REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Č 5

Poslovni broj: Us I-1371/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dariji Pugel, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Vasiljević, u upravnom sporu kojeg je pokrenuo tužitelj ČI, rođen **.**.2005., državljanin Narodne Republike Bangladeš, [adresa], trenutno boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol, kojeg zastupa opunomoćenik Milan Banić, odvjetnik u Zagrebu, Tratinska ulica 62, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi ograničenja slobode u kretanju u postupku na granici, 30. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4132, URBROJ: 511-01- 212-26-11 od 17. srpnja 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju ČI u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova da opunomoćeniku tužitelja Milanu Baniću, odvjetniku u Zagrebu, kao pružatelju pravne pomoći isplati iznos od 1.433,70 EUR (tisuću četiristo trideset i tri eura i sedamdeset centi) u roku od 60 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć, dok se u preostalom dijelu zahtjev opunomoćenika tužitelja odbija kao neosnovan.

i

r i j e š i o

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-03/26-06/4132, URBROJ: 511- 01-212-26-11 od 17. srpnja 2026. točkom 1. izreke odbija se kao očito neosnovan zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj kojeg je podnio ČI, rođen **.**.2005. u mjestu [adresa], Narodna Republika Bangladeš, državljanin Narodne Republike Bangladeš (ovdje tužitelj). Točkom 2. izreke utvrđuje se da navedeni državljanin treće zemlje nezakonito boravi u [adresa] te je dužan napustiti Europski gospodarski prostor (EGP). Točkom III. tužitelj se kao državljanin treće zemlje protjeruje i zabranjuje mu se ulazak i boravak u Europskom gospodarskom prostoru u trajanju od jedne godine, računajući od dana prisilnog udaljenja. Točkom IV. određuje se da će se tužitelj kao državljanin treće zemlje prisilno udaljiti u Narodnu Republiku Bangladeš čiji je državljanin.

2. Tužitelj u tužbi i kasnijem tijeku spora osporava zakonitost predmetnog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede odredaba upravnog postupka. Obrazlaže da je državljanin Narodne Republike Bangladeš te da traži međunarodnu zaštitu zbog straha za vlastiti život i slobodu u slučaju povratka u zemlju podrijetla. Ističe da je Bangladeš napustio zbog krajnjeg siromaštva te da je radi odlaska u inozemstvo podigao kredit u iznosu od 2.000.000 BDT, koji radom nije uspio vratiti. Navodi kako mu zbog nevraćanja duga prijeti postupanje policije, uhićenje i zatvorska kazna, pri čemu izražava opravdan strah od izrazito loših i nehumanih uvjeta u zatvorskom sustavu Bangladeša, uključujući prenapučenost, nasilje i nedostatnu medicinsku skrb. Smatra da bi povratkom bio izložen stvarnom riziku od mučenja ili nečovječnog postupanja protivno čl. 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava. Tužitelj smatra kako tuženik nije proveo individualnu procjenu njegova slučaja, već se neosnovano pozvao na status Bangladeša kao sigurne zemlje podrijetla. Nadalje, ukazuje na bitnu proturječnost rješenja koje istodobno primjenjuje pravnu fikciju neulaska u okviru granične procedure (prema Uredbi (EU) 2024/1348) i odredbe Zakona o strancima o nezakonitom boravku i protjerivanju, što smatra pravno nemogućim. Ističe i kako tuženik nije primijenio načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja („non-refoulement“) iz čl. 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti niti je obrazložio razloge isključenja iz međunarodne zaštite. Predlaže sudu poništiti pobijano rješenje, odobriti zahtjev za međunarodnu zaštitu i priznati azil, usvojiti zahtjev za besplatnu pravnu pomoć uz naknadu troška te tužbi priznati odgodni učinak.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbenih navoda, ističući da je tijekom postupka potpuno i točno utvrđeno činjenično stanje sukladno odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i Uredbe (EU) 2024/1348. Ističe da je tužitelj, državljanin Bangladeša, kao glavni razlog napuštanja zemlje podrijetla naveo tešku ekonomsku situaciju, što ne predstavlja razlog za odobrenje međunarodne zaštite sukladno članku 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Napominje se da se Bangladeš, sukladno Uredbi (EU) 2026/464, smatra sigurnom zemljom podrijetla. U konkretnom slučaju, tuženik je utvrdio da je tužitelj dao neistinite podatke, čime su ispunjene pretpostavke za provođenje graničnog postupka. Nasuprot tužbenim navodima, tuženik tvrdi da je osporavano rješenje dostatno obrazloženo, da sadrži sve zakonom propisane elemente te da je tužitelju omogućena učinkovita sudska kontrola zakonitosti. Osporava osnovanost navoda o povredi postupovnih pravila, ističući da su razlozi donošenja odluke jasno izvedeni iz utvrđenih činjenica o identitetu i državljanstvu tužitelja. Vezano uz točke izreke rješenja koje se odnose na mjeru protjerivanja i nalog za napuštanje Europskog gospodarskog prostora (EGP), tuženik navodi da su iste donesene sukladno Uredbi (EU) 2024/1349 o utvrđivanju postupka vraćanja na granici i Zakonu o strancima. Pojašnjava da državljanin treće zemlje u graničnoj proceduri, iako se fizički nalazi na teritoriju Republike Hrvatske, ne posjeduje odobrenje za ulazak, što nije pravna fikcija već zakonito utvrđen status. Budući da tužitelj ne posjeduje valjanu putnu ispravu, određeno je da napuštanje EGP-a mora biti prisilno. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

4. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 30. srpnja 2026. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika, čime se smatra da je strankama u smislu čl. 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24, 39/26, dalje: ZUS) dana mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koji su predmet ovog upravnog spora.

5. Dodatno je na održanom ročištu zamjenica opunomoćenica tužitelja istaknula da tuženik nije dao dostatnu ocjenu mogućnosti nastanka ozbiljne nepravde za tužitelja u smislu čl. 21. Zakona u slučaju povratka u Bangladeš, a vezano uz navode tužitelja da bi bio prisilno zatvoren po povratku zbog duga ili ubijen, a sve imajući u vidu da dostupni izvori prikazuju stanje u Bangladešu na način da je moguće i iznimno prisilan rad kao i zatvaranje zbog dugova. Poziva se na sudsku praksu (presuda Upravnog suda u Zagrebu posl.br. Us I-2830/2025), kao i izvješće o ljudskim pravima u Bangladešu. Nastavno je navela da tuženik nije obrazložio zbog čega osoba bez odobrenog ulaska automatski postaje osoba koja nezakonito boravi prema čl. 192. Zakona o strancima, imajući u vidu i neusklađenost s čl. 4. Uredbe 2024/1349, koji izričito razlikuje boravak u graničnom postupku od odobrenja ulaska ili boravka.

6. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog spora te dostavljenom spisu upravnog postupka.

7. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja (saslušanje tužitelja kao stranke), smatrajući da je činjenično stanje u provedenom postupku utvrđeno na potpun i pravilan način, te da za donošenje odluke o zakonitosti pobijanog rješenja tuženika nije potrebno provođenje daljnjih dokaza.

8. Na temelju razmatranja svih spornih činjeničnih i pravnih pitanja sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je tužitelj povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu u tijeku dubinske provjere 17. lipnja 2026. naveo da se zove TI, rođen **.**.2006. u mjestu Bumbay, Republika Indija, te da je državljanin Republike Indije. Nastavno je tužitelj u izjavi od 25. lipnja 2026. naveo da se zove ČI i da je rođen **.**.2005. u mjestu [adresa], Narodna Republika Bangladeš, da bi u tijekom saslušanja 15. srpnja 2026. izjavio da se zove ČI i da je rođen **.**.2005. u mjestu [adresa].

10. Tužitelj je na zapisnik 25. lipnja 2026. naveo da je državljanin Narodne Republike Bangladeš, koji da je napustio zbog problema sa zaposlenjem i malom plaćom, pri čemu je za pokrivanje troškova putovanja morao organizatoru platiti cca 14300 EUR, koji mu je novac posudio njegov otac koji je za to podigao kredit u banci. Također je naveo da bi u slučaju povratka u Bangladeš morao vratiti novac, te upao u tešku situaciju jer ne bi imao novaca za vratiti kredit.

11. Prilikom saslušanja 15. srpnja 2026. tužitelj je izjavio da je iz Bangladeša putovao u Srbiju preko Dubaia, u Srbiju da je došao legalno jer je imao radnu dozvolu, no da ga u Srbiji nije čekao posao već su ga predali mafiji, koja ga je uputila u Italiju, na putu u koju ga je uhvatila hrvatska policija. Inače da nije imao namjeru doći u Republiku Hrvatsku.

12. Tužitelj je tijekom saslušanja također izjavio da nije član niti jedne političke stranke, sindikata ili nevladine udruge, da se tijekom boravka u zemlji podrijetla mogao slobodno kretati te nije bio izložen nikakvom obliku diskriminacije, uznemiravanja ili proganjanja na temelju rase, vjere, nacionalnosti, seksualne orijentacije ili rodnog identiteta.

13. Sukladno čl. 45. st. 1. Uredbe (EU) 2024/1348 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o utvrđivanju zajedničkog postupka za međunarodnu zaštitu u Uniji i stavljanju izvan snage Direktive 2013/32/EU (u nastavku teksta: Uredba (EU) 2024/1348), država članica razmatra zahtjev u okviru postupka na granici u slučajevima iz čl. 43. st. 1. ako se primjenjuje bilo koja od okolnosti iz članka 42. stavka 1. točaka (c), (f) ili (j).

14. Sukladno čl. 42. st. 1. Uredbe (EU) 2024/1348, ne dovodeći u pitanje čl. 21. st. 2. Uredbe, tijelo odlučivanja ubrzava razmatranje osnovanosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu u skladu s osnovnim načelima i jamstvima predviđenima u poglavlju II, između ostalog:

(c) smatra se da je tražitelj, nakon što mu je pružena puna prilika da navede dobar razlog, namjerno obmanuo nadležna tijela iznošenjem lažnih informacija ili dokumenata ili uskraćivanjem relevantnih informacija ili dokumenata, posebice u vezi sa svojim identitetom ili državljanstvom, koji su mogli negativno utjecati na odluku ili ako postoje jasni razlozi na temelju kojih se može smatrati da je tražitelj zlonamjerno uništio identifikacijsku ili putnu ispravu ili je se riješio kako bi se spriječilo utvrđivanje njegova identiteta ili državljanstva;

(j) u slučaju kada tražitelj ima državljanstvo treće zemlje ili, u slučaju osoba bez državljanstva, prethodno uobičajeno boravište u trećoj zemlji za koju je udio odluka o odobravanju međunarodne zaštite koje izdaje tijelo odlučivanja, prema najnovijim dostupnim godišnjim prosječnim podacima Eurostata za cijelu Uniju, 20 % ili manji, osim ako tijelo odlučivanja procijeni da je od objavljivanja relevantnih podataka Eurostata došlo do znatne promjene u dotičnoj trećoj zemlji ili da tražitelj pripada kategoriji osoba za koje se udio od 20 % ili manji ne može smatrati reprezentativnim za njihove potrebe za zaštitom, uzimajući u obzir, među ostalim, znatne razlike između prvostupanjskih i konačnih odluka.

15. Sukladno čl. 38. st. 1. toč. 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine" br. 70/15, 127/17, 33/23, 17/25, 59/26, dalje: Zakon), Ministarstvo donosi odluku o osnovanosti zahtjeva kojom odbija zahtjev kao očito neosnovan ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz čl. 20. i 21. ovoga Zakona te postoje okolnosti iz čl. 42. st. 1. ovoga Zakona.

16. Sukladno čl. 20. Zakona, azil će se priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

17. Sukladno čl. 21. Zakona, supsidijarna zaštita priznat će se tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje (st. 1.). Ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba (st. 2.).

18. Sukladno čl. 42. st. 1. Zakona, postupak odobrenja međunarodne zaštite povodom izražene namjere ili naknadnog zahtjeva provodi se nakon izvršene dubinske provjere u graničnim postupcima kada je ispunjen bilo koji od uvjeta iz članaka 43., 44. i 45. Uredbe (EU) 2024/1348.

19. Budući da Narodna Republika Bangladeš prema najnovijim dostupnim godišnjim prosječnim podacima Eurostata za cijelu Uniju predstavlja zemlju za koju je uvio odluka o odobravanju međunarodne zaštite ispod 20% (konkretno: 3,1%), a imajući dodatno u vidu i da je tužitelj namjerno obmanuo nadležna tijela iznošenjem lažnih informacija u vezi sa svojim identitetom ili državljanstvom (različito je iskazivao o svojem imenu, datumu rođenja i državljanstvu); proizlazi da je tuženik na temelju čl. 45. st. 1. u svezi čl. 42. st. 1. toč. (c) i toč. (j) Uredbe (EU) 2024/1348 u svezi čl. 42. st. 1. Zakona, postupak odobrenja međunarodne zaštite povodom izražene namjere tužitelja zakonito provedeo nakon izvršene dubinske provjere, u okviru graničnog postupka.

20. Nastavno, sud smatra da je tuženik na pravilno utvrdio, te svoju odluku detaljno obrazložio, razloge zbog kojih tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje azila (čl. 20. Zakona) odnosno supsidijarne zaštite (čl. 21. Zakona), pri čemu je svoju odluku utemeljio na individualnoj procjeni okolnosti za tužitelja, relevantnim izvješćima o zemlji podrijetla i procjeni budućeg rizika.

21. Naime, tužitelj je u postupku izjavio da je zemlju podrijetla napustio zbog ekonomskih razloga (problema sa zaposlenjem i malom plaćom), te da se u istu ne bi mogao vratiti jer nema sredstava za vratiti sredstva kredita u iznosu od 14300 EUR, posuđena radi snošenja troškova putovanja u Europu. Ujedno je izjavio da je iz Bangladeša putovao u Srbiju preko Dubaia, u Srbiju da je došao legalno jer je imao radnu dozvolu, da nije imao namjeru doći u Republiku Hrvatsku već produžiti za Italiju. Tužitelj je tijekom saslušanja također izjavio da nije član niti jedne političke stranke, sindikata ili nevladine udruge, da se tijekom boravka u zemlji podrijetla mogao slobodno kretati te nije bio izložen nikakvom obliku diskriminacije, uznemiravanja ili proganjanja na temelju rase, vjere, nacionalnosti, seksualne orijentacije ili rodnog identiteta.

22. Iz stanja spisa, vezano za procjene budućeg rizika, proizlazi da je Narodna Republika Bangladeš u razdoblju 2024. - 2026. godine obilježena političkom tranzicijom. Nakon studentskih prosvjeda i nasilnog gušenja prosvjeda u srpnju i kolovozu 2024. godine, premijerka RI napustila je zemlju, parlament je raspušten, a prijelazna Vlada predvođena VI preuzela je Vlast. Prema Agenciji Europske unije za azil (dalje: EUAA ili Agencija) događaji iz srpnja i kolovoza 2024. rezultirali promjenom vlasti i uspostavom prijelazne administracije. Prema EUAA izvješću Country Focus (2025), nakon promjene vlasti otvorio se dio političkog i građanskog prostora, uključujući djelomično smanjenje pritisaka na civilno društvo i medije, no istodobno su nastavljeni problemi političke odmazde, arbitrarnog pritvaranja, masovnih kamenih prijava protiv političkih protivnika, slabog javnog reda, nasilja gomile i sporog provođenja institucionalnih reformi.Prema dostupnim informacijama Agencije šest država članica Europske unije trenutačno označava Bangladeš kao sigurnu zemlju podrijetla na nacionalnoj razini. Stopa priznavanja azila tražiteljima međunarodne zaštite iz Bangladeša na razini cijele Europske unije iznosila je 3% u travnju 2026. Bangladeš je ratificirao niz međunarodnih instrumenata u području zaštite ljudskih prava, uključujući Konvenciju protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja. U Bangladešu nema oružanog sukoba i stoga ne postoji prijetnja zbog neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

23. Prema Prilogu II Uredbe 2024/464 Bangladeš se nalazi na popisu sigurnih zemalja. Nastavno, u uvodnim izjavama Uredbe 2024/464 navodi se:

"(2) Uredbom (EU) 2024/1348 predviđa se mogućnost određivanja trećih zemalja kao sigurnih zemalja podrijetla na razini Unije u skladu s uvjetima utvrđenima u toj uredbi. Potrebno je ojačati primjenu koncepta sigurne zemlje podrijetla kao ključnog alata za potporu brzom razmatranju zahtjeva koji će vjerojatno biti neutemeljeni određivanjem trećih zemalja kao sigurnih zemalja podrijetla. Također je potrebno ukloniti neke od postojećih razlika među nacionalnim popisima sigurnih zemalja podrijetla koje su izradile države članice. Stoga bi trebalo utvrditi popis sigurnih zemalja podrijetla na razini Unije. Iako države članice zadržavaju pravo na primjenu ili uvođenje zakonodavstva kojim se omogućuje nacionalno određivanje trećih zemalja kao sigurnih zemalja podrijetla koje nisu određene kao takve na razini Unije, takvim zajedničkim određivanjem na razini Unije trebalo bi se osigurati da sve države članice na ujednačen način primjenjuju koncept sigurne zemlje podrijetla u odnosu na tražitelje čije su zemlje podrijetla određene kao sigurne zemlje podrijetla.

(3) Činjenica da se treća zemlja smatra sigurnom zemljom podrijetla na razini Unije ili na nacionalnoj razini ne može predstavljati apsolutno jamstvo sigurnosti za državljane te zemlje, čak ni za one koji se ne ubrajaju u kategoriju osoba za koje je napravljena iznimka pri određivanju te zemlje kao sigurne zemlje podrijetla i stoga se zbog nje ne može zanemariti potreba za provedbom pojedinačnog razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Zbog same njezine naravi, pri procjeni bi li treću zemlju trebalo odrediti kao sigurnu zemlju podrijetla mogu se uzeti u obzir samo opće, građanske, pravne i političke okolnosti u toj zemlji te podliježu li u praksi počinitelji proganjanja, mučenja ili nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja sankcijama kad se u toj zemlji utvrde kao odgovorni. Države članice mogu u okviru pojedinačne procjene primijeniti koncept sigurne zemlje podrijetla samo ako tražitelj ne može dostaviti elemente kojima se opravdava zašto koncept sigurne zemlje podrijetla nije primjenjiv na njega i pod uvjetom da ima državljanstvo te zemlje ili pod uvjetom da je osoba bez državljanstva i da je prethodno imao uobičajeno boravište u toj zemlji. Primjenom koncepta sigurne zemlje podrijetla u okviru pojedinačne procjene ne dovodi se u pitanje činjenica da se određene kategorije tražitelja mogu naći u posebnoj situaciji u trećim zemljama koje su određene kao sigurne zemlje podrijetla te stoga mogu imati osnovani strah od proganjanja ili biti izložene stvarnom riziku od ozbiljne nepravde. (4) Procjena bi li treću zemlju trebalo odrediti kao sigurnu zemlju podrijetla temelji se na nizu relevantnih i dostupnih izvora informacija, uključujući informacije država članica, Agencije Europske unije za azil („Agencija za azil”) osnovane Uredbom (EU) 2021/2303 Europskog parlamenta i Vijeća ( 4 ), Europske službe za vanjsko djelovanje, Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice i drugih relevantnih međunarodnih organizacija. U skladu s Uredbom (EU) 2024/1348 u procjeni se, ako je dostupna, uzima u obzir i zajednička analiza informacija o zemlji podrijetla iz članka 11. Uredbe (EU) 2021/2303. Na temelju niza takvih izvora informacija smatra se da više trećih zemalja ispunjava uvjete da budu sigurne zemlje podrijetla.

(5) Određivanje treće zemlje kao sigurne zemlje podrijetla na temelju članka 62. Uredbe (EU) 2024/1348 temelji se na informacijama iz pouzdanih, službenih i propisno potkrijepljenih relevantnih i dostupnih izvora. Osim toga, to određivanje odražava opće stanje u toj zemlji i na njega ne utječu pojedinačne okolnosti, koje se mogu procjenjivati samo kako bi se utvrdilo treba li koncept sigurne zemlje podrijetla iznimno ne primijeniti u određenom slučaju. Stoga bi, u kontekstu nacionalnog sudskog preispitivanja, glavna svrha tog procjenjivanja trebali biti detaljni dokazi o pojedinačnoj situaciji tražitelja kojima se opravdava primjenjivost koncepta sigurne zemlje podrijetla. U skladu s Ugovorima Sud Europske unije nadležan je za odlučivanje o eventualnim sumnjama u pogledu valjanosti određivanja treće zemlje kao sigurne zemlje podrijetla na razini Unije."

24. Sud prihvaća zaključak tuženika da je tužitelj zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio prvenstveno radi izbjegavanja povratka u Bangladeš zbog ekonomskih posljedica nastalih zaduživanjem. Ekonomski razlozi napuštanja zemlje podrijetla, kao ni postojanje privatnopravnog duga, prema međunarodnim i nacionalnim propisima ne predstavljaju osnovu za odobrenje međunarodne zaštite. Iz navoda tužitelja proizlazi da je zemlju podrijetla napustio radi zaposlenja i boljih životnih uvjeta, dok problemi koje navodi proizlaze iz njegovih privatnih financijskih odnosa. Tužitelj nije tvrdio da je u zemlji podrijetla bio izložen proganjanju zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, niti da je bio pritvaran, zlostavljan ili izložen fizičkom nasilju. Iz njegovih navoda proizlazi da razlozi napuštanja zemlje podrijetla leže u lošoj ekonomskoj situaciji i nemogućnosti vraćanja privatnog duga. Mogućnost da će protiv tužitelja eventualno pokrenut postupak radi naplate duga, kao i mogućnost sankcioniranja zbog neispunjenja financijskih obveza, ne predstavlja proganjanje zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja u smislu čl. 20. Zakona. Također, na temelju provedene analize relevantnih izvješća o stanju u Bangladešu, ispravno je tuženik zaključio da ne postoje okolnosti koje bi opravdavale priznavanje supsidijarne zaštite, u smislu čl. 21. Zakona.

25. Slijedom navedenog, budući da tužitelj ne ispunjava uvjete iz čl. 20. i 21. Zakona za priznavanjem azila ili supsidijarne zaštite, a postoje okolnosti iz čl. 42. st. 1. Zakona (postupak se provodi u graničnom postupku), to je zakonito pobijanim rješenjem tuženika zahtjev tužitelja za priznavanje međunarodne zaštite odbijen kao očito neosnovan.

26. Nastavno, Sud nalazi neosnovanim i daljnje navode tužitelja koji se odnose na osporavanje dijela pobijanog rješenja kojim je odlučeno o nezakonitom boravku tužitelja, protjerivanju iz EGP i prisilnog udaljenja u zemlju podrijetla.

27. Sukladno čl. 37. st. 1. Zakona, odlukom o zahtjevu ili odlukom o prestanku, odnosno poništenju međunarodne zaštite, odlučit će se i o mjeri osiguranja povratka sukladno odredbama Zakona o strancima.

28. Sukladno čl. 183. st. 1. Zakona o strancima ("Narodne novine" br. 133/20, 114/22, 151/22, 40/25, 55/26), državljanin treće zemlje nezakonito boravi, između ostalog, ako:

1. nije na kratkotrajnom boravku

2. nema valjano odobrenje za privremeni boravak, dugotrajni boravak ili stalni boravak

3. nema pravo na zakoniti boravak sukladno propisu kojim se uređuje međunarodna zaštita.

29. Sukladno čl. 184. st. 1. Zakona o strancima, državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje kojem rješenjem Ministarstva u sjedištu ili rješenjem Ministarstva donesenog putem policijske uprave odnosno policijske postaje prestaje zakoniti boravak donijet će se rješenje o povratku.

30. Sukladno čl. 185. st. 1. t. 1. Zakona o strancima, državljaninu treće zemlje iz članka 184. stavka 1. ovoga Zakona ne mora se donijeti rješenje o povratku ako postoji rizik od izbjegavanja iz članka 214. ovoga Zakona.

31. Sukladno čl. 185. st. 2. Zakona o strancima, državljanina treće zemlje može se protjerati zbog nezakonitog boravka i nezakonitog prelaska ili pokušaja prelaska vanjske granice, različitih od razloga iz stavka 1. ovoga članka.

32. Sukladno čl. 190. st. 1. Zakona o strancima, državljanina treće zemlje će se protjerati ako:

- nije napustio EGP odnosno Republiku Hrvatsku u roku koji je određen rješenjem

- je došao u EGP odnosno Republiku Hrvatsku prije isteka zabrane ulaska i boravka

- se ne donosi rješenje o povratku sukladno članku 185. stavku 1. ovoga Zakona.

33. Sukladno čl. 192. Zakona o strancima, rješenjem o protjerivanju utvrdit će se da državljanin treće zemlje nezakonito boravi u [adresa] ili da mu prestaje zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj i da je dužan napustiti EGP, odredit će se rok za dragovoljni odlazak i vrijeme u kojem mu je zabranjen ulazak u EGP i boravak u EGP- u, zaprijetit će se prisilnim udaljenjem ako ne napusti EGP i odrediti država u koju će se državljanina treće zemlje prisilno udaljiti (st. 1.). Zabrana ulaska i boravka izrečena rješenjem o protjerivanju u slučaju iz članka 190. ovoga Zakona ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od pet godina (st. 6.).

34. Sukladno čl. 193. st. 5. Zakona o strancima, ako se rješenjem o protjerivanju ne određuje rok za dragovoljni odlazak sukladno čl. 185. st. 1. ovoga Zakona, rješenjem o protjerivanju odredit će se prisilno udaljenje i država u koju će se državljanina treće zemlje prisilno udaljiti.

35. Sukladno čl. 4. st. 1. Uredbe (EU) 2024/1349 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o utvrđivanju postupka vraćanja na granici i izmjeni Uredbe (EU) 2021/1148 (nadalje: Uredba (EU) 2024/1349), državljanima trećih zemalja i osobama bez državljanstva čiji je zahtjev odbijen u okviru postupka azila na granici nije dopušten ulazak na državno područje dotične države članice.

36. Sukladno čl. 4. st. 5. Uredbe (EU) 2024/1349, ne dovodeći u pitanje mogućnost da se dobrovoljno vrate u bilo kojem trenutku, osobama iz stavka 1. odobrava se razdoblje za dobrovoljni odlazak, osim ako postoji opasnost od bijega ili ako je njihov zahtjev u okviru postupka azila na granici odbijen kao očito neutemeljen ili ako dotična osoba predstavlja opasnost za javni poredak, javnu sigurnost ili nacionalnu sigurnost država članica.

37. Sukladno čl. 37. Uredbe (EU) 2024/1348, ako je zahtjev odbijen kao nedopušten, neutemeljen ili očito neutemeljen u odnosu na status izbjeglice i status supsidijarne zaštite, ili jer se od njega prešutno ili izričito odustalo, države članice izdaju odluku o vraćanju kojom se poštuje Direktiva 2008/115/EZ i koja je u skladu s načelom zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja.

38. Sukladno čl. 42. st. 8. Zakona, ako rješenje o zahtjevu nije izvršno u roku od 12 tjedana od registracije namjere, odnosno u roku od 16 tjedana ako je taj rok produljen u skladu s člankom 51. stavkom 2. Uredbe (EU) 2024/1348, tražitelju će se dopustiti ulazak u Republiku Hrvatsku radi provođenja postupka odobrenja međunarodne zaštite.

39. Sukladno čl. 4. st. 1. Zakona, sljedeći izrazi u smislu ovoga Zakona, imaju sljedeće značenje:

- tražitelj međunarodne zaštite (u daljnjem tekstu: tražitelj) je državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva koja izrazi namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu do izvršnosti rješenja o zahtjevu (toč. 5.),

- izvršnost rješenja o zahtjevu nastupa dostavom rješenja tražitelju ako tužba nije podnesena ili podnesena tužba nema odgodni učinak, ako podnesena tužba ima odgodni učinak, rješenje o zahtjevu postaje izvršno dostavom prvostupanjske presude upravnog suda (toč. 22.).

40. Sukladno čl. 51. st. 1. toč. 3. Zakona, tužba podnesena upravnom sudu odgađa izvršenje rješenja, osim u slučaju, između ostalog, odbijanja zahtjeva u postupku azila na granici, sukladno članku 42. ovoga Zakona, pod uvjetom da tražitelj nije maloljetnik bez pratnje.

41. Sukladno daljnjim odredbama čl. 51. Zakona, tužba može sadržavati zahtjev za odgodnim učinkom, osim u slučaju naknadnih zahtjeva sukladno članku 68. stavku 6. Uredbe (EU) 2024/1348, kada državljanin treće zemlje nema pravo na boravak (st. 2.), pri čemu žalba na prvostupanjsku presudu upravnog suda ne odgađa izvršenje (st. 5.).

42. Sukladno čl. 42. st. 2. Zakona, tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni su boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici te se ne smatraju osobama koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske u smislu članka 43. stavka 2. Uredbe (EU) 2024/1348.

43. Cilj i svrha navedene odredbe čl. 42. st. 2. Zakona nije ozakoniti boravak tražitelja međunarodne zaštite koji su u područje Republike Hrvatske ušli nezakonito i čiji je zahtjev odbijen kao očito neosnovan, kao niti onemogućiti donošenja odluke o protjerivanju odnosno odluke o povratku takvih osoba, već onemogućiti stjecanje drugih prava osim onih propisanih odredbama citiranih Uredaba i Zakona.

44. Iz spisa proizlazi da je tužitelj nezakonito ušao na područje Republike Hrvatske, nije na kratkotrajnom boravku, nema valjano odobrenje za privremeni boravak, dugotrajni boravak ili stalni boravak. Nastavno, nakon što je tužitelju odbijen kao očito neosnovan zahtjev za međunarodnu zaštitu, isti sukladno čl. 4. st. 1. t. 5. i toč. 22. Zakona po izvršnosti tog rješenja više nema status tražitelja međunarodne zaštite te stoga ni pravo na zakoniti boravak sukladno propisu kojim se uređuje međunarodna zaštita. Stoga se sukladno čl. 183. st. 1. t. 1. , 2. i 3. Zakona o strancima smatra da isti kao državljanin treće zemlje nezakonito boravi.

45. Nastavno, imajući u vidu da tužitelj ne posjeduje putnu ispravu, nezakonito je prešao granicu, a njegov je zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen kao očito neosnovan, to sud smatra da je sukladno čl. 185. st.1. i st. 2. u svezi čl. 190. st. 1. al. 3. Zakona o strancima zakonito istome nije donijeto rješenje o povratku, već rješenje o protjerivanju, pri čemu je sukladno čl. 193. st. 5. Zakona o strancima u svezi čl. 4. st. 1. i st. 5. Uredbe (EU) 2024/1349 određeno prisilno udaljenje i država (zemlja podrijetla) u koju će se isti prisilno udaljiti.

46. Tuženik pravilno utvrđuje da odredbu čl. 4. st. 1. Uredbe (EU) 2024/1349 propisuje da državljanima trećih zemalja čiji je zahtjev odbijen u okviru postupka azila na granici nije dopušten ulazak na državno područje države članice, ne predstavlja pravnu fikciju da stranac u pravnom smislu ne boravi na Republici Hrvatskoj, iako se faktički nalazi na državnom teritoriju, već se radi o neposjedovanju odobrenja za ulazak, iz kojeg automatski ne proizlazi da se osoba ne nalazi u Republici Hrvatskoj. Budući da je stranac ušao u Republiku Hrvatsku kada je prešao državnu granicu, odnosno graničnu crtu, bez ishodovanog odobrenja za ulazak, to državljanin treće zemlje prema kojem se provodi granična procedura ima isti boravišni status kao i osoba koja je pristupila ulaznoj graničnoj kontroli na graničnom prijelazu i kojoj još nije odobren, ali niti odbijen ulazak. U tom slučaju, ako se granični prijelaz nalazi na teritoriju Republike osoba i fizički i pravno (nezakonito) boravi u [adresa] (jer joj nije izdano odobrenje za ulazak). Budući da je tužitelju je postupku na granici odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu, to je istome zakonito sukladno citiranim odredbama Uredbe (EU) 2024/1349 i odredbama Zakona o strancima naložiti napuštanje EGP-a, pri čemu, imajući u vidu da isti ne posjeduje valjanu putnu ispravu, napuštanje ne može biti dragovoljno, nego samo prisilno.

47. Zaključno, neosnovani su i tužbeni navodi kojima tužitelj upire na povredu načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja („non-refoulement“) iz čl. 6. Zakona u svezi čl. 37. Uredbe (EU) 2024/1348. Naime, tijekom upravnog postupka, kao niti tijekom upravnog spora, nisu utvrđene okolnosti koje bi upućivale da bi tužitelj povratkom u zemlju podrijetla bio izložen proganjanju, mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju zbog nekog od konvencijskih razloga. Navodi tužitelja odnose se isključivo na posljedice privatnog dugovanja i loše ekonomske situacije, što samo po sebi nije dostatno za primjenu načela „non-refoulement“. Vezano uz u tužbi spomenutu mogućnost pritvaranja i nehumanim uvjetima u zatvoru, pa možda čak i smrti, ističe se da takve navode tužitelj prvi puta iznosi u tužbi, dok ih u postupku – u kojem je u dva navrata davao izjavu, nije ni spomenuo, pa kako tužitelj za iste nije ponudio nikakve dokaze, sud smatra iste neosnovanima.

48. Slijedom navedenog, na temelju cjelokupno provedenog postupka u sporu je utvrđeno da je u upravnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava pa je stoga po ocjeni ovog suda upravno tijelo pravilno postupilo odlučivši kao u pobijanoj odluci, dok prigovori koje je tužitelj iznio u tužbi odnosno u ovom sporu nisu doveli u sumnju zakonitost pobijane odluke, te je stoga na temelju čl. 116. st. 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

49. Za odlučivanje o zahtjevu za odobravanja besplatne pravne pomoći, mjerodavne su odredbe čl. 60. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 70/15, 127/17, 33/23, 17/25 i 59/26), te Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj 140/15 i 155/22, u nastavku teksta: Pravilnik).

50. Iz podataka sadržanih u tužiteljevom zahtjevu proizlazi da tužitelj ispunjava pretpostavke za odobravanje prava na besplatnu pravnu pomoć propisane čl. 8. Pravilnika. Tuženik nije dostavio dodatne s time povezane podatke pribavljene tijekom postupka, u smislu čl. 8. st. 10. Pravilnika. Sukladno prethodnom, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

51. Opunomoćeniku tužitelja je kao pružatelju pravne pomoći priznat zatraženi trošak na ime zastupanja tužitelja prilikom sastava tužbe i pristupa na održano ročište kod ovoga suda, za svaku radnju u iznosu od 500,00 eura, što uvećano za PDV ukupno iznosi 1.250,00 eura (čl. 9. Pravilnika, vezano uz Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“, broj 38/23 i 107/25, dalje: Tarifa). Stoga je s osnove troškova zastupanja opunomoćeniku tužitelja priznat iznos od ukupno 1.250,00 EUR. Nastavno, opunomoćeniku tužitelja priznat je i materijalni trošak putovanja odlaska osobnim automobilom u Prihvatilište Dugi Dol 22. srpnja 2026. radi preuzimanja zastupanja tužitelja (čl. 9. st. 3. Pravilnika u svezi Tbr. 49. i 50. Tarife), kao i putni trošak radi uručenja presude (čl. 11. Pravilnika), sve u zatraženom iznosu od po 91,85 EUR po odlasku (naknada po kilometraži i naknada cestarine), ukupno 183,70 EUR. Međutim, nije priznat zatraženi trošak PDV-a na taj iznos, budući se PDV obračunava samo na radnje zastupanja, a ne i na putni trošak (Tbr. 46. Tarife).

52. Opunomoćeniku tužitelja nije priznat putni trošak pristupa na ročište za raspravu održano kod ovoga suda 30. srpnja 2026., budući je isti priznat ovosudnom presudom posl.br. Us I-1343/2026 od 30. srpnja 2026. (radilo se o ročištima održanima istoga dana, u nastavnom terminu).

53. Stoga je opunomoćeniku tužitelja priznat trošak besplatne pravne pomoći u iznosu od 1.433,70 EUR (od čega 250,00 EUR otpada na PDV), dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen kao neosnovan. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno čl. 151. st. 2. ZUS-a.

54. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

55. Tužitelj je u okviru tužbe predložio određivanje odgodnog učinka tužbe, navodeći da bi se izvršenjem osporenog rješenja tužitelju nanijela šteta koja bi se mogla teško popraviti, naime da bi tužitelj bio protjeran prije nego sud odluči o osnovanosti tužbe, te vraćen u zemlju podrijetla u kojoj bi bio izložen nehumanom pritvaranju, a možda čak i smrti. Tuženik se u očitovanju usprotivio prijedlogu.

56. Odredbom čl. 42. st. 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano. St. 2. istog čl. propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

57. Dakle, da bi Sud odredio odgodni učinak tužbe uvjeti iz citiranog čl. 42. st. 1. ZUS-a moraju biti kumulativno ispunjeni, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Naime, tužitelj nije dokazao nastup nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, budući da istome protjerivanje u zemlju podrijetla, za koju po stavu ovoga suda u tijeku postupka i spora nisu utvrđene zapreke, neće nastupiti takva šteta. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za određivanje odgodnog učinka tužbe, to je prijedlog odbijen.

58. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Rijeci 30. srpnja 2026.

Sutkinja

Daria Pugel

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužitelja Milanu Baniću, odvjetniku u Zagrebu Tratinska ulica 62

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33