REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-92/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Saganić, predsjednice vijeća, Kamelije Parać, sutkinje izvjestiteljice, te Ružice Omazić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB: 84397956623, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 12.015,90 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-345/2024 od 26. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-345/2024 od 26. svibnja 2025.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 12.015,90 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.979,11 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke).
2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da se tužiteljevo potraživanje odnosi na zahtjev za naknadu štete na ime isplaćenih obiteljskih mirovina obitelji osiguranika tužitelja, za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2019. u ukupnom iznosu od 12.015,90 EUR. Tužiteljev osiguranik je smrtno stradao u prometnoj nezgodi 16. studenog 2000. Prvostupanjski sud je ocijenio da iz priloženih dokaza ne proizlazi osnova i visina tužiteljeva potraživanja, pa je na temelju odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP) odbio tužbeni zahtjev.
3. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Istaknuo je da je predmet ovog spora tužiteljev regresni zahtjev, a ne subrogacijski zahtjev prema društvu za osiguranje, slijedom čega tužitelj smatra da ima zakonsko pravo, kao osoba koja je pretrpjela štetu, a koja nije subjekt osiguranja, naknadu štete ostvarivati izravno od osiguratelja štetnika, zbog čega se ne može primijeniti odredba čl. 27. ZOOP-a koja govori o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja. Tužiteljev zahtjev je originarni i to prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13 i 151/14; dalje: ZMO) koji je jedini mjerodavan za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. U odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju jasno reguliraju što predstavlja štetu, od koga se ta šteta ima potraživati, te kolika je visina te štete. Osim toga, Zakon o mirovinskom osiguranju ima prednost po načelu specijalnosti (lex specialis derogat legi generali), pred načelom posterioriteta. Istaknuo je da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Predložio je uvažiti žalbu, preinačiti pobijanu odluku i prihvatiti tužbeni zahtjev.
4. Tužiteljeva žalba nije osnovana.
5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
6. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povrede z odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a na koju tužitelj upire u žalbi. Pobijana presuda ima valjano obrazloženje u kojem je sud izložio koje je činjenice i na temelju kojih dokaza utvrdio.
7. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 90.533,81 kn na ime isplaćene obiteljske mirovine u razdoblju od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2019. udovici i djeci tužiteljevog osiguranika smrtno stradalog u prometnoj nezgodi koju je skrivio tuženikov osiguranik 16. studenoga 2000.
8. Prethodno je u ovome predmetu donesena prvostupanjska odluka poslovni broj P-1701/2019 od 24. studenoga 2021. kojom je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 90.533,81 kn sa zateznim kamatama od 26. srpnja 2016. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose. Navedena presuda je ukinuta u drugostupanjskom postupku rješenjem poslovni broj Pž-6075/2021 od 17. siječnja 2024. uz izražen stav da je, za odluku o sporu, koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi za vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.
9. Prvostupanjski sud je stoga u ponovnom suđenju primijenio odredbe ZOOP-a („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) koji u odredbi čl. 27. st. 3. propisuje da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj ima pravo samo na razliku između obiteljske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu. S obzirom na to da tužitelj nije priložio ni jedan dokaz na okolnost visine štete, odnosno postoji li razlika između obiteljske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu, to je primjenom odredbe čl. 221. ZPP -a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
10. Suprotno tužiteljevom žalbenom navodu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo primijenivši pri tome odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Naime, u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.
11. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu odredbe st. 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.).
12. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, tužitelj od tuženika kao društva za osiguranje, ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa obiteljske mirovine i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu.
13. U konkretnom slučaju tužiteljevom osiguraniku je priznato pravo na obiteljsku mirovinu zbog ozljede izvan rada, slijedom čega bi tužitelj imao pravo na naknadu štete u vidu razlike između obiteljske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
14. Međutim, tužitelj na kojem je teret dokaza nastale štete u smislu odredbe čl. 27. ZOOP-a, nije predložio relevantne dokaze na okolnost izračuna razmjernog iznosa mirovine prema odredbi čl. 27. st. 3. ZPP-a, npr. dostavio obračun razmjernog iznosa mirovine u skladu s odredbom čl. 27. st. 3. ZPP-a, ili predložio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Stoga tužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
15. Prvostupanjski sud je stoga pravilno zaključio da na temelju svih izvedenih dokaza nije moguće utvrditi visinu tužiteljeva potraživanja, pa je pravilnom primjenom pravila o teretu dokaza (čl. 221.a ZPP-a), odbio tužbeni zahtjev.
16. Slijedom navedenog tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana odluka potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 29. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Kristina Saganić
