REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2138/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, dr. sc. Jelene Čuveljak, sutkinje izvjestiteljice i Marije Bakula Vugrinec, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja M & M COMMERCE d.o.o., [adresa], OIB: 70315955307 i 2. tužitelja ČG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnicama Jasni Matičević, odvjetnici u Zagrebu i Jadranki Sloković, odvjetnici u Zagrebu, protiv 1. tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Buterin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Buterin & partneri d.o.o. u Zagrebu, i 2. tuženika B2 KAPITAL d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367, kojeg zastupa punomoćnik Luka Marok, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 41, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-568/2020-61 od 25. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 29. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-568/2020-61 od 25. ožujka 2026. u točkama I., II. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudom citiranom u izreci odbio tužbene zahtjeve u kojima su tužitelji tražili da se utvrdi da nije nastao odnosno da je nepostojeći Ugovor o ustupu i prijenosu prava i tražbina od 6. srpnja 2018. koji je zaključen između tuženika te Aneks tog ugovora i to kako u pogledu glavne tražbine tako i u pogledu prijenosa sredstava osiguranja te je odučeno o naknadi troškova postupka.

2. Iz obrazloženja u bitnome proizlazi da je predmet spora zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim odnosno da je bez pravnog učinka ugovor o prijenosu potraživanja jer je protivan ugovoru stranaka. No, nakon provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da u ovoj pravnoj stvari nije došlo do prijenosa ugovora što je bilo isključeno sukladno ugovoru već je tražbina cedirana odnosno ustupljena sukladno čl. 80. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, utvrđeno je da nije nastupila zastara potraživanja koje je osigurano upisanim založnim pravom te da se na osnovni ugovor ne primjenjuju pravila o zaštiti potrošača jer prvotužitelj kao pravna osoba nije potrošač.

3. Protiv navedene presude u dijelu u kojem je odbijen zahtjev su žalbu izjavili tužitelji koristeći se neprimjerenim rječnikom i citirajući brojnu sudsku praksu koju ni na koji način ne dovode u vezu sa činjenicama iz ovog postupka. Žalbu su izjavili zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. U žalbi u bitnome ističu da presuda nije obrazložena, te se pozivaju na sudsku prasku vezanu uz zaštitu potrošača zatim ističe da smatra kako nije odlučeno o zahtjevu za ništetnost odnosno da nije nastao predmetni ugovor o ustupu, navodi zahtjev pariteta forme, sudske kontrole ugovora te da odluka Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4080/2024 koja predstavlja prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. Zakona o parničnom postupku. Dodatno ističu kako je sud odbio provesti dokaze pa ih je bez razloga odbio s tužbenim zahtjevom. Ponavlja ju i navode vezane uz prijenos ugovora odnosno da je za prijenos ugovora potrebna suglasnost tužitelja, a da to nedostaje u predmetnom ugovoru kao i da ugovor o prijenosu tražbine treba biti u istoj formi kao i sam ugovor. Slijedom svega naprijed navedenog, tužitelji predlažu da ovaj sud usvoji žalbu kao osnovanu te preinači pobijanu presudu, a podredno, pobijanu presudu ukine te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak, i to drugom raspravnom sucu.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijanu odluku je ovaj drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. i 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ista pravilna i zakonita.

7. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između razloga i sadržaja spisa, pa je stoga presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a.

8. Navodima svoje žalbe protiv presude žalitelji nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Žalitelji u žalbi ponavljaju navode koje su iznosili tijekom prvostupanjskog postupka, te iznose neargumentirane žalbene razloge kojima ne dovode u pitanje zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda.

9. Neosnovano žalitelji ističu kako odluka u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4080/2024 predstavlja prethodno pitanje jer će ta odluka samo utjecati na visinu tražbine koja je prenesena odnosno na postojanje te tražbine ali ne i na valjanost samog ugovora o prijenosu tražbine. Ukoliko ne bi postojala tražbina koja je prenesena, to bi moglo utjecati na eventualne zahtjeve za naknadu štete između prvo i drugo tuženika, ali ne i na samu ništetnost predmetnog ugovora.

10. Nadalje neosnovano žalitelji ističu kako sud prvog stupnja nije neosnovano proveo dokaze financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost tijeka novca zatim da se dostave Ugovor o potraživanju (ovaj sud nije shvatio o kakvim to ugovorima o potraživanju je uopće riječ) zatim da se od prvotuženika pribavi početni otplatni plan, pregled uplata po kreditima, pregled kamatnih stopa također sukladno odredbi čl. 233. ZPP-a zatim da se pribavi pregled tijeka novca između prvo i drugo tuženika te da tuženici dostave izvornike punomoći za sklapanje ugovora o prijenosu tražbine, s obzirom da istom tužitelji ne raspolažu kao i priklop spisa Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Ovr-1195/2019, radi uvida. Naime, u ovoj pravnoj stvari predmet spora uopće nije valjanost ugovora o kreditnim zaduženjima tužitelja prema prvotuženiku već samo ugovor o prijenosu tražbine sa prvotuženika na drugotuženika, stoga je pravilno sud prvog stupnja odbio provoditi dokaze koji se ne odnosne na ono što nije predmet spora u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, nije jasno zašto žalitelji smatraju da bi se morao provesti dokaz o pregledu tijeka novca između tuženika i zašto bi činjenica ukupnog tijeka novca bila relevantna za utvrđivanje ništetnosti predmetnog ugovora. Uz to nije ni jasno zašto smatraju da bi izvornik punomoći bio relevantan kada su očigledno nadležna tijela prvo i drugo tuženika pristala na njihov ugovor. Naime, čak i da ne postoji original određene punomoći, naknadno se može odobriti sklopljeni ugovor, stoga sama činjenica da nije dostavljen original punomoći za sklapanje predmetnog ugovora nije ni na koji način dovelo do oštećenja tužitelja. Uz to se ističe kako nije jasno koja bi se činjenica mogla dokazati priklopom spisa Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Ovr-1195/2019.

11. U pogledu zahtjeva za dostavom dokumentacije vezane uz sami otplatni plan predmetnog ugovora o kreditu se ističe da predmet ovog spora nije valjanost Ugovora o kratkoročnom kreditu s valutnom klauzulom br. 3217985900 od 5. studenog 2009., Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom za izgradnju stambenoposlovnog objekta Dugo selo II, Josipa Predavca 18, Dugo selo broj: 3210808220 od 29. kolovoza 2007. i II Dodatak Ugovoru o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj ugovora 3210808220, broj partije: 5100161251 od 26. svibnja 2008. kao i Ugovora o dugoročnom kreditu za izgradnju stambeno -poslovnog objekta Dugo selo II. Josipa Predavca 18, Dugo selo, broj: 3213417596, broj partije: 5100191372 od 26. svibnja 2008. te njegovih dodataka kao i Ugovora o zasnivanju založnog prava sklopljen 18. rujna 2007. i Ugovora o zasnivanju založnog prava sklopljen 26. svibnja 2008., već je predmet ovog spora valjanost ugovora o prijenosu tražbine iz tih ugovora. Dakle, traženo je da se utvrdi da su ništetni ti ugovor odnosno da su bez pravnog učinka, a ne da postoje djelomični nedostaci vezani uz prenesenu tražbinu.

12. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, jer je tužitelj prava osoba, stoga se na njega ne primjenjuju predmetna pravila, pa ovaj sud nije ni razmatrao žalbene navode vezane uz zaštitu potrošača.

13. Neosnovano žalitelji opet u žalbi ističu prigovor vezan uz činjenicu da je sukladno čl. 127. Zakona o obveznim odnosima za prijenos ugovora potreban pristanak tužitelja kao stranke u tom ugovoru, naime sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da su tuženici u ovoj pravnoj stvari sklopile ugovor o ustupu tražbine, temeljem čl. 80. Zakona o obveznim odnosima a da se za predmetni ugovor ne traži pristanak druge ugovorne strane već je istu potrebno samo obavijestiti o postojanju predmetnog ugovora kako svoju tražbinu ne bi ispunila ranijem vjerovniku.

14. Neosnovano žalitelji opet u žalbi ističu zahtjev za paritetom forme odnosno da je ugovor o ustupu trebao biti u formi javnobilježniči solemnizirane isprave. Naime, za sklapanje ugovora o cesiji nigdje nije propisan zahtjev posebnog oblika (forme), a odredba čl. 286. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja ističe da zahtjev zakona da ugovor bude sklopljen u određenom obliku važi i za sve kasnije izmjene i dopune ugovora se u ovom slučaju ne može primjenjivati jer se ugovorom o cesiji osnovi ugovor između stranaka (u ovom slučaju između tužitelja i prvotuženika) ne mijenja, već se samo trećoj osobi daje mogućnost naplate tražbine koja je nastala između stranaka. Neovisno o tome, za nastanak samog ugovora o kreditu nije nužno da bude u obliku solemniziane isprave. Slijedom navedenog, neosnovno žalitelj ističe da sud prvog stupnja nije raspravio u ovo pravno pitanje.

15. Iz spisa i pobijane odluke proizlazi da je prvostupanjski sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno pravilno odlučio o tužbenom zahtjevu. Naime prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a odredbom st. 2. propisno je da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice. Ugovor je, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, ništetan ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, a pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje ili kad je to zakonom ili posebnim propisom određeno, time da sud smatra da je Ugovor je sklopljen sukladno relevantnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, nisu prenesene tražbine s osnova ugovora koji sadrži klauzulu zabrane/ograničenja cediranja niti tražbine s osnova za koje je izvršen prijeboj, odredbe Ugovora i Aneksa ne sadrže odredbe protivne prisilnim propisima, Ustavu Republike Hrvatske ili moralu društva niti su kod sklapanja Ugovora sudjelovale stranke ograničeno poslovno sposobne niti je pri sklapanju bilo ikakvih mana volje.

16. Naime, tužitelj nije osim nedostatka forme kao i činjenice da nije tužitelj pristao na izmjenu ugovora jasno i nedvojbeno istaknuo zašto smatra da bi sam ugovor o ustupu imao nedostatka zbog kojih bi bio ništetan odnosno zbog kojeg bi se smatralo da nije ni nastao. Tužitelj kao pravna osoba se pozivao na pravila o zaštiti potrošača i to u pogledu samih ugovora o kreditu, ali isto se ne odnosi na ustup tražbine već na obveze stranaka iz osnovnog ugovora, a o tom pitanju se raspravlja u drugom parničnom postupku. Stoga je pravilno sud prvog stupnja odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari.

17. Slijedom navedenog, analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je drugostupanjskog suda da njima žalitelji nisu uspješno osporili prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odlučio o tužbenom zahtjevu. Prvostupanjski sud je na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije proturječno ispravama u spisu, valjano primijenio materijalno pravo.

18. S obzirom na navedeno, svi žalbeni prigovori temelje se na općim, nedokazanim tvrdnjama koje ne mogu pobiti čvrste dokazne temelje prvostupanjske presude. Stoga sud odbija žalbu kao neosnovanu u cijelosti, potvrđujući time ispravnost i pravnu utemeljenost osporavane presude.

19. Pravilna je i odluka o trošku kako po osnovi, u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tako i po visini u smislu odredaba čl. 155. ZPP-a.

20. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je valjalo odbiti i potvrditi pobijanu odluku, sukladno odredbi čl. 368. st. 1. i 2. i čl. 380. ZPP-a.

Zagreb, 29. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kujundžić Novak