REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

P 1091/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sucu mr. sc. Emanuelu Radoloviću u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužiteljica HP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju kao punomoćnik zastupa odvjetnik Predrag Jovanović, Rudarska 1, Labin, i tuženici ŽP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg kao punomoćnice zastupaju odvjetnice UP i Ingrid Zustović Batelić, Titov trg 6, Labin, i II. VP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg kao punomoćnik zastupa odvjetnik SP, [adresa], radi vraćanja stečenog bez osnove i radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 16. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Predraga Jovanovića, punomoćnice I. tuženika UP i punomoćnika II. tuženika SP, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Dužan je drugotuženik, VP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], prenijeti tužitelju, HP (ranije ŽP), OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 1/2 suvlasničkog dijela nekretnine k. č. [katastarska čestica], oranica, površine 899 m2, k. o. [katastarska općina].“

II. Nalaže se I. tuženiku ŽP isplatiti tužiteljici 7.414,03 eura (sedam tisuća četiristo četrnaest eura i tri centa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. srpnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev za isplatu se odbija.

IV. Nalaže se tužiteljici naknaditi II. tuženiku VP troškove postupka isplatom 2.500,00 (dvije tisuće petsto) eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. srpnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

V. Tužiteljica i I. tuženik ŽP snose svaki svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 30. listopada 2023. podnijela tužbu protiv tuženika . Prvim tužbenim zahtjevom zatražila je da se II. tuženiku VP naloži prijenos na tužiteljicu suvlasničkog dijela nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica], oranica površine 899 m², upisane u k. o. [katastarska općina].

1. 1. U slučaju da sud ne prihvati navedeni tužbeni zahtjev, tužiteljica je podredno eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom zatražila da se tuženicima solidarno naloži isplatiti joj iznos 15.000,00 eura, sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja do isplate.

1. 2. U tužbi je navedeno da je I. tuženik ŽP, kao ovrhovoditelj, radi naplate svojih tražbina utvrđenih pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Labinu posl. br. P-138/2014 od 26. siječnja 2015. te pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Labinu, posl. br. P Ob- 129/2016 od 22. svibnja 2017., djelomično preinačenom presudom Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. Gž Ob-190/2017 od 13. studenoga 2018., pokrenuo protiv tužiteljice, kao ovršenika, ovršni postupak koji se vodio pred ovim sudom pod posl. br. Ovr-1123/2019. U navedenom ovršnom postupku radi namirenja tražbina I. tuženika ŽP prodan je tužiteljičin suvlasnički dio od 1/2 dijela nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica], oranica površine 899 m², k. o. [katastarska općina]. Na javnoj dražbi održanoj u okviru tog ovršnog postupka predmetni suvlasnički dio stekao je II. tuženik VP. Tražbina I. tuženika ŽP na temelju presude Općinskog suda u Labinu posl. br. P-138/2014 iznosila je 11.970,98 kuna, dok je tražbina utvrđena presudom Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Labinu, posl. br. P Ob- 129/2016, djelomično preinačenom presudom Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. Gž Ob-190/2017, iznosila 82.230,00 kuna. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1308/2019 od 15. veljače 2023. ukinuta je presuda Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. Gž Ob-190/2017, slijedom čega je otpala pravna osnova za dio tražbine na temelju koje je pokrenut ovršni postupak posl. br. Ovr -1123/2019. Nadalje, u odnosu na tražbinu iz presude Općinskog suda u Labinu posl. br. P - 138/2014, tužiteljica smatra da ni ona nije mogla predstavljati valjanu osnovu za provedbu ovrhe na predmetnoj nekretnini, budući da je iznos tražbine bio manji od 20.000,00 kuna, što prema tada važećem čl. 80.b Ovršnog zakona nije omogućavalo provedbu ovrhe na nekretnini. Pozivajući se na čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima tužiteljica smatra da je pravna osnova na temelju koje je njezina imovina prešla u imovinu tuženika naknadno otpala, zbog čega su tuženici dužni vratiti stečenu imovinu, odnosno, ako povrat nije moguć, naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Vrijednost predmetnog suvlasničkog dijela nekretnine iznosi 15.000,00 eura (112.500,00 kuna), što predstavlja korist ostvarenu stjecanjem nekretnine.

2. 1. II. tuženik VP je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev te je naveo da je on zemljište označeno kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] stekao na temelju ugovora o kupoprodaji sklopljenog 9. studenoga 2022. s I. tuženikom ŽP na kojem su potpisi ovjereni od strane javnog bilježnika Branka Terkovića, posl. br. OV-8998/22. U vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji između tuženika, kao i u vrijeme kada je zatražen upis prava vlasništva, na predmetnom zemljištu nije bilo uknjiženih tereta, niti je postojala zabilježba bilo kakvog spora između tužiteljice i I. tuženika ŽP ili nekog prava tužiteljice. U predmetnom ugovoru o kupoprodaji prodavatelj je u čl. 3. ugovora dao jamstvo kupcu, odnosno II. tuženiku VP da je k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] njegovo vlasništvo, da nije opterećena nikakvim uknjiženim ili neuknjiženim teretima, da ne predstavlja bračnu stečevinu, niti da je predmet spora, koja jamstva su bila identična stanju koje je proizlazilo iz uvida u relevantne zemljišne knjige. Iz navedenog proizlazi da je II. tuženik VP u cijelosti postupao u dobroj vjeri, smatrajući da predmetno zemljište kupuje od vlasnika, da nije opterećeno, da se oko zemljišta ne vodi spor i da predmetno zemljište ne predstavlja bračnu stečevinu, slijedom čega, a na temelju čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, II. tuženik VP kao kupac uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama zakona.

2. 2. I. tuženik ŽP je u odgovoru na tužbu naveo da je tužiteljica tužbu protiv njega podnijela kao eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, dakle zahtjev o kojem će se raspravljati tek ako sud nađe neosnovanim prvi postavljeni tužbeni zahtjev. Unatoč tako postavljenom tužbenom zahtjevu, I. tuženik ŽP naveo je da su kako prvi postavljeni tužbeni zahtjev tako i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani. Nije sporno da je u ovršnom postupku koji se vodio kod ovog suda pod posl. br. Ovr 1123/2019 nekretnina koja je bila suvlasništvo tužiteljice i I. tuženika ŽP k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] prodana na javnoj dražbi. Na javnoj dražbi suvlasnički dio tužiteljice stekao je I. tuženik ŽP kao najpovoljniji ponuđač i to na temelju pravomoćnog rješenja o dosudi u ovršnom predmetu ovoga suda posl. br. Ovr 1123/2019. Ovo sudsko rješenje, a na temelju kojeg je I. tuženik ŽP stekao suvlasnički dio tužiteljice, nije ni ukinuto ni preinačeno, odnosno nije izgubilo svoju pravnu valjanost. Osnova stjecanja suvlasničkog dijela tužiteljice je pravomoćno rješenje o dosudi, a ne presuda posl. br. Gž Ob 190/2017. Nakon što je stekao predmetni suvlasnički dio, ovu je nekretninu prodao II. tuženiku VP. U vrijeme prodaje tuženici su postupali s povjerenjem u zemljišne knjige, a I. tuženik ŽP je oba svoja suvlasnička udjela stekao na temelju sudskih odluka te nije bilo nikakve zapreke da nekretninu proda II. tuženiku VP.

3. Tužiteljica je u podnesku od 2. siječnja 2024. ispravila navod prema kojem je nekretninu u ovršnom postupku stekao II. tuženik VP, navevši da je nekretninu u ovršnom postupku, odnosno u postupku javne dražbe, stekao I. tuženik ŽP, koji ju je potom, na temelju ugovora o kupoprodaji, prenio u vlasništvo II. tuženiku VP.

4. U dokaznom postupku pročitani su: izvadak iz zemljišnih knjiga (str. 5 ., 6. spisa), ugovor o kupoprodaji (str. 11.–13., 32.–35. spisa), rješenje ovoga suda, Zemljišnoknjižnog odjela Labin (str. 14., 15., 37.–40. spisa), poziv FINA-e (str. 45.–48. spisa), povijesni zemljišnoknjižni izvadak (str. 54.–73. spisa), zapisnik ovog suda od 9. srpnja 2025. s iskazima stranaka (str. 86.–93. spisa), isprave iz priloženih spisa posl. br. P 185/2013, Pu P 1159/2015, Ovr 1123/2019.

5. Tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica zatražila da se II. tuženiku VP naloži prijenos suvlasničkog dijela nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u njenu korist nije osnovan, dok je tužbeni zahtjev za isplatu djelomično osnovan.

6. Prema izvatku iz zemljišne knjige II. tuženik VP upisan je kao vlasnik nekretnine k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Upis je proveden na temelju rješenja ovog suda Zemljišnoknjižnog odjela Labin posl. br. Z 21500/2022 od 11. studenog 2022.

7. II. tuženik VP stekao je pravo vlasništva predmetne nekretnine na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog 9. studenoga 2022. s I. tuženikom ŽP, na kojem su potpisi ugovornih strana ovjereni kod javnog bilježnika Branka Terkovića pod poslovnim brojem OV-8998/22. U vrijeme sklapanja navedenog ugovora I. tuženik ŽP bio je upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, što je sud utvrdio uvidom u povijesni zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu koji se vodi pri Općinskom sudu u Pazinu, Zemljišnoknjižnom odjelu Labin. Nadalje, sud je utvrdio da u trenutku kada je II. tuženik VP sklopio ugovor o kupoprodaji i u trenutku kada je podnio prijedlog za upis prava vlasništva te stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama nisu bili upisani nikakvi tereti niti je bila zabilježena bilo kakva parnica ili drugi postupak koji bi upućivao na postojanje prava ili zahtjeva tužiteljice u odnosu na predmetnu nekretninu.

8. Osim navedenog, u čl. 3. ugovora o kupoprodaji I. tuženik ŽP, kao prodavatelj, izričito je izjavio i zajamčio II. tuženiku VP, kao kupcu, da je predmetna nekretnina njegovo isključivo vlasništvo, da nije opterećena knjižnim ni izvanknjižnim teretima, da ne predstavlja bračnu stečevinu te da nije predmet parničnog, upravnog ili drugog postupka koji bi mogao utjecati na ili ograničiti prava kupca na predmetnoj nekretnini.

9. II. tuženik VP je u svom iskazu potvrdio da prilikom kupnje predmetne nekretnine nije imao nikakvih saznanja o mogućim postupcima koji se vode u vezi s predmetnom nekretninom. Naveo je da je prije sklapanja ugovora o kupoprodaji izvršio uvid u zemljišnoknjižni izvadak iz kojeg je proizlazilo da je prodavatelj, odnosno I. tuženik ŽP, jedini vlasnik predmetne nekretnine te da na nekretnini nisu bili upisani nikakvi tereti ni ograničenja. S I. tuženikom ŽP je u kratkom roku postigao dogovor o kupoprodaji te je, sukladno sklopljenom ugovoru o kupoprodaji, isplatio ugovorenu kupoprodajnu. Sud je navedeni iskaz ocijenio objektivnim i uvjerljivim, pa ga je prihvatio kao istinitog.

10. Osim navedenog, sud je ocijenio logičnim i objektivnim i iskaz I. tuženika ŽP koji je naveo da je pokrenuo ovrhu na 1/2 suvlasničkog dijela nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] radi namirenja novčane tražbine koju je imao prema tužiteljici. Nadalje je iskazao da je na javnoj dražbi kupio navedeni suvlasnički dio, nakon čega ga je, na temelju ugovora o kupoprodaji, prodao II. tuženiku VP. Pritom je smatrao kako je stekao potpuno i valjano pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, budući da je kao njezin vlasnik bio upisan u zemljišnim knjigama.

11. Sud je ocijenio da iskaz tužiteljice nije bio od odlučnog značaja za ovaj postupak, budući da se u pretežitom dijelu odnosio na okolnosti koje su prethodile prodaji predmetne nekretnine na javnoj dražbi. Relevantnim je ocijenjen jedino dio njezina iskaza u kojem je navela da je, nakon provedene javne dražbe, putem svojeg punomoćnika podnijela reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske te da je na odluku o reviziji čekala više godina. Nadalje je iskazala kako je tek nakon donošenja te odluke saznala da je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo presude na temelju kojih je bila pokrenuta ovrha na predmetnoj nekretnini.

12. Slijedom navedenoga, sud je zaključio da je II. tuženik VP prilikom stjecanja predmetne nekretnine postupao u dobroj vjeri, oslanjajući se na stanje zemljišne knjige i na izričita jamstva prodavatelja sadržana u ugovoru o kupoprodaji. U trenutku sklapanja ugovora te u trenutku podnošenja prijedloga za upis prava vlasništva, on nije znao niti je, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, imao dovoljno razloga posumnjati da zemljišnoknjižno stanje ne odgovara stvarnom pravnom stanju ili da bi treća osoba mogla polagati pravo na predmetnu nekretninu. Stoga su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za primjenu čl . 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 94/2017., 152/2014., 81/2015.). Prema načelu zaštite povjerenja u zemljišne knjige, stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao oslanjajući se na zemljišnoknjižno stanje uživa zakonsku zaštitu, a njegova se dobra vjera ne može dovoditi u pitanje samo zbog toga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Budući da tijekom ovog postupka nije utvrđena nijedna okolnost koja bi upućivala na to da je II. tuženik VP znao ili mogao znati za eventualna prava tužiteljice na predmetnoj nekretnini, sud smatra da II. tuženik VP uživa zaštitu načela povjerenja u zemljišne knjige.

13. S obzirom na sve iznesene razloge odlučeno je kao u t. I. izreke.

14. Eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom tužiteljica je zatražila da joj tuženici solidarno isplate 15.000,00 eura sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate. Međutim, kako je prethodno utvrđeno da je II. tuženik VP prilikom stjecanja predmetne nekretnine postupao u dobroj vjeri, nisu ispunjene pretpostavke za njegovu obvezu isplate tog novčanog iznosa. S druge strane, I. tuženik ŽP je prodajom predmetne nekretnine ostvario imovinsku korist, pri čemu je naknadno jednim dijelom otpala pravna osnova na temelju koje je predmetnu nekretninu stekao. Slijedom navedenoga, obveza vraćanja stečenog, odnosno naknade njegove vrijednosti, može teretiti isključivo I. tuženika ŽP, a ne obojicu tuženika solidarno. Iz tog je razloga eventualno kumulirani tužbeni zahtjev djelomično osnovan samo u odnosu na I. tuženika ŽP, dok je u odnosu na II. tuženika VP neosnovan u cijelosti.

15. U postupku je utvrđeno da je naknadno otpala jedna od dviju osnova za prodaju predmetne nekretnine. Predmetna nekretnina prodana je u ovršnom postupku radi prisilnog namirenja tražbine koja je proizlazila iz tada važeće prvostupanjske i drugostupanjske presude donesene u parničnom postupku u kojem je I. tuženik ŽP bio tužitelj, a tužiteljica tuženica. Međutim, odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem posl. br. Revr-185/14-2 od 25. siječnja 2017. ukinuo prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Time je otpala pravna osnova na temelju koje je provedena ovrha i prodaja predmetne nekretnine. U skladu s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., 69/2026, dalje: ZOO) kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnovu u pravnom poslu, odluci suda, odnosno drugog nadležnog tijela ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tako stečenu imovinu. Nadalje, u st. 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti, nastaje i kada se osnova na temelju koje je imovina stečena naknadno nije ostvarila ili je kasnije otpala. Budući da su presude koje su predstavljale pravnu osnovu za provođenje ovrhe naknadno ukinute, u konkretnom je slučaju otpala pravna osnova stjecanja, zbog čega su ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.

16. Međutim, potrebno je uzeti u obzir i da je ovrha određena i na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Labinu posl. br. P 138/14 od 26. siječnja 2015. za iznos od 11.970,98 kuna. Kako ta presuda nije ukinuta, u tom dijelu nije otpala pravna osnova za provedbu ovrhe. Pritom nije od značaja što se za iznos manji od 20.000,00 kuna prema čl. 80. b st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017.) nije mogla odrediti ovrha jer je pravomoćno rješenje o ovrsi kojim je određena ovrha radi naplate tog novčanog iznosa.

17. Rješenjem ovog suda posl. br. Ovr 1123/2019-33 od 10. veljače 2022. određeno je da se iz kupovnine u ukupnom iznosu 70.600,00 kuna namiruju novčana tražbina I. tuženika ŽP u iznosu 1.298,00 kuna na ime plaćene pristojbe za rješenje o ovrsi, iznos od 3.715,00 kuna na ime troškova vještačenja, iznos od 1.100,00 kuna na ime troška saslušanja vještaka, iznos od 1.400,00 kuna (tisućučetiristokuna) na ime predujma FINI odnosno ukupno 7.513,00 kuna, kao i tražbina I. tuženika ŽP u iznosu 11.970,98 kuna na ime glavnice po osnovi presude Općinskog suda u Labinu posl. br. P 138/14 od 26. siječnja 2015. i dio njegove tražbine u iznosu 51.116,02 kuna na ime glavnice po osnovi presude Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Labinu, posl. br. P Ob-129/2016 i presude Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. Gž Ob-190/2017.

18. Tužiteljica je eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom zatražila isplatu 15.000,00 eura. Međutim, sud je utvrdio je da je I. tuženik ŽP predmetnu nekretninu prodao na temelju ugovora o kupoprodaji za kupoprodajnu cijenu u iznosu 20.000,00 eura. Kako je suvlasnički dio od ½ dijela k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] jednim dijelom stekao bez pravne osnove, bez pravne osnove stekao je i imovinsku korist koja odgovara vrijednosti tog suvlasničkog dijela umanjeno za tražbine glede kojih osnova nije naknadno otpala. Budući da je predmet ovog postupka upravo suvlasnički dio od ½ predmetne nekretnine, sud je ocijenio da je I. tuženik ŽP dužan tužiteljici naknaditi vrijednost tako stečene koristi u iznosu 10.000,00 eura, umanjeno za tražbine iz navedenog rješenja o namirenju glede kojih nije otpala osnova potraživanja, odnosno iznosa od 7.513,00 kuna i iznosa od 11.970,88 kuna, a što ukupno iznosi 19.483,98 kuna (2.585,97 eura). Prema tome, I. tuženik ŽP je obvezan tužiteljici isplatiti 7.414,03 eura.

19. S obzirom na sve iznesene razloge odlučeno je kao u t. II. i III. izreke.

20. Tužiteljica i tuženici podnijeli su zahtjeve za naknadu troškova parničnog postupka.

20. 1. Tužiteljica nije uspjela s prvim postavljenim tužbenim zahtjevom u odnosu na II. tuženika VP, niti je uspjela s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom u dijelu u kojem je zahtijevala da II. tuženik VP solidarno odgovara za isplatu utuženog iznosa. Slijedom navedenog, II. tuženik VP je u cijelosti uspio u sporu, zbog čega mu je tužiteljica, u skladu s čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025.), dužna naknaditi troškove parničnog postupka u cijelosti.

20. 2. II. tuženik VP zatražio je naknadu troškova parničnog postupka i to za sastav odgovora na tužbu te za zastupanje na pripremnom ročištu održanom 4. listopada 2024. i za zastupanje na ročištima za glavnu raspravu 9. srpnja 2025. i 15. srpnja 2026., za svaku od navedenih radnji u iznosu 500,00 eura, odnosno ukupno 2.000,00 eura uvećano za PDV, što iznosi 2.500,00 eura. Svi navedeni troškovi su bili potrebni za vođenje postupka te su i pravilno obračunati.

20. 3. Stoga je naloženo tužiteljici da II. tuženiku naknadi troškove postupka isplatom 2.500,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 30. srpnja 2026. do isplate.

20. 4. Odluka o troškovima postupka između tužiteljice i I. tuženika ŽP temelji se na čl. 154. st 4. Zakona o parničnom postupku. Kako su oni uspjeli u približno jednakim dijelovima, određeno je da svaki od njih snosi svoje troškove postupka.

U Pazinu 30. srpnja 2026.

Sudac

mr. sc. Emanuel Radolović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovom sudu u roku 15 dana od dostave presude.

DNA:

1. tužiteljica p. p.,

2. I. tuženik ŽP p. p.,

3. II. tuženik VP p. p.