REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] N 5

Poslovni broj: Us I-1333/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dariji Pugel, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Vasiljević, u upravnom sporu kojeg je pokrenuo tužitelj NE, rođen **.**.1991., državljanin Pakistana, J, trenutno boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol, kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, odvjetnik u Zagrebu, Kozarčaninova 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za dublinski postupak, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite i transfera, 30. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za dublinski postupak, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4130, URBROJ: 511-01-214-26-9 od 13. srpnja 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju NE u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova da opunomoćeniku tužitelja Zoranu Baueru, odvjetniku u Zagrebu, kao pružatelju pravne pomoći isplati iznos od 1.250,00 EUR (tisuću dvjesto i pedeset eura) u roku od 60 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

i

r i j e š i o

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-03/26-06/4130, URBROJ: 511- 01-214-26-9 od 13. srpnja 2026. točkom 1. izreke odbacuje se zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj kojeg je podnio JE (ovdje tužitelj), rođen **.**.1991. u mjestu Hafiabad, Islamska Republika Pakistan, državljanin Islamske Republike Pakistan. Točkom 2. izreke određuje se transfer tužitelja u roku od 6 mjeseci odnosno od odluke Helenske Republike o prihvaćanju odgovornosti ili izvršnosti ove odluke u slučaju pokretanja upravnog spora tužbom.

2. Tužitelj u tužbi i kasnijem tijeku spora osporava zakonitost predmetnog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede odredaba upravnog postupka. Ističe da je obrazloženje pobijanog rješenja gotovo nepostojeće te da mu prije donošenja odluke nije omogućeno da se izjasni o činjenicama odlučnim za transfer. Navodi kako tijekom saslušanja nije ispitan o okolnostima predaje [adresa] niti mu je naglašeno da bi to mogao biti ishod postupka, čime smatra da mu je povrijeđeno pravo na saslušanje, pravo na dobru upravu te pravo na učinkoviti pravni lijek. Posebno naglašava da na tijelu ima vidljive rane koje su mu, prema njegovim tvrdnjama, nanijele grčke vlasti i policija u zemlji podrijetla, što tuženik nije uzeo u obzir niti zabilježio. Smatra da bi povratkom u Grčku bio izložen stvarnoj opasnosti od mučenja i nečovječnog postupanja, zatvaranju te lošim uvjetima prihvata i beskućništvu, pozivajući se na povredu čl. 4. Povelje EU o temeljnim pravima i čl. 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Drži da tuženik nije proveo individualnu procjenu niti je obrazložio neprimjenu diskrecijske klauzule iz Uredbe (EU) 2024/1351. Predlaže sudu poništiti pobijano rješenje, utvrditi Republiku Hrvatsku nadležnom za provođenje postupka međunarodne zaštite, odrediti odgodni učinak tužbe radi sprječavanja nenadoknadive štete te usvojiti zahtjev za besplatnu pravnu pomoć uz naknadu troška.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelj 17. studenog 2020. registriran kao tražitelj međunarodne zaštite u [adresa], što je utvrđeno uvidom u biometrijsku bazu podataka Eurodac. Sukladno članku 36. stavku 1. točki (b) Uredbe (EU) 2024/1351, tuženik je uputio zahtjev za preuzimanje odgovornosti [adresa], koja je 7. srpnja 2026. prihvatila odgovornost za razmatranje zahtjeva tužitelja. Slijedom navedenoga, nacionalnu pravnu osnovu za odbacivanje zahtjeva predstavlja čl. 43. st. 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, dok je Helenska Republika određena kao odgovorna država članica primjenom mehanizama Uredbe (EU) 2024/1351. U konkretnom slučaju, predmet postupka bio je isključivo utvrđivanje odgovorne države članice, a ne osnovanost samog zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Nasuprot tako utvrđenim činjenicama, tužitelj u podnesenoj tužbi ne dovodi u pitanje nijednu okolnost od odlučnog značaja. Ne osporava rezultate provjere u biometrijskoj bazi podataka Eurodac, ne osporava da je Helenska Republika prihvatila odgovornost za razmatranje njegova zahtjeva, niti tvrdi da su kriteriji za određivanje nadležne države članice pogrešno primijenjeni. Umjesto toga, svi tužbeni navodi usmjereni su isključivo na isticanje navodnih postupovnih nedostataka, općih prilika u [adresa] te subjektivnih tvrdnji o nemogućnosti njegova povratka u tu državu. Osporava osnovanost navoda tužitelja o povredi prava na saslušanje, ističući da je u praksi Suda Europske unije ustaljeno shvaćanje da eventualna povreda toga prava ne dovodi sama po sebi do nezakonitosti upravnog akta niti predstavlja razlog njegova poništenja. Takva posljedica može nastupiti jedino ako stranka učini vjerojatnim da bi upravni postupak, da navedena nepravilnost nije bila počinjena, mogao završiti drukčijim ishodom. U tom smislu ističe da tužitelj ni tijekom upravnoga postupka, a niti u podnesenoj tužbi, nije iznio nijednu činjenicu niti ponudio ijedan dokaz koji bi mogao dovesti u pitanje pravilnost određivanja Helenske Republike kao države članice odgovorne za razmatranje njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Naime, tužitelj ne osporava da je prethodno registriran u [adresa], niti dovodi u pitanje da je navedena država, postupajući u skladu s Uredbom (EU) 2024/1351, izričito prihvatila odgovornost za razmatranje njegova zahtjeva. U takvim okolnostima, razgovor usmjeren na primjenu kriterija za određivanje nadležne države članice ne bi mogao izmijeniti pravno odlučne činjenice niti otkloniti obvezu tuženika da, primjenom čl. 43. st. 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, donese rješenje o odbacivanju zahtjeva. Također osporava osnovanost navoda tužitelja da je u [adresa] bio izložen neprimjerenom postupanju policijskih službenika, kao i navode o općenito lošim uvjetima prihvata i otežan pristup zdravstvenoj zaštiti i postupku u Grčkoj. Ističe da primjena Uredbe (EU) 2024/1351 počiva na jednom od temeljnih načela pravnog poretka Europske unije, načelu uzajamnog povjerenja među državama članicama. Od toga se načela polazi kao od oborive presumpcije da svaka država članica postupa u skladu s temeljnim pravima zajamčenima Poveljom Europske unije o temeljnim pravima i Ženevskom konvencijom te da osigurava razinu zaštite koju pravo Unije zahtijeva. Tek kada postoje ozbiljni i na objektivnim pokazateljima utemeljeni razlozi za vjerovanje da u odgovornoj državi članici postoje sustavni nedostaci u postupku međunarodne zaštite i uvjetima prihvata tražitelja, koji dosežu osobito visok prag ozbiljnosti, navedena se presumpcija može smatrati oborenom, a transfer isključen. Iz toga slijedi da subjektivna procjena samoga tužitelja, opći navodi o otežanim životnim uvjetima ili upućivanje na pojedinačne incidente ne mogu, sami za sebe, predstavljati dokaz postojanja sustavnih nedostataka u smislu čl. 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. U konkretnom slučaju tužitelj ne samo da nije ponudio takve objektivne i ažurirane podatke, nego čak ni ne tvrdi postojanje bilo kakve opće mjere ili službenog stajališta grčkih tijela koje bi upućivalo na sustavni, a ne pojedinačni, karakter navodnih nedostataka. Vezano uz vidljive ozljede navodno nanesene od grčke policije, ističe da tužitelj tijekom upravnoga postupka, kao ni uz podnesenu tužbu, nije priložio medicinsku dokumentaciju, liječnički nalaz niti bilo koji drugi objektivni dokaz iz kojega bi bilo moguće utvrditi postojanje navedenih ozljeda, njihovo podrijetlo ili vrijeme njihova nastanka. Iz ustaljene prakse Suda Europske unije proizlazi da zdravstveno stanje ili tjelesne ozljede mogu predstavljati zapreku izvršenju transfera samo ako su potkrijepljeni konkretnim, objektivnim i medicinski verificiranim dokazima iz kojih proizlazi stvaran rizik nastanka ozbiljne i nepopravljive štete za zdravlje osobe koja se premješta. U nedostatku takvih dokaza, paušalne i ničime potkrijepljene tvrdnje iznesene u tužbi ne mogu dovesti u sumnju zakonitost pobijanoga rješenja niti predstavljaju osnovu za zaključak da bi izvršenje transfera bilo protivno pravu Europske unije. Helenska Republika nije predmet suspenzije dublinskih transfera od strane Europske komisije, niti postoji pravomoćna presuda Suda EU koja bi utvrdila sustavne nedostatke grčkog sustava azila. Nastavno tuženik smatra neosnovanim i navode tužitelja o nerazmatranju razloga za primjenu diskrecijske klauzule. Iako Uredba (EU) 2024/1351 državama članicama ostavlja mogućnost da, neovisno o redovnim kriterijima za određivanje odgovorne države članice, preuzmu odgovornost za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, takva mogućnost ne predstavlja pravnu obvezu, već izraz njihove diskrecijske ovlasti. Riječ je o iznimci od sustava raspodjele nadležnosti uspostavljenog Uredbom, čija primjena ovisi isključivo o ocjeni države članice u svakom pojedinom slučaju. Upravo je takvo tumačenje prihvatio i Sud Europske unije u predmetu LE, istaknuvši daje odluka o primjeni diskrecijske klauzule isključivo u sferi ovlasti države članice te da podnositelj zahtjeva nema subjektivno pravo zahtijevati njezinu primjenu. Iz toga slijedi da samo nezadovoljstvo podnositelja određivanjem odgovorne države članice ili njegova želja da zahtjev bude razmotren u drugoj državi članici ne mogu predstavljati pravnu osnovu za primjenu navedene odredbe. U okolnostima konkretnoga slučaja nisu utvrđene nikakve osobite, izvanredne ili humanitarne okolnosti koje bi opravdavale odstupanje od redovitih pravila o određivanju odgovorne države članice. Jednako tako, nisu dokazane ni pravne ili činjenične zapreke koje bi onemogućavale izvršenje transfera u Helensku Republiku. Slijedom toga, tuženik nije imao ni pravnoga ni činjeničnoga uporišta za primjenu diskrecijske klauzule, niti za odstupanje od sustava raspodjele odgovornosti propisane Uredbom (EU) 2024/1351.

4. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 30. srpnja 2026. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika na temelju čl. 91. st. 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24, 39/26, dalje: ZUS), čime se smatra da je strankama u smislu čl. 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koji su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog spora te dostavljenom spisu upravnog postupka.

6. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja (saslušanje tužitelja kao stranke), smatrajući da je činjenično stanje u provedenom postupku utvrđeno na potpun i pravilan način, te da za donošenje odluke o zakonitosti pobijanog rješenja tuženika nije potrebno provođenje daljnjih dokaza.

7. Na temelju razmatranja svih spornih činjeničnih i pravnih pitanja sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je tužitelj dana 17. lipnja 2026. kod Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Karlovačke, Službe za granicu, izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu. U tijeku postupka 24. lipnja 2026. zaprimljen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu, o čemu je sačinjen zapisnik. Prilikom davanja izjave tužitelj je naveo da nije prethodno u nekoj drugoj državi članici EU formalno podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, te da mu ranije nisu uzeti otisci prstiju. Također je izjavio da je u zemlji porijekla bio pretučen, ostao bez bubrega, ne vidi dobro te su mu zubi poispadali.

9. Pobijano rješenje tuženika temelji se na utvrđenju da je uvidom u biometrijsku bazu podataka Eurodac utvrđeno da je tužitelj prethodno 17. studenog 2020. već registriran kao tražitelj međunarodne zaštite u [adresa], te da je tijekom postupka Helenska Republika 7. srpnja 2026. prihvatila odgovornost za razmatranje zahtjeva tužitelja, slijedom čega je zahtjev odbačen na temelju čl. 43. st. 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, dok je Helenska Republika određena kao odgovorna država članica primjenom čl. 36. st. 1. točka (b) Uredbe (EU) 2024/1351.

10. Tužitelj ne osporava pravno relevantne činjenice, međutim ističe da je tuženik povrijedio njegovo pravo da prije odluke o transferu bude saslušan, kao i da postoji ozbiljan rizik da povratkom u Helensku Republiku bude izložen nečovječnom ili ponižavajućem postupanju odnosno kažnjavanju. Također ističe da nije razmotrena mogućnost primjene diskrecijske klauzule predviđene Uredbom (EU) 2024/1351.

11. Sukladno čl. 16. Uredbe (EU) 2024/1351 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o upravljanju azilom i migracijama, izmjeni uredbi (EU) 2021/1147 i (EU) 2021/1060 i stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 604/2013 (nastavno: Uredba (EU) 2024/1351), države članice razmatraju zahtjev za međunarodnu zaštitu državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva koji izraze namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu na državnom području bilo koje države članice, među ostalim i na granici ili u tranzitnim zonama. Zahtjev razmatra jedna država članica i to država članica koja je odgovorna na temelju kriterija utvrđenih u poglavlju II. ili na temelju klauzula utvrđenih u poglavlju III. ovog dijela (st. 1.) Ne dovodeći u pitanje pravila utvrđena u dijelu IV. ove Uredbe, ako se na temelju kriterija navedenih u ovoj Uredbi nijedna država članica ne može utvrditi kao odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu za razmatranje zahtjeva odgovorna je prva država članica u kojoj je registrirana namjera za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu (st. 2.).

12. Sukladno čl. 35. st. 1. Uredbe (EU) 2024/1351, odstupajući od čl. 16. st. 1. te Uredbe, država članica može odlučiti razmotriti zahtjev za međunarodnu zaštitu državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva koji je u njoj registriran i onda kad takvo razmatranje nije njezina odgovornost u skladu s kriterijima utvrđenima u ovoj Uredbi.

13. Sukladno čl. 43. st. 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine" br. 70/15, 127/17, 33/23, 17/25, 59/26, dalje: Zakon), Ministarstvo donosi rješenje kojim odbacuje zahtjev, između ostalog, u slučaju kada je utvrđena odgovornost druge države članice Europskoga gospodarskog prostora za razmatranje zahtjeva sukladno Uredbi (EU) 2024/1351.

14. Primijenivši citirane odredbe na nesporno utvrđeno činjenično stanje, sud smatra da je tuženik pravilno i zakonito utvrdio da je za odlučivanje o tužiteljevom zahtjevu nadležna Helenska Republika, te posljedično odbacio zahtjev i odlučio o transferu tužitelja u nadležnu državu u primjerenom roku, pri čemu je svoju odluku obrazložio i za istu iznio detaljne razloge, osobito u odgovoru na tužbu.

15. Naime, sud nalazi neosnovani navode tužitelja glede povrede prava na saslušanje, budući je tužitelj za zapisnik kod tuženika u službenim prostorijama Prihvatilišta dao izjavu, o čemu je sačinjen zapisnik. Prilikom davanja izjave tužitelj je upitan na okolnosti mogućeg prethodnog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, kada je tužitelj negirao takav raniji zahtjev. Pritom tužitelj nije ni spomenuo da je prethodno već bio podnio zahtjev u [adresa], a niti je spomenuo ikakve okolnosti koje bi mogle predstavljati zapreku za određivanje te države kao nadležne za odlučivanje o zahtjevu. Tužitelj osobito nije spomenuo ikakve ozljede osim onih za koje je naveo da su nastale od strane policije u zemlji porijekla.

16. Imajući u vidu da tužitelj ni u tijeku ovoga spora nije dokazao svoje navode o postojanju individualnih zapreka za transfer u Helensku Republiku, dok je tuženik detaljno iznio i obrazložio razloge zbog kojih se ta država smatra sigurnom, to sud smatra neosnovanim navode tužitelja o mogućnosti povrede dostojanstva odnosno nehumanog postupanja i kažnjavanja u slučaju transfera u istu.

17. Zaključno, neosnovani su i prigovori tužitelja glede neprimjene tzv. diskrecijske klauzule odnosno neobrazloženosti glede mogućnosti primjene iste. Sud u cijelosti prihvaća navode tuženika glede toga da je riječ samo o mogućnosti (pravu) države članice da neovisno o redovnim kriterijima za određivanje odgovorne države članice, preuzmu odgovornost za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a ne o pravnoj obvezi. Stoga podnositelj zahtjeva nema subjektivno pravo zahtijevati njezinu primjenu, pa stoga tuženik i nije dužan posebno obrazlagati razloge zbog kojih ista nije primijenjena, budući ista predstavlja iznimku od pravila sustava raspodjele odgovornosti propisane Uredbom (EU) 2024/1351.

18. Slijedom navedenog, budući da u okolnostima konkretnoga slučaja nisu utvrđene nikakve osobite, izvanredne ili humanitarne okolnosti koje bi opravdavale odstupanje od redovitih pravila o određivanju odgovorne države članice, kao ni pravne ili činjenične zapreke koje bi onemogućavale izvršenje transfera u Helensku Republiku, to je tuženik, primijenivši individualnu procjenu svih okolnosti, zakonito donio pobijano rješenje.

19. Slijedom navedenog, na temelju cjelokupno provedenog postupka u sporu je utvrđeno da je u upravnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava pa je stoga po ocjeni ovog suda upravno tijelo pravilno postupilo odlučivši kao u pobijanoj odluci, dok prigovori koje je tužitelj iznio u tužbi odnosno u ovom sporu nisu doveli u sumnju zakonitost pobijane odluke, te je stoga na temelju članka 116. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

20. Za odlučivanje o zahtjevu za odobravanja besplatne pravne pomoći, mjerodavne su odredbe čl. 60. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 70/15, 127/17, 33/23, 17/25 i 59/26), te Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj 140/15 i 155/22, u nastavku teksta: Pravilnik).

21. Iz podataka sadržanih u tužiteljevom zahtjevu proizlazi da tužitelj ispunjava pretpostavke za odobravanje prava na besplatnu pravnu pomoć propisane čl. 8. Pravilnika. Tuženik nije dostavio dodatne s time povezane podatke pribavljene tijekom postupka, u smislu čl. 8. st. 10. Pravilnika. Sukladno prethodnom, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

22. Opunomoćeniku tužitelja priznat je kao pružatelju pravne pomoći priznat zatraženi trošak na ime zastupanja tužitelja prilikom sastava tužbe i pristupa na održano ročište kod ovoga suda, za svaku radnju u iznosu od 500,00 eura, što uvećano za PDV ukupno iznosi 1.250,00 eura (čl. 9. Pravilnika, vezano uz Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“, broj 38/23 i 107/25, dalje: Tarifa). Stoga je s osnove troškova zastupanja opunomoćeniku tužitelja priznat iznos od ukupno 1.250,00 EUR.

23. Tužitelj je u okviru tužbe predložio određivanje odgodnog učinka tužbe, navodeći da bi se izvršenjem osporenog rješenja tužitelju nanijela šteta koja bi se mogla teško popraviti, naime da bi tužitelj bio predan grčkim vlastima prije nego sud odluči o osnovanosti tužbe, te bi naknadno ostvarivanje jurisdikcije Republike Hrvatske bilo otežano.

24. Tuženik se u očitovanju usprotivio prijedlogu. Ističe da tužitelj nije priložio nijedan objektivan dokaz iz kojega bi proizlazilo da bi njegovim transferom u Helensku Republiku bio izložen stvarnom riziku od nastanka teško popravljive štete ili postupanju protivnom članku 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. U nedostatku takvih okolnosti, samo neslaganje tužitelja s odlukom o transferu, kao ni sama činjenica upravnoga spora, ne predstavljaju zakonom propisanu osnovu za određivanje odgodnog učinka osporenoga rješenja.

25. Čl. 42. st. 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano. St. 2. istog čl. propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

26. Dakle, da bi Sud odredio odgodni učinak tužbe uvjeti iz citiranog čl. 42. st. 1. ZUS-a moraju biti kumulativno ispunjeni, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Naime, tužitelj nije dokazao nastup nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, budući da istome transfera u Helensku Republiku, koja je po ocjeni ovoga suda zakonito određena kao država nadležna za odlučivanje o tužiteljevom zahtjevu, neće nastupiti takva šteta. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za određivanje odgodnog učinka tužbe, to je prijedlog odbijen.

U Rijeci 30. srpnja 2026.

Sutkinja

Daria Pugel

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužitelja Zoranu Baueru, odvjetniku u Zagrebu, Kozarčaninova 2

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za međunarodnu zaštitu, Službi za dublinski postupak, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33