REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-1190/2019-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliju, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 27. studenoga 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice Nataše Glavaš, odvjetnice u Puli, i punomoćnika tuženika Zvonimira Kalembera Skoke, odvjetnika u Zagrebu, 30. srpnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3212219356, partija 7104000259, koji su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili 23. siječnja 2008., sadržane u:

- odredbi čl. 2. u dijelu koji glasi:

"… redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. …"

te u odredbi čl. 7.2. koja glasi:

"… u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora … Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi anuitet … u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora …",

pa stoga navedene odredbe Ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke, ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnima odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3212219356, partija 7104000259, koji su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili 23. siječnja 2008., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u:

- odredbi čl. 1.1. u dijelu koji glasi:

"… obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita."

- odredbi čl. 2.1. u dijelu koji glasi:

"sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja."

- odredbi čl. 7.1. u dijelu koji glasi:

"… obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.",

pa stoga navedene odredbe Ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke, ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, da tužiteljici ZB, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.607,52 eura na ime zakonskih zateznih kamata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja, obračunatih do 30. rujna 2015., u roku od 15 dana.

IV Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva:

- isplatu iznosa od 6.839,87 eura na ime preplate po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja, sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate;

- isplatu iznosa od 3.195,50 eura na ime razlike glavnice, sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

V Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, da tužiteljici ZB, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.127,11 eura, sa zateznim kamatama od 30. srpnja 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

VII Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 11. lipnja 2019. navodi da je 23. siječnja 2008. kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3212219356, partija 7104000259, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 76.700,00 CHF. Ugovorom je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,15 % godišnje, promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta i Odlukom o kamatnim stopama tuženika. U vrijeme sklapanja Ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi niti su Ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode njihova izračuna koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamatne stope. Od početka otplate kredita kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala, što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke. Stoga predlaže utvrditi ništetnima odredbe predmetnog Ugovora kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.

1.1. Nadalje, predmetnim Ugovorom tuženik je tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 76.700,00 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, dok je ugovoreno da tužiteljica kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Tužiteljica navodi da je tuženik prilikom ugovaranja valutne klauzule propustio u cijelosti je informirati o svim parametrima važnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obaviještenosti, kao i o mogućim posljedicama promjene tečaja CHF, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu. Tijekom otplate tečaj CHF se povećavao, što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se glavnica kredita veže uz CHF jer banke nisu potrošače na odgovarajući način informirale o rizicima takve valutne klauzule. Stoga predlaže utvrditi ništetnima odredbe predmetnog Ugovora kojima su glavnica i anuiteti kredita vezani uz tečaj CHF.

1.2. Na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. stranke su 22. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 1/2015, kojim je provedena konverzija kredita iz kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Tužiteljica se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem korisnici kredita koji su sklopili dodatak ugovoru radi provedbe konverzije imaju pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba osnovnog ugovora radi ostvarivanja eventualnog prava na povrat preplaćenih iznosa.

1.3. Tužiteljica ističe da su odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača obvezujuće u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokreću protiv banaka. Smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, te da je posljedica njihove nepoštenosti ništetnost. Pozivajući se na čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, navodi da je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Smatra da pri izračunu preplaćenih iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,15 % godišnje i početni tečaj. Navodi da je po toj osnovi preplatila kredit za 17.005,37 kuna / sada 2.257,00 eura, slijedom čega predlaže utvrditi ništetnost spornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te naložiti tuženiku da joj isplati navedeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose preplate teku od njihova dospijeća do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovane, kako u pogledu pravne osnove i visine potraživanja tako i u pogledu činjenica na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev. Osporio je osnovu i tijek zateznih kamata te vrijednost predmeta spora. Ne osporava da su stranke 23. siječnja 2008. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3212219356 niti da su 22. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru broj 1/2015, kojim je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima.

2.1. Pozivajući se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., tuženik smatra da nakon provedene konverzije tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba osnovnog ugovora, a posljedično ni pravo na isplatu. Ističe da se rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. odnosi isključivo na procesnopravno pitanje dopuštenosti deklaratornog zahtjeva i postojanja pravnog interesa za njegovo postavljanje, a ne na pravo korisnika konvertiranog kredita na povrat razlike između stvarno plaćenih iznosa i iznosa obračunatih primjenom početne kamatne stope i početnog tečaja.

2.2. Navodi da su prilikom izrade izračuna konverzije uzete u obzir sve uplate tužiteljice po osnovi predmetnog kredita, uključujući uplate nastale zbog povećanja kamatne stope i tečaja CHF, te su preračunate i iskorištene za otplatu usporednog kredita s valutnom klauzulom u eurima. Način izračuna konverzije izričito je propisan čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju, a pravilnost kalkulatora konverzije potvrđena je izvješćem neovisnog revizora KPMG Croatia d.o.o. od 14. studenoga 2015. Tužiteljica je slobodnom voljom prihvatila izračun konverzije i sklopila Dodatak, kojim su stranke uredile svoj pravni odnos u pogledu valute kredita, kamatne stope, preostale glavnice i raspolaganja utvrđenom preplatom.

2.3. Prema stavu tuženika, sklapanjem Dodatka stranke su trajno i konačno uredile međusobni pravni odnos u pogledu svih uplata izvršenih po osnovnom ugovoru. Povijesne kamatne stope koje su primjenjivane tijekom otplate kredita u CHF u izračunu konverzije zamijenjene su kamatnim stopama primjenjivanim na usporedive kredite u eurima, dok je za buduće razdoblje ugovorena kamatna stopa sastavljena od određenog referentnog parametra i fiksnog dijela. Prihvatom konverzije CHF valutna klauzula zamijenjena je valutnom klauzulom u eurima, a sve uplate tužiteljice uračunate su u otplatu kredita prema novom otplatnom planu. Pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. i na pravno shvaćanje iz oglednog postupka Gos-1/2019, tuženik smatra da su stranke valjanim Dodatkom nadomjestile sporne odredbe osnovnog ugovora te da tužiteljica više ne može zahtijevati povrat na temelju stjecanja bez osnove.

2.4. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja i saslušanju tužiteljice, smatrajući da se spor odnosi na pravna pitanja. Navodi je da izračun konverzije sadržava potpune podatke potrebne za provjeru svih uplata i obračuna. Istaknuo je prigovor zastare u odnosu na sva potraživanja dospjela prije 11. lipnja 2014. te je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška tuženiku.

2.5. U podnesku od 10. studenoga 2021. tuženik je osporio tužiteljičino svojstvo potrošača. Naveo je da se status potrošača ne presumira i da je na tužiteljici teret dokazivanja da je Ugovor sklopila radi zadovoljavanja privatnih potreba, izvan svoje profesionalne ili gospodarske djelatnosti.

3. Nakon izvedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 3. prosinca 2021. prvi put preinačila tužbu, uskladivši visinu zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještakinje, te je zahtijevala isplatu ukupnog iznosa od 75.611,57 kuna / sada 10.035,38 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku od njihova dospijeća do isplate, a to na ime preplate po osnovi kamatne stope i tečaja te na ime razlike u glavnici. Nakon usmene dopune nalaza i mišljenja i pisane dopune od 6. ožujka 2025., podneskom od 3. travnja 2025. prikazala je zahtjev u eurima i uskladila ga s dopunjenim izračunom na iznos od 10.695,52 eura sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.

3.1. Konačno, podneskom od 26. studenoga 2025. tužiteljica je drugi put preinačila tužbu te je uz zahtjeve za utvrđenje ništetnosti zahtijevala isplatu iznosa od 6.839,87 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate na ime preplate po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja, iznosa od 2.607,52 eura na ime uglavničenih zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate obračunatih do 30. rujna 2015. te iznosa od 3.195,50 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate na ime razlike u glavnici, ukupno 12.642,89 eura.

3.2. Tuženik se usprotivio preinaci, a sud je, unatoč njegovu protivljenju, raspravnim rješenjem od 27. studenoga 2025. dopustio preinaku tužbe sadržanu u podnesku od 26. studenoga 2025. smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Za takvu odluku postoji uporište i u odredbi čl. 190. st. 2 . Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP), kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U sudskoj je praksi navedena odredba protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon provedenog financijskog vještačenja preinačiti tužbu. Na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen je zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem.

4. U tijeku postupka pročitana je dokumentacija sadržana u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Goranki Šmer Maraš, koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 17. listopada 2021., usmeno ga izložila i dopunila na ročištu 14. veljače 2025., izradila pisanu dopunu 6. ožujka 2025. i dodatno pisano očitovanje 19. studenoga 2025., te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnima odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212219356, partija 7104000259, sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora 23. siječnja 2008., koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 12.642,89 eura. Navedeni iznos tužiteljica potražuje na ime preplate nastale primjenom ništetnih odredaba predmetnog Ugovora, i to iznos od 6.839,87 eura po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja, iznos od 2.607,52 eura na ime uglavničenih zateznih kamata obračunatih na pojedinačne iznose preplate do 30. rujna 2015. te iznos od 3.195,50 eura na ime razlike između glavnice utvrđene provedenom konverzijom i glavnice utvrđene prema početnom tečaju.

6.1. Svoj zahtjev tužiteljica temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, neovisno o tome što su stranke 22. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 1/2015 u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje u tekstu: ZID ZPK/15).

7. Među strankama nije sporno da je 23. siječnja 2008. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj 3212219356, partija 7104000259 (dalje u tekstu: Ugovor), na temelju kojeg je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 76.700,00 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Nije sporno da je odredbom čl. 2. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa od 5,15 % godišnje, promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta i Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Nadalje, nesporno je da su stranke ugovorile valutnu klauzulu, određujući da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF, pri čemu je prvi anuitet iznosio 418,81 CHF. Nije sporno da je tuženik tijekom otplatnog razdoblja mijenjao kamatnu stopu te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja CHF povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.

7.1. Također, nije sporno da su stranke 22. prosinca 2015., na temelju ZID ZPK/15, sklopile Dodatak Ugovoru broj 1/2015, kojim je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prema izračunu konverzije, izrađenom prema stanju na dan 30. rujna 2015., neotplaćena glavnica kredita prije konverzije iznosila je 67.818,30 CHF, odnosno 473.424,09 kuna, dok je nakon konverzije utvrđena nedospjela glavnica od 43.396,70 eura. Tužiteljici je ujedno utvrđena preplata u iznosu od 14.672,44 kuna, odnosno 1.947,37 eura, a preostali rok otplate iznosio je 280 mjeseci.

8. Sporni su osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, svojstvo tužiteljice kao potrošača te je li nastupila zastara potraživanja. Pritom je odlučno može li se tužiteljica osnovano pozivati na ništetnost odredaba Ugovora o načinu promjene kamatne stope i primjeni valutne klauzule nakon što je sklopila Dodatak osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na isplatu preplaćenih iznosa, razlike u glavnici i zateznih kamata obračunatih do provedene konverzije.

9. Činjenični navodi na kojima tužiteljica temelji ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika, među kojima je i ovdje tuženik, te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima uz valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Time je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. postupao protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje u tekstu: ZZP/07) te odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovarajući redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim internim aktima, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali ni ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu njihova izračuna koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

9.3. Budući da je predmetni Ugovor, koji sadrži upravo sporne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, sklopljen u relevantnom razdoblju obuhvaćenom navedenim odlukama, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja iz tih presuda.

9.4. Prema odredbi čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom je slučaju sud vezan za navedena utvrđenja u parnici u kojoj se osoba na njih pozove.

9.5. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

9.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima postoji, na temelju čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP/14, vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača utvrđene u kolektivnom sporu.

10. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu ovlašten predlagati izvođenje dokaza radi dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljicom, odnosno da joj je kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njezine novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, pristala na sklapanje takvog ugovora.

10.1. Upravo na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice. Iz njezina iskaza proizlazi da je kredit zatražila radi kupnje i adaptacije stana za stanovanje svoje obitelji. U banku je došla s namjerom podizanja kredita od 52.000,00 eura, ali joj je rečeno da nije kreditno sposobna za kredit u eurima te da isti iznos može dobiti ako sklopi kredit vezan uz CHF, koji joj je predstavljen kao stabilan, siguran i povoljniji zbog manje rate. Ugovor je dobila u unaprijed sastavljenom obliku te nije mogla utjecati na njegove pojedine odredbe. Znala je da je kamatna stopa promjenjiva, ali nije bila upoznata s parametrima njezine promjene niti su joj objašnjeni posebni rizici valutne klauzule. Stan je služio isključivo za stanovanje nje i njezine obitelji, a potom njezine majke, nikada nije bio iznajmljivan ni korišten u poslovne svrhe. Rate kredita plaćala je osobno, a stan je 2021. prodan i kredit zatvoren. Tužiteljica je nadalje iskazala da je prihvatila konverziju jer više nije mogla podnositi rast mjesečnih anuiteta i jer joj je rečeno da će se konverzijom rata stabilizirati. Nije se mogla sjetiti je li prije potpisivanja dobila obračun konverzije ni je li joj objašnjena metoda njegova izračuna, a ponuđeni je Dodatak mogla samo prihvatiti ili odbiti. Početni anuitet iznosio je oko 1.850,00 kuna, dok je kasnije narastao na 3.300,00 do 3.400,00 kuna.

10.2. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio kao jasan, uvjerljiv i životan te sukladan dokumentaciji u spisu. Na temelju njezina iskaza i ugovorene namjene kredita utvrđeno je da je Ugovor sklopila radi kupnje stana namijenjenog isključivo stanovanju, dakle u privatnu svrhu koja nije povezana s njezinim zanimanjem, poslovnom aktivnošću ili poduzetničkom djelatnošću. Stoga je predmetni Ugovor sklopila kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/07. Tuženik nije dokazao suprotno pa njegov prigovor glede svojstva tužiteljice kao potrošača nije osnovan.

10.3. Iskazom tužiteljice utvrđeno je i da u predugovornoj fazi nije dobila potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim ekonomskim posljedicama valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da nije bila upoznata s parametrima njihove promjenjivosti te da joj je kredit s valutnom klauzulom u CHF ponuđen bez predočenja posebnih rizika koje takvo ugovaranje može imati na visinu njezinih obveza. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužiteljice s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužiteljica od strane tuženika nije dobila potrebne i potpune obavijesti.

10.4. Tuženik, na kojem je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača i pojedinačnom pregovaranju, nije dokazao da je tužiteljici u predugovornoj fazi predočio točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj spornih odredaba. Predmetni Ugovor je tipski, unaprijed formuliran ugovor, a njegove su sporne odredbe sadržajno istovjetne odredbama standardnih ugovora tuženika razmatranima u postupku kolektivne zaštite. Stoga tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u ovom slučaju.

11. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je predmetni Ugovor, sklopljen između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao banke, obuhvaćen pravomoćnom presudom donesenom protiv tuženika u postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, opisanom u točki 9. obrazloženja. Stoga je sud, sukladno čl. 502.c ZPP, vezan utvrđenjima iz te presude da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne. Pritom potrošači i nakon sklapanja dodatka radi provedbe konverzije prema odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu, kako je to prihvatio Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019.

11.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama I i II izreke presude.

12. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO/05), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu.

12.1. Tužiteljica bi stoga, prema općim pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, imala pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno od dana stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja, u skladu s čl. 1111. i 1115. ZOO/05. Pri utvrđivanju visine restitucije valjalo bi primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj kao jedine valjano određene parametre.

13. Međutim, budući da je među strankama sklopljen Dodatak Ugovoru sukladno ZID ZPK/15, za odluku o zahtjevu za isplatu odlučno je kakve pravne učinke provedena konverzija proizvodi na restitucijska prava tužiteljice.

13.1. Konverzija kredita provedena je na temelju ZID ZPK/15, kojim je bankama naložena izmjena valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice. Svrha toga Zakona bila je položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačiti s položajem u kojem bi se nalazio da je od početka koristio odgovarajući kredit s valutnom klauzulom u eurima.

13.2. O restitucijskim pravima potrošača koji su proveli konverziju Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci proširenog vijeća poslovni broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem potrošač koji je kredit s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom konvertirao u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih odredaba osnovnog ugovora, ali ima pravo na zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate za razdoblje od njihove uplate do 30. rujna 2015., i to u punom iznosu, bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji.

13.3. Sklapanjem Dodatka stranke su s učinkom od dana sklapanja osnovnog Ugovora iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale glavnice. Time je prestala obveza tuženika na povrat glavnice više plaćenih iznosa koja bi inače proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Iznosi koje je tužiteljica uplatila do obračuna konverzije uzeti su u obzir pri utvrđivanju njezinih obveza prema kreditu s valutnom klauzulom u eurima pa nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika.

13.4. Učinak konverzije djeluje od početka ugovornog odnosa i ima restitucijski učinak jer se sve uplate izvršene po osnovnom Ugovoru uzimaju u obzir pri uspostavi položaja u kojem bi se potrošač nalazio da je koristio odgovarajući kredit s valutnom klauzulom u eurima. Time je, u opsegu obračuna iz čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15, uspostavljena ravnoteža između djelotvorne zaštite potrošača i zahtjeva pravne sigurnosti.

13.5. Međutim, zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate, obračunate od dana svake pojedine uplate do 30. rujna 2015., nisu obuhvaćene obračunom konverzije niti su uređene odredbama ZID ZPK/15. Stoga tužiteljici kao pripadaju u cijelosti na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05, bez umanjenja za preplatu utvrđenu konverzijom.

14. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Goranki Šmer Maraš.

14.1. Za izračun je vještakinja koristila početne ugovorne parametre , i to iznos kredita od 76.700,00 CHF, početnu kamatnu stopu od 5,15 % godišnje, početni tečaj na dan isplate kredita 29. siječnja 2008. od 4,528726 kuna za 1 CHF te početni mjesečni anuitet od 418,81 CHF. Od 1. siječnja 2014. do obračuna konverzije primijenila je zakonsku kamatnu stopu od 3,23 %.

14.2. U pisanom nalazu i mišljenju od 17. listopada 2021. vještakinja je izračunala da razlika stvarno plaćene kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu iznosi 7.902,69 kuna, a razlika nastala primjenom promijenjenog tečaja CHF u odnosu na početni tečaj 43.632,38 kuna, odnosno ukupno 51.535,07 kuna. Utvrdila je i da razlika između kunske protuvrijednosti glavnice konvertiranog kredita i kunske protuvrijednosti glavnice kredita u CHF obračunate prema početnom tečaju iznosi 24.076,50 kuna. Istodobno je zaključila da su iznosi preplate po osnovi kamatne stope i tečaja obuhvaćeni glavnicom nakon provedene konverzije.

14.3. Na ročištu 14. veljače 2025., s obzirom na prigovor tuženika, vještakinja je pojasnila da joj prvotnim zadatkom nije bilo naloženo u izračun uračunati preplatu od 14.672,44 kuna, odnosno 1.947,37 eura, koju je tuženik utvrdio konverzijom. Navela je da negativnih tečajnih razlika nije bilo, dok su negativne razlike po kamatnoj stopi nastale nakon 1. siječnja 2014., kada je primjenjivana stopa od 3,23 % godišnje. Na temelju suglasnog prijedloga stranaka naložena joj je dopuna nalaza i mišljenja na način da u izračun tražbine uračuna i preplatu priznatu konverzijom.

14.4. U pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 6. ožujka 2025. vještakinja je izračunala da preplata po osnovi promjene kamatne stope iznosi 1.048,82 eura, a po osnovi promjene tečaja 5.791,05 eura, ukupno 6.839,87 eura. Zakonske zatezne kamate na pojedinačne pozitivne iznose preplate, obračunate do 30. rujna 2015., iznose 2.607,52 eura, od čega 672,59 eura na preplatu po osnovi kamatne stope i 1.934,93 eura na preplatu po osnovi tečaja. Razlika između nedospjelih glavnica iznosi 3.195,50 eura. Vještakinja je, prema zadatku suda, izradila i obračun u kojem je od zateznih kamata oduzela preplatu od 1.947,37 eura priznatu konverzijom, ali taj obračun nije odlučan za ishod spora.

14.5. U dodatnom pisanom očitovanju od 19. studenoga 2025. vještakinja je na zahtjev tuženika pojasnila da je tužiteljica prema stvarno primijenjenom otplatnom planu do 30. rujna 2015. podmirila 8.881,70 CHF glavnice, dok je prema početnom otplatnom planu trebala podmiriti 8.534,43 CHF, pa razlika u glavnici iznosi 347,27 CHF. Objasnila je da je navedena razlika posljedica promjena kamatne stope, zbog kojih je u razdoblju više kamatne stope otplaćivano manje, a u razdoblju niže kamatne stope više glavnice u odnosu na početni otplatni plan.

15. Tužiteljica je prihvatila nalaz i mišljenje, njegovu usmenu i pisane dopune te je u skladu s konačnim rezultatima vještačenja uredila tužbeni zahtjev na način naveden u točki 3.1. obrazloženja.

15.1. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da vještakinja nije pravilno uzela u obzir preplatu od 1.947,37 eura priznatu u konverziji. Smatrao je da se navedena preplata ne može uračunavati primjenom čl. 172. ZOO/05, već prema posebnom uređenju iz čl. 19.c ZID ZPK/15. Prigovorio je i izračunu razlike u glavnici, ističući da je riječ o nedospjeloj računovodstvenoj kategoriji koja nije prešla iz imovine tužiteljice u imovinu tuženika. Zatražio je i pojašnjenje iznosa glavnice plaćenog prema stvarno primijenjenom i početnom otplatnom planu.

15.2. Vještakinja je na matematičke primjedbe odgovorila usmeno na ročištu i pisanim očitovanjem od 19. studenoga 2025. te je objasnila korištene podatke i metodologiju izračuna. Prigovor o načinu uračunavanja preplate priznate konverzijom pravne je prirode, a obračun izrađen prema čl. 172. ZOO/05 nije uzet u obzir pri odlučivanju jer, prema pravnom shvaćanju proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zatezne kamate do 30. rujna 2015. pripadaju potrošaču u punom iznosu, bez umanjenja za preplatu utvrđenu konverzijom.

15.3. Sud je nalaz i mišljenje, usmenu dopunu te pisane dopune vještakinje prihvatio kao jasne, potpune i objektivne, izrađene na temelju dokumentacije sadržane u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Matematički zaključci međusobno su usklađeni i obrazloženi, dok preostali prigovori tuženika predstavljaju pitanja primjene materijalnog prava i ne dovode u sumnju pravilnost izračuna.

16. U skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev-457/2025-21, tužiteljica nakon provedene konverzije ima pravo na isplatu iznosa od 2.607,52 eura na ime zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja, obračunatih od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015. Navedene kamate pripadaju joj u cijelosti, bez umanjenja za preplatu utvrđenu konverzijom.

16.1. Stoga je navedeni iznos dosuđen tužiteljici te je odlučeno kao u točki III izreke presude.

16.2. Tužiteljica nema pravo na isplatu iznosa od 6.839,87 eura, koji predstavlja zbroj preplate po osnovi promjene kamatne stope od 1.048,82 eura i preplate po osnovi promjene tečaja od 5.791,05 eura. Svi iznosi koje je tužiteljica uplatila do obračuna konverzije uzeti su u obzir pri utvrđivanju njezinih obveza prema kreditu s valutnom klauzulom u eurima pa navedeni iznos nije bez pravne osnove ostao u imovini tuženika.

16.3. Tužiteljici ne pripada ni iznos od 3.195,50 eura po osnovi razlike u glavnici. Taj iznos predstavlja razliku između preostale glavnice utvrđene pri konverziji i preostale glavnice kredita u CHF preračunate primjenom početnog tečaja. Međutim, takav izračun ne uzima u obzir pravne učinke konverzije kojom je kredit s učinkom od njegova sklapanja pretvoren u odgovarajući kredit s valutnom klauzulom u eurima. Tužiteljica je sklapanjem Dodatka prihvatila novu glavnicu izraženu u eurima, a odredbe Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su na drugi način izgubile pravne učinke. Osim toga, riječ je o razlici nedospjele glavnice, a ne o iznosu za koji je utvrđeno da je prešao iz imovine tužiteljice u imovinu tuženika bez pravne osnove.

16.4. Slijedom navedenog, zahtjevi za isplatu iznosa od 6.839,87 eura i 3.195,50 eura, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, odbijeni su te je odlučeno kao u točki IV izreke presude.

17. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

17.1. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, 11. lipnja 2019., nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Na navedeno ne utječe okolnost da je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 26. studenoga 2025. preinačila tužbu uskladivši visinu zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka. Tužiteljica je već u tužbi zahtijevala isplatu preplaćenih iznosa po osnovi istih ništetnih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, navodeći da će visinu zahtjeva odrediti nakon dostave potrebne dokumentacije i provedbe financijskog vještačenja. Naknadnim usklađivanjem visine zahtjeva s rezultatima vještačenja nije promijenjena činjenična ni pravna osnova potraživanja, pa je zastara u odnosu na tako postavljeni zahtjev prekinuta podnošenjem tužbe. Slijedom navedenog, nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužiteljica je u cijelosti uspjela sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba, dok je s novčanim zahtjevom uspjela u omjeru od 21 % (2.607,52 eura u odnosu na postavljeni zahtjev od 12.642,89 eura). Stoga njezin ukupni uspjeh u sporu iznosi 61 %, dok uspjeh tuženika iznosi 39 %. Na temelju čl. 154. st. 2. ZPP tuženik je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u omjeru od 22 % (61 % – 39 %).

18.1. Tužiteljici pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 3. veljače 2021., 8. ožujka 2022., 23. listopada 2024., 14. veljače 2025. i 27. studenog 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 28. veljače 2020., 15. ožujka 2021., 3. prosinca 2021. i 3. travnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife), te 50 bodova za sastav podneska od 26. studenog 2025. (Tbr. 8.3. Tarife), ukupno 1.050 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 2.100,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 525,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 2.625,00 eura, uvećano za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 69,02 eura iznosi 2.694,02 eura. Priznate troškove u ukupnom iznosu od 2.694,02 eura tuženik je dužan naknaditi tužiteljici u omjeru od 22 %, dakle u iznosu od 592,68 eura.

18.2. Također, tužiteljici je priznat zatraženi trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u ukupnom iznosu od 534,43 eura. Neovisno o pravilu iz čl. 154. st. 2. ZPP, tužiteljici je valjalo priznati troškove vještačenja u cijelosti, a to uzimajući u obzir da je u tijeku postupka, radi utvrđenja visine tražbine, bilo nužno provesti vještačenje, a riječ je o nužnim troškovima koje je tužiteljica bila dužna snositi, i načelno gledajući, platila bi ih u tom istom iznosu neovisno o visini postavljenog tužbenog zahtjeva, jer oni imaju svoju ustaljenu cijenu. Također, radi utvrđenja iznosa zateznih kamata koje su tužiteljici u konačnici priznati bilo je nužno utvrditi pojedinačne iznose preplate po kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. S toga je tužiteljici navedene troškove valjalo priznati u cijelosti na temelju čl. 154. st. 3. ZPP.

18.3. Slijedom navedenog, ukupni parnični trošak koji je dosuđen tužiteljici iznosi 1.127,11 eura (592,68 eura + 534,43 eura). Tužiteljici pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

18.4. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška. Naime, sud nije tužiteljici priznao trošak sastava podnesaka od 3. prosinca 2019. i 13. siječnja 2020. jer navedenim podnescima samo požuruje rad suda i dostavlja dokaz o plaćanju sudske pristojbe, pa je sud ocijenio da ti podnesci u smislu čl. 155. ZPP nisu bili potrebni za vođenje parnice.

18.5. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužiteljice.

U Puli 30. srpnja 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima