privremene mjere traži zabranu otuđenja nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva. U prijedlogu za osiguranje (sadržanom u istom podnesku sa tužbom) tužitelj predlaže da privremenu mjeru predlaže "radi osiguranja nenovčane tražbine tužitelja koja je predmet ovog postupka". S obzirom da je obveza predlagatelja osiguranja u prijedlogu za određivanje privremene mjere istaknuti: zahtjev u kojem će točno označiti tražbinu čije osiguranje traži, odrediti kakvu mjeru traži i vrijeme njezina trajanja te, kada je potrebno, sredstva osiguranja kojima će se privremena mjera prisilno ostvariti te predmet osiguranja, uz odgovarajuću primjenu pravila o sredstvima i predmetu ovrhe, postavlja se pitanje može li se o takvom prijedlogu za privremenu mjeru (s neoznačenom tražbinom) meritorno odlučiti. Prijedlog koji tražbinu opisuje isključivo kao "tražbinu koja je predmet ovog postupka" ne zadovoljava zakonski propisanu obvezu točnog označavanja tražbine iz čl. 341. st. 2. OZ-a. Naime, sud je pri odlučivanju o prijedlogu za privremenu mjeru vezan sadržajem zahtjeva za osiguranje, a ne sadržajem tužbe. Ipak, u situaciji kada je prijedlog podnesen istim podneskom u kojemu se nalazi i tužba, a tražbina iz tužbenog zahtjeva je individualizirana i nedvosmisleno određena, ovaj sud nalazi da takav prijedlog valja tretirati kao dovoljno određen — jer je tražbina čije se osiguranje traži izvjesno identificirana uputom na istovremeno izneseni tužbeni zahtjev. Budući da je tužba jasno određena i prijedlog za privremenu mjeru upućuje na nju kao na tražbinu čije osiguranje se traži, bez isključivanja pojedinih zahtjeva, sud može i treba pristupiti meritornom ispitivanju pretpostavki iz čl. 346. OZ-a, a ne tražiti od stranke dopunu prijedloga. Stoga je sud ovom odlukom meritorno odlučio o prijedlogu.

6. Odredbom čl. 346. st. 1. OZ-a propisano je da se radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim: 1. ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili 2. ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti. Navedene pretpostavke moraju biti ostvarene kumulativno, odnosno tužitelj mora učiniti vjerojatnim i postojanje svoje tražbine i opasnost iz čl. 346. st. 1. t. 1. ili t. 2. OZ-a.

7. Predložena privremena mjera sadržava tri zasebne točke koje je potrebno razmotriti svaku ponaosob, jer svaka od njih počiva na drugačijoj pravnoj osnovi i zahtijeva ispunjenje različitih pretpostavki.

7.1. Prvom točkom prijedloga predlagatelj osiguranja traži da se protivniku osiguranja zabrani poduzimanje radnji kojima bi se predlagatelju oduzeo ili smetao posjed nekretnina te da se osobito zabrani provođenje ili zahtijevanje iseljenja predlagatelja iz navedenih objekata.

Prema odredbi čl. 2. t. 1. OZ-a tražbina u smislu toga Zakona jest pravo na davanje, činjenje, nečinjenje ili trpljenje. Tužbeni zahtjev koji predlagatelj osiguranja traži osigurati ovim postupkom jest zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva — dakle, deklaratorni zahtjev. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u predmetu Pž- 5242/2022-3 od 17. siječnja 2023. zauzeo je stajalište da „deklaratorni zahtjev predmetne tužbe ne predstavlja tražbinu u smislu navedene odredbe čl. 2. t. 1. OZ -a, jer se ne radi o pravu na davanje, činjenje, nečinjenje ili trpljenje i na temelju takve tražbine nije moguće odrediti privremenu mjeru iz čl. 346. OZ-a". Slijedom navedenoga, za privremenu mjeru zabranom ometanja posjeda koja se temelji na tražbini utvrđenja vlasništva nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 346. OZ-a.

Međutim, valja razmotriti može li se tražena mjera podvesti pod odredbu čl. 347. st. 2. OZ-a, kojom je propisano da sud može odrediti mjeru kojom će privremeno urediti sporni odnos među strankama ako je to nužno radi sprječavanja nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, nasilja ili ako je iz drugih važnih razloga to potrebno radi osiguranja pravnog reda — tzv. regulacijska privremena mjera. Pretpostavke za određivanje regulacijske mjere su: vjerojatnost postojanja konkretnog spornog odnosa između stranaka kao objekta osiguranja, te alternativno nužnost uređenja spornog odnosa radi sprječavanja nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, nužnost sprječavanja nasilja ili potreba za osiguranjem pravnog reda iz drugih važnih razloga.

U konkretnom slučaju, sud primjećuje da prema navodima samog predlagatelja osiguranja iz tužbe, a što nije osporio ni protivnik osiguranja u mjeri koja bi te navode učinila neuvjerljivima, predlagatelj osiguranja predmetne nekretnine posjeduje, u njima obavlja svoju registriranu djelatnost, te je taj faktični posjed i korištenje neprekidno trajalo kroz dulje vremensko razdoblje. Međutim, iz navoda protivnika osiguranja nedvojbeno proizlazi da je protivnik osiguranja Zaključkom od dana 8.6.2026. godine, ukinuo raniji Zaključak od dana 15.12.2023. godine temeljem kojeg je predlagatelj osiguranja koristio uzletno-sletnu stazu i prateće objekte sportskog aerodroma Vrsar. Dodatno, novim Zaključkom KLASA: 36301/26-01/132, URBROJ: 2163-40-01-01/17- 26-3 od dana 8.6.2026. godine odredio da će se nekretnine staviti pod neposredno upravljanje pravne osobe koje je za tu svrhu odredio, to jest na trgovačko društvo čiji je osnivač protivnik osiguranja.

Navedene okolnosti ukazuju da sporni odnos postoji, te da se predlagatelj osiguranja nalazi u faktičnom posjedu nekretnina. Međutim, predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim da postoji nužnost privremenog uređenja toga odnosa putem regulacijske mjere u pogledu iseljenja i smetanja posjeda, budući da protivnik osiguranja ni u trenutku podnošenja prijedloga nije poduzimao radnje prisilnog iseljenja niti je to najavljivao neposrednom radnjom. Sama mogućnost da bi takve radnje mogle uslijediti u budućnosti, bez konkretnih indicija neposredne prijetnje, ne dostiže razinu vjerojatnosti nužnu za određivanje regulacijske mjere u ovom dijelu. Pored toga, predlagatelju osiguranja stoji na raspolaganju zaštita putem posjedovne tužbe, čije je ostvarenje moguće i bez određivanja privremene mjere u ovom postupku.

7.2. Drugom točkom prijedloga predlagatelj osiguranja traži da se protivniku osiguranja zabrani opoziv, povlačenje, uskrata ili otklanjanje bilo koje suglasnosti, odobrenja ili očitovanja potrebnih za obavljanje djelatnosti i uporabu sportskog aerodroma Vrsar sukladno Zakonu o zračnom prometu, kao i da se zabrani podnošenje zahtjeva ili očitovanja nadležnim tijelima usmjerenih na prestanak, ograničenje ili obustavu te djelatnosti.

I ova mjera po svojoj naravi jest regulacijska privremena mjera u smislu čl. 347. st. 2. OZ-a, budući da bi njome sud privremeno uredio ovlaštenja protivnika osiguranja kao tijela javne vlasti u pogledu davanja i opoziva suglasnosti iz područja javnog prava. Ovdje je pretpostavka vjerojatnosti postojanja konkretnog spornog odnosa u načelu ostvarena — stranke su u spornom odnosu glede vlasništva i upravljanja nekretninama na kojima se obavlja djelatnost sportskog aerodroma.

Ipak, sud utvrđuje da ova mjera nije opravdana iz dvaju razloga. Kao prvo, iz navoda protivnika osiguranja koje u ovom stadiju postupka predlagatelj osiguranja nije osporio odgovarajućim dokazima, razvidno je da je protivnik osiguranja već ukinuo prethodni Zaključak temeljem kojeg je predlagatelj osiguranja koristio uzletno -sletnu stazu i prateće objekte — dakle, dotična suglasnost već je opozvana prije podnošenja prijedloga. Mjera čiji je jedini smisao zabrana radnje koja je već poduzeta bila bi bez svrhe i pravno bespredmetna. Kao drugo, davanjem i opozivanjem suglasnosti u okviru Zakona o zračnom prometu protivnik osiguranja izvršava javnopravne ovlasti tijela lokalne samouprave. Privremenom mjerom kojom bi se tijelu javne vlasti trajno zabranilo korištenje zakonom propisanih javnopravnih ovlasti za cijelo trajanje parničnog postupka zadiralo bi se u sferu javne uprave na način koji nadilazi svrhu i granice ovršnopravnog osiguranja. Stoga ni ova točka prijedloga ne ispunjava pretpostavke za određivanje regulacijske privremene mjere.

7.3. Trećom točkom prijedloga predlagatelj osiguranja traži zabranu otuđenja, opterećenja ili na drugi način raspolaganja nekretninama, uz zabilježbu zabrane u zemljišnoj knjizi. Ova mjera jest konzervatorna privremena mjera propisana odredbom čl. 347. st. 1. t. 4. OZ-a.

Za određivanje ove mjere moraju biti kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 346. st. 1. OZ-a: vjerojatnost postojanja tražbine i vjerojatnost opasnosti. Glede vjerojatnosti tražbine: Predlagatelj osiguranja tužbom traži utvrđenje da je vlasnik nekretnina označenih u tužbi, s tim da je tuženik — Općina Vrsar-Orsera — u zemljišnoj knjizi trenutno uknjižen kao vlasnik istih nekretnina. Protivnik osiguranja je naširoko iznio prigovore koji dovode u pitanje vjerojatnost predlagateljevog vlasništva: vlasništvo nekretnina je protivnik osiguranja stjecao dijelom kao pravni sljednik Općine Poreč u postupku razgraničenja, a dijelom kupoprodajom od prethodnih vlasnika i isplatom u postupcima razvrgnuća suvlasništva. Nadalje, protivnik osiguranja ističe da predlagatelj osiguranja sam u tužbi navodi da Zakon o športu iz 1992. tadašnjem nositelju prava korištenja nije dao ništa više od prava prvenstvenog zakupa, što predlagatelj osiguranja sam opisuje kao pravnu prazninu, te iz toga izvodi analogiju s ostalim pretvorbenim zakonima kako bi potkrijepila svoje vlasničke pretenzije. Pored toga, nesporno je da je predlagatelj osiguranja korištenjem predmetnih nekretnina do nedavno koristio na temelju odobrenja samog protivnika osiguranja po osnovi Zaključka KLASA: 363-01/23-01-237, URBROJ: 2163-40-01- 03/31-23-2, što je upitno suglasno s tvrdnjom da je predlagatelj vlasnik tih nekretnina. Uzimajući u obzir navedene okolnosti, sud ocjenjuje da predlagatelj osiguranja u ovom stadiju postupka nije učinio vjerojatnim postojanje tražbine utvrđenja vlasništva, jer postoje ozbiljni i konkretni protudokazi koji otklanjaju potrebni stupanj vjerojatnosti. Pritom sud naglašava da „učiniti vjerojatnim" nije isto što i dokazati do stupnja izvjesnosti, ali pretpostavlja da sud dođe do uvjerenja kako ima više argumenata koji govore u prilog postojanju određene činjenice nego onih koji govore suprotno. U ovom predmetu, argumenti koje iznosi protivnik osiguranja — uknjiženo vlasništvo, dokumentirani načini stjecanja vlasništva i sama okolnost da je predlagatelj dugi niz godina koristio nekretnine na temelju odobrenja protivnika osiguranja — u ovom stadiju postupka nadmašuju argumente na strani predlagatelja osiguranja koji se pretežno temelje na analognoj primjeni pretvorbenih propisa i tumačenju pravnih praznina.

Glede opasnosti: Budući da pretpostavka vjerojatnosti tražbine nije ostvarena, kumulativno ispunjenje pretpostavki iz čl. 346. st. 1. OZ-a nije moguće, pa se ne može odrediti ni konzervatorna privremena mjera zabrane otuđenja.

Podredno, i kada bi se smatralo da je tražbina učinjena vjerojatnom, predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnom ni pretpostavku opasnosti za tražbinu utvrđenja vlasništva. Protivnik osiguranja je jedinica lokalne samouprave — javnopravna osoba

— koja ne može biti predmet stečajnog ili insolvencijskog postupka, čija imovina je u načelu zaštićena od naglog i nekontroliranog raspolaganja, a zahtjev za utvrđenjem vlasništva može se bez poteškoća ostvariti u parničnom postupku neovisno o eventualnim raspolaganjima nekretninom u međuvremenu, jer za zaštitu u takvom slučaju predlagatelju stoji na raspolaganju upis zabilježbe spora u zemljišnu knjigu na temeljem odredbi Zakona o zemljišnim knjigama, koji može zatražiti podnošenjem tužbe već sudom koji provodi postupak. Zabilježba spora osigurava da pravomoćna odluka u sporu učinkuje i prema osobama koje su knjižna prava stekle nakon zaprimanja prijedloga za upis zabilježbe, čime je položaj predlagatelja osiguranja adekvatno zaštićen i bez određivanja privremene mjere.

8. Slijedom svega navedenog, prijedlog predlagatelja osiguranja za određivanjem privremene mjere nije osnovan ni u jednoj od predloženih točaka, pa je valjalo odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja, odbijanjem prijedloga u cijelosti.

9. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku u svezi s čl. 21. st. 1. OZ-a. Predlagatelj osiguranja u cijelosti je izgubio ovaj postupak pa je protivniku osiguranja dužan naknaditi troškove sastava podneska od 30. srpnja 2026. u iznosu od 500,00 EUR uvećanog za PDV od 125,00 EUR, dakle ukupno 625,00 EUR (točka II izreke).

U Pazinu, 30. srpnja 2026.

Sudac

Ivan Dujić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od osam dana od dana primitka prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Predlagatelju osiguranja po pun., uz podnesak protivnika osiguranja od 30.7.2026. sa prilozima

- Protivniku osiguranja po pun.