Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž Ovr-285/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji mr.sc. Bojani Skenderović, u pravnoj stvari ovrhovoditeljice RT, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Dijana Britvić, odvjetnici u Splitu, protiv ovršenika STANO-UPRAVA društvo s ograničenom odgovornošću za organizaciju upravljanja i održavanja stambenih zgrada, poslovnih prostora i zgrada, OIB 17418170125, Mike Tripala 6, Split, zastupanog po punomoćnici Ani Lovrinčević Šelamov, odvjetnici u Splitu, radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Splitu od 6. veljače 2025. poslovni broj: Ovr-1045/2019-19, dana 30. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba ovršenika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu od 6. veljače 2025. poslovni broj: Ovr-1045/2019-19.

II. Odbija se zahtjev ovršenika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je zahtjev ovršenika za naknadom troškova postupka.

2. Protiv tog rješenja pravovremenu žalbu podnos i ovršenik zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. točka 1., Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i dalje ZPP). U žalbi u bitnome navodi da obustava predmetne ovrhe nije posljedica dobrovoljnog ispunjenja predmetne nenovčane tražbine (vraćanje na rad) od strane ovršenika, već činjenice da je predmetna ovršna isprava pravomoćno preinačena u smislu odredbe čl. 72. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17., u daljnjem tekstu: OZ) i da stoga ovršenik ima pravo naknadnu nastalog troška . Pored toga ovršenik ističe da je ovrhovoditeljica podnijela prijedlog radi vraćanja na rad tek 10. lipnja 2019., iako je u toj godini punila 69 godina života, koja činjenica ovrhu radi vraćanja zaposlenika na rad čini nemogućom u smislu odredbe čl. 72. st. 2. OZ -a.

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba ovršenika nije osnovana.

5. Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je zahtjev ovršenika za naknadu troška ovrhe uz obrazloženje da je ovrhovoditeljica 10. lipnja 2019. zatražila ovrhu protiv ovršenika radi vraćanja na rad i isplate troškova ovršnog postupka temeljem ovršne isprave – pravomoćne i ovršne presude prvostupanjskog suda od 15. veljače 2013. broj Pr-637/12 ispravljene pravomoćnim rješenjem istog suda poslovni broj Pr-637/12 od 15. svibnja 2013. te je sud 17. ožujka 2020. donio rješenje o ovrsi. Prema utvrđenju suda ovrhovoditeljica je ustrajala u provedbi ovrhe do donošenja presude i rješenja Vrhovnog suda RH 16. prosinca 2020., poslovni broj Rev-3116/2019-4, temeljem koje je ovrha obustavljena. Iz stanja spisa sud nadalje utvrđuje da nakon donošenja navedene presude i rješenja Vrhovnog suda RH ovrhovoditelj ica nije poduzimala nikakve radnje u predmetu te je vidljivo da je ona samo postupala po ovršnoj ispravi i po rješenju o ovrsi do donošenja presude i rješenja Vrhovnog suda RH, slijedom čega prema ocjeni prvostupanjskog suda nije učinila ništa čime bi neosnovano prouzročila troškove ovršeniku.

6. Ispitujući pobijano rješenje u granicama razloga navedenih žalbom ovršenika, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba ovršnog postupka prema ZPP-u i na pravilnu primjenu materijalnog prava sukladno čl. 365. st. 2. u vezi sa čl. 381. ZPP-a i čl. 21. OZ-a, ocjena je da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i da je pravilno primijenio i materijalno pravo.

7. Odredbom čl. 14. st. 5. OZ-a određeno je da je ovrhovoditelj dužan ovršeniku, naknaditi troškove koje mu je neosnovano prouzročio. U predmetnoj pravnoj stvari ovrha je pokrenuta temeljem ovršne isprave radi vraćanja na rad u periodu od 12. srpnja 2006. do 20. rujna 2015. i radi naknade troškova ovrhe prema citiranoj pravomoćnoj i ovršnoj presudi prvostupanjskog suda od 15. veljače 2013. te je osnovom nje određena ovrha rješenjem poslovni broj Ovr-1045/2019 od 17. ožujka 2020. Tijekom postupka je po odluci Vrhovnog suda Rev-3116/2019 prihvaćena revizija ovršenika – u tom postupku tuženika te su presude Županijskog suda u Splitu Gž R-739/18 od 28. veljače 2019. i presuda Općinskog suda u Splitu Pr-637/12 od 15. veljače 2013. dijelom preinačene (na način da odbijen zahtjev ovrhovoditeljice- tamo tužiteljice za vraćanjem na rad i isplatom iznosa od 455.565,48 kn sa zateznim kamatama), a dijelom ukinute i predmet je vraćen na ponovno suđenje.

8. Razmotri li se položaj stranaka ovršnog postupka s aspekta njihova prava na naknadu troškova i u svjetlu odredbe čl. 14. st. 5. OZ-a, sukladno kojoj je ovrhovoditelj dužan ovršeniku naknaditi troškove koje mu je neosnovano prouzročio, vidljivo je da se njihov položaj donekle razlikuje od položaja stranaka u parničnom postupku na što se sadržajno u žalbi poziva ovršenik tvrdeći da nije ispunio tražbinu ovrhovoditeljice prije nego je postupak obustavljen, pa da zbog toga ima pravo na naknadu troškova. Naime, ovrhovoditelju koji raspolaže odgovarajućim ovršnim naslovom pripada pravo na naknadu troškova koje ima zbog toga što je primoran prisilnim putem ostvarivati svoju tražbinu, na koji način je osnovom ovršne sudske odluke ovrhovoditeljica i pokrenula predmetni ovršni postupak. Do okolnosti da je tijekom ovršnog postupka donesena odluka revizijskog suda kojom je dijelom preinačena, a dijelom ukinuta ovršna isprava temeljem koje je pokrenut ovršni postupak, došlo je neovisno o bilo kakvom postupanju ovrhovoditeljice, pa se krivnja za obustavu postupka ne može prebacivati ovrhovoditeljici zbog čega ovdje ne možemo govoriti o troškovima koji bi ovršeniku bili neosnovano prouzročeni od strane ovrhovoditeljice vođenjem ovršnog postupka.

9. Nakon pokretanja ovršnog postupka temeljem tada pravomoćne sudske presude, a prije odluke VS Republike Hrvatske kojom je ona izmijenjena, ovršenik nije tvrdio da je na bilo koji način ispunio svoju obvezu odnosno da bi obveza na bilo koji način prestala, pa i stoga troškovi postupka koji je pokrenut od strane ovrhovoditeljice nisu troškovi koji bi ona neosnovano prouzročila. Slijedom iznijetog u predmetnom postupku ne proizlazi da je krivnjom ovrhovoditeljice došlo do obustave ovrhe, pa se stoga i ne može naložiti ovrhovoditeljici naknada troška ovršeniku osnovom njene krivnje.

10. Konačno nisu osnovane niti žalbene tvrdnje da je ovrha neosnovano zatražena jer je ovrhovoditeljica tražila povrat na rad kada je već imala 69 godina. Naime, sama ovršna isprava temeljem koje je ovrhovoditeljica tražila povratak na rad postala je ovršna tek 19. travnja 2019. (dakle kada je ovrhovoditeljica imala 69 godina), a temeljem nje je zahtijevala samo vraćanje na rad u periodu od 12. srpnja 2006. do 20. rujna 2015. dakle prije nego je napunila 65 godina.

11. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci sukladno čl. 380. točka 2. ZPP- a u vezi sa čl. 21. st. 1. OZ-a.

12. Kako ovršenik sa svojim žalbom nije uspio, nisu mu dosuđeni troškovi žalbenog postupka (sukladno odredbi čl.154. st.1. ZPP-a u svezi s čl. 21. OZ-a).

U Varaždinu 30. srpnja 2026.

Sutkinja

Bojana Skenderović