REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-374/2025-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ, u parničnom postupku tužiteljice SZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Vladimiru Simiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 5. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 30. srpnja 2026., donio je, objavio je i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102453084 od 6.6.2005. koji glasi: „iznos anuiteta = 377,21 CHF(tristosedamdesetsedamCHFidvadesetjedna/100). Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“
II Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102453084 od 6.6.2005. koji glasi:” Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% ( jedan posto ) naknade na iznos kredita."
III Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB 23057039320 u roku od 15 dana da tužiteljici SZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.484,91 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama određenim po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućim od 13.6.2023. pa do isplate.
IV Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB 23057039320 u roku od 15 dana da tužitelju SZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime ulazne naknade isplati iznos od 326,41 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama određenim do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućim:
-na iznos od 250,52 EUR od 11.06.2005.g. pa do isplate,
-na iznos od 75,89 EUR od 21.06.2005.g. pa do isplate,
V Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB 23057039320, da tužiteljici SZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.100,00 € u roku od 15 dana zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućima od 30. srpnja 2026. pa do isplate.
VI O d b i j a s e tužiteljica sa zahtjevom za naknadom troškova postupka povrh dosuđenih 2.100,00 €, kao neosnovanim.
VII O d b i j a s e kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od EUR 292,19 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
EUR 2,07 od 02.08.2005. pa do isplate,
EUR 3,16 od 02.02.2006. pa do isplate,
EUR 3,16 od 02.03.2006. pa do isplate,
EUR 3,33 od 02.04.2006. pa do isplate,
EUR 2,32 od 02.05.2006. pa do isplate,
EUR 3,59 od 02.06.2006. pa do isplate,
EUR 4,14 od 02.07.2006. pa do isplate,
EUR 4,67 od 02.08.2006. pa do isplate,
EUR 3,06 od 02.09.2006. pa do isplate,
EUR 2,03 od 02.10.2006. pa do isplate,
EUR 5,49 od 02.11.2006. pa do isplate,
EUR 4,65 od 02.12.2006. pa do isplate,
EUR 6,41 od 02.01.2007. pa do isplate,
EUR 8,86 od 02.02.2007. pa do isplate,
EUR 7,33 od 02.03.2007. pa do isplate,
EUR 7,77 od 02.04.2007. pa do isplate,
EUR 12,11 od 02.05.2007. pa do isplate,
EUR 13,18 od 02.06.2007. pa do isplate,
EUR 14,59 od 02.07.2007. pa do isplate,
EUR 14,58 od 02.08.2007. pa do isplate,
EUR 12,65 od 02.09.2007. pa do isplate,
EUR 15,52 od 02.10.2007. pa do isplate,
EUR 15,59 od 02.11.2007. pa do isplate,
EUR 13,58 od 02.12.2007. pa do isplate,
EUR 13,80 od 02.01.2008. pa do isplate,
EUR 9,82 od 02.02.2008. pa do isplate,
EUR 6,86 od 02.03.2008. pa do isplate,
EUR 3,94 od 02.04.2008. pa do isplate,
EUR 10,80 od 02.05.2008. pa do isplate,
EUR 12,70 od 02.06.2008. pa do isplate,
EUR 10,62 od 02.07.2008. pa do isplate,
EUR 14,77 od 02.08.2008. pa do isplate,
EUR 13,84 od 02.09.2008. pa do isplate,
EUR 9,74 od 02.10.2008. pa do isplate,
EUR 1,46 od 02.12.2008. pa do isplate,
i to do 31.12.2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.7.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
VIII O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom kao kreditorom 6.6.2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102453084 kojim se tuženik obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos od 51.806,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. U članku 7. ugovora ugovoreno je valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u 204 mjesečnih anuiteta na način da se povrat obveza iz ugovora obračunava prema srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Navedena klauzula u ugovoru je temeljem kolektivne tužbe presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P- 1401/2012, Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Rev-2221/2018 utvrđena nepoštenom u odnosu na potrošača te kao takvom ništetnom. Naime člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/2003 ) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također u istom članku je navedeno da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Citirane odredbe prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u čl. 3. st. 2. koji glasi: "Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“. Tužiteljica prilikom sklapanja ugovora nikako nije mogla utjecati na navedenu odredbu odnosno o navedenoj odredbi uopće nije pojedinačno pregovaralo već je ista bila sadržana u tipskom ugovoru tuženika. Također tužiteljica ističe da joj tuženik nije predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjima, mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koja za nju proizlaze iz valutne klauzule u švicarskom franku. Naime, u vrijeme kada je sklapala ugovor, tužiteljica nije ništa znala o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF niti ju je tuženik uredno i u razumnoj mjeri obavijestio i upozorio na konkretne rizike koje ugovaranje valutne klauzule u CHF donosi. Samim time tužiteljica nije ni mogla razumjeti sporne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili ne. Naime tužiteljica nije bila upozorena da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, te da isto predstavlja sigurno ulaganje samo za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače kao primatelje kredita. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke uključujući i tuženika, a ne prosječni potrošač pa tako ni ovdje tužiteljica. S navedenom okolnosti kao i opasnosti koje donosi ugovaranje valutne klauzule u Švicarskom franku kao specifične valute, tuženi je kao banka zbog svog stručnog znanja svakako znao odnosno bio je svjestan navedenog, dok s druge strane tužiteljica kao obični građanin koji nije ekonomske struke, to isto nije mogla znati, a banka odnosno tuženik, protivno načelu savjesnosti i poštenja, nije tužiteljicu na navedeni rizik upozorila. Unatoč navedenom, cjelokupni rizik navedenog ugovornog odnosa prebačen je na tužiteljicu koja je kao potrošač nesumnjivo slabija strana u ugovornom odnosu. Dakle navedena odredba o kojoj se između ugovornih strana nije pojedinačno pregovaralo, a koja je sastavni dio tipskog ugovora koji je banka unaprijed sastavila, upravo zbog već opisanog nesavjesnog i nepoštenog postupanja banke predstavlja značajnu neravnotežu među ugovornim stranama, i to na štetu potrošača. Ponovno napominje da tuženik kao stručnjak nije upozorio niti informirao tužiteljicu kao potrošača o rizicima koji se vežu uz ugovaranje valutne klauzule u švicarskom franku, pa samim time tužiteljica nije ni bila svjesna rizika koji preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno nudi kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima kao najpovoljniju priliku u odnosu na druge valute, bez da potrošača upozori o rizicima koji su vezani uz tu valutu. Na taj način potrošač je, protivno načelu poštenja i savjesnosti, navođen na sklapanje ugovora s rizičnom valutom. Pri tome dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica kao potrošač i dužnik ima obvezu vratiti tuženom i neizvjesna je cijena, jer se kamata plaća u istoj valuti, švicarskom franku. Dakle oba bitna elementa ugovora su promjenjivi i neizvjesni, s tim da tuženik kao vjerovnik zna da uz valutu u švicarskom franku postoji poseban rizik koji na kraju snosi kao potrošač isključivo tužiteljica jer ona navedeni kredit otplaćuje u kunama, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju tužiteljica otplaćuje u kunama. Navedenim postupanjem, odnosno ugovaranjem odredbe kojom se glavnica veže uz švicarski franak, došlo je do znatne neravnoteže na štetu tužiteljice kao potrošača jer banka kao kreditor prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći i posebni rizik valutne klauzule koji je vezan uz švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da tuženik kao kreditor navedenu odredbu razumije, a potrošač uopće ne razumije kakav je rizik preuzeo. Također, neravnoteža postoji već u samoj činjenici da se radi o tipskom ugovoru tuženika s navedenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a kojima je tužiteljica preuzela rizik franka na sebe, ne znajući za njega jer ju banka nije o tome informirala. Opisano nedopušteno postupanje tuženika je potvrđeno i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P- 1401/2012, Visokog Trgovačkog suda pod posl.br. Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Rev-2221/2018 u povodu kolektivne tužbe te je navedenom presudom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sukladno čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. Zakona o parničnom postupku da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štitit. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da je ugovor o kreditu nesporno sklopljen u periodu obuhvaćenom presudom (ugovor o kreditu sklopljen 6.6.2005. a presuda se odnosi na razdoblje od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008.) donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud vezna za pravna utvrđenja iz citiranih presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske.
1.1. Također tuženi je izvršio konverziju kredita te je tužiteljica potpisala aneks ugovora o kreditu kojim ugovorom je izmijenjena valutna obveza, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice. Međutim navedenim aneksom tužiteljica nije izgubila pravni interes za vođenje ovog postupka budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje o samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Navedeno je i potvrđeno u Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Rev-2868/2018. Također prilikom provedbe konverzije utvrđeno je da nova glavnica na dan 30.9.2015. iznosi 17.874,79 EUR odnosno iznos od 136.421,79 kn dok prema otplatnom planu, ukoliko sud utvrdi ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, uzevši početni tečaj navedena glavnica bi na dan konverzije iznosila 25.895,53 CHF odnosno s tečajem od 4.698 kn za jedan CHF ista bi iznosila 121.657,20 kn. Navedenu uvećanu glavnicu tužitelj je u cijelosti otplatio 1.8.2016. a što je razivdno iz dostavljenog otplatnog plana.
1.2. Tuženik je temeljem odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu u ugovor o kreditu naveo naknadu od 1,00% od iznosa kredita, koja se od tužiteljice naplaćuje prije korištenja kredita. Tuženik je tužiteljici naplatio naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 323,02 EUR /2.433,85 kn 20.6.2005. Vezano za navedenu ugovornu odredbu tužiteljica navodi kako se o istoj nije posebno pregovaralo, a kako se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe te je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03, odnosno ista bi bila i ništetna prema odredbi čl. 102. u svezi odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, nigdje u Ugovoru se ne navodi od čega se sastoji jednokratni troškovi za obradu kredita, odnosno koji su to troškovi koji kreditor ima prilikom obrade. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskim ugovorima, to je očito da se o odredbama tih ugovora po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se je moglo pojedinačno pregovarati. Nadalje, o nepoštenosti odredaba o ulaznoj naknadi govori i presuda Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koja kaže: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“
1.3. Konačno, tužiteljica specificiranim odnosno usklađenim tužbenim zahtjevom od 4. svibnja 2026. (list 578-583 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica predlaže da sud utvrdi ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 7. i 10. predmetnog Ugovora o kreditu; potražuje isplatu na ime preplaćenog tečaja iznos od 4.725,85 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos do isplate; potražuje isplatu na ime isplaćene uvećane glavnice iznos od 1.788,59 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 31. srpnja 2015. do isplate; potražuje isplatu na ime ulazne naknade iznos od 326,41 € sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 250,52 € od 11.6.2005. i na iznos od 75,89 € od 21.6.2005. sve do isplate; zajedno s troškovima parničnog postupka.
1.4. Ukoliko sud ne usvoji tužbeni zahtjev na ime preplaćenog tečaja u iznosu od 4.725,85 € i na ime isplaćene uvećane glavnice u iznosu od 1.788,59 €, tužiteljica je postavila eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.484,91 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe pa do isplate.
2. U opsežnom odgovoru na tužbu zaprimljenog 6. prosinca 2023. (list 150-366 spisa), tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti jer da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5102453084 od 6. lipnja 2005. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, a što da nije bilo uzeto u obzir kad je rješenjem Predsjednika VSRH broj Su-IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023. Općinski sud u Zlataru određen kao stvarno nadležan za postupanje u ovom predmetu; nadalje tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva te osporava status tužitelja kao potrošača, ističe da je konverzija kredita izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015); ističe prigovor zastare; da je neosnovan zahtjev tužiteljice s osnove razlike preostale glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom; ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a; u cijelosti osporava navode tužiteljice da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom; osporava tijek zakonskih zateznih kamata; ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužiteljice moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike te ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 292,19 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos do isplate, protivi se djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva tužiteljice i predlaže da sud odluči u granicama tužbenog zahtjeva, te konačno predlaže da sud odbije tužiteljicu s tužbom i specificiranim tužbenom zahtjevom uz naknadu parničnog troška.
3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupni spis, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: obavijest o promjeni uvjeta po kreditu, obavijest o povećanju kamatne stope, otplatni plan, obavijest o usklađivanju kamatne stope, obavijest o kreditu (list 13-37 spisa), obavijest o Izračunu konverzije kredita s dokumentacijom (list 38-92), Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 5102453084 (list 93-119), pregled prometa po partiji kredita (list 120-144), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o. (list 529-545) i zapisnik o održanom ročištu kod Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pom-3/2026 o saslušanju tužiteljice SZ (list 568-568).
4. Rješenjem ovoga suda od 12. prosinca 2024., pod poslovnim brojem P- 805/2023-10 odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Sisku od 14. srpnja 2025., poslovni broj Gž-69/2025-2.
5. Među strankama je nesporno:
-da su zaključile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102453084 od 6.6.2005. (list 102-107 spisa) kojim je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 51.806,51 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunate po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj kao i da je namjena istog: "stambeni krediti građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu, Stambeni kredit za kupovinu nekretnine"; rok vraćanja kredita je 204 mjeseca u 204 mjesečnih anuiteta, iznos anuiteta iznosi 377,21 CHF, kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 04,990 % godišnje, kao i da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke,
-da je donijeta presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. iz koje proizlazi da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno, da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009 i 89/2009) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., je potvrđena,
-da je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. iz koje proizlazi da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način, da je utvrđeno, kako je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009 i 89/2009) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. u navedenom dijelu, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena,
- da je izvršena konverzija predmetnog ugovora sa stanjem na dan 30.9.2015. i da je pravni odnos između stranaka uređen Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102453084 od 13.1.2016., sa stanjem na dan 30.9.2015. te je od tada tužiteljica vršila otplatu kredita po tom Aneksu. Među strankama nije bilo sporno, da je tuženik proveo konverziju sukladno zakonu.
6. Na okolnost sklapanja predmetnog ugovora, zamolbenim putem, putem Općinskog suda u Virovitici proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice SZ koja je iskazala da je Ugovor koji je sklopila 6.6.2005. s tuženikom na iznos od 51.806,51 CHF bio tipski, na formularu, o čijim odredbama nije mogla pregovarati niti je pregovarala. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, nije dobila bilo kakvu informaciju odnosno objašnjenje. U trenutku podizanja kredita radila je kao odgojiteljica u dječjem vrtiću u [adresa], a svrha kredita bila je kupnja stana za nju i njezine dvije kćerke te je s tim novcem ona stan i kupila, odnosno nije imala nikakav privatni biznis kao što je obrt, OPG ili slično. U vezi naknade za obradu zahtjeva i obradu kredita nije dobila nikakve obavijesti niti je o tome pregovarala. Nakon obavijesti banke o mogućnosti konverzije, tu konverziju je prihvatila jer su joj objasnili da će joj se nešto umanjiti rata, što je za nju u tom trenutku bilo izuzetno važno. Prilikom podizanja kredita njoj je voditeljica u banci rekla da je tečaj CHF stabilan te da se ne može očekivati nikakav porast tečaja CHF. Pročitala je kredit, ali sa svojim laičkim znanjem isti nije razumjela jer je bio pun stručnih termina, a opcija je bila: "kredit uzmi ili ostavi".
7. Po ocjeni ovog suda na pravni odnos stranaka vezano za predmetni Ugovor o kreditu od 6. lipnja 2005. primjenjuje se pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, a kako to proizlazi iz navedenih presuda, odnosno utvrđenje ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli, nepoštenim i ništetnim, jer je tužiteljica u predmetnom slučaju imala status potrošača u skladu s odredbom članka 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/2003), kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tim više što je i iz iskaza tužiteljice kao i točke 3. predmetnog Ugovora utvrđeno da je namjena kredita bila kupovina nekretnine i to stana za tužiteljicu i njezine kćeri dakle za vlastite potrebe. Stoga, imajući navedeno u vidu, a pri tome uzimajući u obzir da se tužitelj poziva na već navedena utvrđenja iz postupaka kolektivne pravne zaštite, ista se i primjenjuju u ovome predmetu sve temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, sukladno kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz navedenih postupaka zaštite kolektivnih interesa potrošača, a isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019., koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.
7.1. Radi navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci pod I.
8. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15, a čiji ugovori o kreditu su sadržavali ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća poslovni broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje: "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".
9. Prema tome, s obzirom na konverziju koja je provedena po odredbama ZID ZPK/15, tužiteljica uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. ima pravo samo na zatezne kamate na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koje zatezne kamate su tekle od dana preplate svakog pojedinog anuiteta pa do 30.9.2015.
10. Neosnovani su tuženikovi navodi o tome da je tužiteljičin restitucijski zahtjev u zastari. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VS RH od 30.1.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) za restitucijski zahtjev potrošača računa tek od 14.6.2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojem je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu. Budući da je tužiteljica tužbu u ovom predmetu podnijela 13. lipnja 2023., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo.
11. Iz nalaza i mišljenja provedenog financijskog vještačenja po vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o. proizlazi da su:
-obračunate zatezne kamate te ukupno iznose 1.484,91 EUR;
-više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 4.725,85 EUR;
-preplata utvrđena konverzijom iznosi 1.146,49 EUR;
-UKUPNO I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja i zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 5.064,27 EUR;
-razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 1.788,59 EUR;
-UKUPNO II predstavlja iznos UKUPNO I uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 6.852,86 EUR;
-manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 292,19 EUR;
-SVEUKUPNO predstavlja iznos UKUPNO II umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja i iznosi 6.560,67 EUR.
11.1. Nadalje, čl. 10 Ugovora ugovoreno je da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% naknade na iznos kredita:
-prema pregled prometa na listu 136 spisa vidljivo je da je 10.6.2005. plaćen iznos naknade 1.887,54 HRK/250,52 € i 20.6.2005. 571,82 HRK/75,89 €, odnosno ukupno je naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 2.459,36 HRK/326,41 €.
12. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, a tuženik ističe da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, te ne traži saslušanje vještaka, no i dalje osporava osnovu potraživanja tužiteljice.
13. Slijedom navedenoga – polazeći od pravnog shvaćanja proširenog Vijeća VSRH iz odluke poslovni broj Rev-457/2025 od 27.5.2026. – sud utvrđuje da tužiteljica uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu, nakon izvršene konverzije, ima pravo na isplatu iznosa od 1.484,91 €, što predstavlja zatezne kamate na stvarnu preplatu izražene u apsolutnom iznosu koje su obračunate od svake pojedinačne preplate pa do 30.9.2015.
13.1. U skladu s čl. 31.st.2. ZOO-a na iznos neisplaćenih (zateznih) kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. stoga tužiteljica na navedeni obračunati iznos zatezne kamate od 1.484,91 €, ima pravo na daljnju procesnu kamatu od 13.6.2023.
14. Radi navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci pod III.
15. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, konkretno o naknadi koja se isplaćuje prije korištenja kredita u visini od 1,00% naknade na iznos kredita valja ponoviti kao u postupku: da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača; da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP; da se tužiteljica obvezala platiti za obradu zahtjeva i odobravanja kredita prije korištenja kredita 01,00 % naknade na iznos kredita odnosno minimalno 200,00 HRK te da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je korisniku kredita naplaćena naknada u ukupnom iznosu od 326,41 €, kunske protuvrijednosti 2.459,36, a prema pregledu prometa (list 136 spisa) i to 10.6.2005. iznos od 250,52 € i 20.6.2005. iznos od 75,89 €.
16. Iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi pregovarala o bilo kojoj naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita niti je dobila ikakve obavijesti, tim više što se radilo o tipskom ugovoru, na formularu.
16.1 Dakle, proizlazilo bi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je iste nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na sadržaj istih, pa su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
16.2. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o uvjetima – naknadi koja se plaća prije korištenja kredita, a iz prihvaćenog iskaza tužiteljice i stipulacije sporne odredbe, koje su standardne, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.
16.3. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornim dijelovima odredaba ugovora po pitanju naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi.
17. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.
18. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužiteljici je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03.
19. Međutim, bez obzira je li riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, svejedno sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.
20. Navedena odredba nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu članka 84. ZZP/03.
20.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
20.2. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.
20.3. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.
20.4. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.
20.5. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koji se otplaćuje u 204 mjesečna obroka koji se otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.
20.6. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.
20.7. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te za zauzvrat pruženih usluga.
20.8. Imajući na umu navedeno, predmetna odredba ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.
21. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
21.1. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
21.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženoj usluzi i nastalim troškovima na koje se odnose, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
21.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju spornih odredaba terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
21.4. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
21.5. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.
21.6. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.
21.7. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
21.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod II izreke.
22. Slijedom navedenog, tužiteljici na temelju čl. 1111. st.1. ZOO-a pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinila na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u ukupnom iznosu od 326,41 € što je i utvrđeno i nalazom i mišljenjem provedenog vještačenja, radi čega je odlučeno kao u izreci pod IV.
22.1. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na iznos od 326,41 € koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštenih ugovorenih odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.
23. U odnosu na prigovor tuženika vezano za tzv. negativne razlike, valja istaknuti da je sud stava da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika, tj. za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužiteljici i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik kao banka, te jača ugovorna strana, nakon sklapanja ugovora anuiteta i kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaju na dan sklapanja ugovora o kreditu i na dan korištenja kredita, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu, niti tuženik ima tražbinu prema tužiteljici kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni iz osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, u smislu odredbe čl. 108. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužiteljica. Uostalom, tužiteljica nije ništa primila niti stekla bez osnove, budući je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila. Osim toga, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužiteljice s tzv. potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnosi na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.
24. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema, odnosno ista nije utvrđena. Tuženik svoju tražbinu izvodi iz Aneksa Ugovoru, a koji je izvršen kako to i sam tuženik navodi sukladno odredbama ZID ZPK/15 i koji niti nije predmet ovog postupka.
24.1. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužiteljica ništa nije primila od tuženika, već je tuženiku izvršila isplatu kako je od nje zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužiteljice. Osim toga, odredbom čl. 323.st.2. ZOO-a, propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnih ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu – ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredbi ugovora, nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323.st.2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.
25. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovoru koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužiteljicu (potrošača), koja nije dala povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (tako odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C- 224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.). Osim navedenog, valja imati na umu da se u ovoj parnici radilo o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnih ugovornih odredbi koje je tuženik kao trgovac nametnuo tužiteljici kao potrošaču. Sudska praska o tom pitanju (s obzirom na provedenu konverziju) je dulji niz godina bila izrazito neujednačena, a čak je i Vrhovni sud RH donosio različite odluke, sve dok odlukom proširenog vijeća VS RH poslovni broj Rev- 457/2025 od 27. svibnja 2026. nije usklađena sudska praksa o tom pitanju (do čega je došlo tek nakon zaključenja glavne rasprave u ovoj parnici).
25.1. U takvim okolnostima konkretnog slučaja, tužiteljica ima pravo da joj tuženik naknadi pune troškove postupka i to prema onoj vrijednosti predmeta spora s kojom je uspjela u parnici. Drugačijim tumačenjem sud bi potrošače ustvari odvraćao od traženja sudske zaštite prema trgovcima, što bi bilo protivno pravilima javnog poretka kojima se osigurava visoki stupanj zaštite potrošača. Osim toga, na taj način bi trgovac
– makar posredno – u konačnici ostvario djelomičnu korist od toga što je potrošaču nametao ništetne ugovorne odredbe, kroz to što bi mu se umanjivala obveza naknade troška postupak, što je bez daljnjeg neprihvatljivo i protivno sustavu zaštite potrošača jer trgovac nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi ne smije imati i jedino na taj način se trgovca odvraća od nametanja nepoštenih ugovornih odredbi potrošačima za ubuduće.
26. Tuženik je tužiteljici dužan naknaditi troškove postupka u cijelosti i to prema vrijednosti predmeta spora 1.811,32 € (1.484,91 + 326,41 €).
26.1. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 26.8.2024. te zastupanja na ročištu 27.8.2024., 31.10.2025., 26.2.2026. (pred Općinskim sudom u Virovitici) i 5.5.2026., za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 300,00 €, odnosno ukupno 1.500,00 €.
26.2. Tužiteljici su priznati troškovi vještačenja u ukupnom iznosu od 600,00 €.
26.3. Na opisani način tužiteljici je dosuđen ukupni parnični trošak u iznosu od 2.100,00 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a.
26.4. Tužiteljici nije priznat sastav podneska od 4.5.2026., a koji podnesak je punomoćniku tužitelja uručen na ročištu 5. svibnja 2026.
27. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
U Krapini 30. srpnja 2026.
Sutkinja
Romana Mališ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana.
Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.
Dostaviti:
1. Odvjetnik Vladimir Simić
2. OD S, I & Partneri
