REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Franjevačke stube 2
52000 Pazin
P 853/2022-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu po sucu mr. sc. Emanuelu Radoloviću u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužitelj KD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg kao punomoćnik zastupa odvjetnik Igor Vretenar, Sv. Katarine 16, Labin, i tuženik Privredna banka Zagreb d. d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg kao punomoćnici zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d. o. o., Domagojeva 18, Zagreb, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 15. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika UD, **.**.2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 2.521,62 eura (dvije tisuće petsto dvadeset jedan euro i šezdeset dva centa) sa zateznim kamatama koje teku:
– na iznos 1,68 eura od 1. studenog 2009. do isplate,
– na iznos 9,01 eura od 1. prosinca 2009. do isplate,
– na iznos 10,98 eura od 1. siječnja 2010. do isplate,
– na iznos 14,15 eura od 1. veljače 2010. do isplate,
– na iznos 13,33 eura od 1. ožujka 2010. do isplate,
– na iznos 17,42 eura od 1. travnja 2010. do isplate,
– na iznos 16,52 eura od 1. svibnja 2010. do isplate,
– na iznos 18,39 eura od 1. lipnja 2010. do isplate,
– na iznos 30,78 eura od 1. srpnja 2010. do isplate,
– na iznos 28,13 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,
– na iznos 35,27 eura od 1. rujna 2010. do isplate,
– na iznos 32,97 eura od 1. listopada 2010. do isplate,
– na iznos 28,11 eura od 1. studenog 2010. do isplate,
– na iznos 37,51 euro od 1. prosinca 2010. do isplate,
– na iznos 49,22 eura od 1. siječnja 2011. do isplate,
– na iznos 41,15 eura od 1. veljače 2011. do isplate,
– na iznos 44,08 eura od 1. ožujka 2011. do isplate,
– na iznos 40,14 eura od 1. travnja 2011. do isplate,
– na iznos 40,74 eura od 1. svibnja 2011. do isplate,
– na iznos 56,38 eura od 1. lipnja 2011. do isplate,
– na iznos 57,43 eura od 1. srpnja 2011. do isplate,
– na iznos 70,93 eura od 1. kolovoza 2011. do isplate,
– na iznos 64,38 eura od 1. rujna 2011. do isplate,
– na iznos 57,17 eura od 1. listopada 2011. do isplate,
– na iznos 56,27 eura od 1. studenog 2011. do isplate,
– na iznos 55,63 eura od 1. prosinca 2011. do isplate,
– na iznos 58,80 eura od 1. siječnja 2012. do isplate,
– na iznos 62,13 eura od 1. veljače 2012. do isplate,
– na iznos 62,39 eura od 1. ožujka 2012. do isplate,
– na iznos 60,15 eura od 1. travnja 2012. do isplate,
– na iznos 61,26 eura od 1. svibnja 2012. do isplate,
– na iznos 62,30 eura od 1. lipnja 2012. do isplate,
– na iznos 60,64 eura od 1. srpnja 2012. do isplate,
– na iznos 61,20 eura od 1. kolovoza 2012. do isplate,
– na iznos 60,26 eura od 1. rujna 2012. do isplate,
– na iznos 57,89 eura od 1. listopada 2012. do isplate,
– na iznos 60,40 eura od 1. studenog 2012. do isplate,
– na iznos 61,78 eura od 1. prosinca 2012. do isplate,
– na iznos 61,30 eura od 1. siječnja 2013. do isplate,
– na iznos 55,93 eura od 1. veljače 2013. do isplate,
– na iznos 60,50 eura od 1. ožujka 2013. do isplate,
– na iznos 60,72 eura od 1. travnja 2013. do isplate,
– na iznos 58,80 eura od 1. svibnja 2013. do isplate,
– na iznos 53,68 eura od 1. lipnja 2013. do isplate,
– na iznos 53,54 eura od 2. srpnja 2013. do isplate,
– na iznos 54,64 eura od 1. kolovoza 2013. do isplate,
– na iznos 56,72 eura od 1. rujna 2013. do isplate,
– na iznos 59,88 eura od 1. listopada 2013. do isplate,
– na iznos 58,25 eura od 1. studenog 2013. do isplate,
– na iznos 59,19 eura od 1. prosinca 2013. do isplate,
– na iznos 59,92 eura od 22. prosinca 2013. do isplate,
i to do 31. prosinca 2007. po stopi 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi 8,14 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2016. po stopi 8,05 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2016. po stopi 7,88 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2017. po stopi 7,68 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. po stopi 7,41 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. po stopi 7,09 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2018. po stopi 6,82 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2019. po stopi 6,3 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. po stopi 6,11 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2021. po stopi 5,75 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2021. po stopi 5,61 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2022. po stopi 5,49 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2022. po stopi 5,31 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2023. po stopi 5,5 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2023. po stopi 7 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. po stopi 7,5 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2024. po stopi 7,25 % godišnje, od 1. siječnja do 30 lipnja 2025. po stopi 6,15 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2025. po stopi 5,15 % godišnje , od 1. siječnja do 30. lipnja 2026. po stopi 5,15 % godišnje te od 1. srpnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.
II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj zatražio od tuženika isplatu 92,20 eura (devedeset dva eura i dvadeset centa).
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom 1.650,00 eura (tisuću šesto pedeset eura) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. srpnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena u roku 15 dana.
IV. U preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka se odbija.
V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. 1. Tužitelj je 28. studenog 2022. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate 18.286,12 kuna sa zateznim kamatama od 6. prosinca 2006. do isplate.
1. 2. U tužbi je naveo da je s tuženikom 5. prosinca 2006. sklopio ugovor o kreditu br. 9012142478. Tim ugovorom mu je odobren kredit za kupnju vozila u iznosu 18.625,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama obračunatog po srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan korištenja. Određeno je da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.
1. 3. Ugovor o kreditu sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz tečaj švicarskog franka. Riječ je o ugovoru kojeg je sklopila fizička osoba za kupnju vozila u privatne svrhe, dakle o potrošačkom ugovoru. U vrijeme sklapanja ugovora tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjena tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Sve to proizlazi iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017 -10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. Sve to potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju posl. br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. U skladu s navedenim tužitelj je predložio da sud odluči o ništetnosti ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu kao o prethodnom pitanju.
1. 4. Tužitelj je zatražio povrat cjelokupnog iznosa stečenog bez osnove od strane tuženika, kao i isplatu zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa bez osnove pa do isplate. On je uplatio po predmetnoj partiji kredita uplatio je 127.478,44 kuna, a prema početnom tečaju 4,619633 kuna za jedan CHF trebao je platiti 109.192,32 kune.
2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev po osnovi i visini te je istaknuo prigovor zastare. Tužba nije podobna za raspravljanje jer ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF. U odnosu na pravnu osnovu tužbe i pozivanje tužitelja na presude iz kolektivnog spora tuženik je naveo da se pravne i fizičke osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da u konkretnom slučaju nije riječ o parnici radi naknade štete, već o parnici radi stjecanja bez osnove (isplate), pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz kolektivnog spora pravno je irelevantno. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se je sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Valutna klauzula je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te je od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije. Isti ugovor mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatska posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. jer pogrešno tumači da se primjenjuje i na kratkoročni kredit koji više nije na snazi te da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivom tečaju i da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena.
2. 2. U pogledu prigovora zastare tuženik je u podnesku od 21. studenog 2023. istaknuo kako prema niti jednom propisu podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru za konkretno potraživanje. Zastara se prekida radnjom vjerovnika poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje njegove konkretne individualne tražbine. Zastarni rok počinje teći od dana kada je nastupila svaka pojedina isplata i završava istekom pet godina nakon toga.
3. 1. Tužitelj je nakon financijskog vještačenja u podnesku od 10. lipnja 2024. tužitelj je zatražio isplatu 2.613,82 eura sa zateznim kamatama koje teku:
– na iznos 1,68 eura od 1. studenog 2009. do isplate,
– na iznos 9,01 eura od 1. prosinca 2009. do isplate,
– na iznos 10,98 eura od 1. siječnja 2010. do isplate,
– na iznos 14,15 eura od 1. veljače 2010. do isplate,
– na iznos 13,33 eura od 1. ožujka 2010. do isplate,
– na iznos 17,42 eura od 1. travnja 2010. do isplate,
– na iznos 16,52 eura od 1. svibnja 2010. do isplate,
– na iznos 18,39 eura od 1. lipnja 2010. do isplate,
– na iznos 30,78 eura od 1. srpnja 2010. do isplate,
– na iznos 28,13 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,
– na iznos 35,27 eura od 1. rujna 2010. do isplate,
– na iznos 32,97 eura od 1. listopada 2010. do isplate,
– na iznos 28,11 eura od 1. studenog 2010. do isplate,
– na iznos 37,51 euro od 1. prosinca 2010. do isplate,
– na iznos 49,22 eura od 1. siječnja 2011. do isplate,
– na iznos 41,15 eura od 1. veljače 2011. do isplate,
– na iznos 44,08 eura od 1. ožujka 2011. do isplate,
– na iznos 40,14 eura od 1. travnja 2011. do isplate,
– na iznos 40,74 eura od 1. svibnja 2011. do isplate,
– na iznos 56,38 eura od 1. lipnja 2011. do isplate,
– na iznos 57,43 eura od 1. srpnja 2011. do isplate,
– na iznos 70,93 eura od 1. kolovoza 2011. do isplate,
– na iznos 64,38 eura od 1. rujna 2011. do isplate,
– na iznos 57,17 eura od 1. listopada 2011. do isplate,
– na iznos 56,27 eura od 1. studenog 2011. do isplate,
– na iznos 55,63 eura od 1. prosinca 2011. do isplate,
– na iznos 58,80 eura od 1. siječnja 2012. do isplate,
– na iznos 62,13 eura od 1. veljače 2012. do isplate,
– na iznos 62,39 eura od 1. ožujka 2012. do isplate,
– na iznos 60,15 eura od 1. travnja 2012. do isplate,
– na iznos 61,26 eura od 1. svibnja 2012. do isplate,
– na iznos 62,30 eura od 1. lipnja 2012. do isplate,
– na iznos 60,64 eura od 1. srpnja 2012. do isplate,
– na iznos 61,20 eura od 1. kolovoza 2012. do isplate,
– na iznos 60,26 eura od 1. rujna 2012. do isplate,
– na iznos 57,89 eura od 1. listopada 2012. do isplate,
– na iznos 60,40 eura od 1. studenog 2012. do isplate,
– na iznos 61,78 eura od 1. prosinca 2012. do isplate,
– na iznos 61,30 eura od 1. siječnja 2013. do isplate,
– na iznos 55,93 eura od 1. veljače 2013. do isplate,
– na iznos 60,50 eura od 1. ožujka 2013. do isplate,
– na iznos 60,72 eura od 1. travnja 2013. do isplate,
– na iznos 58,80 eura od 1. svibnja 2013. do isplate,
– na iznos 53,68 eura od 1. lipnja 2013. do isplate,
– na iznos 53,54 eura od 2. srpnja 2013. do isplate,
– na iznos 54,64 eura od 1. kolovoza 2013. do isplate,
– na iznos 56,72 eura od 1. rujna 2013. do isplate,
– na iznos 59,88 eura od 1. listopada 2013. do isplate,
– na iznos 58,25 eura od 1. studenog 2013. do isplate,
– na iznos 59,19 eura od 1. prosinca 2013. do isplate,
– na iznos 59,92 eura od 22. prosinca 2013. do isplate.
3. 2. U podnesku od 25. lipnja 2024. tuženik se je usprotivio povišenju tužbenog zahtjeva.
3. 3. Sud je na osnovi čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025., nadalje ZPP) dopustio preinaku tužbe iz podneska od 10. lipnja 2024. iz razloga što je to svrsishodno za konačno rješenje spornog odnosa između stranaka.
4. U dokaznom postupku pročitani su: otplatna tablica (138., 139.), ugovor o kreditu od 5. prosinca 2006. (141.–145.), plan otplate (148., 149.), nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš (181. –211.) i zapisnik ovog suda od 3. srpnja 2025. s iskazom tužitelja (232.–235.).
5. Tužbeni zahtjev je u pretežnom dijelu osnovan.
6. Tuženik, kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, su 5. prosinca 2006. sklopili ugovor o kreditu br. 9012142478 kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju vozila u iznosu 18.625,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (čl. 1. i 2. ugovora). Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Zorana Vrsalovića 5. prosinca 2006. pod posl. br. OU-423/2006. Prema čl. 4. ugovora stranke su ugovorile redovnu kamatu u iznosu 4,99 % godišnje s tim da je ona promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. U čl. 5. ugovora određeno je da će se tužitelju na dospjele, nepodmirene obveze obračunavati i naplaćivati zatezne kamate koje su promjenjive. Te kamate obračunavaju se u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja kamate. Prema čl. 6. ugovora rok otplate kredita je 84 mjeseci te se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Stranke nisu sklopile dodatak predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno nije provedena konverzija.
7. Sporna su pitanja u vezi osnove i visine, kao i nastupa zastare tužiteljevog novčanog potraživanja.
8. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
9. U čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim tom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
11. Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene na temelju čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014.) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štite udruge za zaštitu potrošača koji su podnijeli tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz ovih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnih planova sastavljenih u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
12. Međutim, u tom kolektivnom sporu nije raspravljeno o tome je li u svakom pojedinačnom slučaju tuženik obavijestio potrošača o uvjetima i pravnim posljedicama sklapanja ugovora. Tako je i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. navedeno kako "(…) odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanje zaposlenice pravne prednice podnositeljice koja je navodno dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno odbijanjem izvođenja dokaza na ovu okolnost obaviještenosti potrošača kao jedinu odlučnu okolnost koja se utvrđuje u pojedinačnom potrošačkom sporu (jer su ostale okolnosti /ne/poštenosti osporenih ugovornih odredaba pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu), podnositeljici je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. st. 1. Ustava u aspektu prava na jednakost oružja." U skladu s tim je u svakom predmetu potrebno utvrditi je li banka dala potrošaču potpune, odnosno sveobuhvatne obavijesti o promjeni tečaja švicarskog franka, pa da je tek nakon toga potrošač pristao na sklapanje ugovora o kreditu. Tako je i u ovom predmetu potrebno utvrditi te činjenice, neovisno o tome što je ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju za koje je pravomoćno utvrđeno da je tuženik u svojoj poslovnoj praksi postupao na nepošten način što je za posljedicu imalo da su obveze potrošača tijekom otplate kredita znatno povećane u odnosu na obveze koje su mu predočene prilikom sklapanja ugovora. Pritom je potrebno utvrditi i predstavlja li ugovor o kreditu potrošački ugovor.
13. U čl. 2. ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren za kupnju vozila.
14. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je ugovor o kreditu zaključio radi kupnje osobnog vozila marke Peugeot 307 HDI koje mu je trebalo za osobne i obiteljske potrebe. Vozilo se je prodavalo za cijenu 145.000,00 CHF s tim da je vlasnik autokuće ČD smanjio cijenu jer je predmet prodaje bilo salonsko vozilo. Od ukupne cijene tužitelj je vlastitim sredstvima podmirio 60.000,00 kuna, dok je za razliku cijene dogovorio da će je podmiriti putem kredita. ČD mu je rekao da će mu on putem svoje autokuće riješiti sve u vezi kredita jer je bio u određenom poslovnom odnosu s tuženikom. Tužitelj nije osobno odlazio kod tuženika jer je sve riješila autokuća. Nitko od banke nije ga nazvao u vezi kredita niti je on s bilo kim pregovarao o pojedinim odredbama ugovora o kreditu prije njegovog sklapanja. ČD mu je rekao da je najpovoljniji kredit u CHF iako je tužitelj mislio da će dobiti kredit u domaćoj valuti. Kako mu je rečeno da su to jako povoljni krediti s povoljnom kamatom, pristao je na takav ugovor. Ugovor mu je pročitao javni bilježnik kod kojeg je ovjerio svoj potpis na tom ugovoru. Te prilike nije bio prisutan nitko od strane tuženika. Niti službenice banke, niti vlasnik auto kuće, niti javni bilježnik nisu mu obrazložili kakva je valuta CHF, niti su ga upozorili na rizičnost takve valute na financijskom tržištu niti o mogućnosti promjene tečaja. Rečeno mu je da je kamata fleksibilna, promjenjiva, ali mu nitko nije objasnio kada se i pod kojim uvjetima i po kojoj osnovi može mijenjati. S bankom nije mogao ništa pregovarati o pojedinim odredbama ugovora jer je ugovor dobio na formularu. U roku sedam godina uredno je podmirio sve rate kredita. U vrijeme sklapanja ugovora mjesečna rata kredita je iznosila 1.100,00 kuna, a pred kraj 1.900,00 kuna.
15. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao istinit iz razloga što je ocijenjen objektivnim i uvjerljivim te nije proturječan drugim izvedenim dokazima.
16. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluge), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.
17. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj sklopio predmetni ugovor kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje vozila za osobne i obiteljske potrebe, on ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji ničim nije osporio da bi tužitelj predmetni ugovor iskoristio u druge svrhe.
18. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu tuženik nije objasnio sadržaj spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, odnosno da mu nije predočio mogućnost znatnog povećanja anuiteta zbog porasta vrijednosti švicarskog franka.
19. Na temelju navedenog je zaključeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) ništetne.
20. U vrijeme sklapanja ugovora su ugovorne stranke postigle suglasnost o bitnim sastojcima ugovora o kreditu, odnosno o visini iznosa kredita, visini kamatne stope i visini obroka čijom otplatom se kredit treba vraćati. Tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio suglasan s uvjetima povrata kredita prema tada važećem tečaju CHF. Te okolnosti su mu u to vrijeme bile poznate. Riječ je o osnovnim odrednicama ugovora o kreditu s kojima se je suglasio jer u protivnom ne bi potpisao ugovor o kreditu.
21. U čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005.) propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
22. U skladu s navedenim ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredaba pri čemu se visina kamatne stope određuje prema tečaju švicarskog franka u vrijeme sklapanja ugovora. Odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile ni uvjet ugovora o kreditu ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
23. Nadalje je potrebno razmotriti tuženikov prigovor zastare.
23. 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav pravni stav zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. Međutim, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
23. 2. Prema tome, zastara za potraživanje više plaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći 14. lipnja 2018. kada je u tom dijelu postala pravomoćna navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu.
23. 3. S obzirom na to da je tužba podnesena sudu 28. studenog 2022. te da se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima, sud je zaključio da tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
24. 1. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Goranke Šmer Maraš, koje je prihvaćeno kao objektivno i stručno, utvrđeno je da razlike između stvarno isplaćenih mjesečnih anuiteta i mjesečnih anuiteta koje bi tužitelj platio da se nije mijenjao početno ugovorni tečaj CHF ukupno iznose 2.410,04 eura. Pritom pozitivne tečajne razlike u razdoblju vraćanja anuiteta po višem tečaju u odnosu na početni tečaj iznose 2.521,62 eura, dok negativne tečajne razlike u razdoblju plaćanja anuiteta po nižem tečaju u odnosu na početni tečaj kredita iznose 111,58 eura.
24. 2. Preplata zbog povećanja kamatne stope je po mjesecima iznosila: 31. ožujka 2008. 0,23 eura, 31. listopada 2008. 10,34 eura, 31. prosinca 2008. 11,05 eura, 31. siječnja 2009. 12,76 eura, 28. veljače 2009. 13,51 euro, 31. ožujka 2009. 11,15 eura, 30. travnja 2009. 11,53 eura, 31. svibnja 2009. 8,45 eura, 30. lipnja 2009. 5,83 eura, 31. srpnja 2009. 6,41 euro, 31. kolovoza 2009. 7,93 eura, 30. rujna 2009. 7,76 eura, 31. listopada 2009. 6,31 euro, 30. studenog 2009. 9,01 eura, 31. prosinca 2009. 10,98 eura, 31. siječnja 2010. 14,15 eura, 28. veljače 2010. 13,33 eura, 31. ožujka 2010. 17,42 eura, 30. travnja 2010. 16,52 eura, 31. svibnja 2010. 18,39 eura, 30. lipnja 2010. 30,78 eura, 31. srpnja 2010. 28,13 eura, 31. kolovoza 2010. 35,27 eura, 30. rujna 2010. 32,97 eura, 31. listopada 2010. 28,11 eura, 30. studenog 2010. 37,51 euro, 31. prosinca 2010. 49,22 eura, 31. siječnja 2011. 41,15 eura, 28. veljače 2011. 44,08 eura, 31. ožujka 2011. 40,14 eura, 30. travnja 2011. 40,74 eura, 31. svibnja 2011. 56,38 eura, 30. lipnja 2011. 57,43 eura, 31. srpnja 2011. 70,93 eura, 31. kolovoza 2011. 64,38 eura, 30. rujna 2011. 57,17 eura, 31. listopada 2011. 56,27 eura, 30. studenog 2011. 55,63 eura, 31. prosinca 2011. 58,80 eura, 31. siječnja 2012. 62,13 eura, 29. veljače 2012. 62,39 eura, 31. ožujka 2012. 60,15 eura, 30. travnja 2012. 61,26 eura, 31. svibnja 2012. 62,30 eura, 30. lipnja 2012. 60,64 eura, 31. srpnja 2012. 61,20 eura, 31. kolovoza 2012. 60,26 eura, 30. rujna 2012. 57,89 eura, 31. listopada 2012. 60,40 eura, 30. studenog 2012. 61,78 eura, 31. prosinca 2012. 61,30 eura, 31. siječnja 2013. 55,93 eura, 28. veljače 2013. 60,50 eura, 31. ožujka 2013. 60,72 eura, 30. travnja 2013. 58,80 eura, 31. svibnja 2013. 53,68 eura, 30. lipnja 2013. 53,54 eura, 31. srpnja 2013. 54,64 eura, 31. kolovoza 2013. 56,72 eura, 30. rujna 2013. 59,88 eura, 31. listopada 2013. 58,25 eura, 30. studenog 2013. 59,19 eura i 21. prosinca 2013. 59,92 eura.
24. 3. Tuženik je iznio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka. Međutim, sve iznijete primjedbe su isključivo pravne prirode te nisu vezane uz pravilnost tehnike izračuna. Zbog toga nije bilo potrebno da vještak usmeno pojasni svoj pisani nalaz i mišljenje.
24. 4. Tužitelj nije odgovoran za ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, već je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredaba. Iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se ta odredba odnosi samo na potrošače. Prema tome, sud nije uzeo u obzir vremenska razdoblja kada je tečaj švicarskog franka bio niži od tečaja u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno pozitivne tečajne razlike za koje je vještak Goranka Šmer Maraš utvrdila da iznose 111,58 eura.
25. Kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne, tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do porasta tečaja švicarskog franka.
26. 1. Tuženik je prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužan tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate, s tim da je sud uzeo u obzir i postavljeni tužbeni zahtjev koji se u smislu čl. 2. st. 1. ZPP-a ne smije prekoračiti.
26. 2. Od 31. kolovoza do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/2004., 35/2005.) po stopi 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. određuje se prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima te je iznosila: 14 % godišnje do 30. lipnja 2011., 12 % godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., 8,14 % godišnje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., 8,05 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2016., 7,88 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2016., 7,68 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2017., 7,41 % godišnje od 1. srpnja do 31. pros inca 2017., 7,09 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2018., 6,82 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2018., 6,54 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2019., 6,3 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2019., 6,11 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2020., 5,89 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2020., 5,75 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2021., 5,61 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2021., 5,49 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2022., 5,31 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2022., 5,5 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2023., 7 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2023., 7,5 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. , 7,25 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2024., 6,15 % godišnje od 1. siječnja do 30 lipnja 2025. i 5,15 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2025. te od 1. siječnja do 30. lipnja 2026. %. Od 1. srpnja 2026. izračunava se po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.) uvećanoj za tri postotna poena.
27. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 2.521,62 eura sa zateznim kamatama koje teku na način kako je to određeno u t. I. izreke, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 92,20 eura.
28. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
28. 1. Na temelju čl. 154. ZPP-a pravo na naknadu troškova postupka ovisi o uspjehu stranke u parnici. Prema tome, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
28. 2. Budući da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog čega nisu nastali posebni troškovi, tuženik mu je na osnovi čl. 154. st. 5. ZPP-a dužan naknaditi sve opravdane troškove postupka.
28. 3. Tužitelj je zatražio naknadu troškova za zastupanje kod sastava tužbe, podneska od 10. lipnja 2024., na ročištima od 20. veljače 2024., 3. srpnja 2025. i 15. srpnja 2026., sve po 200,00 eura, za PDV, za troškove vještačenja 400,00 eura te za sudsku pristojbu na presudu.
28. 4. Svi zatraženi troškovi zastupanja bili su potrebni za vođenje spora te su i pravilno izračunati. Prema tome, tužitelj za troškove zastupanja ima pravo na naknadu 1.000,00 eura te za PDV 250,00 eura. Osim toga, pripada mu još 400,00 eura na ime naknade za troškove vještačenja.
28. 5. U čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 51/2023.) određeno je da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni i potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Iz toga proizlazi da je tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u odnosu na pristojbene obveze nastale nakon stupanja na snagu navedenog Zakona. Prema tome, za tužitelja neće nastati trošak sudske pristojbe na presudu, pa po toj osnovi nema pravo na naknadu.
28. 6. Stoga je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 1.650,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. srpnja 2026. do isplate, dok su odbijeni tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u preostalom dijelu te tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
U Pazinu 30. srpnja 2026.
Sudac
mr. sc. Emanuel Radolović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.
DNA:
1. tužitelj p. p.,
2. tuženik p. p.
