REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Andrije Hebranga 9, 20350 Metković

Poslovni broj: P-34/2022-67

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu Damiru Ujduru, u pravnoj stvari tužiteljice GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Antoniju Volareviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika: 1. EK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. FK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 4. ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 5. MK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], od kojih su tuženici pod 1., 2. i 5. zastupani po punomoćnici Nedjeljki Asanović-Sarić, odvjetnici u Dubrovniku, radi utvrđenja, nakon glavne rasprave zaključene 23. lipnja 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika, tuženika pod 1. i 2. osobno uz punomoćnicu te tuženice pod 4. osobno, dana 29. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da nije valjana oporuka koja je u ostavinskom postupku vođenom pred Vedranom Plećašem, javnim bilježnikom u Metkoviću, kao povjerenikom suda, pod posl. br. O-1336/16, UPP/OS-130/16, proglašena, na ročištu održanom 31. siječnja 2017. kao vlastoručna oporuka ostavitelja pok. VK , pravnog prednika parničnih stranaka.

II. Nalaže se tuženicima da tužiteljici naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 20.765,48 eura, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 3. travnja 2019. predajom preporučene pošiljke pošti, a kod ovoga suda zaprimljeno 5. travnja 2019., podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da nije valjana oporuka njezina pok. oca VK od 12. lipnja 2016., a podredno rad i utvrđenja povrede nužnog dijela, umanjenja oporučnih raspolaganja i vraćanja dara. Tužbi je prethodio ostavinski postupak iza smrti VK. G iz E, preminulog 2016., vođen pred javnim bilježnikom Vedranom Plećašem iz [adresa] kao povjerenikom suda pod posl. br. O-1336/16 (UPP/OS-130/16), u kojem je na ročištu 31. siječnja 2017. proglašena oporuka ostavitelja datirana 12. lipnja 2016. Zakonski nasljednici EK (sin ostavitelja) te VK, FK i ČK (unuci ostavitelja, djeca njegova pok. sina MK) na istom su zapisniku priznali oporuku istinitom i pravovaljanom, kao i oporučni nasljednik MK (unuk ostavitelja, sin prvotuženika) pisanom nasljedničkom izjavom, dok je zakonska nasljednica GK (kći ostavitelja, ovdje tužiteljica) izjavila da oporuku ne priznaje istinitom i pravovaljanom navodeći da je krivotvorena te da je nije napisao i potpisao ostavitelj, uz prigovor povrede nužnog dijela i zahtjev za vraćanje dara u ostavinu.

2. Rješenjem ovog suda, posl. br. O-1336/16 od 12. rujna 2018. ostavinski je postupak prekinut, a tužiteljica je upućena da u roku od 30 dana od pravomoćnosti toga rješenja pokrene parnicu protiv ostalih sunasljednika radi osporavanja valjanosti ostaviteljeve oporuke od 12. lipn ja 2016., zbog povrede nužnog dijela i vraćanja dara u ostavinu. To je rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-1333/2018-2 od 4. ožujka 2019. Tužba je podnesena unutar ostavljenog roka, što među strankama nije bilo sporno, pa tužiteljici pripada pravni interes za traženo utvrđenje u smislu odredbe članka 225. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19).

3. U tužbi i tijekom postupka tužiteljica u bitnome navodi da ostavitelj nije napisao niti potpisao oporuku od 12. lipnja 2016., već da se radi o falsificiranom dokumentu, ističući da se ne radi samo o osporavanju oporučiteljeva rukopisa, nego i potpisa. Podredno, za slučaj da bi oporuka bila valjana, navodi da bi joj takvom oporukom bio povrijeđen nužni dio koji iznosi 1/6 vrijednosti ostavine, jer je vrijednost onoga što bi po oporuci dobila manja od 1/6 ukupne vrijednosti ostavine, pa traži umanjenje oporučnih raspolaganja i vraćanje darova koje je ostavitelj za života učinio prvotuženiku (poslovni prostor u kat. čest. [katastarska čestica], z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te nekretnine upisane u z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]). Na ročištu 11. svibnja 2026. punomoćnik tužiteljice na posebno je pitanje suda izjavio da je pod točkom 1. postavljen osnovni tužbeni zahtjev, a pod točkom 2. podredni tužbeni zahtjev.

4. Tuženici pod 1., 2. i 5. u odgovoru na tužbu od 4. lipnja 2020. i tijekom postupka osporili su tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i naznačenu vrijednost predmeta spora. U odnosu na valjanost oporuke ističu da je ostavitelj sačinio vlastoručnu oporuku koja predstavlja njegovu posljednju volju, da je oporukom obuhvatio sve svoje nasljednike nikoga ne isključivši, pa ni tužiteljicu, da je sadržaj oporuke takav da je podatke iz nje mogao znati samo ostavitelj te da je ostavitelj za života iskazivao upravo ono što je u oporuci napisao, a na te okolnosti predložili su saslušanje svjedokinje IK, susjede ostavitelja. Podredne zahtjeve smatraju preuranjenima, nepotpunima i neosnovanima, ističući među ostalim da je poslovni prostor u kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] prvotuženik stekao kupoprodajnim ugovorom od 1. veljače 1995., da je stambeni objekt na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] prvotuženik izgradio vlastitim sredstvima, a darovni ugovor od 3. rujna 2007. bio je tek tabularna isprava, te da tužiteljica nije obuhvatila kasniji dar učinjen drugotuženiku ugovorom o darovanju od 1. srpnja 2010., protivno redoslijedu vraćanja darova. Tuženice pod 3. i 4. tijekom postupka izlagale su kao tuženici pod 1., 2. i 5., protiveći se tužbenom zahtjevu.

5. Vrijednost predmeta spora, koju je tužiteljica u tužbi naznačila s 200.000,01 kuna i kojoj su tuženici prigovorili kao nisko određenoj, sud je rješenjem na ročištu 20. listopada 2020., primjenom odredbe članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku ((NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje u tekstu: ZPP), utvrdio u iznosu od 750.000,00 kuna (99.541,77 eura), na koje utvrđenje stranke nisu imale primjedbi.

6. Tijekom postupka tužiteljica je podnosila zahtjeve za izuzeće suca i predsjednice suda (podnesak od 24. svibnja 2024.), koji su pravomoćno riješeni, pa nije bilo procesnih zapreka za nastavak postupka i donošenje odluke. Podneskom od 20. siječnja 2024. tužiteljica je predložila prekid postupka do pravomoćnog okončanja postupka povodom njezine kaznene prijave protiv nepoznatog počinitelja zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave (predmet Općinskog državnog odvjetništva u Metkoviću posl. br. KPN DO-64/2023)a koji prijedlog je u nastavku postupka povukao. Ovaj sud napominje se ovdje ne radi o prethodnom pitanju bez čijeg se rješenja ne bi mogla donijeti odluka o glavnoj stvari: građanskopravna valjanost oporuke ovisi o tome je li ju ostavitelj vlastoručno napisao i potpisao, a ne o tome tko je i s kojim stupnjem kaznene odgovornosti potpis krivotvorio, pa je sud tu činjenicu bio ovlašten i dužan sam utvrditi (članak 12. u vezi s člankom 213. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku, koji prekid predviđa tek kao mogućnost).

7. U dokazne svrhe sud je pročitao i pregledao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, a osobito: spis ovoga suda posl. br. PuO-47/2019 (O-1336/16) s izvornikom sporne oporuke, rješenje o prekidu ostavinskog postupka od 12. rujna 2018. i rješenje Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-1333/2018-2 od 4. ožujka 2019.; dopis Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“ od 4. kolovoza 2022. sa specifikacijom materijala; Zapisnik o vještačenju istoga Centra s mišljenjem od 20. listopada 2023. (list 280-290 spisa); Zapisnik o vještačenju s mišljenjem od 19. rujna 2025. (nadopuna vještačenja) sa specifikacijom materijala; bankovnu dokumentaciju pribavljenu od PBZ d.d., OTP banke d.d. (i kao slijednika Splitske banke d.d.), Addiko bank d.d., Hrvatske poštanske banke d.d. i Zagrebačke banke d.d., uključujući izvornike ugovora koje je ostavitelj sklapao s bankama i podatke o stanju i prometu po računima; obrazac OB2-kartona izdane osobne iskaznice ser. br. [serijski broj] od 24. veljače 2014. pribavljen od Policijske postaje Metković; isprave koje su tuženici dostavili u izvorniku (tri osobne iskaznice ostavitelja iz 1992., 2002. i 2014., putovnicu SFRJ iz 1988. i putovnicu Republike Hrvatske iz 1992., bankovne kartice Hrvatske poštanske banke, štednu knjižicu Hypo Alpe Adria banke iz 2008., kupoprodajni ugovor od 29. ožujka 1992. i ugovor o tekućem računu od 3. studenoga 2006.); kupoprodajni ugovor od 1. veljače 1995., darovni ugovor od 3. rujna 2007. i ugovor o darovanju od 1. srpnja 2010. s pripadajućim zemljišnoknjižnim izvacima; te „Komparativnu analizu rukopisa“ Davora Butorca, dipl. krim., od 24. lipnja 2024., koju je po narudžbi prvotuženika izradio taj stalni sudski vještak za rukopise, a koju je sud cijenio kao sastavni dio činjeničnih navoda tuženika.

8. Među strankama nije sporno: da je ostavitelj VK. G, rođen **.**.1932., preminuo 2016. godine; da je tužiteljica kći ostavitelja, prvotuženik sin ostavitelja, tuženici pod 2., 3. i 4. unuci ostavitelja kao djeca njegova prije preminulog sina MK, a petotuženik unuk ostavitelja i sin prvotuženika; da je u ostavinskom postupku 31. siječnja 2017. proglašena oporuka datirana 12. lipnja 2016., pisana prostoručno kemijskom olovkom plave boje na dva arka tzv. trgovačkog papira, na ukupno sedam stranica, naslova „Vlastoručna oporuka“, koja započinje riječima „Ja VK OIB…“, a završava riječima „…To je moja posljednja volja i molim da se cila poštuje poslije moje smrti.“, ispod čega se nalaze potpis punog rukopisnog navoda „ VK“ i inicijalni navod „B A“; da su svi tuženici oporuku priznali, a tužiteljica ju je osporila; te da je tužiteljica u parnicu upućena pravomoćnim rješenjem ostavinskog suda.

9. Sporno je, i za odluku o osnovnom (prvopostavljenom) tužbenom zahtjevu jedino odlučno, je li ostavitelj VK vlastoručno napisao i vlastoručno potpisao spornu oporuku od 12. lipnja 2016.

10. Radi utvrđenja te odlučne činjenice sud je rješenjem na ročištu 15. ožujka 2022. odredio grafološko vještačenje po Centru za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan V“ Ministarstva unutarnjih poslova (dalje: Centar). Centar je dopisom od 4. kolovoza 2022. izvijestio sud da vještačenje na temelju tada dostavljenog materijala (izvornik oporuke i OB2-karton osobne iskaznice iz 2014. s potpisima inicijalnog navoda „BA“) nije moguće izvršiti, uz obrazloženje da se prema pravilima struke slično uspoređuje sa sličnim – parafni potpisi s parafnim potpisima, rukopisni potpisi s rukopisnim potpisima, rukopis s rukopisom – te je zatražena dostava nespornih potpisa pisanih punim rukopisnim navodom, po mogućnosti iz razdoblja bliskog nastanku sporne oporuke (2016. ili bliže), budući da je riječ o osobi visoke starosne dobi kod koje je očekivana promjena i propadanje rukopisa uslijed bolesti ili starosti.

11. Nakon što su od banaka pribavljeni izvornici ugovora i pripadajuće dokumentacije s potpisima ostavitelja (nesporni potpisi punog rukopisnog navoda iz razdoblja 2008.–2016., među kojima 17 ugovora o oročenom depozitu Hypo Alpe Adria banke iz razdoblja 2008. –2015., dokumentacija PBZ-a iz 2015. i 2016. te OTP banke iz 2011.), Centar je proveo vještačenje te je u Zapisniku o vještačenju od 20. listopada 2023. iznio mišljenje da VK (rođ. 1932.) vrlo vjerojatno – gotovo sigurno NIJE skriptor spornog potpisa punog rukopisnog navoda „ PK“ na oporuci od 12. lipnja 2016., dok za identifikaciju skriptora spornog rukopisa kojim je ispisan sadržaj oporuke te spornog potpisa inicijalnog navoda „BA“ nema temelja – za rukopis zato što vještak ne raspolaže nespornim usporedbenim rukopisom ostavitelja (spisu nije dostavljen nijedan nesporni rukopisni tekst ostavitelja, nego samo potpisi), a za inicijalni navod zato što je izrazito jednostavne forme koja ne dopušta identifikaciju skriptora. Pritom je utvrđeno da je sadržaj oporuke ispisan rukom iste osobe.

12. Tuženici su se na taj nalaz očitovali podneskom od 18. siječnja 2024. prigovarajući da zadatak vještačenja nije u cijelosti izvršen jer potpis oporuke nije uspoređen s rukopisom same oporuke, te su podneskom od 14. veljače 2024. dostavili daljnje isprave s potpisima ostavitelja koje su, prema vlastitim navodima, pronašli naknadnim pretraživanjem ostaviteljevih kuća u [adresa] i [adresa] (osobne iskaznice, putovnice, bankovne kartice, štednu knjižicu, kupoprodajni ugovor iz 1992. i ugovor o tekućem računu iz 2006.). Podneskom od 7. kolovoza 2024. dostavili su i „Komparativnu analizu rukopisa“ Davora Butorca, dipl. krim., stalnog sudskog vještaka za rukopise, izrađenu 24. lipnja 2024. po narudžbi prvotuženika, u kojoj je na temelju preslike oporuke i šest isprava s nespornim potpisima (dvije osobne iskaznice iz 1992. i 2002., osobna iskaznica iz 2014., dvije putne isprave iz 1988. i 1992. te kartica Maestro Hrvatske poštanske banke) izražen zaključak da je VK „vrlo vjerojatno, gotovo sigurno“ autor obaju potpisa na oporuci, pa su predložili određivanje nove osobe vještaka.

13. Sud je rješenjem na ročištu 18. lipnja 2025. odredio dopunu vještačenja po Centru, s time da se Centru dostave izvornici svih isprava s potpisima ostavitelja koje prileže spisu, uključujući sve isprave koje su tuženici dostavili podnescima od 14. veljače 2024. i 7. kolovoza 2024. – dakle i cjelokupan materijal kojim se u privatnoj analizi koristio vještak Butorac – kako bi se Centar ponovno izjasnio je li pok. VK osoba koja je vlastoručno napisala i potpisala spornu oporuku.

14. U Zapisniku o vještačenju od 19. rujna 2025. (nadopuna vještačenja) Centar je, po stalnoj sudskoj vještakinji za rukopise i dokumente BK, dipl. inž., primjenom akreditiranih metoda ispitivanja i usporedbe rukopisa i potpisa, uz uporabu uređaja Video Spectral Comparator VSC-9000 i stereomikroskopa, analizirao sporni materijal i nesporne potpise ostavitelja iz razdoblja 1988. –2016. U nalazu je u bitnome utvrđeno: da je usporedba spornog i nespornog materijala moguća samo za sporni potpis punog rukopisnog navoda „ PK“; da rukopisne sličnosti postoje u definiciji općeg grafijskog izraza, stupnju ispisanosti, nagibu grafema i pravcu pisanja; da je, međutim, na novodostavljenom materijalu utvrđen rukopisni deficit (tzv. rukopisno propadanje karakteristično za osobe visoke životne dobi) koji je nastupio znatno ranije u odnosu na sporni potpis – veći broj elemenata sporosti nalazi se već u potpisima iz 2008., a znatno više u potpisima iz 2010. i kasnije – pa bi kvaliteta rukopisa u 2016. (u vrijeme nastanka oporuke) trebala biti znatno slabija, ili barem istovrsna kvaliteti drugih potpisa toga razdoblja, s više elemenata progresije sporosti i aritmije poteza, a ne bolja i sigurnija, zbog čega je ranije uočenu sličnost u dinamici i ritmu pisanja vještakinja nedvojbeno pripisala razlikama; da su rukopisne razlike utvrđene i u individualnim, vrlo vrijednim rukopisnim značajkama (način oblikovanja rukopisa – sporni oblije i razvučene forme, nesporni kutne; oblikovanje grafema „lj“, „b“, „a“, „š“ , „n“, „t“, „e“ i „ć“; međusobni odnos grafema „-ba-“, „-ši-“ i „A-nte“), koje se kao konstantne rukopisne značajke nalaze u svim nespornim potpisima punog rukopisnog navoda te se prema pravilima struke zaključuju kao nedvojbeno isključujuće značajke; te da su sličnosti u općim značajkama i obliku potpisa nastale kao posljedica krivotvorenja imitacijom poznatog uzora.

15. Slijedom navedenoga Centar je u mišljenju od 19. rujna 2025. zaključio: 1. da VK (rođ. 1932.) NIJE skriptor spornog potpisa punog rukopisnog navoda „ PK“ na predmetnoj oporuci od 12. lipnja 2016., uz izričitu naznaku da se, s obzirom na to da je u nadopuni dostavljen veći broj izvornih potpisa iz kojih je utvrđeno rukopisno propadanje s godinama starosti, uz sve utvrđene razlike, konačno mišljenje – ranije izraženo u najvišem stupnju negativne vjerojatnosti – sada može zaključiti kao nedvojbeno sigurna identifikacija; te 2. da nema temelja za identifikaciju skriptora spornog rukopisa i potpisa inicijalnog navoda „BA“ na predmetnoj oporuci.

16. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje Centra od 20. listopada 2023. i njegovu nadopunu od 19. rujna 2025. Nalaz je izrađen po ustanovi koja je za ovu vrstu vještačenja referentna u Republici Hrvatskoj, primjenom metoda akreditiranih prema međunarodnoj normi, na izvorniku sporne oporuke i na izvornicima nespornog materijala, i to materijala koji obuhvaća gotovo tri desetljeća ostaviteljeva potpisivanja (1988.–2016.), uključujući potpise vremenski bliske nastanku sporne oporuke. Nalaz je jasan, potpun, iscrpno i logično obrazložen: vještakinja je za svaki zaključak navela konkretne rukopisne značajke na kojima ga temelji, a njezina je argumentacija u nadopuni i unutarnje dosljedna ranijem nalazu – zaključak iz 2023., izražen u najvišem stupnju negativne vjerojatnosti upravo zbog tada ograničenog materijala, nakon proširenja nespornog materijala nije oslabljen nego pojačan do nedvojbeno sigurne identifikacije. Posebnu uvjerljivost sudu daje središnji argument nalaza: prirodno propadanje rukopisa osobe visoke životne dobi, vidljivo već u nespornim potpisima iz 2008. i izraženije nakon 2010., čini forenzično neodrživim da bi ostaviteljev potpis iz 2016., kada je imao 84 godine, bio kvalitetniji, sigurniji i ritmičniji od njegovih vlastitih ranijih potpisa. Taj argument, zajedno s konstantnim isključujućim razlikama u individualnim rukopisnim značajkama, racionalno objašnjava i to zašto sporni potpis općim izgledom nalikuje ostaviteljevu - jer je, prema nalazu, nastao imitacijom poznatog uzora.

17. „Komparativna analiza rukopisa“ Davora Butorca od 24. lipnja 2024. suprotnog je zaključka, no ona po svojoj naravi nije dokaz vještačenjem u smislu odredaba članaka 250. do 263. Zakona o parničnom postupku, jer nije izrađena po nalogu suda, po vještaku kojeg bi sud odredio uz procesna jamstva nepristranosti i uz upozorenja koja zakon predviđa, već po narudžbi i o trošku prvotuženika, pa ju je sud cijenio kao kvalificirani sastavni dio činjeničnih navoda tuženika. No ni sadržajno ta analiza ne dovodi u ozbiljnu sumnju nalaz Centra. Prvo, izrađena je na preslici oporuke, zbog čega i sam njezin autor navodi da je mišljenje moguće izraziti tek u stupnju vjerojatnosti, dok je Centar vještačio izvornik. Drugo, temelji se na znatno užem nespornom materijalu (šest isprava, pretežno iz 1988.–2002., uz osobnu iskaznicu iz 2014. i jednu bankovnu karticu), bez opsežne bankovne dokumentacije iz razdoblja 2008.–2016. koja je za pitanje dinamike starenja rukopisa najvažnija. Treće, analiza se uopće ne suočava sa središnjim forenzičnim problemom ovoga predmeta – kronologijom rukopisnog propadanja- nego uočene nepodudarnosti paušalno pripisuje „psihofizičkom stanju autora i okolnostima u kojima su potpisi nastali“, ne obrazlažući zašto bi to stanje 2016. rezultiralo kvalitetnijim, a ne lošijim potpisom. Konačno, valja primijetiti da je Centar u nadopuni vještačenja raspolagao izvornicima svih isprava kojima se koristio i vještak Butorac, pa i nakon njihove analize svoj zaključak nije ublažio, nego ga je izrazio kao siguran.

18. Navode tuženika da je sadržaj oporuke takav da ga je mogao znati samo ostavitelj, da je ostavitelj za života iskazivao ono što je u oporuci napisano te da je „nemoguće prihvatiti“ da bi netko drugi oporuku sastavio, sud cijeni kao posredne i iskustvene argumente koji nisu podobni otkloniti izravno forenzično utvrđenje da potpis punog rukopisnog navoda na oporuci nije ostaviteljev. Sadržajna uvjerljivost isprave ne može nadomjestiti zakonom propisani oblik oporuke, niti okolnost da bi sadržaj isprave odgovarao onome što je ostavitelj za života govorio čini ispravu njegovom vlastoručnom oporukom.

19. Na ovaj se predmet primjenjuje Zakon o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19; dalje: ZN). Prema odredbi članka 26. stavka 1. ZN-a oporuka je valjana ako je napravljena u obliku utvrđenom u zakonu i uz pretpostavke predviđene zakonom, a prema odredbi članka 30. stavka 1. ZN-a vlastoručna oporuka je oporuka koju je oporučitelj vlastoručno napisao i vlastoručno potpisao. Oporuka je strogo formalan pravni posao: propisani oblik njezina je bitna pretpostavka, pa isprava koju oporučitelj nije vlastoručno napisao i vlastoručno potpisao ne proizvodi učinke vlastoručne oporuke.

20. Teret dokaza da sporna isprava nije ostaviteljeva vlastoručna oporuka bio je na tužiteljici (članak 219. stavak 1. i članak 221.a Zakona o parničnom postupku; tako izrijekom i Županijski sud u Osijeku u rješenju Gž-1333/2018-2, prema kojem je tužiteljica dužna dokazati da je oporuka krivotvorena jer su je ostali nasljednici prihvatili kao pravovaljanu). Provedenim vještačenjem sa sigurnošću je utvrđeno da ostavitelj nije skriptor potpisa punog rukopisnog navoda „ PK“ na oporuci.

21. Kad je utvrđeno da potpis punog rukopisnog navoda na ispravi nije ostaviteljev, isprava nije vlastoručno potpisana od oporučitelja, pa joj već zbog toga nedostaje jedna od dviju kumulativnih pretpostavki valjanosti vlastoručne oporuke iz članka 30. stavka 1. ZN-a. Pritom nije odlučno što za rukopis kojim je ispisan sadržaj oporuke i za inicijalni navod „BA“ identifikacija skriptora, zbog naravi materijala, nije bila moguća: i kada bi rukopis teksta bio ostaviteljev – što u postupku nije utvrđeno, a krivotvoreni potpis tu mogućnost čini krajnje dvojbenom – nepostojanje ostaviteljeva vlastoručnog potpisa samo za sebe oduzima ispravi svojstvo valjane vlastoručne oporuke. Isprava očito ne udovoljava ni pretpostavkama kojeg drugog oporučnog oblika (nije sastavljena pred svjedocima niti u javnom obliku), a to nitko tijekom postupka nije ni tvrdio. Za građanskopravne učinke ovoga utvrđenja nije potrebno, a nije ni predmet ovoga postupka, utvrđivati tko je potpis krivotvorio.

22. Slijedom navedenoga, osnovni tužbeni zahtjev je osnovan, pa je sud utvrdio da sporna oporuka nije pravno valjana, kako je odlučeno u točki I. izreke.

23. Podredni tužbeni zahtjev (utvrđenje povrede nužnog dijela, umanjenje oporučnih raspolaganja i vraćanje dara) tužiteljica je, kako je to njezin punomoćnik izrijekom potvrdio na ročištu 11. svibnja 2026., postavila za slučaj da sud ne prihvati osnovni zahtjev (eventualna kumulacija, članak 188. stavak 2. Zakona o parničnom postupku). Budući da je osnovni zahtjev prihvaćen, o podrednom zahtjevu sud nije odlučivao. Pitanja povrede nužnog dijela, uračunavanja i eventualnog vraćanja darova raspravit će se u nastavljenom ostavinskom postupku, odnosno, pokažu li se i tamo spornima, u za to predviđenom postupku, polazeći od zakonskog nasljeđivanja s obzirom na utvrđenu nevaljanost oporuke.

24. Rješenjem na ročištu 23. lipnja 2026. sud je odbio dokazne prijedloge stranaka koji su do zaključenja rasprave ostali neizvedeni, i to na temelju odredbe članka 220. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

25. Prijedlog tuženika za određivanje nove osobe vještaka, odnosno timskog (kolegijalnog) vještačenja, odbijen je kao nepotreban. Odredba članka 261. stavka 3. Zakona o parničnom postupku, na kojoj tuženici u biti temelje prijedlog, pretpostavlja proturječje između nalaza vještaka određenih od suda; ovdje takvog proturječja nema, jer u spisu postoji jedan sudski određen nalaz - nalaz Centra - koji je kroz obje faze vještačenja dosljedan, dok je analiza vještaka Butorca privatna isprava pribavljena od stranke, koja nema snagu dokaza vještačenjem. Sud pritom nije zanemario tu analizu: upravo povodom nje i isprava koje su tuženici naknadno dostav ili sud je odredio dopunu vještačenja te je Centru dostavio izvornike cjelokupnog materijala, uključujući sve isprave kojima se služio privatni vještak. Kada je i nakon toga zaključak Centra izražen kao nedvojbeno siguran, daljnje vještačenje istoga pitanja ne bi služilo utvrđivanju činjenica, nego bi vodilo nepotrebnom odugovlačenju pos tupka koji traje od 2019. i množenju troškova, čemu se sud, vodeći računa o pravu stranaka na suđenje u razumnom roku (članak 10. Zakona o parničnom postupku), nije mogao prikloniti.

26. Prijedlog za saslušanje svjedokinje IK odbijen je kao nepotreban jer je predložena na okolnosti obiteljskih odnosa, ostaviteljevih iskazivanja za života i toga da je ostavitelj kroz duže razdoblje sastavljao oporuku. I kada bi se te okolnosti iskazom svjedokinje utvrdile, one ne bi bile podobne dovesti u pitanje forenzično utvrđenje da potpis na konkretnoj spornoj ispravi nije ostaviteljev: svjedok može iskazivati o svojim opažanjima, ali autentičnost rukopisa i potpisa pitanje je stručnog znanja o kojem se dokaz izvodi vještačenjem, a ne saslušanjem svjedoka. Iz istog je razloga, kao i zato što je saslušanje stranaka supsidijaran dokaz (članak 264. stavak 1. Zakona o parničnom postupku), a odlučna činjenica pouzdano utvrđena vještačenjem, odbijen i prijedlog za saslušanje parničnih stranaka.

27. Odluku o troškovima postupka sud je donio na temelju odredaba članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica je u cijelosti uspjela s osnovnim tužbenim zahtjevom o kojem je jedino i odlučivano, pa joj tuženici, koji su se tužbenom zahtjevu protivili do zaključenja rasprave, duguju naknadu troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Prema popisu troškova priloženom na ročištu 23. lipnja 2026. tužiteljica je zatražila naknadu troška u ukupnom iznosu od 41.680,84 eura, i to s naslova nagrade za radnje punomoćnika 22.469,20 eura, pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost 5.617,30 eura i troškova vještačenja 13.594,34 eura, uz sudske pristojbe prema odluci suda. Taj je zahtjev osnovan samo djelomično.

28. Visinu nagrade za radnje punomoćnika sud je odmjerio prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa), koja je na snazi u vrijeme donošenja ove odluke. Naime, prema odredbi Tbr. 52. stavka 3. Tarife, kada sud odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. S obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora od 750.000,00 kuna, odnosno 99.541,77 eura ,puna nagrada za pojedinu radnju iznosi prema Tbr. 7. točki 1. Tarife ,uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) iznosi 1.500,00 eura. Tužiteljica je, međutim, svaku punu radnju obračunala s 1.797,60 eura, što odgovara nagradi uvećanoj za 20 % na temelju Tbr. 40. točke 1. Tarife. To povišenje pripada samo odvjetniku koji u istom postupku zastupa ili brani više osoba; kako punomoćnik tužiteljice zastupa jednu stranku, povišenje mu ne pripada, pa je svaka puna radnja priznata s 1.500,00 eura.

29. Primjenom navedenih mjerila tužiteljici je priznato: za sastav tužbe 1.500,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife); za zastupanje na ročištima za glavnu raspravu održanima 20. listopada 2020., 15. siječnja 2021., 15. ožujka 2022., 8. rujna 2022., 17. listopada 2022., 18. lipnja 2025. i 23. lipnja 2026. po 1.500,00 eura, ukupno 10.500,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife); za zastupanje na ročištima 6. srpnja 2021. i 11. svibnja 2026., na kojima se nije raspravljalo o glavnoj stvari, ukupno 898,00 eura kako je i zatraženo, budući da zatraženi iznos ne premašuje nagradu koja bi punomoćniku za ta ročišta pripadala prema Tbr. 9. točkama 2. i 5. Tarife; te za sastav dvaju obrazloženih podnesaka, od 10. veljače 2024. i 24. svibnja 2024., po 1.500,00 eura, ukupno 3.000,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife). Priznata nagrada iznosi tako ukupno 15.898,00 eura, a s pripadajućim porezom na dodanu vrijednost po stopi od 25 % u iznosu od 3.974,50 eura (Tbr. 46. Tarife) ukupno 19.872,50 eura.

30. U preostalom dijelu zahtjev s naslova nagrade za radnje punomoćnika nije osnovan. Nadalje, nagradu za sastav podnesaka tužiteljica je zatražila paušalnom stavkom „sastav 3 podneska“, ne odredivši u popisu troškova ni datumom ni sadržajem na koje se podneske ta stavka odnosi, dakle podneske nije točno popisala. Sud je stoga, prema stanju spisa i mjerilu potrebnosti troška iz članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, nagradu priznao za dva obrazložena podneska .

31. Od zatraženih troškova vještačenja od 13.594,34 eura tužiteljici je priznat iznos od 581,05 eura. Trošak postupka u smislu odredbe članka 151. stavka 1. Zakona o parničnom postupku čine izdaci učinjeni u povodu postupka, a to je kod dokaza vještačenjem stvarno isplaćena nagrada i naknada troškova vještaka, ne i uplaćeni predujam kao takav. Iz spisa proizlazi da je tužiteljica na ime predujmova za vještačenje uplatila ukupno 14.999,51 eura, ali da je na ime provedenih vještačenja isplaćeno ukupno 581,05 eura, i to 294,64 eura za vještačenje o kojem je sastavljen Zapisnik o vještačenju od 20. listopada 2023. te 286,41 eura za nadopunu vještačenja o kojoj je sastavljen Zapisnik o vještačenju od 19. rujna 2025. Neutrošeni dio predujma od 14.418,46 eura nije trošak postupka i bit će tužiteljici vraćen s računa depozita ovoga suda posebnim nalogom.

32. Slijedom navedenoga tužiteljici je s naslova troškova postupka (19.872,50 eura nagrade s porezom na dodanu vrijednost i 581,05 eura troškova vještačenja uz trošak pristojbe od 311,93 eura) dosuđen ukupan iznos od 20.765,48 eura.

33. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Metkoviću, 29. srpnja 2026.

S u d a c:

Damir Ujdur

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka njezina pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pisano u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Punomoćnici tuženika pod 1., 2. i 5.

3. FK, [adresa]

4. ČK, [adresa]