REPUBLIKA HRVATSKA
P-993/2019-26
OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU
Šibenik, Stjepana Radića 81
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E N J E
Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, na prijedlog sudske savjetnice Josipe Belamarić u pravnoj stvari tužitelja AH, OIB: [osobni identifikacijski broj], Ulica 3. studenoga 1944. 2a, Šibenik, zastupan po pun. Zorani Junaković, odvjetnici iz Šibenika protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva ANIĆ & ANIĆ d.o.o. Split, Lovretska 14, temeljem generalne punomoći pohranjene kod Općinskog suda u Šibeniku pod brojem: Su- 536/2021, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 7. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu Zoranu Junaković, odvj. u Šibeniku, na ročištu za objavu presude održanom 31. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku OTP Banka Hrvatska d.d., OIB: 52508873833, da u roku od 15 dana isplati tužitelju AH (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iznos od 1.853,33 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od:
25.11.2008 na iznos od 11,10 EUR
25.12.2008 na iznos od 22,04 EUR
25.1.2009 na iznos od 21,90 EUR
25.2.2009 na iznos od 21,75 EUR
25.3.2009 na iznos od 21,60 EUR
25.4.2009 na iznos od 21,44 EUR
25.5.2009 na iznos od 21,29 EUR
25.6.2009 na iznos od 33,59 EUR
25.7.2009 na iznos od 41,61 EUR
25.8.2009 na iznos od 41,30 EUR
25.9.2009 na iznos od 40,99 EUR
25.10.2009 na iznos od 40,68 EUR
25.11.2009 na iznos od 40,36 EUR
25.12.2009 na iznos od 40,03 EUR
25.1.2010 na iznos od 39,70 EUR
25.2.2010 na iznos od 39,36 EUR
25.3.2010 na iznos od 39,02 EUR
25.4.2010 na iznos od 38,67 EUR
25.5.2010 na iznos od 38,32 EUR
25.6.2010 na iznos od 37,96 EUR
25.7.2010 na iznos od 37,60 EUR
25.8.2010 na iznos od 37,23 EUR
25.9.2010 na iznos od 36,85 EUR
25.10.2010 na iznos od 36,47 EUR
25.11.2010 na iznos od 36,09 EUR
25.12.2010 na iznos od 35,69 EUR
25.1.2011 na iznos od 35,29 EUR
25.2.2011 na iznos od 34,89 EUR
25.3.2011 na iznos od 34,48 EUR
25.4.2011 na iznos od 34,06 EUR
25.5.2011 na iznos od 33,63 EUR
25.6.2011 na iznos od 33,20 EUR
25.7.2011 na iznos od 32,77 EUR
25.8.2011 na iznos od 32,32 EUR
25.9.2011 na iznos od 31,87 EUR
25.10.2011 na iznos od 31,42 EUR
25.11.2011 na iznos od 30,95 EUR
25.12.2011 na iznos od 30,48 EUR
25.1.2012 na iznos od 30,00 EUR
25.2.2012 na iznos od 29,52 EUR
25.3.2012 na iznos od 29,03 EUR
25.4.2012 na iznos od 28,53 EUR
25.5.2012 na iznos od 28,02 EUR
25.6.2012 na iznos od 27,51 EUR
25.7.2012 na iznos od 26,99 EUR
25.8.2012 na iznos od 26,46 EUR
25.9.2012 na iznos od 20,61 EUR
25.10.2012 na iznos od 17,57 EUR
25.11.2012 na iznos od 17,19 EUR
25.12.2012 na iznos od 16,80 EUR
25.1.2013 na iznos od 16,40 EUR
25.2.2013 na iznos od 16,00 EUR
25.3.2013 na iznos od 15,60 EUR
25.4.2013 na iznos od 15,18 EUR
25.5.2013 na iznos od 14,77 EUR
25.6.2013 na iznos od 14,35 EUR
25.7.2013 na iznos od 13,97 EUR
25.8.2013 na iznos od 13,64 EUR
25.9.2013 na iznos od 13,19 EUR
25.10.2013 na iznos od 12,74 EUR
25.11.2013 na iznos od 12,29 EUR
25.12.2013 na iznos od 11,83 EUR
25.1.2014 na iznos od 11,12 EUR
26.2.2014 na iznos od 10,20 EUR
25.3.2014 na iznos od 9,74 EUR
25.4.2014 na iznos od 9,29 EUR
25.5.2014 na iznos od 8,83 EUR
25.6.2014 na iznos od 8,36 EUR
25.7.2014 na iznos od 7,88 EUR
25.8.2014 na iznos od 6,86 EUR
25.9.2014 na iznos od 6,39 EUR
25.10.2014 na iznos od 5,94 EUR
25.11.2014 na iznos od 5,48 EUR
25.12.2014 na iznos od 5,01 EUR
25.1.2015 na iznos od 4,53 EUR
25.2.2015 na iznos od 3,86 EUR
25.3.2015 na iznos od 3,39 EUR
25.4.2015 na iznos od 2,92 EUR
26.5.2015 na iznos od 2,45 EUR
25.6.2015 na iznos od 1,97 EUR
25.7.2015 na iznos od 1,49 EUR
25.8.2015 na iznos od 0,95 EUR
25.9.2015 na iznos od 0,48 EUR
odnosno od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate i to do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. g. po stopi od 12% koja stopa se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11),izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.409,41 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana presuđenja (31. srpnja 2026.) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se odbija zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom iznosu od 400,00 eura kao neosnovan.
i r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 30. travnja 2026.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u svojoj tužbi od 30. travnja 2019. naveo da je kao korisnik kredita s pravim prednikom tuženika OTP bankom Zadar, kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu solemniziran od strane Javnog bilježnika Igor Lučev iz Šibenika, pod brojem OV-14558/08 dana 18. rujna 2008. (dalje: Ugovor), a navedenim ugovorom da je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 135.000,00 kuna, a tuženik da se obvezao vratiti iznos kredita, uz ugovorenu člankom 3. točki 1. Ugovora promjenjivu kamatnu stopu (početna 6,99 %) koja se mijenja u skladu s odlukom Banke. Da je tužitelj od dana podizanja kredita uredno podmirivao svoje mjesečne obveze te da je do konačne otplate uz glavnicu platio i 47.353,04 kuna na ime kamate. Da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, tuženik višekratno jednostrano podizao kamatnu stopu, bez sudjelovanja tužitelja, koji kako u vrijeme zaključenja Ugovora, tako niti nakon sklapanja istog, nije bio upoznat s parametrima promjene ugovorene promjenjive kamatne stope, kao ni da o toj odredbi ugovora nije mogao pregovarati. Da je posljedica takvog propusta tuženika da su svi, opravdani i neopravdani, tržišni rizici svaljeni na teret tužitelja, kao i da polazeći od načela jednake vrijednosti činidaba kao općeg načela obveznog prava i prava potrošača na informiranost, kao općeg načela zaštite potrošača, promjena kamatnih stopa ne može biti prepuštena jednostranoj odluci tuženika. Da je tuženik kao savjesni gospodarstvenik trebao prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima tužitelja i u ugovoru odrediti egzaktne parametre, temeljem kojih će banka mijenjati kamatne stope, a čim određivanje obveze tužitelja ne bi bilo prepušteno jednostranoj odluci tuženika. U daljnjem izlaganju tužitelj se u bitnom pozvao na kolektivne presude: ad/1 Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/134 od 13. lipnja 2014. godine, te ad/2 Vrhovnog suda Revt 249/14- 2 od 9. travnja 2015., inicirane od Udruge Franak, kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008 povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o promjeni stope ugovorene kamate. Zaključno, imajući u vidu odredbu ZOO-a prema kojoj su sudionici zasnivanja obveznih odnosa dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, te odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju, da je tuženik postupio protivno pozitivnim propisima Republike Hrvatske, te takvim postupanjem nanio štetu tužitelju, te stekao bez osnove iznos od 17.283,54 kune, predložio je donijeti presudu kojom se tužbeni zahtjev usvaja te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope.
1.1. Tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev, podneskom od 30. travnja 2026., na način da je istog uskladio s rezultatima provedenog financijskog vještačenja u ovom parničnom postupku, a kojoj preinaci se tuženik usprotivio.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da je isti neosnovan, osporio je pravnu osnovu i visinu, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku i prigovor zastare. Nadalje, da sporne ugovorne odredbe nisu ništetne, te da su pravno valjane i u skladu s općim pravilima ZOO-a o nevaljanosti pravnih poslova, te da nisu u suprotnosti niti s odredbama ZZP-a. Također da pozivanje tužitelja na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 09.04.2015. nije primjenjivo na konkretnu pravnu stvar jer da se odnosi na kredite u švicarskom franku s ugovorenom valutnom klauzulom. Također da u skladu sa ZZP nije dopušteno ocjenjivati poštenje ugovornih odredbi o predmetu i cijeni, ako su jasne, lako uočljive i lako razumljive. Susljedno navedenom je predložio da se zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan i da se istom naloži da mu nadoknadi prouzročene parnične troškove.
3. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o kreditu Javnog bilježnika Igor Lučev iz Šibenika, pod brojem OV — 14558/08 dana 18. rujna 2008., Obavijest o obračunu i dospijeću redovne kamate od 29. ožujka 2019., str. 18- 20 spisa, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka financijske struke Gorana Miljasa od 6. kolovoza 2024. te tužitelj kao stranka, dok stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. U svezi odluke o glavnoj stvari, valja navesti da je predmet postupka u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužitelja za isplatom razlike iznosa anuiteta plaćanih po Ugovoru, a koji su posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.
5.1. S tim u vezi, stajalište je ovog suda da je tužitelj u rečenom ugovornom odnosu imao status potrošača, što jasno proizlazi iz njegova stranačkog iskaza, a tuženik, kao banka, status trgovca tj. pružatelja usluge.
6. Bitne činjenice relevantne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari utvrđene su analizom i ocjenom dokazne građe dostavljene uz tužbu i odgovor na tužbu (citirane u točki 3. ovog obrazloženja), te je ujedno provedeno financijsko vještačenje radi utvrđivanja utemeljenosti tužbenog zahtjeva u istaknutoj visini, koju je tuženik također osporavao, pored osporavanja samog osnova postavljenog zahtjeva tužitelja.
7. Cijeneći provedene dokaze u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
8. Nije sporno da su parnične stranke sklopile Ugovor, a kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u visini od 135.000,00 kuna, na razdoblje otplate od 7 godina, uz početnu kamatnu stopu od 6,99 %. Redovna kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva (članak 3. Ugovora) i ista se imala utvrđivati odlukom kreditora, a na čiju primjenu Korisnik kredita ''bezuvjetno pristaje'' (3.3.), te je predmetni kredit odobren i isplaćen. Nije sporno da se visina kamatne stope tijekom razdoblja otplate predmetnog kredita mijenjala (8,49%, 9,99%, 10,03%, 9,80%, 9,54%, 9,38% i 9,23 %).
9. Među parničnim strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., dalje: ZZP), a time i ništetne, te postoji li obveza tuženika na povrat preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta, preplaćenih na temelju navedenih odredbi.
10. Iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da je sredstva kredita uporabio za kupnju to u svrhu kupnje osobnog automobila, koje vozilo se uobičajeno čekalo i do 6 mjeseci, ali je tad bilo odmah dostupno te da mu je bilo važno da se kredit odobri. Da je u roku od otprilike 2 tjedna od prihvata ponude, došao na potpis ugovora, koji ga je dočekao unaprijed pripremljen, pri čemu nije mogao pojedinačno pregovarati niti o jednoj odredbi. Da ga je bankarska službenica IH poticala da ne potpiše kredit s fiksnom kamatnom stopom, jer je ista bila viša, od početne kamatne stope u ovdje predmetnom kreditu. Da je tadašnje tumačenje kredita i posljedica bilo izrazito kratko, a da to zna jer je i nedavno uzimao kredit, kao i da mu tada nisu dovoljno jasno bili objašnjeni kako promjenjiva kamatna stopa, tako i način njezina mijenjanja. Da je kratko nakon potpisivanja ugovora, bez puno objašnjavanja, upućen javnom bilježniku radi daljnjih koraka vezanih za realizaciju kredita.
11. Sud je iskaz tužitelja ocijenio uvjerljivim i životno logičnim u dijelu u kojem navodi da mu prije sklapanja ugovora nisu pojedinačno objašnjene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, da je postupak sklapanja ugovora bio brz te da nije imao mogućnost pregovarati o sadržaju ugovornih odredbi. Takav iskaz u bitnom je suglasan sa ostalim izvedenim dokazima, budući da tuženik s uspjehom nije dokazao da bi tužitelju prije sklapanja ugovora pružio jasne i razumljive informacije o načinu promjene kamatne stope niti da je predmetna ugovorna odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja.
11.1. Sud je prihvatio i navod tužitelja da se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora potrošačima nisu pružale adekvatne informacije u opsegu koji je danas uobičajen, budući da takav navod osim što predstavlja životno iskustvo i zapažanje, je ujedno u skladu s razvojem zakonodavnog okvira i standarda predugovornog informiranja potrošača u promatranom razdoblju od 2008. do danas. Svakako, navedena okolnost nije odlučna za ishod ovog spora, ali dodatno krijepi navode o okolnostima u kojima je predmetni ugovor o kreditu bio sklopljen.
12. Sud je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka knjigovodstvene struke Gorana Miljasa iz kolovoza 2024. ocijenio u cijelosti kao stručan, objektivan, logičan i uvjerljiv. Vještak je nalaz izradio na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije koja prileži spisu, jasno obrazloživši metodologiju izračuna te je odgovorio na sva pitanja određena rješenjem o provođenju vještačenja, slijedom čega je sud za visinu tužbenog zahtjeva prihvatio njegov izračun.
13. Iz supstrata izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće odlučne činjenice, po ocjeni ovog suda, važne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari:
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor nesporno zaključili ugovor o kreditu Ugovor, kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u visini od 135.000,00 kuna na razdoblje otplate od 7 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu,
- da je odredbom čl. 3. ugovora o kreditu ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, na čiju primjenu korisnik ''bezuvjetno pristaje'', a koja je na dan sklapanja kredita iznosila 6,99% godišnje,
- da je tuženica tijekom otplate kredita više puta mijenjala kamatne stope,
- da tužitelj i tuženica prije sklapanja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, niti su ugovorili parametre temeljem kojih banka ima pravo promijeniti kamatnu stopu, niti je tuženica kao banka u ugovoru ili općim uvjetima utvrdila egzaktne parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara.
14. U skladu s čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 35/05, 41/08, dalje: ZOO) u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
14.1. U skladu s čl. 322. ZOO Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
14.2. Odredbom čl. 269. ZOO određeno je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, te da ista mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je čl. 270. ZOO-a propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, da je ugovor ništetan. Čl. 272. istog zakona propisano je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.
14.3. U skladu s čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
14.4. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP), koji je člankom 81. stavkom 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je člankom 84. istog Zakona bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
14.5. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
14. 6. Odredbom čl. 327. ZOO određeno je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok čl. 328. istog zakona određuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
14.7. Naposljetku, za istaknuti je da premda se Direktiva 93/13/EEZ ne primjenjuje izravno na predmetni ugovor, jer je isti sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, sud je prilikom tumačenja odredbi tada važećeg ZZP i ZOO imao u vidu ciljeve i standarde zaštite potrošača razvijene u pravu Europske unije uključivo i Direktivu, jer su i prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji nacionalni sudovi bili ovlašteni nacionalno pravo tumačiti u skladu s pravnom stečevinom Europske unije, osobito u područjima u kojima je hrvatsko zakonodavstvo bilo usklađivano s pravom Europske unije, pri čemu se pravo Europske unije ne primjenjuje kao neposredan izvor prava, već kao pomoćni interpretativni kriterij pri tumačenju nacionalnih odredaba; a naprijed navedenom Direktivom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora (stavak 1.), s tim da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona stavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).
15. U ovom postupku, kao prethodno pitanje, utvrđeno je da tuženik kao poslovna banka ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenja odlukom tuženika, a na koju tužitelj ''bezuvjetno pristaje'', i time povrijedio prava tužitelja kao potrošača tj. korisnika kredita, sve to na način da ga u vrijeme zaključenja Ugovora kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti im se objašnjavao način i mehanizam izmjene kamatne stope, a isto tako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da tužitelj na tu odredbu ugovora nije mogao utjecati te da je ugovor bio tipski, sastavljen unaprijed od strane banke, a što je sve za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
16. Budući da ni sklopljeni ugovor o kreditu niti Opći uvjeti poslovanja tuženice ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, dakle nisu određeni nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope, ovaj sud je zaključka da je sporna odredba ugovora o kreditu nepoštena te protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom odredbom čl. 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci i cijena. Ocjena je ovog suda da takva odredba t. 3.3. ugovora, iako lako uočljiva, da nije lako razumljiva, odnosno nije dovoljno određena i precizna, zbog čega je dopušteno(!) ocjenjivati je li ona nepoštena ili nije. Pri razmatranju je li spomenuta odredba nepoštena ili nije, mora se imati u vidu da su prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.
16.1. Ugovorna odredba 3.3. kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke (sic! uz bezuvjetan pristanak korisnika kredita) nije razumljiva jer ne sadrži niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu pa se stoga tako formulirane odredbe ne mogu smatrati određenima niti odredivima. Susljedno čemu dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može provjeriti pravilnost promjene obzirom da nema nikakvih egzaktnih kriterija jer tuženik nije precizno odredio uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena pa je spornom odredbom ugovora tuženica potpuno izbjegla utjecaj druge ugovorne strana na cijenu (kamate su cijena!) kao bitan sastojak ugovora.
16.2. Nadalje, članak 81. ZZP-a određuje ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje zakonski pretpostavki: 1/ da odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, 2/ odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, 3/ odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, 4/ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.
16.3. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema čl. 83. ZZP-a, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
16.4. Konačno, odredbom su članka 87. ZZP propisane posljedice nepoštene ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
16.5. U odnosu na prigovor zastare tuženika, isti je ocijenjen kao neosnovan budući da se isplata utuženih iznosa temelji na ništavosti odredbe 3.3. ugovora o kreditu, te počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti. Budući da do ove presude, ništetnost spornih odredbi nije ni bila utvrđena, to i nije mogao početi teći zastarni rok. S tim u vezi se izjasnila i odjelna sjednica Građanskog odjela ovog suda od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
16.6. Slijedom naprijed navedenog proizlazi da su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, kojom se visina i promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a te ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a i citiranih odredbi ZZP-a te da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju preplaćene iznose uplata izvršene tijekom trajanja predmetnog kreditnog odnosa do kojih je došlo zbog primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.
16.7. S obzirom na to da je osnovna posljedica ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi, u skladu s čl. 323. st. 1. ZOO-a, to da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, to se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe ima smatrati zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u skladu s čl. 1111. ZOO.
17. U odnosu na protivljenje tuženika preinaci tužbenog zahtjeva od 30. travnja 2026., kojom je tužbeni zahtjev usklađen s nalazom i mišljenjem izrađenim od strane stalnog sudskog vještaka Gorana Miljasa, ista je preinaka prema ocjeni ovog suda dopuštena, jer tužitelj prije provođenja financijskog vještačenja nije mogao, i to bez svoje krivnje, postaviti određeni tužbeni zahtjev, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.
17.1. S tim u vezi i Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26. studenoga 2021., Su IV – 162/2021 u skladu s kojim je analogna preinaka u predmetima o kreditima u švicarskom franku dopuštena. Također, za istaknuti je i Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. iz koje proizlazi da tužitelj može preinačiti tužbu sve do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
17.2. Slijedom dopuštene preinake, predmet odlučivanja u ovoj pravnoj stvari je preinačeni tužbeni zahtjev, zbog čega nije bilo osnove za donošenje meritorne odluke, u skladu sa zahtjevom tuženika, o razlici od 440,59 eura između prvotno postavljenog i preinačenog zahtjeva.
18. U pravu je tuženik kad navodi da se kolektivne presude i to presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 09.04.2015. nisu primjenjive na konkretnu pravnu stvar, odnosno na kunski kredit s promjenjivom kamatnom stopim, jer je njihov doseg ograničen na kredite u švicarskom franku s ugovorenom valutnom klauzulom, odnosno nije riječ o istoj kategoriji pravnih odnosa, a tome u prilog i odluka Vrhovnog suda RH Rev-953/20-2 od 11. siječnja 2023. u kojoj se u t. 18.1. obrazloženja navodi '' U sporu radi utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u kunskom ugovoru o kreditu prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope tužitelj se ne može pozivati na pravomoćnu presudu iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima koja sadrži pravno utvrđenje o ništetnosti odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.'' S tim u vezi u t. 2. se navodi ''Odredba članka 502.c ZPP-a, koja propisuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba pozivajući se na navedenu presudu, ne može se primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa (s obzirom na drugu valutu obveze iz ugovora o kreditu), o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
18.1. U svezi s odlukom u ovoj pravnoj stvari, sud na ovom mjestu ističe odluku Vrhovnog suda RH Rev-953/20-2 od 11. siječnja 2023. u kojoj u t. 19. obrazloženja stoji odgovor na revizijsko pitanje koji glasi: ''u okolnostima konkretnog slučaja, sudovi ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva nisu vezali uz presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, već su osnovanost tužbenog zahtjeva raspravili neovisno o toj odluci, i to kroz primjenu mjerodavnih odredaba ZZP, ZPK i ZOO i primjenom tih propisa utvrdili pravno odlučne činjenice, i to da je pobijana odredba Ugovora o kreditu nepoštena i da je kao takva dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka.''
19. Sud je o prigovoru mjesne nenadležnosti meritorno odlučio rješenjem od 5. veljače 2021., donesenim pod gornjim poslovnim brojem.
20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a.
20.1. Tužitelj je postavio zahtjev za nadoknadu troška prouzročenog mu zastupanjem po odvjetniku u ovoj parnici, i to za sastav tužbe od 30. travnja 2019. (100 bodova), za sastav obrazloženih podnesaka od 12.2.2020. i 30.4.2026. (2 x 100 bodova) te za zastupanje na ročištima održanima 12.2.2020., 18.5.2023., 6.7.2026. (3 x 100 bodova) u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14. -ispravak, 107/15. i 37/22., odnosno „Narodne novine“ br. 138/23., dalje: Tarifa), sve uvećano za trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu odnosno za trošak financijskog vještačenja u visini od 400,00 EUR.
20.2. U odnosu na vrijednost predmeta spora mjerodavnu za odluku o troškovima postupka, sud je uzeo u obzir konačno postavljeni tužbeni zahtjev, po dopuštenoj preinaci, nakon provedenog financijskog vještačenja u visini od 1.853,33 eura.
20.3. Sud je kao opravdane troškove tužitelja prouzročene mu zastupanjem po odvjetniku kao kvalificiranom punomoćniku, u ovoj parnici, cijenio:
- za sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7. točka 1. Tarife),
- za zastupanje na ročištima 12.2.2020., 18.5.2023., 6.7.2026. svaki po 100 bodova (Tbr. 9. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife),
odnosno ukupno 400 bodova, što u skladu s vrijednosti boda od 2,00 EUR predstavlja iznos od 800,00 EUR, kojem iznosu je valjalo pridodati trošak financijskog vještačenja predujmljenog po tužitelju i likvidiranog po sudu u visini od 400,00 euro te trošak sudske pristojbe za tužbu i prvostupanjsku presudu; s tim u vezi za istaknuti je da je tužitelj platio 523,00 kune (69,41 euro po fiksnom tečaju konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK) sudske pristojbe na tužbu (str. spisa 21), dok pristojba na presudu iznosi 140,00 eura u skladu s Uredbom o Tarifi sudskih pristojbi, „Narodne novine“ br. 50/26.
20.4. Nasuprot tome, neopravdanim je ocijenjen zahtjev tužitelja za nadoknadu troška prouzročenog mu sastavom podnesaka od 12.2.2020. budući da isti nije bio nužan i potreban za vođenje ovog postupka, jer je istog dana održano pripremno ročište te je tužitelj bio u mogućnosti sadržaj podneska iznijeti na zapisnik kod suda, a koji je trošak ročišta tužitelju obistinjen. Nadalje, neosnovanim je ocijenjen i trošak za sastav podneska od 30.4.2026. kojim je tužitelj tužbeni zahtjev uskladio s rezultatima u postupku provedenog financijskog vještačenja, te je potraživani trošak također neosnovan, a to stoga jer je tužitelj bio dužan još u tužbi staviti određeni zahtjev, pa kada je istog usklađivao tijekom postupka, to mu nije ni mogao biti obistinjen time prouzročeni trošak. Slijedom naprijed navedenog, zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, u visini od 400,00 EUR, odbio je kao neosnovan.
20.5. Budući da je tužitelj prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu uspio u cijelosti, valjalo je tuženiku naložiti da tužitelju naknadi opravdane troškove prouzročene mu ovom parnicom u ukupnom iznosu od 1.409,41 eura, dok je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom potraživanom iznosu u visini od 400,00 EUR valjalo odbiti kao neosnovan, te o troškovima postupka odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.
20.6. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena zatezna kamata na parnični trošak u skladu s čl. 151. st. 3. ZPP-a, slijedom čega je presuđeno kao pod točkom II. izreke ove presude.
Šibenik, 31. srpnja 2026.
SUDAC
Toni Grgurin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležni drugostupanjski sud.
DN-a:
- u skladu sa zapisnikom s ročišta o objavi
