Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj Gž Ob-166/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudac tog suda Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr.sc. Lidije Vojković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZO OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Kristianu Čarapiću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tužene ZOĐ OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Ivanu Vuković, odvjetniku u Križevcima, radi uzdržavanja, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Rijeci u poslovni broj P Ob-15/2022-47 od 27. travnja 2026. u sjednici vijeća održanoj 30. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje ova presuda Općinskog suda u Rijeci u poslovni broj P Ob-15/2022-47 od 27. travnja 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:
"I. Nalaže se tuženoj ZOĐ OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] da za uzdržavanje sina ZO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], za razdoblje od 14. siječnja 2022. do 26. listopada 2023., i to na račun tužitelja ZO otvoren kod Zagrebačke banke d.d., broj računa HR [broj bankovnog računa] isplati dospjeli novčani iznos od 4.373,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to:
– na iznos od 200,00 EUR od 31. siječnja 2022. do isplate,
– na iznos od 200,00 EUR od 28. veljače 2022. do isplate,
– na iznos od 200,00 EUR od 31. ožujka 2022. do isplate,
– na iznos od 200,00 EUR od 30. travnja 2022. do isplate,
– na iznos od 200,00 EUR od 31. svibnja 2022. do isplate,
– na iznos od 200,00 EUR od 30. lipnja 2022. do isplate,
– na iznos od 200,00 EUR od 31. srpnja 2022. do isplate,
– na iznos od 200,00 EUR od 31. kolovoza 2022. do isplate,
– na iznos od 200,00 EUR od 30. rujna 2022. do isplate,
– na iznos od 200,00 EUR od 31. listopada 2022. do isplate,
– na iznos od 200,00 EUR od 30. studenoga 2022. do isplate,
– na iznos od 200,00 EUR od 31. prosinca 2022. do isplate,
– na iznos od 200,00 EUR od 31. siječnja 2023. do isplate,
– na iznos od 200,00 EUR od 28. veljače 2023. do isplate
– na iznos od 200,00 EUR od 31. ožujka 2023. do isplate,
– na iznos od 200,00 EUR od 30. travnja 2023. do isplate,
– na iznos od 200,00 EUR od 31. svibnja 2023. do isplate,
– na iznos od 200,00 EUR od 30. lipnja 2023. do isplate,
– na iznos od 200,00 EUR od 31. srpnja 2023. do isplate,
– na iznos od 200,00 EUR od 31. kolovoza 2023. do isplate,
– na iznos od 200,00 EUR od 30. rujna 2023. do isplate,
– na iznos od 173,00 EUR od 26. listopada 2023. do isplate,
po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužbeni zahtjev za iznos od 1.127,00 EUR kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženici ZOĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] da tužitelju ZO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] naknadi troškove postupka u iznosu od 500,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate,po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana".
2. Protiv navedene presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja žali se tužena iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146 i 25, dalje u tekstu: ZPP) predlažući pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.
3. Na žalbu tužene odgovorio je tužitelj, u odgovoru je porekao žalbene navode te je predložio odbijanje žalbe.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora čini zahtjev tužitelja za isplatu na ime uzdržavanja koje je dužna plaćati tužena i to za razdoblje od podnošenja tužbe-14. siječnja 2022. pa do 26. listopada 2023. kada se tužitelj zaposlio.
6. Suprotno žalbenim prigovorima žaliteljice sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ista se može ispitati. Također, nisu počinjene ni druge bitne povrede na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.
7. Među strankama u postupku nije sporno da je tužitelj rođen u braku tužene i RO, koji brak je razveden rješenjem toga suda broj R1 Ob-711/19 od 4. prosinca 2019. godine. Također, nije sporno da je tužitelj upisao fakultet – Visoku školu za informacijske tehnologije u Zagrebu, koju je u međuvremenu završio. Nadalje, nesporno je da je u spornom razdoblju tužitelj živio s ocem te da tužena nije doprinosila tada za uzdržavanje tužitelja ni na koji način. U postupku je bilo sporno je li tužitelj redovno i uredno izvršavao svoje obveze tijekom studija, a u ovoj žalbenoj fazi postupka sporna je visina uzdržavanja te je li tužena radno sposoban roditelj obzirom da je tužena bila na dugotrajnom bolovanju tijekom spornog razdoblja.
8. Nakon provedenog dokaznoga postupka, sud je utvrdio da je brak između tužiteljevih roditelja formalno razveden rješenjem toga suda posl. broj: R1 Ob-711- 2019, da je tužitelj bio redoviti student Visoke škole za informacijske tehnologije u Zagrebu, da je uredno i redovito izvršavao svoje studijske obveze do okončanja studija 20. srpnja 2023. godine, da je za vrijeme studija i do okončanja studija živio u [adresa], da je povremeno radio putem studentskih ugovora te da ga je uzdržavao otac, RO, kod kojeg je živio za vrijeme i nakon završenog studija. Ukupni mjesečni troškovi za vrijeme studiranja i boravka u Zagrebu tijekom 2022. i 2023. da su iznosili između 800,00 i 900,00 EUR mjesečno, s time da mu je školarina iznosila 3.500,00 EUR godišnje, a koje je troškove podmirivao otac tužitelja RO. Nadalje, utvrđeno je i da je tužitelj zasnovao radni odnos 27. listopada 2023. Pritom je sud prihvatio iskaz tužitelja kao i njegova oca, svjedoka RO, ocijenivši ih uvjerljivim, životnim i logičnim, na okolnosti mjesečnih troškova tužitelja za vrijeme njegova studija. Isto je tako utvrđeno da je tužitelj imao status redovnoga studenta do kraja akademske godine tj. 30. rujna 2023. godine, odnosno da je stekao diplomu 20. srpnja 2023. godine, te da je u razdoblju od stjecanja diplome do zasnivanja radnoga odnosa živio sa svojim ocem, a koji ga je uzdržavao, odnosno da su na strani tužitelja u tom razdoblju postojale pretpostavke iz čl. 290. st. 2. ObZ-a, budući u tom razdoblju nije bio zaposlen.
8.1. Nadalje je utvrđeno da majka tužitelja, ovdje tužena, ni na koji način nije uzdržavala tužitelja niti doprinosila u smislu čl. 290. ObZ-a te da s tužiteljem uopće nema komunikaciju niti bilo kakav odnos.
9. Pri ocjenjivanju mogućnosti tužene za doprinos uzdržavanju tužitelja sud je utvrdio njezino ukupno imovinsko stanje i sva primanja, u smislu članka 307. stavka 3. ObZ-a, a ne samo iznos njezine redovne plaće. Utvrđeno je da je tužena na dugogodišnjem bolovanju od 17. siječnja 2022. godine, te da joj je za siječanj 2022. godine i veljaču iste godine isplaćena plaća na teret poslodavca u bruto iznosu od 1581,88 EUR (11.918,64 kn), odnosno 1360.33 EUR (10.249,40 kn) , a od 28. veljače 2022. godine nadalje se isplaćuje naknada za bolovanje na teret HZZO-a, prosječno 565,04 EUR (4.257,28 kn) mjesečno za 2022. i 2023. godinu, te su tuženoj u navedenom razdoblju isplaćena sva materijalna prava temeljem kolektivnoga ugovora, odnosno radnopravnih propisa. Stoga je sud cijenio podatke o neto godišnjim primanjima tužene iz radnog odnosa u iznosu od 5.777,67 EUR (43.531,83 kn) za 2022. godinu, iznos od 7.180,48 EUR za 2023. godinu s pripadajućim eventualnim varijabilnim primicima, dodacima na plaću, regresu, božićnici i drugim novčanim primitcima iz radnog odnosa, te o njezinu cjelokupnom imovinskom stanju, uključujući nekretnine i sredstva ostvarena njihovom prodajom. Pri ocjeni mogućnosti tužene za uzdržavanje sud je uzeo u obzir i činjenicu da je ista prodala nekretninu temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 7. srpnja 2022. za kupoprodajnu cijenu od 73.000,00 EUR te nekretninu temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 09. studenoga 2022. za kupoprodajnu cijenu od 100.000,00 EUR. Taj iznos, premda ne predstavlja prihod od rada, da ne može ostati izvan sudske ocjene, jer pri odlučivanju o uzdržavanju prihodi od rada nisu jedini izvor iz kojega je obveznik dužan doprinositi uzdržavanju djeteta, nego su to i sredstva ostvarena prodajom imovine, renta i slično. Stoga je sud ocijenio da kupoprodajni iznos ostvaren prodajom nekretnine predstavlja relevantan pokazatelj imovinskih mogućnosti tužene u mjeri u kojoj je tim sredstvima raspolagala, odnosno mogla raspolagati radi podmirivanja obveze uzdržavanja. Budući da je riječ o uzdržavanju punoljetnog djeteta koje se redovito školuje, sud je imao u vidu i odredbu članka 316. stavka 2. ObZ-a ona, prema kojoj su oba roditelja, svaki prema svojim mogućnostima, dužni plaćati uzdržavanje punoljetnog djeteta, s time da se roditelju s kojim dijete stanuje u iznos uzdržavanja uračunavaju troškovi stanovanja. Na temelju tako utvrđenih okolnosti sud je zaključio da stvarne i potencijalne mogućnosti tužene opravdavaju doprinos uzdržavanju tužitelja u iznosu od 200,00 EUR mjesečno.
11. Sukladno utvrđenomu, sud je zaključio da iznos od 200,00 za utuženo razdoblje predstavlja primjeren iznos na kojega punoljetno dijete koje redovito pohađa studij ima pravo potraživati od majke, ovdje tužene, kao i da predmetni iznos, shodno gornjim utvrđenjima o mogućnostima tužene, predstavlja iznos kojeg tužena može, odnosno mogla je platiti na ime uzdržavanja svojega punoljetnoga sina, ovdje tužitelja.
12. Pri tom je tužitelju dosuđeni iznos od 200,00 EUR za mjesec listopad 2023. izračunat srazmjerno broju dana u zadnjem mjesecu obveze tužene, budući tužitelj ima pravo na uzdržavanje do trenutka zasnivanja radnoga odnosa, dakle zaključno s 26. listopada 2023. godine.
13. Sud je uzeo u obzir i činjenicu da je pred ovim sudom u tijeku parnica koja se vodi pod posl.br. P Ob-85/2022 između RO i tužene, uz sudjelovanje mlt. MO rođenog **.**.2010., radi odluke o roditeljskoj skrbi i uzdržavanju djeteta. Nesporno je da mlt. MO od 31. prosinca 2021. zajedno s punoljetnim bratom, ovdje tužiteljem, živi kod oca te da je i pravomoćnom odlukom ovog suda poslovnog broja R1 Ob-517/2022 maloljetni MO povjeren na stanovanje ocu. Prema tome je sud uzeo u obzir da je tužena obveznik uzdržavanja još jednog maloljetnog djeteta te je sukladno tome umanjio njen doprinos za uzdržavanje tužitelja, iako odluka o uzdržavanju i visini doprinosa za uzdržavanje još nije donesena.
14. Odluka o zateznim kamatama na dospjele obroke uzdržavanja sud je utemeljio na odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).
15. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju članka 366. ObZ-a u vezi s člankom 154. stavkom 5. i članka 155. ZPP.
16. Gore navedena činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog sud prihvaća i ovaj žalbeni sud kao pravilne.
17. Prema odredbi članka 290. stavak 1. i 2. ObZ-a roditelji su dužni uzdržavati punoljetno dijete koje se školuje u srednjoj školi, odnosno polazi sveučilišni ili stručni studij u skladu s posebnim propisima, odnosno program za osnovno obrazovanje ili program srednjoškolskog obrazovanja odraslih te redovito i uredno ispunjava svoje obveze, a najdulje do navršene dvadeset šeste godine života djeteta, s time da punoljetno dijete koje je završilo obrazovanje iz stavka 1. ovoga članka, a ne može se zaposliti, roditelji su dužni uzdržavati godinu dana nakon prestanka obrazovanja ako dijete nije navršilo dvadeset šest godina.
18. U smislu iznesenog, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je tužitelj redovito i uredno izvršavao svoje studijske obveze te je utvrdio njegove stvarne mjesečne materijalne potrebe (troškovi stanovanja, prehrane, odijevanje, higijene, zdravstvene skrbi, prijevoza, literature, informatičke opreme i sl.). Također, pravilno je sud utvrdio imovinske mogućnosti tužene i to kroz njezina stalna i povremena primanja, imovinu i radnu sposobnost te je cijenio i dr. zakonske obveze uzdržavanja, pri čemu je sud imao u vidu da se visina obveze uzdržavanja određuje prema stalno utvrđenim potrebama djeteta i mogućnostima roditelja.
19. U odnosu na žalbene navode tužene odgovoriti je da neosnovano ista u žalbi ističe kako bi činjenica privremene radne nesposobnosti automatski istu oslobađala obveze uzdržavanja punoljetnog djeteta koje se redovito školuje. Naime, obveza uzdržavanja se ne procjenjuje isključivo prema trenutačno radnoj sposobnosti već prema ukupnim imovinskim i financijskim mogućnostima obveznika uzdržavanja što je prvostupanjski sud u ovom postupku pravilno utvrdio.
20. Posebno je navesti da je tužena tijekom cijelog postupka bila zaposlena pa su njezini navodi o nemogućnosti doprinositi uzdržavanju vlastitog sina neutemeljeni i suprotnim dokazima provedenim tijekom postupka.
21. Ni ostalim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.
22. S obzirom na izneseno, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu, a presudu prvostupanjskog suda potvrditi, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP- a, kao i odluku o troškovima postupka (članak 380. točka 2. ZPP-a).
U Splitu, 30. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Dragica Samardžić
