REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb
P-2000/2022-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek, u pravnoj stvari prvotužitelja ALLEGHENY FINANCIAL d.o.o. Zagreb, Trakošćanska ulica 4, OIB: 56388790507 i drugotužitelja VRBANI CENTAR d.o.o. Zagreb, Trakošćanska ulica 4, OIB: 95361562305, koje zastupa punomoćnik Nikša Stančić-Rokotov, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Stančić-Rokotov i partneri d.o.o. Zagreb, Marulićev trg 17/III, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Škurla, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Škurla, Durmiš i Spajić d.o.o. Zagreb, Preradovićeva 24, radi poništaja arbitražnog pravorijeka, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 30. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Poništava se pravorijek Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori poslovni broj AS-P-2020/1 od 12. srpnja 2022. te pravorijek Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori poslovni broj AS-P-2020/1 od 1. kolovoza 2022. o zahtjevima za naknadu troškova u tom predmetu te se predmet vraća Stalnom arbitražnom sudištu pri Hrvatskoj gospodarskoj komori na ponovni postupak.
II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana nadoknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 125.663,62 EUR sa zateznom kamatom od 30. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1.1. Tužitelji u tužbi navode da je Stalno arbitražno sudište pri Hrvatskoj gospodarskoj komori u predmetu AS-P-2020/1 donijelo Pravorijek od 12. srpnja 2022. kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja te Pravorijek prema članku 35. stavak 3. Zakona o arbitraži ("Narodne novine" broj 88/01, dalje u tekstu: ZA) o zahtjevima za naknadu troškova (dalje u tekstu: Pravorijek). Tvrde da su 12. kolovoza 2022. zaprimili navedeni Pravorijek pa ovom tužbom u zakonom propisanom roku odredbom članka 36. stavak 3. ZA zahtijevaju poništaj istoga.
1.2. Tužitelji poništaj Pravorijeka zahtijevaju u skladu s odredbom članka 36. stavak 2. točka 2.b ZA, odnosno iz razloga što tvrde da je Pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske jer im je u arbitražnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje u dimenziji prava na pristup nepristranom sudu u smislu odredbe članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnim sloboda (dalje u tekstu: EKLJP), za koju tvrde da je norma ustavnog i konvencijskog ranga i kao takva čini dio javnog poretka Republike Hrvatske. Osim toga navode da je pravo na nepristrani sud, neovisno o Ustavu Republike Hrvatske i EKLJP dio tzv. tekovina civiliziranih naroda te da je to pravo garantirano kao jednako i neotuđivo pravo svih ljudi člankom 10. UN Opće deklaracije o ljudskim pravima koja predstavlja temeljni međunarodni ugovor u s feri osnovnih i neotuđivih ljudskih prava, a čija stranka je i Republika Hrvatska.
1.3. Tužitelji tvrde da im je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u dimenziji prava na pristup nepristranom sudu jer je u postupku sudio arbitar u odnosu na kojeg su postojale okolnosti koje ne prolaze tzv. test objektivne nepristranosti kao bitnog uvjeta fer suđenja prema ustavnim i konvencijskim standardima „nepristranog suda“ pri čemu su te okolnosti ostale prešućene od strane arbitra u izjavi o nezavisnosti te nisu nikada ispitane u sklopu arbitražnog postupka isključivo zbog ustavnopravno i konvenci jski neprihvatljivog tzv. ekscesivnog formalizma u interpretaciji procesnih normi o izuzeću koje se imaju primijeniti na konkretan slučaj od strane predsjednika Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori (dalje u tekstu: SAS HGK). Tužitelji tako tvrde da je arbitar kojeg je imenovao tuženik unutar dvije godine prije početka arbitražnog postupka naplatno izradio pravnu studiju za društvo koje je do 2016. bilo većinski dioničar i društvo „majka“ tuženika, a i nakon toga nastavilo biti dio iste bankarske grupacije budući da su u većinskom vlasništvu iste pravne osobe (Unicredit S.p.A.) pa su kolokvijalno društva „sestre“ pri čemu je arbitar te okolnosti propustio navesti u svojoj izjavi o nezavisnosti. Konkretno ističu da je dvije godine prije pokretanja arbitražnog postupka arbitar imenovan od strane tuženika bio angažiran od strane naručitelja društva UNICREDIT BANK AUSTRIA AG kao koautor naplatne pravne studije naziva „Pravna studija širenja učinaka arbitražne klauzule na trećeg“, a koje društvo je do 2016. bilo većinski dioničar i vladajuće društvo u odnosu na tuženika, a sada je, zajedno s tuženikom, i dalje član istog koncerna UNICREDIT BANKING GROUP unutar kojeg i UNICREDIT BANK AUSTRIA AG i tuženik imaju istog većinskog dioničara (UNICREDIT S.P.A.), odnosno da su objedinjeni jedinstvenim vođenjem od strane vladajućeg društva te su naručitelj navedene pravne studije i tuženik povezana društva u smislu odredbe članka 473. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima. Osim toga, tužitelji tvrde i da je, neovisno o navedenoj statusnoj vezi u sklopu iste bankarske grupacije UNICREDIT BANKING GROUP, pravna studija izrađena i korištena na direktnoj liniji interesa tuženika jer ju je društvo UNICREDIT BANK AUSTRIA AG koristilo u sudskom postupku radi poništaja Pravorijeka SAS HGK poslovni broj AS-P-2015/7 u kojem je Pravorijekom odlučeno o prijenosu prava i obveza iz ugovora o kreditu čija je ugovorna strana bio i tuženik (i kao takav izričito naveden u točki II. izreke pravorijeka) kao administrator kredita čiji je kreditodavatelj eo tempore „majka“ tuženika UNICREDIT BANK AUSTRIA AG, odnosno iako je kredit dolazio od „majke“, tuženik kao „kćer“ je taj koji je obavljao kompletnu administraciju kreditnog plasmana i za tu bankarsku uslugu crpio korist u obliku naknade. Tužitelji tako sumarno tvrde da je arbitar kojeg je imenovao tuženik propustio informirati stranke da je prije samo dvije godine bio angažiran od strane bankarske grupacije tuženika u vezi kreditnog posla u kojem je sudjelovao i tuženik osobno i iz njega crpio korist te da je za taj angažman bio plaćen od strane bankarske grupacije tuženika, a koje činjenice su ostale neotkrivene u fazi postupka kada ih je trebalo otkriti (prilikom davanja izjave o nezavisnosti) te su dale povod za zahtjev za izuzeće.
1.4. Tužitelji nadalje tvrde da navedene okolnosti i njihov značaj za doktrinu vanjskih dojmova nepristranosti kao osnovni ustavni i konvencijski „metar“ prava na pristup nepristranom sudu u smislu članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 6.1. EKLJP nisu nikad ispitane u arbitražnom postupku. Naime, tužitelji tvrde da su po saznanju podnijeli zahtjev za izuzeće arbitra i ukazali na postojanje prešućene profesionalne i financijske veze arbitra s tuženikovom bankarskom grupacijom , ali da arbitražno sudište nije nikada meritorno ispitalo taj zahtjev za izuzeće niti se suočilo s argumentima tužitelja o kojima ovisi realizacija prava na pristup nepristranom sudu kao elementu prava na pravičan sudski postupak jer je Predsjednik arbitražnog sudišta odbacio zahtjev za izuzeće kao zakašnjeli pri čemu odbačaj nije bio posljedica procesne nediscipline tužitelja nego razumnog pouzdavanja u ranija očitovanja tog istog predsjednika SAS HGK u pogledu pravila koja se imaju primijeniti na zahtjev za izuzeće i rok za takav zahtjev. Naime, tužitelji tvrde da su i ranije podnijeli zahtjev za izuzeće istog arbitra i to zbog njegovog sudjelovanja i uloge u tri stručna povjerenstva u postupku stjecanja doktorata znanosti punomoćnika tuženika koje isto tako nije otkriveno strankama u izjavi o nezavisnosti, koji zahtjev je od strane Predsjednika SAS HGK odbijen, a u kojoj odluci je kao procesni propis mjerodavan za izuzeće primijenjen Pravilnik o arbitraži pri Stalnom arbitražnom sudištu Hrvatske gospodarske komore ("Narodne novine" broj 129/15 i 50/17, dalje u tekstu: Zagrebačka pravila 2015). Tužitelji ističu navedeno iz razloga što ranije važeća Zagrebačka pravila 2002, koja su vrijedila prilikom ugovaranja arbitražne klauzule, nisu posebno regulirala postupak odlučivanja o zahtjevu za izuzeće arbitra pa je bio mjerodavan ZA kao generalni propis koji određuje da se zahtjev za izuzeće mora postaviti u roku od 15 dana, dok s druge strane Zagrebačka pravila 2015, koja su vrijedila u vrijeme pokretanja arbitražnog postupka, za izuzeće arbitra propisuju rok od 30 dana za podnošenje zahtjeva za izuzeće. Zbog navedenog tužitelji tvrde da su imali razumni temelj vjerovati da je pravno stajalište predsjednika SAS HGK kako se primjenjuju Zagrebačka pravila 2015 pa da imaju rok od 30 (trideset) dana za podnošenje zahtjeva za izuzeće , unutar kojeg roka su zahtjev i podnijeli (zahtjev za izuzeće od 23. ožujka 2022.) u kojem je kao datum saznanja za razlog za izuzeće naveden 4. ožujka 2022., a što tužitelji zasigurno ne bi činili da su smatrali da će time ujedno dokazati i nepravodobnost svog zahtjeva s time da su i u samom postupku izuzeća naveli da rok od 30 dana crpe upravo iz ranije odluke Predsjednika SAS HGK od 04. veljače 2022. citiravši u svom podnesku od 12. travnja 2022. dio odluke Predsjednika u koji su se pouzdali i u kojem se jasno navodi da se primjenjuju Zagrebačka pravila 2015 što implicira rok od 30 (trideset) dana. Međutim, tužitelji tvrde da kada su podnijeli zahtjev za izuzeće s okolnostima koje ozbiljno dovode u sumnju nepristranost arbitra sa stajališta tzv. objektivnog testa nepristranosti, zahtjev je odbačen kao nepravovremen, pozivom na „stara“ Zagrebačka pravila i rok od 15 dana. Tako tužitelji tvrde da se u konkretnom slučaju radi o ekscesivnom formalizmu kao ustavno i konvencijski neprihvatljivoj metodi interpretacije procesnih pravila o kojima ovisi realizacija nekog ustavnog ili konvencijskog prava izvan „svjetla okolnosti konkretnog slučaja“ te da se s jedne strane radi o suštinskom pitanju koje zadire u samu srž prava na pošteno suđenje s obzirom da je nezavisnost i nepristranost arbitara, koji moraju uživati povjerenje obiju stranaka, temeljna pretpostavka poštenog suđenja, a s druge strane da su prigovori suštinske prirode ostali neispitani pozivom na razloge sasvim formalne prirode koji se svode na a posteriori razrješenje procesnopravnog pitanja koje je u postupku očito bilo temeljito dvojbeno i kontroverzno. U bitnome tužitelji tvrde da podnošenje zahtjeva za izuzeće u roku od 30 dana nije bilo posljedica nikakvog nehajnog propusta tužitelja ili procesne nediscipline, nego pouzdanja u pravnu interpretaciju koja ni po čemu nije bila očito nerazumna i koju je manifestirala i sama institucija u sklopu koje je organizirana arbitraža te da načelno nije sporno da se razlozi suštinske prirode u vezi obveza ustavnog i konvencijskog ranga imaju ispitati unutar procesnog okvira, ali da tumačenje tih procesnih pravila ne smije biti u toj mjeri rigidno i formalistički kruto da suštinski negira ili čini krajnje neizvjesnim realizaciju samog prava da se ti prigovori ispitaju. Smatraju da su tužitelji zapravo naknadno zaskočeni u pogledu toga koje je krajnje stajalište Predsjednika SAS HGK oko toga koja Zagrebačka pravila se primjenjuju i koji rok za zahtjev za izuzeće vrijedi o čemu je ovisila realizacija njihova prava da se ispitaju ozbiljni i dokazno potkrijepljeni prigovori koji se tiču njihovog ustavnog i konvencijskog prava fer suđenja.
1.5. Tako tužitelji tvrde da im je onemogućeno u sklopu postupka ispitivanje objektivnih vanjskih okolnosti koje narušavaju ustavne i konvencijske standarde fer suđenja u dimenziji prava na pristup nepristranom sudu s motrišta doktrine vanjskih dojmova s obzirom da se prilikom ocjene nepristranosti arbitra primjenjuju standardi nepristranosti uspostavljeni konvencijskom judikaturom ECHR i Ustavnog suda RH, pri čemu je pravna bit tih standarda u dvojakom testu nepristranosti suda kojim se na objektivan način utvrđuje uživa li konkretni (arbitražni) sud povjerenje javnosti i povjerenje stranaka u demokratskom društvu. Tako tvrde da se prema testu subjektivne nepristranosti procjenjuju (i dokazuju) osobne predrasude ili vanjska manifestacija pristranosti u konkretnom predmetu, dakle, konkretno neprijateljstvo ili zla namjera suca spram jedne strane, a prema testu objektive nepristranosti ne procjenjuje se (niti dokazuje) konkretno unutarnje stanje suca niti se traži dokaz konkretno manifestirane pristranosti (u vidu neprijateljstva, zle namjere ili sl.), već je za «pad» na tom testu dovoljno da egzistiraju vanjske, objektivne okolnosti koje mogu potaknuti dvojbu u sudačku nepristranost i to sasvim odvojeno od konkretnog ponašanja suca, odnosno za objektivan test nepristranosti je bitan ukupni vanjski dojam potpune nepristranosti- narušava li se ičime povjerenje koje sud mora uživati u javnosti u demokratskom društvu. Smatraju da se u konkretnom slučaju primjenjuje test tzv. objektivne nepristranosti, u skladu s opisanim konvencijskim i ustavnim mjerilima poštenog suđenja, jer upravo na testu objektivne nepristranosti arbitar posve evidentno «pada» jer su dokazi priloženi uz zahtjev, o financijskoj i poslovnoj povezanosti s bankarskom grupacijom tuženika sasvim dovoljni da – prema mjerilima povjerenja javnosti u demokratskom društvu – naruše vanjski dojam nepristranosti i pobude sumnju u njegovu pristranost, pri čemu je taj vanjski dojam dodatno kompromitiran okolnosti da je arbitar prešutio ovaj svoj angažman čime je onemogućio tužitelje da se odmah usprotive njegovom imenovanju, a da je upravo zbog važnosti dojma nepristranosti arbitra potrebno takve okolnosti otkriti na početku postupka i napraviti procjenu je li diskvalifikacija odnosno izuzeće stvarno potrebno u tom slučaju kako bi se osigurala odgovarajuća jamstva pogledu objektivne i subjektivne nepristranosti. Konačno tužitelji tvrde da je taj vanjski dojam terminalno narušen kada se uzme u obzir da se arbitar koji je prethodno prešutio svoju financijsku poveznicu s bankarskom grupacijom tuženika „branio“ od zahtjeva za izuzeće aktivno pledirajući za odbačaj takvog zahtjeva, a u odnosu na suštinu ističući razloge korporativne prirode (da UNICREDIT BANK AUSTRIA AG nije ista pravna osoba kao i tuženik) koji su sasvim neodlučni sa stajališta doktrine vanjskih dojmova sudačke nepristranosti prema kriteriju povjerenja javnosti u demokratskom društvu. Smatraju da čak i kad bi se prihvatila argumentacija kojom se arbitar "branio" da je njegova financijska veza s tuženikom tek indirektna jer da je studiju platilo povezano društvo, a ne direktno tuženik, da je ona neodlučna za obvezu procjene te okolnosti sa stajališta doktrine vanjskih dojmova.
1.6. Završno tužitelji tvrde da provedeni arbitražni postupak kao cjelina ne udovoljava opisanim kriterijima pravičnog postupka čime je došlo do povrede prava na pošteno suđenje iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. stavak 1. EKLJP jer je nezavisnost suda uvjet sine qua non prava na pošteno suđenje, a budući se radi o normi ustavnog i konvencijskog ranga, tvrde da je očito da Pravorijek počiva na povredi pravila javnog poretka u smislu članka 36. stavak 2. točka 2.b ZA pa tužbom zahtijevaju da sud poništi Pravorijek i predmet vrati SAS HGK na ponovni postupak.
2.1. Tuženik odgovorom na tužbu tvrdi da tužitelji u tužbi ne navode da bi nešto (i što to konkretno) u sadržaju samog Pravorijeka moglo biti suprotno javnom poretku Republike Hrvatske da bi opravdavalo primjenu odredbe članka 36. stavak 2. točka 2.b ZA te da su navedeno tužitelji nadomještali upiranjem na navodne procesne nepravilnosti i njihovim uvezivanjem u kompleks pitanja koji rješava navedena odredba, a što je po mišljenju tuženika neosnovano te u bitnome tvrde da se donesenim Pravorijekom ne vrijeđa pravni poredak niti je u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske. Ističe da tužitelji tvrde da je povjerenik odbacio zbog nepravovremenosti zahtjev tužitelja za izuzeće jednog od arbitara iako je obrazloženje zahtjeva bilo uvjerljivo, što je samo po sebi trebalo nadjačati pravila o obveznom poštivanju prekluzivnih rokova u arbitražnom postupku, a ukoliko bi odbačaj predstavljao ekscesivni formalizam da bi se eventualno moglo raditi o nekakvoj pogrešnoj primjeni nepisanih procesnih pravila na koje tužitelji paušalno plediraju. Tuženik tvrdi da je u konkretnom slučaju bila riječ o odluci o upravljanju postupkom koja nema potencijal narušavanja javnog poretka i ne može činiti Pravorijek suprotnim zahtjevima propisanim odredbom članka 36. stavak 2. točka 2.b ZA. U odnosu na navode tužitelja o ekscesivnom formalizmu tuženik tvrdi da je temeljem odredbe članka 12. stavak 5. ZA i Zagrebačkih pravila 2002. stranka koja namjerava tražiti izuzeće dužna to učiniti u roku od 15 dana po saznanju za imenovanje arbitra ili za neku okolnost koja predstavlja osnov za njegovo izuzeće te da je taj rok prekluzivan, a odredba jasna pa da nije jasno kako se navedena odredba trebala interpretirati drugačije. Spori da je ovlaštenik primijenio navodno prekomjerni formalizam te tvrdi da bi u suprotnom tobožnji ekscesivni formalizam zamijenila ekstremna arbitrarnost što bi dovelo do nereda sustava. Smatra da nije sporno da je temeljem ranije citiranih odredbi propisan rok od 15 dana za podnošenje zahtjeva za izuzeće, a da su tužitelji svoj zahtjev podnijeli nakon isteka tog roka, a tvrdi da tužitelji u tužbi ne obrazlažu od kakvog bi točno pravnog značaja za pitanje pravovremenosti poduzete procesne radnje bilo puko uvjerenje strane da je to učinila bez kašnjenja te kako bi tom pitanju trebalo pristupiti bez ekscesivnog formalizma. Tuženik smatra da je nesporno da su Ugovorom od 4. ožujka 2012. stranke ugovorila primjenu Zagrebačkih pravila 2002 . za rješavanje svojih sporova i da se se ona konzekventno primjenjivala kroz cijeli postupak, a da su i sami tužitelji u svom prvom zahtjevu za izuzeće od 5. siječnja 2022. označili ZA kao propis mjerodavan za pitanje izuzeća članova arbitražnog vijeća što jasno ukazuje da se na postupak primjenjuju Zagrebačka pravila 2002 te da Predsjednik SAS HGK kao povjerenik nema ovlasti odrediti ni trajnu ni ad hoc promjenu procesnih pravila koja su se do tada primjenjivala pa da to nije bio u stanju napraviti niti obrazloženjem svoje odluke o odbijanju prvog zahtjeva za izuzeće te da bi se radilo o izoliranoj nepravilnosti koju bi trebalo ispraviti da se prilikom donošenja odluke od 4. veljače 2022. povjerenik služio Zagrebačkim pravilima iz 2015, ali da takva nepravilnost ne bi mogla imati za učinak nametanje novih pravila arbitraže za budući tijek postupka. Također smatraju da iz odluke Povjerenika od 4. veljače 2022. jasno proizlazi da je ona donesena temeljem Zagrebačkih pravila 2002. U bitnome tvrdi da ispitujući pravovremenost zahtjeva tužitelja za izuzeće prilikom donošenja odluke od 4. veljače 2022. unutar roka od 15 dana Povjerenik nije ostavio ni tračak sumn je o tome koji je rok predviđen za podnošenje zahtjeva za izuzeće. Tvrdi ako su tužitelji nakon odluke Povjerenika od 4. veljače 2022. doista držali da se u daljnjem tijeku postupka imaju primijeniti Zagrebačka pravila 2015 da su bili dužni uputiti poseban prigovor daljnjoj primjeni Zagrebačkih pravila 2002, a da su umjesto toga nastavili sudjelovati u arbitraži te su svoj treći zahtjev za izuzeće od 13. svibnja 2022. poslali u skladu sa Zagrebačkim pravilima 2002. čime su prema tvrdnjama tuženika izgubili pravo na daljnje pozivanje na ovu stvar.
2.2. Tuženik nadalje tvrdi da su suprotno tvrdnjama tužitelja stranke Ugovorom o dugoročnom kreditu ugovorila primjenu Zagrebačkih pravila 2002, koja su važila u vrijeme sklapanja ugovora, a da su na početku tužbe upućene arbitraži sami tužitelji naznačili da se na spor primjenjuju Zagrebačka pravila 2002 Tuženik također smatra da se u ovoj parnici ne može raspravljati o pitanju nepristranosti i neovisnosti prof.dr.sc. PF jer sud u ovom postupku ne može umjesto arbitražnog suda donositi odluke niti provoditi za to potrebne procesne radnje, već samo može ispitivati rad arbitražnog vijeća i Pravorijek jer je tužba za poništaj Pravorijeka instrument ograničene kontrole arbitražne odluke. Tvrdi da isto vrijedi i kada je riječ o izuzeću članova arbitražnog vijeća o čemu odlučuje arbitražni sud, a u konkretnom slučaju Povjerenik koji je svojom odlukom od 4. veljače 2022. odbacio zahtjev tužitelja za izuzećem prof.dr.sc. PF kao nepravovremen, te smatraju da samo ta odluka može biti predmetom ispitivanja u okviru zahtjeva za poništenje Pravorijeka. Tvrde da u slučaju da bi se ispostavilo da je spomenuta odluka Povjerenika o odbacivanju zahtjeva za izuzeće bila nepravilna u mjeru u kojoj bi to značilo narušavanje javnog pravnog poretka, da bi sud Pravorijek poništio što bi zahvatilo i spornu odluku o odbacivanju zahtjeva za izuzeće te da bi o tom zahtjevu u ponovljenom postupku s materijalno pravnim učinkom opet trebao odlučivati arbitražni sud.
2.3. Nadalje tuženik tvrdi da on sam nije od arbitra naručio ništa pa tako ni studiju o određenim pravnim pitanjima po zahtjevu društava Erste Group Bank AG i Uni Credit Bank Austria AG, da arbitar s tuženikom ili njegovim punomoćnicima u to vrijeme nije komunicirao, a da niti tuženik nije bio strana arbitražnog postupka u okviru kojeg se sadržaj spomenute studije proučavao, te da ti odnosi i događaji nemaju nikakve veze s razlozima za izuzeće navedenim u članku 3.1.1. Narančaste liste IBA Smjernice na kojima su tužitelju zasnivali svoj zahtjev za izuzeće od 23. ožujka 2022. jer da navedeni arbitar prilikom izrade pravne studije nije postao "savjetnik" jedne od stranaka u konkretnom sporu. Tvrdi da nije jasno zašto bi se spomenuti arbitar trebao izuzeti po kriterijima tzv. objektivne nepristranosti te da se osnovanost sumnje o nezavisnosti i nepristranosti arbitra treba dokazati s gledišta treće poštene, razumne i objektivne osobe. Tvrdi da sama činjenica da je spomenuti arbitar izvršio radnju davanja objektivne pravne ekspertize ga ne može po razumnoj procjeni činiti ovisnim o tuženik ili s njim povezanim društvom tako da je arbitar bio potpuno nezainteresiran za ishod ovog spora osim u dijelu koji se odnosi na vlastitu obvezu i obvezu vijeća u kojem je sudjelovao da se arbitražni postupak provede zakonito te da činjenica da je kao ugledni predstavnik pravne teorije godinama prije početka ovog spora izdao objektivno pravno mišljenje sama po sebi ne može utjecati ni na samu neovisnost i nepristranost arbitra ni predodžbu koja bi o tim zadanim svojstvima arbitra temeljem toga mogla imati objektivna treća osoba.
2.4. Tuženik smatra neosnovanom tvrdnju tužitelja da im je u arbitraži koja je prethodila ovom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske jer Arbitraža koja je donijela pobijani pravorijek nije bila pristrana, a izdavanje objektivnog i stručnog pravnog mišljenja od strane jednog člana arbitražnog vijeća, društvu koje uopće nije stranka ovog arbitražnog postupka, godinama prije početka arbitražnog postupka nije moglo stvoriti odnos ovisnosti arbitra o stranci u postupku. U vrijeme formiranja arbitražnog vijeća nisu postojala nikakva otvorena pitanja između tuženika i arbitra koje bi mogli utjecati na njegovu nepristranost ni financijske ni kakve druge prirode te tvrdi da je sloboda odlučivanja arbitra bila je potpuna i netaknuta. Smatra da tužiteljima nije uskraćeno ni jedno pravo koje pripada strani arbitražnog postupka, da im je omogućeno korištenje pravnim sredstvima koja su stavljena na raspolaganje i tuženiku, da su mogli pratiti tijek postupka i u njemu ravnopravno sudjelovati i, konačno, tražiti da Povjerenik iz članka 43. stavak 3. ZA odluči o zahtjevu za izuzeće arbitra u čiju su neovisnost tužitelji posumnjali čime im je omogućeno pravo na pravično suđenje i instrumentarij kojim su to pravo mogli štititi, a da je propust tužitelja što se tim svojim pravima nisu služili unutar propisanih prekluzivnih rokova. Tuženik nadalje u odgovoru na tužbu analizira zahtjeve tužitelja i razloge istih te utvrđenja iz arbitražnog postupka te postupanje tužitelja tijekom donošenja odluka o podnesenim zahtjevima za izuzeće članova arbitražnog vijeća u vidu podnošenja podnesaka na koje se tuženik nije mogao očitovati, a koji podnesci su bez obzira na to uključeni u korpus dokumentacije temeljem koje je Povjerenik donosio odluke. Tako tuženik iznosi mišljenje da se prema tužiteljima u arbitražnom postupku postupalo naglašeno, pažljivo i obzirno pa da ne stoji tvrdnja da bi tužitelji u arbitražnom postupku imali neravnopravni položaj.
3. Tužitelj se u daljnjem tijeku postupka očitovao na odgovor na tužbu u bitnome ponavljajući već u tužbi iznesene tvrdnje i argumente. Dodatno iznosi da prije i prilikom imenovanja arbitar nije ispunio svoju imperativnu obvezu iz članka 12. ZA prema kojoj je bio dužan najkasnije u svojoj izjavi o nezavisnosti navesti okolnosti koje bi mogle dati povoda za osnovanu sumnju u njegovu nepristranost čime su stranke dovedene u neravnopravan položaj u vezi izbora arbitra pri čemu ističe da nije odlučno je li arbi tar osobno smatrao te okolnosti kompromitirajućima nego je bio dužan iznijeti najširi krug okolnosti koje bi mogle dovesti u pitanje povjerenje stranaka u njegovu nepristranost, a tvrdi da činjenica da je bio naplatno angažiran od strane bankarske grupacije tuženika to svakako jest, čime je arbitar direktno utjecao na pravilnost konstituiranja arbitražnog suda jer su time tužitelji sasvim evidentno dovedeni u neravnopravni položaj u odnosu na suprotnu stranu prilikom imenovanja arbitara i konstituiranja arbitražnog suda te su onemogućeni suprotstaviti se konstituiranju arbitražnog suda, koji po svojem sastavu, primjenom doktrine vanjskih dojmova, ne uživa njihovo povjerenje u njihovu nepristranost. Smatraju da je za drugu stranu po naravi stvari bilo razumno pretpostaviti da je te okolnosti znala ili svakako morala znati prilikom imenovanja arbitra i to ne samo jer je naručitelj koji je angažirao i novčano honorirao arbitra ujedno dio iste bankarske grupacije (konkretno, društvo „sestra“, prije toga društvo „majka“), već i zato što se radilo o angažmanu i pravnoj studiji u vezi kreditnog posla u kojem je tuženik direktno sudjelovao kao administrator kredita (naplaćujući administratorske naknade) i time bio na istoj liniji interesa kao i kreditodavatelj i neposredni naručitelj studije s kojim je ionako ujedinjen zajedničkim upravljanjem u sklopu istog koncerna. Štoviše, tvrdi da nije moguće isključiti niti sumnju da je upravo ta ranija veza bila i motiv tuženika za imenovanje arbitra u ovoj arbitraži. Dodatno tužitelji obrazlažu i upiru i na povredu pravila o sastavu arbitražnog suda u smislu odredbe članka 36. stavak 2. točka 1.e ZA. U bitnome ističu da arbitar koji zbog prešućenog naplatnog angažmana ne udovoljava standardima prava na nepristrani sud te da taj narušeni dojam nepristranosti kompenzira naročitim "obzirom" u preostalim pitanjima spora, a čim je arbitar s obzirom na okolnosti slučaja ispod standarda nepristranog suda, a što prema tvrdnjama tužitelja jest jer je prešutio da je primao honorare od suprotne strane, tvrdi da je postupak time automatski kontaminiran kao cjelina.
4. Tuženik u daljnjem tijeku postupka tvrdnje tužitelja o razlozima iz odredbe članka 36. stavak 2. točka 1.e ZA drži neosnovanima tvrdeći da prilikom imenovanja arbitara nije došlo do narušavanja ravnopravnosti strana u sporu na štetu tužitelja niti do gubitka utjecaja tužitelja na sastav arbitraže, a tvrdi sve i da je arbitar imenovan od tuženika prije imenovanja i upoznao stranke s okolnostima koje po ocjeni tužitelja dovode u pitanje njegovu nepristranost da time tužitelji ne bi dobili pristup nikakvom dodatnom procesnom alatu već bi mogli tek postaviti zahtjev za izuzeće arbitra, što su kasnije i učinili dva, odnosno tri puta uračuna li se i zahtjev za izuzeće Predsjednika arbitražnog vijeća. Tvrdi da su tužitelji vrlo aktivno djelovali u pokušajima utjecaja na sastav arbitražnog vijeća i da im nikakvo pravo u tom pogledu nije uskraćeno. Ističe da nije jasno kako bi eventualno nepravilan sastav arbitražnog vijeća (izražen kroz sudjelovanje navodno pristranog arbitra u njegovom radu) u ovom slučaju utjecao na konačan ishod postupka u smislu članka 36. stavak 2.e ZA jer je Pravorijek donesen jednoglasno pa glas arbitra u čiju nepristranost tužitelji sumnjaju nije mogao imati utjecaj na sadržaj u kojem je donesen. Nadalje u podnesku tuženik opetovano dodatno elaborira već ranije iznesene tvrdnje vezano za primjenu Zagrebačkih pravila i donošenja odluke povodom tužiteljevih zahtjeva za izuzeće. Također navodi da sud u ovoj parnici ne može ispitivati osnovanost razloga na kojima se u arbitražnom postupku zasniva njihov zahtjev za izuzeće arbitra jer u tom pogledu ne postoji odluka arbitražnog vijeća koja bi se mogla ispitati iz perspektive razloga određenih člankom 36. ZA te da u ovoj parnici predmet ispitivanja može biti samo Odluka o odbacivanju zahtjeva od 22. travnja 2022. i to u mjeri u kojoj ta odluka vrijeđa tužiteljevo ustavno pravo.
5.1. U daljnjem tijeku postupka i tužitelj i tuženik su u opsežnim podnescima u bitnome iznosili već ranije iznesene tvrdnje uz iznošenje dodatnih argumenata svojim stavovima i tvrdnjama.
5.2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio da tužitelj u tužbi nije naznačio vrijednost predmeta spora navodeći da bi kao vrijednost predmeta spora trebalo odrediti iznos od 33.404.001,70 EUR, odnosno visinu tužbenog zahtjeva odbijenog Pravorijekom. Tužitelj je na pripremnom ročištu naznačio vrijednost predmeta spora u navedenom iznosu.
6.1. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu , i to u Pravorijek Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori poslovni broj AS-P-2020/1 od 12. srpnja 2022. (list 13. do 59. spisa), Pravorijek Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori poslovni broj AS-P-2021/1 od 1. kolovoza 2022. (list 60. do 66. spisa), zahtjev za izuzeće člana arbitražnog vijeća od 23. ožujka 2022. (list 67. do 72. spisa), podnesak tužitelja u svezi sa zahtjevom za izuzeće člana arbitražnog vijeća (list 73. do 85. spisa), Odluka o zahtjevu za izuzeće člana arbitražnog vijeća od 22. travnja 2022. (list 86. do 104. spisa), zahtjev za izuzeće člana arbitražnog vijeća od 5. siječnja 2022. (list 105. do 108. spisa), Odluka o zahtjevu za izuzeće člana arbitražnog vijeća od 4. veljače 2022. (list 109. do 131. spisa), očitovanje povodom zahtjeva tužitelja za izuzeće arbitra od 23. ožujka 2022. (list 132. do 138. spisa), dopis od 16. rujna 2020. i tužba od 14. veljače 2020. u predmetu AS-P-2020/1 (list 166. do 197. spisa), Ugovor o dugoročnom kreditu u valutnoj klauzuli od 4. ožujka 2011. (list 198. do 219. spisa), Zaključak broj 1 od 4. siječnja 2021. (list 220. do 222. spisa), Zaključak od 19. siječnja 2022. (list 223. do 224. spisa), podnesak od 27. listopada 2020. u predmetu AS-P-2020/1 (list 225. do 237. spisa), podnesak od 1. travnja 2021. u predmetu AS-P-2020/1 (list 238. do 253. spisa), podnesak od 13. travnja 2021. u predmetu AS-P-2020/1 (list 254. do 255. spisa), Zaključak od 26. svibnja 2022. (list 256. do 274. spisa), izvršen je uvid u cjelokupni spis Sudišta poslovni broj AS-P-2020/1 (USB, list 302. spisa), pravna studija Širenje učinaka arbitražne klauzule na trećeg u slučaju cesije, ugovora u korist trećeg i prijenosa ugovora (list 317. do 374. spisa), sudska praksa (list 375. do 390. spisa), Ugovor o kreditu od 25. travnja 2008. (list 391. do 423. spisa), zahtjev za izuzeće predsjednika arbitražnog vijeća od 13. svibnja 2022. (list 424. do 429. spisa), zaključak od 26. svibnja 2022. (list 430. do 448. spisa), podnesak I. i II. tuženika u predmetu P -609/17 (list 449. do 458. spisa).
6.2. Sud nije smatrao potrebnim čekati povratak spisa ovog suda P-609/17 sa Ustavnog suda Republike Hrvatske radi uvida s obzirom da su relevantni dijelovi tog spisa dostavljeni u predmetni spis.
7. Cijeneći svaki dokaz zasebno, jednako kao i sve dokaze zajedno, u skladu sa odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) ocijenjeno je da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništaj Pravorijeka Stalnog arbitražnog sudišta Hrvatske gospodarske komore donesenog u arbitražnom predmetu koji se vodio pod brojem AS-P-2020/1 po tužbi ovdje tužitelja protiv tuženika zbog razloga propisanih odredbom članka 36. stavak 2.b) ZA, odnosno jer je Pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske, ali kumulativno i iz razloga propisanim odredbom članka 36. stavak 1. t.e) istog zakona jer tužitelji tvrde da je prilikom konstituiranja arbitražnog suda povrijeđena odredba članka 12. ZA pa da je sastav arbitražnog suda bio nezakonit.
9. Među strankama nije sporno da je pri Stalnom arbitražnom sudištu pri Hrvatskoj gospodarskoj komoru vođen predmet poslovnih oznaka AS-P-2020/1 niti je sporno da je u tom postupku dana 12. srpnja 2022. donesen Pravorijek kojim su odbijeni zahtjevi ovdje tužitelja (list 15. do 59. spisa) te je 1. kolovoza 2022. donesen Pravorijek prema članku 35. stavak 3. ZA o zahtjevima za naknadu troškova (list 60. do 66 spisa). Navedeni Pravorijek donio je arbitražni sud SAS HGK u sastavu prof.dr.sc. MF, kao predsjednika arbitražnog vijeća, te prof.dr.sc. ČF i prof.dr.sc. PF, kao članova arbitražnog vijeća.
10. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva.
11. Sukladno odredbi članka 36. ZA tužba za poništaj arbitražnog pravorijeka instrument ograničene kontrole privatnog judikata samo zbog izuzetno važnih i bitnih postulata pravičnog suđenja. Razlozi za poništaj pravorijeka propisani su odredbama članka 36. stavka 2. ZA i to kao razlozi relativizirane ništetnosti (točke 1. a -f), koje je stranka dužna dokazati, te kao razlozi apsolutne ništetnosti (točke 2.a i b), o kojima sud vodi računa po službenoj dužnosti, i kad se stranka ne pozove na njihovo postojanje. Dakle, prema navedenoj odredbi sud iz odredbe članka 43. stavka 1. tog Zakona može poništiti pravorijek ako nađe, i kad se stranka nije pozvala na taj razlog: a) da predmet spora nije arbitrabilan prema zakonima Republike Hrvatske, ili b) da je pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske.
12. Tako je odredbom članka 36. stavak 2. ZA propisano da se pravorijek može poništiti samo:
1.) ako stranka koja podnosi tužbu dokaže:
a) da ugovor o arbitraži iz članka 6. ovoga Zakona nije uopće bio sklopljen ili da nije bio valjan,
b) da stranka u postupku nije bila sposobna zaključiti ugovor o arbitraži i biti stranka u sporu (članak 7.) ili da stranka nije bila uredno zastupana
c) da stranka koja je podnijela tužbu za poništaj pravorijeka nije bila uredno obaviještena o pokretanju arbitražnog postupka ili da joj je na drugi nezakonit način bilo onemogućeno raspravljanje pred arbitražnim sudom
d) da se pravorijek odnosi na spor koji nije predviđen arbitražnim ugovorom, ili koji nije obuhvaćen njegovim odredbama, ili da sadrži odluke o predmetima koji prekoračuju granice ugovora o arbitraži, s time da se, ako se odluka o predmetima koji su podvrgnuti arbitraži može odvojiti od onih koja joj nisu podvrgnuta, može poništiti samo onaj dio odluke u kome se nalaze odredbe koje se odnose na predmete koji nisu bili podvrgnuti arbitraži,
e) da sastav arbitražnog suda ili arbitražni postupak nisu bili u skladu s ovim Zakonom ili dopuštenim sporazumom stranaka, a to je moglo utjecati na sadržaj pravorijeka, f) da pravorijek nije obrazložen ili potpisan u smislu odredaba članka 30. stavak 3. i 5. ZA, ili
2.) ako sud nađe, i kad se stranka nije pozvala na taj razlog:
a) da predmet spora nije arbitrabilan prema zakonima Republike Hrvatske, i b) da je pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske.
13. Sud nije ovlašten ocjenjivati pravilnost arbitražne odluke izvan okvira zadanih odredbom članka 36. ZA te sud ne kontrolira činjenična utvrđenja na kojima se arbitražni pravorijek temelji. Tužba za poništaj pravorijeka nije ni redovni ni klasični izvanredni pravni lijek, već instrument ograničene kontrole arbitražnog pravorijeka koji omogućuje postavljanje zahtjeva za poništaj arbitražne odluke, i to iz točno određenih zakonom propisanih razloga, bez mogućnosti „ponovnog“ suđenja i odlučivanja o samoj stvari. Zadaća suda nije upuštati se u suđenje i provođenje postupka koji bi trebao nadomjestiti citirani pravorijek, a takvo bi postupanje bilo protivno naravi i cilju arbitražnog postupka.
14. U konkretnom slučaju među strankama nije sporno da je predmet spora arbitrabilan prema zakonima Republike Hrvatske. Međutim, tužitelji tvrde da je Pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske te da je prilikom konstituiranja arbitražnog suda povrijeđena odredba članka 12. ZA pa da je stoga sastav arbitražnog suda bio nezakonit.
15. U parnicama povodom tužbi za poništaj arbitražnog pravorijeka tumačenje sadržaja javnog poretka ograničeno svrhom instituta, koji je, instrument ograničene kontrole privatnog judikata, i ne može predstavljati nedopušteno upuštanje u preispitivanje činjeničnih i pravnih utvrđenja i ocjena arbitražnog suda. Stoga tumačenje ovog razloga za poništaj pravorijeka ne smije ulaziti u sferu ponovnog suđenja i odlučivanja o samoj stvari. Naime, zadaća suda nije upuštati se u suđenje i provođenje postupka koji bi trebao nadomjestiti citirani pravorijek jer bi takvo postupanje bilo protivno naravi i cilju arbitražnog postupka. Stoga sud u sporu radi poništaja pravorijeka nije ovlašten ispitivati niti ocjenjivati je li mjerodavno pravo za predmetni pravni odnos u pobijanom pravorijeku pravilno primijenjeno, već je odlučno da pravorijek temeljem na tom pravu nije u suprotnosti s javnim poretkom. Javni poredak obuhvaća samo one propise kojima se osiguravaju i štite osnovna načela konkretnog pravnog sustava. Zbog toga je za ocjenu je li povrijeđen javni poredak jedino odlučno vrijeđaju li se pravorijekom osnovna načela domaćeg pravnog poretka. Eventualna povreda pravila o nezavisnosti i nepristranosti arbitra potpada pod poništajni razlog suprotnosti pravorijeka s javnim poretkom Republike Hrvatske (članak 36. stavak 2. toč. 2.b) ZA) te sud može poništiti pravorijek ako stranka dokaže da sastav arbitražnog suda ili arbitražni postupak nisu bili u skladu s ZA ili dopuštenim sporazumom stranaka, a to je moglo utjecati na sadržaj pravorijeka (članka 36. stavak 2. toč. 1.e) ZA). Značajka ovog poništajnog razloga, koji se sastoji od povrede počinjene prilikom konstituiranja arbitražnog suda te povrede pravila arbitražnog postupka, u odnosu na druge poništajne razloge ogleda se u njegovoj relativnosti, odnosno činjenici da sud poništava pravorijek samo pod pretpostavkom da tužitelj kumulativno dokaže nastanak nepravilnosti te okolnost da je nepravilnost mogla utjecati na sadržaj pravorijeka.
16. Odredbom članka 12. ZA propisuje se izuzeće arbitara. Tako je navedenom odredbom određeno da osoba kojoj se netko obrati radi imenovanja za arbitra dužna je iznijeti sve okolnosti koje bi mogle dati povoda za osnovanu sumnju u njezinu nezavisnost ili nepristranost te da je nakon imenovanja i u tijeku postupka arbitar dužan bez odlaganja iznijeti strankama takve okolnosti osim ako ih je o njima već ranije obavijestio (stavak 1.) da se izuzeće arbitra može tražiti ako postoje okolnosti koje daju povoda za opravdanu sumnju u njegovu nezavisnost ili nepristranost ili ako arbitar nema potrebnih kvalifikacija o kojima su se stranke sporazumjele te ako ne ispunjava svoje obveze iz članka 11. stavka 2. ovoga Zakona (stavak 2.), da stranka može tražiti izuzeće arbitra koga je imenovala ili u čijem je imenovanju sudjelovala samo ako je razlog za izuzeće nastao ili je stranka za njega saznala tek nakon stoje arbitar imenovan (stavak 3.), da se stranke mogu sporazumjeti o postupku za izuzeće, ali ne mogu isključiti primjenu odredaba stavka 7. ovoga članka (stavak 4.), a ako takvog sporazuma nema, stranka koja namjerava tražiti izuzeće dužna je u roku od 15 dana pošto je saznala za imenovanje arbitra ili pošto je saznala za neku okolnost iz stavka 2. ovoga članka podnijeti arbitražnom sudu pisani zahtjev za izuzeće uz navođenje razloga zbog kojih ga traži (stavak 5.), da ako se arbitar čije se izuzeće traži ne povuče ili se druga stranka ne složi s traženjem za njegovo izuzeće, odluku o izuzeću donijet će bez odgode arbitražni sud u sastavu u kome sudjeluje i arbitar čije se izuzeće traži (stavak 6.), ako sa zahtjevom za izuzeće u postupku iz stavka 4. ovoga članka, odnosno u postupku iz stavka 6. ovoga članka ne uspije, stranka koja je tražila izuzeće može, u roku od 30 dana nakon što joj bude dostavljena odluka kojom se izuzeće odbija, odnosno ako arbitražni sud ne odluči o zahtjevu za izuzeće, u roku od 30 dana od postavljanja zahtjeva za izuzeće, u daljnjem roku od 30 dana od isteka toga roka zatražiti od ovlaštenika za imenovanje iz članka 43. stavka 3. ovoga Zakona da donese odluku o izuzeću. Dok se o tom zahtjevu ne odluči, arbitražni sud može, u sastavu u kome sudjeluje i arbitar čije se izuzeće traži, nastaviti postupak i donijeti pravorijek (stavak 7.).
17. Javni poredak u smislu ranije citirane odredbe članka 36. stavak 2. točka 2.b) ZA odnosi se ne samo na nepravilnu (ne) primjenu domaćeg prava (materijalnopravni javni poredak), već i na kontrolu arbitražnog pravorijeka (postupovni javni poredak), odnosno povrede javnog poretka može biti materijalnopravne i postupovne prirode. Povreda postupovnog javnog poretka omogućuje da se pravorijek poništi ako je arbitražni postupak bio suprotan bitnim načelima domaćeg procesnog prava (due process), a načelima koja imaju karakter postupovnog javnog poretka smatraju se, između ostalih, načelo ravnopravnosti stranaka, odnosno načelo jednakosti postupanja sa strankama, kako prilikom konstituiranja arbitražnog suda tako i tijekom cijelog arbitražnog postupka, te načelo nezavisnosti i nepristranosti arbitrarnog suda. U pogledu (ne) pristranosti arbitražnog suda, samo postojanje razloga koji bi, u stadiju do donošenja pravorijeka, bila osnova za postavljanje zahtjeva za izuzeće arbitra, nije dovoljno ako se stvarna pristranost ne može dokazati.
18. Ovaj sud smatra da nema dvojbe da su u pojmu javnog poretka sadržana temeljna pravna i moralna načela na kojima počiva sustav Republike Hrvatske, a intenzitet povrede javnog poretka ovaj sud prosuđuje u konkretnom postupku cijeneći okolnosti konkretnog predmeta. Povreda neke procesne odredbe ne predstavlja sama po sebi razlog zbog kojeg bi pravorijek bio nužno u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske, ali sud u okolnostima konkretnog činjeničnost stanja ocjenjuje važnost te odredbe za javni poredak Republike Hrvatske i značaj posljedica povrede te odredbe u odnosu na javni poredak Republike Hrvatske. Stoga je ovaj sud u ovom postupku ispitivao je li pravorijek suprotan procesnom prisilnom pravilu hrvatskog prava, odnosno proizvodi li isti posljedica koje su suprotne temeljenim načelima prava i morala prihvaćenim u Republici Hrvatskoj, odnosno onim pr isilnim propisima hrvatskog prava koji zaštićuju temeljne političke, društvene i ekonomske interese Republike Hrvatske.
19. Uvidom u predmetni arbitražni spis te dokumentaciju u predmetnom spisu utvrđeno je slijedeće.
20. Tuženik je za arbitra člana arbitražnog vijeća imenovao prof.dr.sc. PF podneskom od 7. listopada 2020. koji je 20. listopada 2020. dao Izjavu arbitra o prihvaćanju dužnosti, raspoloživosti te o neovisnosti i nepristranosti kojom se izjasnio da je nezavisan i nepristran u odnosu na stranke u postupku i treće osobe u vezi s postupkom te da ne zna za okolnosti, prijašnje i postojeće, koje bi mogle dovesti u opravdanu sumnju njegovu neovisnost i nepristranost u odnosu na bilo koju od stranaka.
21. Tužitelji su prvotno podneskom od 5. siječnja 2022. podnijeli zahtjev za izuzeće člana arbitražnog vijeća prof.dr.sc. PF (list 105. do 108. spisa), koji Zahtjev je odbijen Odlukom Predsjednika SAS HGK od 4. veljače 2022. (list 109. do 131. spisa). Iz obrazloženja navedene Odluke proizlazi da je u skladu s člankom 33. stavak 2. Pravilnika o arbitraži pri SAS HGK (Zagrebačka pravila 2002) važeći taj Pravilnik te da za pitanja koja nisu riješena Zagrebačkim pravilima je mjerodavan ZA, a kako navedena Zagrebačka pravila ne sadržavaju odredbu o postupku odlučivanja o zahtjevu za izuzeće arbitra primjenjuje se članak 12. ZA (točke 23., 24., 25. i 26. Odluke). Nadalje, nastavno u cjelini pod nazivom "Pravila postupka" se kao "važeći Pravilnik o arbitraži", koji sadržava odredbe o postupku za odlučivanje o Zahtjevu za izuzeće arbitra, na dan pokretanja postupka za odlučivanje o Zahtjevu za izuzeće člana arbitražnog vijeća, na temelju članka 72. stavak 3. u vezi s člankom 73., jest Pravilnik o arbitraži pri SAS HGK (Zagrebačka pravila, "Narodne novine" broj 128/15 i 50/17, Zagrebačka pravila 2015). Nadalje se navodi da su Pravila o izuzeću arbitra i postupku za izuzeće arbitra sadržana u odredbi članka 25. Zagrebačkih pravila 2015. te da je Predsjednik sudišta uz primjenu članka 12. stavak 6. ZA i članka 25. Zagrebačkih pravila 2015. zatražio od arbitra kojeg je imenovao tuženik čije se izuzeće zahtjeva i od tuženika očitovanja pri čemu je također navedeno da se odluka o Zahtjevu za izuzeće arbitra treba donijeti bez odgode, odnosno u roku od 30 dana od postavljanja Zahtjeva (točke 29. do 32. Odluke). U dijelu Odluke naziva "Osnovanost zahtjeva za izuzeće" Predsjednik SAS HGK ponovo se poziva na Zagrebačka pravila 2015 (točka 53. Odluke). U konačnici je, kako je to već navedeno, odbijen Zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan u smislu članka 12. ZA.
22. Tužitelji su podneskom od 23. ožujka 2022. ponovo podnijeli Zahtjev za izuzeće istog člana arbitražnog vijeća u kojem u bitnome navode da je navedeni jedan od trojice autora rada pod nazivom "Pravna studija širenja učinaka arbitražne klauzule na trećeg", koju studiju je izradio 2018. u suradnji s prof.dr.sc. HF i doc.dr.sc. P M za potrebe UniCredit Bank Austria AG koju je navedeno društvo koristilo u postupku u kojem je bio tuženik zajedno sa društvom Erste Group bank Austria AG i društvom Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju protiv tužitelja Grada Splita, a predmet kojeg spora je bio poništaj Pravorijeka SAS HGK donesenog 28. studenog 2016. pod brojem predmeta AS-P-2015-7. Navedenim Pravorijekom je utvrđen raskinutim Ugovor o javno-privatnom partnerstvu pod nazivom "Projekt Športsko- poslovnog kompleksa LORA u Splitu" te je utvrđeno da su prava i obveze zajmoprimca Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju iz Ugovora o kreditu sklopljenog 25. travnja 2008. između Erste bank der oesterreichishen Sparkassen AG, kao pravnog prednika tamo prvotužitelja UniCredit bank Austria AG, društva Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju i Zagrebačke banke d.d. preneseni na Grad Split pri čemu je zbog nenadležnosti arbitraže u istom postupku odbačen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu po navedenom kreditu. Navedeni Pravorijek je poništen presudom ovog suda poslovni broj P-609/17 od 27. studenog 2019., koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7467/2019-4 od 9. lipnja 2021. Tužitelji nadalje u Zahtjevu tvrde da je predmet Pravne studije čiji je koautor bio arbitar čije se izuzeće tražilo upravo ključno pitanje za valjanost arbitražnih Pravorijeka AS-P- 2015-7 te da je za banke koje su sklopile spomenuti Ugovor o kreditu prema kojem su tražile isplatu od Grada Splita u navedenom arbitražnom postupku, jedna od kojih banaka je i ovdje tuženik Zagrebačka banka d.d., pravno pitanje učinka širenja učinka na treće osobe ima konkretnu vrijednost i težinu koja u novčanim jedinicama iznosi više od 80 milijuna eura. Ističu i da je uz ovdje tuženika kao stranku navedenog Ugovora o kreditu sudjelovala u tom poslu još jedna članica UniCredit grupe i to UniCredit Bank Austria AG kao kreditor i kao stranka arbitražnog postupka i parnice radi poništaja navedenog arbitražnog Pravorijeka. Tužitelji u zahtjevu također ističu pripadnost tuženika UniCredit grupi i povezanosti s ostalim članicama te grupe te ističu da se iz navedenog može zaključiti da je predmetna studija koje je koautor arbitar čije se izuzeće traži bila važna za interese ovdje tuženika kao članicu UniCredit grupe i kao banku uključenu u financiranje projekta izgradnje Spaladium arene u Splitu. Navedene okolnosti su tužiteljima objektivno dali povoda za opravdanu sumnju u nezavisnost člana arbitražnog vijeća čije se izuzeće traži, kako to tužitelji u Zahtjevu za izuzeće navode, te su im dali povoda za opravdanu sumnju zbog toga što ih kod davanja Izjave o prihvaćanju dužnosti arbitar nije naveo, a da su tužiteljima bile poznate usprotivili bi se njegovom imenovanju.
23. Navedeni Zahtjev za izuzeće od 23. ožujka 2022. odbačen je Odlukom Predsjednika SAS HGK od 22. travnja 2022. (list 86. do 104. spisa). Iz obrazloženja navedene Odluke proizlazi da je donesena uz primjenu mjerodavnog Pravilnika o arbitraži pri Stalnom izabranom sudištu HGK (Zagrebačka pravila) ("Narodne novine " broj 150/02, Zagrebačka pravila 2002) pa je odluka o dopuštenju Zahtjeva za izuzeće donesena na temelju članka 12. stavak 5. ZA te je Zahtjev odbačen s obzirom da su ga tužitelji podnijeli protekom roka od 15 dana, koji rok je prekluzivan. Iz dijela obrazloženja navedene Odluke pod nazivom "VI. Dopuštenost zahtjeva za izuzeće", imajući u vidu pozivanje tužitelja na obrazloženje ranije Odluke od 4. veljače 2022. i pozivanje na Zagrebačka pravila 2015, donositelj iste se osvrće na pravila koja se imaju primijeniti u konkretnom postupku i primjenu Zagrebačkih pravila 2002 na kojima temelji Odluku u pogledu dopuštenosti zahtjeva za izuzeće.
24. U okviru odlučivanja o Zahtjevu tužitelja za izuzeće od 23. ožujka 2022. arbitar čije se izuzeće tražilo se na zahtjev predsjednika Sudišta očitovao o zahtjevu. Očitovanjem je isticao da je Zahtjev za izuzećem podnesen izvan roka od 15 dana od saznanja za okolnost na kojoj temelje svoj zahtjev te elaborira o Zagrebačkim pravilima koja se imaju primijeniti (točka 14. obrazloženja Odluke od 22. travnja 2022.), a očitovao se i o meritumu zahtjeva u bitnome potvrđujući da je u suautorstvu izradio navedenu pravnu studiju za naručitelje Erste Group Bank AG i UniCredit Bank Austria AG, potvrđujući da o sudjelovanju u izradi pravne studije nije obavijestio stranke prilikom imenovanja budući mu je prilikom davanje izjave o neovisnosti i nepristranosti promaknulo dovesti u vezu stranke u postupku s angažmanom o izradi pravne studije, ali da mu je nedovođenje u vezu pravne studije sa strankama razumljivo iz razloga što ista nije izrađena za tuženika Zagrebačku banku d.d. već su naručitelji bila austrijska društva od kojih niti jedno nije stranka u arbitražnom postupku, a nije čak ni ovisno ni vladajuće društvo u odnosu na stranke u ovom postupku pa tako ni u odnosu na tuženika. U svom očitovanju također upire i da ovdje tuženik nije bio stranka u arbitražnom postupku u predmetu AS-P-2015/17 niti je bio stranka u postupku povodom tužbe za poništaj pravorijeka iz tog predmeta. Također ističe i da je na nepovezivanje angažmana u izradi pravne studije s angažmanom u konkretnom arbitražnom postupku utjecao i protek vremena buduće u vrijeme davanja izjave o neovisnosti i nepristranosti je od dovršetka pravne studije prošlo više od dvije godine pri čemu se pravna studija ne odnosi ni na koji način na konkretni arbitražni postupak.
25. Prvenstveno se ističe ako je stranka mogla razlog na koji se poziva da predstavlja postupanje koje je u suprotnosti s postupovnim javnim poretkom iznijeti tijekom arbitražnog postupka, a to nije učinila, trebala bi biti prekludirana da taj razlog istakne u postupku za poništaj pravorijeka. Međutim, tužitelji su i u okviru arbitražnog postupka, kao što je to prethodno navedeno, istaknuli razloge za koje tvrde da predstavljaju postupanje koje je u suprotnosti s postupovnim javnim poretkom pa stoga nisu u ovom konkretnom postupku prekludirani u iznošenju istih.
26. Ovdje tuženik je dio UniCredit grupe, jedne od najvećih europskih bankarskih grupacija. Iz javno dostupnih podataka samog tuženika isti je jedna od vodećih banaka navedene grupacije u Hrvatskoj. Prema javno dostupnim službenim podacima o vlasničkoj strukturi UniCredit S.p.A. je imatelj cca 96% dionica tuženika čime je njezin većinski vlasnik i nad njim ostvaruje kontrolu, odnosno Zagrebačka banka d.d. je kao članica UniCredit grupe i pod većinskim vlasništvom UniCredit S.p.A. strateški, upravljački i kapitalno povezana s UniCredit-om. Glavne bankarske članice UniCredit grupe, osim tuženika, uključuju i UniCredit Bank Austria AG čiji je UniCredit S.p.A. također većinski vlasnik koji i nad tim društvom ostvaruje kontrolu te je i navedena banka strateški, upravljački i kapitalno povezana s UniCredit S.p.A.
27. Stoga je naručitelj studije "Pravna studija širenja učinaka arbitražne klauzule na trećeg", koje studije je koautor arbitar čije se izuzeće u arbitražnom postupku tražilo, uz Erste Group Bank AG i društvo UniCredit Bank Austria AG koje je član istog koncerna unutar kojeg je i tuženik s istim većinskim dioničarem te su tako objedinjeni jedinstvenim vođenjem od strane vladajućeg društva i prema ocjeni ovog suda su povezana društva u smislu odredbe članka 473. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24, dalje u tekstu: ZTD), a suprotno tvrdnjama tuženika i samog arbitra iznesenog u očitovanju o Zahtjevu za izuzeće.
28. Navedena studija sačinjena je u kolovozu 2018., nesporno je naručena od strane društva UniCredit Bank Austria AG (i Erste Group Bank AG), korištena je u okviru i za potrebe postupka radi poništaja pravorijeka SAS HGK poslovni broj AS-P- 2015/7 koji se vodio pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-609/17 (presuda donesena u tom predmetu na listovima 375. do 390. spisa). Uvidom u navedenu pravnu studiju (list 317. do 374. spisa) razvidno je da su koautori te pravne studije, pa tako i arbitar čije se izuzeće tražilo, za potrebe izrade iste koristili Ugovor sklopljen između Grada Splita i Sportskog grada TPN d.o.o., projekt Športsko -poslovnog projekta LORA u Splitu, Dodatak broj 1 tom Ugovoru i Dodatak broj 2 istome, kao i ispravu "Davanje suglasnosti na ugovor o kreditu". Uvidom u navedene isprave, konkretno Ugovor o kreditu (list 391. do 417. spisa) s prilozima (list 418. do 423. spisa), razvidno je da su isti zaključili društvo Sportski grad TPN d.o.o. kao dužnik, banke Bank Austria Creditanstalt AG i Erste Bank der oesterreichischen Sparkasse AG kao vjerovnici, Bank Austria Creditanstalt AG kao obveznik plaćanja i Zagrebačka banka d.d., ovdje tuženik, kao administrator. Odredbom članka 6. navedenog Ugovora o kreditu dužnik po istome se obvezao platiti platnom agentu godišnju naknadu te se obvezao administratoru, odnosno ovdje tuženiku plaćati i godišnju administrativnu naknadu.
29. Stoga činjenica da je ovdje tuženik bio jedan od potpisnika predmetnog Ugovora o kreditu te da je imao i financijske koristi temeljem odredbi istoga arbitru čije se izuzeće tražilo, prema ocjeni ovog suda nije moglo biti nepoznato, kao što mu nije mogla biti nepoznata niti povezanost ovdje tuženika sa strankom u navedenom arbitražnom postupku i naručitelju studije, koja povezanost ne samo proizlazi iz sadržaja navedenog Ugovora o kreditu koji je bio predmet studije, već i iz javno dostupnih podataka o povezanosti tuženika s istim, kao što je to ranije obrazloženo.
30. Stoga je prema ocjeni ovog suda arbitar čije se izuzeće tražilo zahtjevom od 22. travnja 2022. trebao već prilikom davanja izjave o nezavisnosti i nepristranosti, nakon što ga je tuženik imenovao arbitrom u predmetnom arbitražnom postupku, iznijeti okolnost da je bio koautor navedene pravne studije što bi s obzirom na sve okolnosti mogle dati povoda za osnovanu sumnju u njegovu nezavisnost ili nepristranost, kako je to propisano odredbom članka 12. stavak 1. ZA. Navedena činjenica, imajući u vidu sve ranije obrazložene okolnosti slučaja, može potaknuti dvojbu o njegovoj nepristranosti, odnosno ostaviti vanjski dojam njegove pristranosti. Stajalište je i Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava da se nepristranost, u konkretnom slučaju arbitražnog, suca, može ocjenjivati sa subjektivnog ili objektivnog aspekta. Subjektivni aspekt tiče se osobnog uvjerenja suca i njegovog postupanja u konkretnom predmetu te se ta nepristranost predmnjeva dok se ne dokaže suprotno, a objektivni aspekt sudačke nepristranosti zahtijeva da se utvrdi postoje li, neovisno o ponašanju suca, provjerljiva činjenice koje mogu potaknuti dvojbu o njegovoj nepristranosti pri čemu bojazan da sudac nije nepristran treba biti objektivno opravdana. Ne postoji čvrsta podjela između subjektivne i objektivne nepristranosti jer ponašanje može potaknuti objektivne bojazni u pogledu njegove nepristranosti s gledišta vanjskog promatrača te u tom smislu dakle može biti važan i vanjski dojam koji ostavlja njegovo ponašanje ili, drugim riječima, "ne samo da se pravda mora izvršavati, mora se i vidjeti da se izvršava, jer se radi o povjerenju koje sudovi u demokratskom društvu moraju uživati u javnosti". Presudno je može li se ta sumnja smatrati objektivno opravdanom. U konkretnom slučaju pitanje objektivne nepristranosti ne može se negirati jer postoje provjerljive činjenice koje mogu potaknuti dvojbu o nepristranosti arbitra čije se izuzeće tražilo, odnosno te činjenice mogu ostaviti vanjski dojam njegove pristranosti (vidjeti Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/81/2017 od 23. siječnja 2020.). S obzirom na činjenicu da je sam arbitar potvrdio da je izradio navedenu pravnu studiju izrađenu za društvo koje je povezano s ovdje tuženikom te da o tome nije obavijestio stranke prilikom imenovanja i prilikom davanja izjave o neovisnosti i nepristranosti jer mu je "promaklo dovesti u vezu stranke u postupku s angažmanom u izradi pravne studije", a imajući u vidu sve okolnosti slučaja ranije navedene u obrazloženju, ovaj sud ocjenjuje upravo ponašanjem koje može potaknuti objektivne bojazni u pogledu njegove nepristranosti s gledišta vanjskog promatrača. S obzirom na okolnosti slučaja, arbitar čije se izuzeće tražilo bio je dužan iznijeti sve okolnosti koje bi mogle dovesti u pitanje njegovu nezavisnost i nepristranost već u trenutku kad mu se tuženik obratio radi imenovanja za arbitra te je bio dužan te okolnosti navesti i u Izjavi o nezavisnosti i nepristranosti, a što ovaj i prema svojim vlastitim navodima nije učinio, a bio ih je dužan bez odgode iznijeti strankama i nakon imenovanja jer je tijekom cijelog arbitražnog postupka postojala mogućnost zamjene njega kao člana arbitražnog vijeća čime bi se otklonila bojazan u pogledu njegove nepristranosti.
31. U odnosu na Odluku kojom se odbacuje Zahtjev za izuzeće od 22. travnja 2022. valja istaknuti da je s obzirom na sve okolnosti slučaja odbačaj tog Zahtjeva prema ocjeni ovog suda uistinu predstavljao pretjerani formalizam, kako to tužitelji i tvrde, koji se i prema stavu Europskog suda za ljudska prava mora izbjegavati ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrebljenih sredstava i cilja koji se nastoji postići, a koji pretjerani formalizam se mora izbjegavati ako bi se njime narušila poštenost postupka. Imajući u vidu sadržaj Odluke povodom Zahtjeva tužitelja za izuzećem od 4. veljače 2022. (točka 21. obrazloženja), tužitelji su uistinu mogli biti dovedeni u sumnju oko primjene Zagrebačkih pravila koje Predsjednik sudišta primjenjuje na donošenje Odluka povodom Zahtjeva za izuzeće. Naime, kako je to ranije navedeno, obrazloženje Odluke u dijelu ''Pravila postupka'', ne ulazeći u to koja se Zagrebačka pravila primjenjuju u konkretnom postupku s obzirom na vrijeme ugovaranja arbitražne klauzule, sročeno je na način da su tužitelji legitimno mogli pretpostaviti da su Zahtjev za izuzeće od 23. ožujka 2022. podnijeli u roku. Međutim, i bez obzira na navedeno, imajući u vidu povrede postupovnog javnog poretka na koje se tužitelju pozivaju te načela nezavisnosti i nepristranosti arbitražnog suda te načelo ravnopravnosti stranaka, kako prilikom konstituiranja arbitražnog suda tako i cijelog arbitražnog postupka, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta o kojima je ovaj sud ranije dao svoju ocjenu, ne postoji po testu razmjernosti opravdanost previše strogog poštivanja pravila postupka u vidu prekluzije roka za podnošenje zahtjeva i prava tužitelja na pošten postupak i omogućavanje i ostvarivanje njegovih prava u istom.
32. U okviru utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja činjenica da arbitar već pri samom imenovanju nije iznio okolnosti koje bi mogle dovesti u pitanje njegovu nezavisnost i nepristranost, kao i da je zbog tih okolnosti podnesen Zahtjev za izuzeće tog istog arbitra koji je odbačen te se o istom nije meritorno odlučivalo, ne može se isključiti mogućnost da bi za tužitelja mogao biti donesen povoljniji pravorijek da su o tim okolnostima bili obaviješteni, odnosno da je Zahtjev za izuzeće dopušten.
33. Slijedom svega iznijetoga, ovaj sud je ocijenio da postoje razlozi za poništaj predmetnog arbitražnog pravorijeka, jer su slijedom ranije obrazloženog istim povrijeđene ustavne i konvencijske norme sadržane u članku 29. stavak 1. Ustava RH i članka 6.1 EKLJP čime je povrijeđeno pravo stranaka iz odredbe članka 12. ZA (i obveza arbitra) da prilikom konstituiranja arbitražnog suda od arbitara saznaju sve okolnosti koje bi mogle dati povoda za sumnju u njezinu nepristranost, koje pravo stranaka i poštivanje odredbe članka 12. ZA je uvjet pravilnog konstituiranja nepristranog suda u smislu članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske.
34. Stoga je ocjena ovog suda da su ostvarene pretpostavke za poništaj predmetnog Pravorijeka i s osnove suprotnosti Pravorijeka s javnim poretkom Republike Hrvatske (članak 36. stavak 2. točka 2b) ZA) i s osnove (ne)pravilnosti konstituiranja arbitražnog suda (članak 36. stavak 2. točka 1e) ZA), pa je tužbeni zahtjev ocijenjen osnovanim te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude, budući da se ne može isključiti mogućnost da je navedeno utjecalo na sadržaj Pravorijeka .
35. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1., članka 155. stavak 1. i 2. i članka 164. stavak 1. i 2. ZPP-a, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 i 107/25, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list. 479., 480. i 490. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.
36. Tužitelju je tako kao potreban priznat sljedeći trošak:
- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 20.000,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 5.000,00 EUR,
- trošak sastava podneska od 6. ožujka 2023. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 20.000,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 5.000,00 EUR,
- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 12. prosinca 2023. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 20.000,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 5.000,00 EUR,
- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 11. ožujka 2024. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 20.000,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 5.000,00 EUR,
- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 17. veljače 2025. (Tbr . 9.1. Tarife) u iznosu od 20.000,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 5.000,00 EUR,
- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 331,81 EUR,
- trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 331,81 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 125.663,62 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
37. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.
38. Sud nije smatrao potrebnim posebno odlučivati o tuženikovom zahtjevu za naknadom troškova parničnog postupka budući je isti u cijelosti izgubio ovaj spor.
U Zagrebu 30. srpnja 2026.
S u d a c
Iva Karin Šipek
POUKA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.
