REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1592/2024-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Ivani Marangunić, po prijedlogu višeg sudskog savjetnika - specijalista Anje Stjepić, u pravnoj stvari tužitelja JŠK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Silvije Hraste, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Hraste & partneri d.o.o., protiv tuženika JŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mladen Smoljan, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. lipnja 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 30. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 8.201,09 EUR (osam tisuća dvjesto jedan euro i devet centi) sa zateznim kamatama od 1. ožujka 2024. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj od tuženika traži isplatu zateznih kamata na iznos od 8.201,09 EUR od 21. listopada 2021. do 29. veljače 2024.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 1.626,73 EUR (tisuću šesto dvadeset šest eura i sedamdeset tri centa) sa zateznim kamatama od 30. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 1. ožujka 2024. ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je 20. listopada 2021. s tuženikom sklopio ugovor o kupoprodaji motornog vozila kojim je (kao prodavatelj) prodao tuženiku (kao kupcu) motorno vozilo marke Porsche Panamera registracijske oznake [registarska oznaka] (broj šasije [broj šasije], zapremnina motora 2967 cm3), dok se tuženik s druge strane tužitelju obvezao isplatiti kupoprodajnu cijenu u iznosu 21.501,09 EUR (162.000,00 kn). Upućuje na to da su stranke predmetnim ugovorom u slučaju spora ugovorile mjesnu nadležnost upravo ovoga suda. Tužitelj pojašnjava da je tuženiku, odmah po sklapanju ugovora, predao posjed predmetnog vozila, kao i prometnu dozvolu, rezervni ključ i knjigu vozila te da mu je time omogućio da izvrši promjenu vlasništva vozila i upiše se u registar vlasnika motornih vozila. Tužitelj navodi da je ugovornu obvezu koju je preuzeo na temelju predmetnog ugovora ispunio u cijelosti. Navodi da tuženik pak nije u cijelosti ispunio svoju obvezu isplate kupoprodajne cijene. Upućuje na to da je tuženik isplatio tek dio ugovorenog iznosa (13.300,00 EUR), odnosno da je 17. studenog 2021. platio 7.300,00 EUR, da je 13. srpnja 2022. platio 3.808,00 EUR i da je 17. kolovoza 2022. platio 2.192,00 EUR. Ističe da je tuženik navedene uplate izvršio na račun tužitelja. Tužitelj pojašnjava da tuženik nije isplatio preostali iznos po osnovi kupoprodajne cijene te da mu je po toj osnovi dužan platiti još 8.201,09 EUR. Navodi da je tuženiku 24. ožujka 2023. uputio opomenu pred tužbu, a na što se tuženik nije očitovao, niti je ispunio svoju obvezu isplate preostalog iznosa. Stoga tužitelj traži donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti da tužitelju isplati 8.201,09 EUR sa zateznim kamatama od 21. listopada 2021. do isplate. Također, traži da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka.

2. Tuženik nije podnio odgovor na tužbu, no u ovoj pravnoj stvari nisu bile ispunjene pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe iz čl. 331.b st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP), s obzirom na to da su činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev u protivnosti s dokazima koje je tužitelj podnio. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj navodi da tuženik nije isplatio kupoprodajnu cijenu u cijelosti, dok sasvim suprotno proizlazi iz točke 3. ugovora o kupoprodaji motornog vozila (list 5 spisa). Stoga sud nije donio presudu zbog ogluhe, već je zakazao pripremno ročište i nastavio s postupkom.

3. U nastavku postupka tuženik je osporio tužbeni zahtjev, navodeći da je ugovoreni iznos tužitelju plaćen u cijelosti. Ističe da nema nikakvih obveza prema tužitelju po osnovi ugovora o kupoprodaji motornog vozila. Tuženik navodi da se tužitelju obvezao podmiriti dio troškova za leasing vozila Mercedesa S Klase, s obzirom da je tužitelj sa slovačkim društvom Mane SK s.r.o. ugovorio korištenje tog vozila. Pojašnjava da je potom tužiteljeva supruga bila pozvana podmiriti porez za korištenje tog vozila te da je takva njena obveza bila predmet upravnog postupka Ministarstva financija. Upućuje na to da je predmetno vozilo prvotno trebao koristiti tuženik, odnosno trgovačko društvo u njegovom vlasništvu te da je iz tog razloga tuženik izvršio tužitelju uplate iznosa navedenih u tužbi.

4. Sud je tijekom postupka izveo dokaz čitanjem ugovora o kupoprodaji motornog vozila (list 5 spisa), uvjerenja o vlasništvu vozila (list 6-8 spisa), pregleda izvršenih uplata (list 9-11, 15-17 spisa), opomene pred tužbu (list 12 spisa), podneska iz upravnog postupka (list 44-46 spisa) te je izveo dokaz saslušanjem stranaka (list 50- 53 spisa) i svjedoka GŠ (list 58-59 spisa).

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu dijela kupoprodajne cijene po osnovi ugovora o kupoprodaji motornog vozila, s obzirom na to da tužitelj navodi da mu tuženik istu nije u cijelosti isplatio.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj predao tuženiku posjed automobila koji je predmet ugovora o kupoprodaji motornog vozila, ali sporno je da li je tuženik ispunio svoju obvezu preuzetu tim istim ugovorom. Također, sporan je i tijek zateznih kamata.

8. Iz ugovora o kupoprodaji motornog vozila od 20. listopada 2021. (list 5 spisa; dalje: ugovor o kupoprodaji) proizlazi da se tužitelj obvezao tuženiku prodati motorno vozilo marke Porsche Panamera registracijske oznake [registarska oznaka] (broj šasije [broj šasije]), a da mu se tuženik obvezao zauzvrat po osnovi kupoprodajne cijene isplatiti 162.000,00 kn. Također, iz ugovora proizlazi da je kupac (tuženik) prodavatelju (tužitelju) u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu, da je kupac pregledao vozilo te da nema nikakvih prigovora glede kvalitete vozila i prodajne cijene, da je u posjed vozila stupio odmah po sklapanju ugovora te da je prodavatelj predao kupcu prometnu dozvolu, rezervni ključ i knjigu vozila.

9. Nadalje, iz uvjerenja o vlasništvu vozila (list 6-8 spisa) proizlazi da je tužitelj bio vlasnik vozila do 27. listopada 2021., nakon čega je vlasnik predmetnog vozila postao tuženik.

10. Iz prikaza uplata (list 9-11, 15-17 spisa) proizlazi da je tuženik na račun tužitelja izvršio nekoliko uplata i to 17. studenog 2021. iznos od 7.300,00 EUR, 13. srpnja 2022. iznos od 3.808,00 EUR i 17. kolovoza 2022. iznos od 2.192,00 EUR.

11. Radi utvrđenja relevantnih činjenica, odnosno da li je tuženik postupio sukladno ugovoru o kupoprodaji, odnosno izvršio svoju obvezu, sud je izveo dokaz saslušanjem stranaka i svjedoka GŠ.

12. Iz iskaza tužitelja (list 50-51 spisa) proizlazi da je predmetni ugovor sastavio njegov poznanik i suradnik g. GŠ, kojeg je upoznao za Božić 2020. Pojasnio je da ga je spomenuti upoznao s tuženikom, a da su tuženik i g. GŠ bili u prijateljskom ili partnerskom odnosu. Iskazao je da se s g. GŠ viđao gotovo svaki dan, jer su surađivali na istim projektima, a da se zajedno s g. GŠ i tuženikom povremeno znao sastati te da je smatrao da su u dobrom prijateljskom odnosu pa je mislio da niti oko ugovora ne bi trebalo biti problema. Pojasnio je da je tuženiku pomagao oko pretraga i liječenja i to, kako njemu, tako i njegovoj kćeri, a da je on sam u ljeto 2021. čak i boravio u tuženikovom hotelu na [adresa].

12.1. Tužitelj je u svom iskazu pojasnio da je g. GŠ želio kupiti Porsche pa da mu se on oko toga i obratio. Iskazao je da su dogovorili nominalnu nižu cijenu jer da taj auto danas vrijedi oko 40.000,00 EUR. Pojasnio je da su usmeno bili dogovorili veću cijenu za auto (41.000,00 EUR), no da je stavljanje manje cijene u ugovor bila zamisao tuženika i g. GŠ s namjerom da plate manji porez, a da je dogovoreno da će mu kupoprodajna cijena biti plaćena odmah. Tužitelj je nadalje pojasnio da su se radi dogovora i potpisa ugovora našli u restoranu na Kajzerici (tužitelj i njegova supruga te tuženik i g. GŠ), naveo je da je ugovor, prema njegovom sjećanju, potpisan u rujnu, no da je automobil predao tuženiku i g. GŠ malo ranije - tijekom srpnja ili kolovoza. Iskazao je da je postupio na ranije opisani način jer je imao (i pokazao) određeno povjerenje prema tuženiku i g. GŠ. Naveo je da je ugovor prije potpisivanja pročitao i to na brzaka "s nogu" da vidi da li je u njemu sve onako kako su se dogovorili. Iskazao je da je ugovor sadržao odredbu da je cijena plaćena u cijelosti jer je imao povjerenja u tuženika i g. GŠ, odnosno da je vjerovao da će isplatiti kupoprodajnu cijenu kako su se usmeno dogovorili. Iskazao je da su mu tuženik i g. GŠ objasnili da se vozilo treba prenijeti zbog mjesta prebivališta kupca na [adresa], jer stanovnici [adresa] plaćaju manji trošak na vozila, odnosno troškove trajekta kada se s [adresa] ide na kopno i obrnuto . Ukazuje da je zbog toga u ugovor i trebalo unijeti da je kupoprodajna cijena plaćena, a ugovor što prije potpisati.

12.2. Tužitelj je iskazao da je dio kupoprodajne cijene isplaćen nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora. Iskazao je da je s tuženikom i g. GŠ redovito komunicirao oko uplata iznosa, da su isti tužitelja redovno obavještavali kada bi uplatili koji iznos, slali mu poruke, no da su nakon nekog vremena plaćanja prestala, nakon čega je tužitelj tuženika i g. GŠ pozivao na plaćanje porukama, telefonskim putem i na sastancima. Tužitelj je iskazao da, osim tri uplate na račun, nije dobio nikakve novce od tuženika po osnovi kupoprodajne cijene.

12.3. Tužitelj je u svom iskazu pojasnio da nije bio ni u kakvom drugom poslovnom odnosu s tuženikom, odnosno da osim kupnje auta nisu imali nikakve obveze jedno prema drugom. Tužitelj je iskazao da je u trenutku sklapanja ugovora imao drugo vozilo (Mercedes) koje i danas vozi, a da je isto u njegovom vlasništvu od 2018., a da je prije godinu dana vlasništvo vozila prebacio na svoju suprugu. Negirao je da bi s tuženicom u ljeto 2021. raspravljao o bilo kakvom leasingu ili o bilo kakvom drugom vozilu osim onoga koji je bio predmet ugovora. Pojasnio je da je koristio i Mercedes S klase po osnovi leasinga od društva Mane SK, no da je ugovor o korištenju sklopio on, da ga je on koristio te plaćao sve troškove tog korištenja, a da ga je u konačnici i vratio u Slovačku.

13. Iz iskaza tuženika (list 52-53 spisa) pak proizlazi da je tužitelja upoznao 2021. u svom hotelu, kojeg je direktor i vlasnik. Tuženik je iskazao da je tužitelj bio u njegovom hotelu sa svojom obitelji tijekom srpnja 2021., da mu je tužitelj pomagao s pregledima i s liječenjem, a da su bili u dobrim odnosima.

13.1. Tuženik je pojasnio da je u to vrijeme u hotelu bila radna skupina slovačkog društva, a da je tamo bio i tužitelj te g. GŠ s kojim je u to vrijeme bio u partnerskim odnosima. Pojasnio je da su pri dolasku J sa sobom dovezli tri Mercedesa S klase, od kojih je za jednog razmatrao da ga i sam uzme. Navodi da je jedan od spomenutih automobila i doista neko vrijeme bio u njegovom posjedu. Iskazao je da mu nije odmah bilo jasno koji troškovi će nastati po osnovi korištenja tog automobila, a da mu je sve to skupa bilo previše, a što je i sam rekao g. GŠ. Pojasnio je da je u tom trenutku saznao da je tužitelj zainteresiran za njegov Mercedes, a da prodaje svoj auto. Navodi da je u Mercedes koji je bio u njegovom posjedu uložio neke novce po osnovi inicijalnih avansa pa da ga se nije htio samo riješiti pa da je prihvatio da kupi automobil tužitelja. Pojasnio je da je u tom odnosu posredovao g. GŠ, a što je bilo potrebno jer je sam tuženik kao hotelijer tijekom ljetne sezone isključivo na [adresa].

13.2. Tuženik je pojasnio da mu je predmetni Porsche bio predan u lipnju, a da je on tužitelju predao Mercedes. Istaknuo je da je dogovor između njega i tužitelja bio da tuženik kupi Porsche, a da je kao kupoprodajna cijena bila naveden iznos od 162.000,00 kn, a koju vrijednost vozila tuženik nije propitkivao. Nadalje je iskazao da je dogovor bio da tužitelj preuzme Mercedes S klase, odnosno da tuženik tužitelju plati za Porsche 162.000,00 kn, a da tužitelj od tuženika preuzme Mercedes.

13.3. Pojasnio je da je platio po osnovi leasinga već ranije tijekom travnja 11.000,00 EUR. Naveo je da se obvezao eventualne obveze iz leasinga za Mercedes, po saznanju za njih, platiti tužitelju, a da je kasnije vršio tužitelju uplate po osnovi obveza prema G, a kako bi onda to tužitelj mogao platiti. Ističe da se u konačnici radilo o iznosu od otprilike 13.000,00 ili 13.300,00 EUR te da je isto tužitelju isplatio po osnovi troškova koji bi mogli proizaći u postupku promjene tablica u hrvatske tablice. Pojasnio je da je o činjenici nastanka i visine troškova saznala od g. O, predstavnika slovačkog društva i to krajem kolovoza ili početkom rujna.

13.4. Nadalje, tuženik je iskazao da je kupoprodajnu cijenu za Porsche platio u cijelosti, da se s tužiteljem našao u listopadu 2021. na Kajzerici i da mu je tada u cijelosti iznos kupoprodajne cijene predao u gotovini, a da su u tom trenutku bili prisutni (uz tužitelja i tuženika) tužiteljeva supruga i g. GŠ. Iskazao je da je spomenuti iznos u gotovini platio iz osobnih prihoda, da su se njegove financijske prilike u tom trenutku bile promijenile na bolje jer je bio kraj sezone, a da je pritom imao i nešto ušteđevine.

13.5. Tuženik je iskazao da ga je tužitelj pozivao na isplatu utuženog iznosa i to porukama putem aplikacije Whats App, a da ga je njegova supruga na društvenim mrežama čak i prozvala zbog neplaćanja.

14. Sud je izveo i dokaz saslušanjem svjedoka GŠ (list 58-59 spisa), koji je odmah na početku svog iskaza, u kontekstu prisjećanja, uputio na to da je od sklapanja ugovora prošlo dosta vremena. Iz njegovog iskaza proizlazi da je s tuženikom bio u to vrijeme u partnerskom odnosu, da je njihov odnos najprije bio privatni, a onda kasnije i poslovni. Iskazao je da je kasnije odnos s tuženikom prekinuo i da više nisu u kontaktu, a da je od prekida odnosa, koji je bio uvjetovan razlozima poslovne prirode, prošlo sigurno dvije godine. Iskazao je da tuženik njemu i trećim osobama duguje novac. Pojasnio je da više nije u kontaktu niti s tužiteljem.

14.1. Svjedok je pojasnio da se tuženiku jako svidio tužiteljev auto pa da ga je htio kupiti, da se radilo o cijeni u iznosu od 38.000,00 EUR, a da je to zapravo bio manji iznos od onog realnog u to doba. Pojasnio je da je predmetnim ugovorom ugovoren manji iznos cijene i to isključivo da iznos poreza bude manji. Svjedok je naveo da je tuženiku za kupnju tog auta predao, odnosno osigurao iznos od 20.000,00 EUR, da je novce predao bez ikakvih uvjeta, a da je u to vrijeme dosta financirano njegove poduhvate, s obzirom na njihovu vezu. Svjedok je naveo da nema saznanja što se dalje događalo s tim novcem, odnosno da li ga je tuženik predao tužitelju za taj auto ili ne. Istaknuo je da se ne sjeća da li je bio prisutan kada su tužitelj i tuženik potpisivali ugovor, no da je bio svakako prisutan kada su dogovarali cijenu i uvjete, a da se sjeća da su dogovorili da će se cijena platiti u dva obroka. Iskazao je da se ne sjeća točno okolnosti toga dogovora, odnosno kada i gdje se to dogodilo, s obzirom na to da se s tužiteljem i tuženikom družio prilikom izlaska na ručkove ili večere, barem jednom tjedno u tom periodu. Iskazao je da nema saznanja o tome da li su stranke bilo što drugo dogovarale vezano uz tu transakciju, neke druge uvjete ili nešto slično. Pojasnio je da nije sudjelovao prilikom sastavljanja teksta ugovora, niti mu je poznat njegov sadržaj. Svjedok je naveo da nema saznanja o tome da bi tuženik predao tužitelju ikakav novac za kupoprodaju automobila, odnosno da nije bio prisutan ikakvoj takvoj transakciji.

14.2. Svjedok je iskazao da, po njegovom saznanju, tužitelj i tuženik nisu bili ni u kakvom poslovnom odnosu u pogledu nekog stranog automobila u najmu. Iskazao je da se sjeća da je Mercedes u leasingu slovačke firme koristila hrvatska firma SE Contraction u vlasništvu L, no da mu nije poznato da bi tužitelj uopće koristio taj automobil.

14.3. Sud je iskaz naprijed navedenog svjedoka prihvatio kao istinit jer je isti iskazivao logično i uvjerljivo. U tom smislu treba reći da je sud stava da spomenuti svjedok sasvim sigurno nije osobno zainteresiran za uspjeh bilo koje od stranaka u ovom postupku jer je iskazao da, iako je sa strankama prethodno bio u dobrim odnosima, s istima više ne kontaktira.

15. Analizirajući i međusobno povezujući iskaze stranaka s ostalim izvedenim dokazima, sud prihvaća iskaz tužitelja u dijelu u kojem je isti iskazao da mu tuženik nije isplatio kupoprodajnu cijenu u cijelosti.

15.1. Naime, tužitelj je tijekom svog iskaza upućivao na to da je s tuženikom bio u dobrim odnosima te da je u odnosu na istoga stekao dojam da mu može vjerovati. Istinitost činjenice da su tužitelj i tuženik doista bili u dobrim odnosima proizlazi i iz iskaza tuženika i svjedoka, a koji su iskazali da su se u razdoblju do sklapanja ugovora međusobno družili s tužiteljem. Također, tužiteljeva sklonost pomagati tuženiku proizlazi i iz činjenice da mu je pomagao oko pregleda i liječenja, a što su u svome iskazu potvrdile obje stranke. Sasvim je logično i životno da bi stoga tužitelj, imajući na umu dobar međuodnos stranaka i njegovu sklonost pomagati tuženiku, posjed predmetnog vozila predao tuženiku i prije same isplate kupoprodajne cijene.

15.2. Nadalje, iz dokumentacije koja se nalazi u spisu (predmetni ugovor, uvjerenje o vlasništvu vozila) vidljivo je da tuženica ima prijavljeno prebivalište u [adresa] na otoku [adresa], a što je uostalom i potvrdila tijekom davanja iskaza na ročištu održanom 4. ožujka 2026. Iskaz tužitelja u dijelu u kojem je isti iskazivao o tome da je razlog prijenosa vozila s tužitelja na tuženika (pa stoga i sklapanje ugovora s odredbom da je cijena u cijelosti plaćena) bio plaćanje manjeg iznosa po osnovi troškova trajekta potvrđuje i čl. 30. st. 1. Zakona o otocima ("Narodne novine" broj 116/18, 73/20, 70/21), a koja odredba propisuje da otočani imaju pravo na povlašteni javni pomorski prijevoz na svim linijama s obvezom javne usluge koje povezuju otoke s kopnom i otoke međusobno i na povlašteni javni pomorski prijevoz svojih vozila u skladu s posebnim propisima, kao i čl. 47. st. 1. Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu ("Narodne novine" broj 33/06, 38/09, 87/09, 18/11, 80/13, 56/16, 121/19) koji propisuje da povlašteni prijevoz obuhvaća prijevoz s popustom putnika i vozila i besplatni prijevoz, a koji propisi su bili na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora. Iz naprijed navedenih odredbi proizlazi da je preduvjet ostvarenja povlaštenog prijevoza da osoba koja takvo pravo ostvaruje bude vlasnik vozila. Stoga je logično da bi prijenos vlasništva vozila s tužitelja na tuženika, u što kraćem periodu od trenutka predaje vozila u posjed tuženiku, bilo u interesu tuženika, a kako bi, kao stanovnik otoka, mogao ostvariti naprijed navedenu povlasticu. Kako bi se naprijed navedeno ostvarilo, logično je da bi stranke u ugovor unijele odredbu u kojoj je sadržano da je kupoprodajna cijena plaćena, kako bi se ugovor mogao realizirati, odnosno kako bi se vozilo moglo prepisati na tuženika, što je u konačnici i učinjeno 27. listopada 2021. (list 8 spisa) i to samo sedam dana nakon potpisivanja ugovora.

15.3. Slijedom navedenog, logično je i da bi stranke način i dinamiku isplate kupoprodajne cijene dogovorili usmenim putem, mimo samog ugovora , imajući u vidu prethodno razdoblje tijekom kojeg su stekli međusobno povjerenje, no i uzimajući u obzir sklonost tužitelja pomagati tuženiku. Isto tako, logično je i da bi tužitelj iz istog razloga pristao na to da mu se kupoprodajna cijena isplati nešto kasnije od onoga što je prvotno bilo dogovoreno i uneseno u ugovor.

15.4. Iako je tužitelj iskazivao da je tekst ugovora sastavio svjedok GŠ, treba reći da iz njegovog iskaza proizlazi da mu je podnesen već gotov tekst ugovora koji je valjalo samo pročitati i provjeriti da li je isti u skladu s ranijim usmenim dogovorom stranaka pa nije niti za očekivati da tužitelj ima točna saznanja o tome tko je sastavio tekst ugovora, odnosno da bi svoje uvjerenje temeljio na neposrednom saznanju o naprijed navedenome, u smislu da bi bio prisutan u trenutku sastavljanja teksta predmetnog ugovora.

15.5. S druge strane, sud nije prihvatio iskaz tuženika u dijelu u kojem je isti iskazao da bi tužitelju predao novac po osnovi kupoprodajne cijene u gotovini. U prvom redu treba reći da iskaz tuženika u tom dijelu nije u skladu s iskazom svjedoka, a koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao istinit. Iako je tuženik iskazao da je svjedok bio prisutan u trenutku predaje novaca, svjedok je isto izričito opovrgnuo. Iako u obzir treba uzeti da je od sklapanja ugovora pa do davanja iskaza svjedoka proteklo skoro pet godina, što bi moglo utjecati na prisjećanje svjedoka (na koju okolnost je i sam svjedok uputio na samom početku svog iskaza), s obzirom da se radi o većoj svoti novaca, nije logično da bi svjedok takvu navodnu transakciju u većem iznosu, koja je izvršena u gotovini, zaboravio.

15.6. Isto tako sud nalazi neživotnim da bi tuženik iznos cjelokupne kupoprodajne cijene od 21.501,09 EUR predao tužitelju u gotovini, pogotovo uzevši u obzir da je tuženik u razdoblju neposredno nakon sklapanja ugovora vršio uplate na račun tužitelja i to u pojedinačnim iznosima koji su manji od same kupoprodajne cijene, a što je vidljivo iz potvrda koje se nalaze u spisu. Tuženik pak tijekom svog iskaza nije dao logičan razlog zašto bi, unatoč naprijed navedenome, izabrao upravo takav način isplate tužitelju, umjesto da sporni iznos u većem iznosu uplati na njegov račun.

15.7. Tuženik je iskazivao da se predmetne uplate na tužiteljev račun odnose na troškove koje je tužitelj imao po osnovi leasinga, odnosno zbog promjene stranih pločica u one hrvatske. Iz iskaza tuženika ne proizlazi da je o takvim troškovima saznao od tužitelja, odnosno da bi ga isti uopće pozivao da isplati ikakav iznos da se takvi troškovi namire, već iz iskaza tuženika proizlazi da je o nastalim troškovima i iznosu istih saznao od trećih osoba. Nelogično je da bi tuženik vršio isplate samoinicijativno na račun tužitelja, potaknut informacijama koje je dobio od trećih, a da pritom tužitelj plaćanje takvih troškova od tuženika nije tražio.

15.8. Puno je logičnije i životnije da se navedene uplate odnose na isplatu dijela kupoprodajne cijene, koju se tuženik obvezao platiti ugovorom o kupoprodaji, a na naknadnu isplatu koje je tužitelj pristao ponukan povjerenjem koje je imao prema tuženiku.

15.9. Stoga na temelju iskaza tužitelja, koji je ovaj sud prihvatio kao istinit, ali i prikaza uplata koje se nalaze u spisu, sud nalazi utvrđenim da tuženik nije isplatio tužitelju kupoprodajnu cijenu na temelju ugovora o kupoprodaji u cijelosti.

16. Sud nije, po prijedlogu tuženika, izvršio uvid u upravni spis Ministarstva financija klasa UP7I-415-02/21-18/815, a niti je traženo očitovanje od slovačkog društva Mane SK s.r.o. Navedeno je tuženik predlagao na okolnost da je tužitelj koristio treće vozilo, no takva okolnost uopće nije odlučna za odluku u ovom postupku. Ono što je odlučno jest činjenica da li je ugovor sklopljen te da li je ili nije tuženik postupio sukladno preuzetoj obvezi isplate kupoprodajne cijene, a koje okolnosti su prethodno i utvrđene. Mišljenje je ovoga suda da bi izvođenje navedenih dokaza, na okolnost da je tužitelj koristio treći automobil, bilo protivno načelu ekonomičnosti parničnog postupka.

17. S obzirom da su stranke ugovorile kupoprodajnu cijenu u iznosu 21.501,09 EUR, a da iz prikaza uplata proizlazi da je tuženik tužitelju platio 13.300,00 EUR (točka 10. obrazloženja), tuženik je dužan tužitelju na temelju čl. 376. st. 1. ZOO-a isplatiti daljnji iznos od 8.201,09 EUR. Stoga je sud tužbeni zahtjev u tom dijelu prihvatio te je odlučeno kao u dijelu točke I. izreke ove presude.

18. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi stranke (usmeno) ugovorile rok za plaćanje kupoprodajne cijene u smislu čl. 183. st. 1. ZOO-a. Stoga je tuženik, koji je nesumnjivo u zakašnjenju s ispunjenjem svoje obveze prema tužitelju, dužan platiti tužitelju i zatezne kamate i to od kad ga je tužitelj pozvao da takvu svoju obvezu ispuni sukladno čl. 183. st. 2. ZOO-a. Iako tužitelj upućuje na to da je tuženika već ranije pozivao na isplatu razlike (a što je potvrdio i tuženik u svom iskazu), na temelju izvedenih dokaza nije moguće utvrditi kad bi to točno bilo. Nadalje, čitanjem dopisa od 24. ožujka 2023. sud je utvrdio da je istim tužitelj pozvao tuženika isplatiti utuženi iznos, no nije dostavljen dokaz tome da je tuženik spomenuti dopis doista i primio . Slijedom navedenog, tužitelj prema ocjeni ovoga suda ima pravo na isplatu zateznih kamata od dana podnošenja ove tužbe (od 1. ožujka 2024.) do isplate. Stoga je o tijeku zateznih kamata odlučeno kao u dijelu točke I. te kao u točki II. izreke ove presude. Odluka o stopi donesena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a.

19. Odluka o parničnim troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) te Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23; dalje: Uredba), a donesena je u skladu s vrijednosti predmeta spora i troškovnicima stranaka (list 61-62 spisa).

19.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 12. svibnja 2025. u visini 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), zatim trošak zastupanja na četiri ročišta (održana 28. travnja 2025., 3. rujna 2025., 4. ožujka 2026. i 18. lipnja 2026.) u visini 100 bodova za svako i za ročište održano 26. veljače 2025. u visini 25 bodova (Tbr. 9/5 Tarife). Dakle, tužitelju je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u visini od ukupno 625 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. u vezi s Tbr. 52/3 Tarife) te uvećano za 25% po osnovi PDV-a (Tbr. 46. Tarife) iznosi 1.562,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u zatraženom iznosu od 64,23 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe). Dakle, tužitelju su u ovoj parnici nastali troškovi u ukupnom iznosu 1.626,73 EUR. Prihvaćen je i zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na odmjerene troškove od dana donošenja presude do isplate (list 3 spisa) na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a.

19.2. Tuženikov je zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen.

19.3. Stoga je o troškovima postupka odlučeno kao u točki III. i IV. izreke ove presude.

U Zagrebu 30. srpnja 2026.

Sudac:

Ivana Marangunić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u roku od petnaest dana od dana primitka ove presude, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku