REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2496/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednika vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Marije Bakula Vugrinec, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠB, vl. obrta [obrt], obrt [obrt] dizajn, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Jelić, Vuković & Vukšić j.t.d., Zagreb, Domagojeva 4/II, protiv 1. tuženika ŽUPA SV. ŠIMUNA ZADAR, Zadar, Trg Petra Zoranića 7, OIB: 03679957138, i 2. tuženika ZADARSKA NADBISKUPIJA, Zadar, Jurja Biankinija 2, OIB: 12406417624, oboje zastupanih po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Smolek & Škrinjar d.o.o., Zagreb, Jurja Žerjavića 19, radi naknade štete od 62.301,41 EUR, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-119/2018-74 od 1. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se tužiteljičina žalba i ukida presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-119/2018-74 od 1. travnja 2025. u pobijanim točkama I. i II. njezine izreke te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka povodom žalbe, odlučiti će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužiteljica zahtijeva od tuženika da joj solidarno isplate iznos od 62.301,41 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u roku od 15 dana (točka I. izreke); naloženo je tužiteljici naknaditi tuženima troškove parničnog postupka u iznosu od 14.025,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama u roku od 15 dana (točka II. izreke) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom daljnjeg parničnog troška u iznosu od 2.612,50 EUR sa zateznim kamatama (točka III. izreke).

2. Iz obrazloženja presude proizlazi da je predmet spora tražbina tužiteljice u iznosu od 62.301,41 EUR na ime novčane naknade za pretrpljenu štetu na imovini tužiteljice (odjevnim predmetima iz njenog prodajnog asortimana), koja je uništena uslijed događaja od 25. svibnja 2015. kad je u poslovni prostor na adresi [adresa], tijekom nevremena, nakon urušavanja krovišta i dvije međukatne ploče, došlo do prodora vode, za nastanak koje štete tužiteljica drži da su odgovorni tuženici kao suvlasnici zgrade u prizemlju koje se nalazio predmetni poslovni prostor. Dalje proizlazi da je među strankama tijekom prvostupanjskog postupka bila sporna osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva budući da su tuženici istaknuli prigovor nedostatka aktivne legitimacije, prigovor promašene pasivne legitimacije, prigovor isključive odgovornosti odnosno doprinosa tužiteljice nastanku štete, prigovor zastare te prigovor nedostatka uzročno-posljedične veze. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da tužiteljica nije bila vlasnica robe uništene uslijed događaja od 25. svibnja 2015., već treće osobe, prvostupanjski sud je ocijenio njezin tužbeni zahtjev s osnove naknade štete u visini prodajne vrijednosti robe koja je uništena, u cijelosti neosnovan, slijedom čega je, bez analiziranja osnovanosti ostalih prigovora istaknutih tijekom postupka, o tužbenom zahtjevu odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude.

3. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu kojom ju pobija u točkama I. i II. njezine izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

3.1. U žalbi u bitnome navodi da pogrešno prvostupanjski sud smatra da tužiteljica ne može potraživati naknadu štete iz razloga što „nije vlasnik robe“. Ističe da neovisno o vlasništvu robe, trpi štetu u visini marže koju nije ostvarila iz razloga što je roba uništena te da taj vid štete nije u vezi vlasništvom robe budući da se radi o predvidljivoj izgubljenoj dobiti, a koju činjenicu da prvostupanjski sud uopće ne uzima u obzir. Osim toga ističe da je dio uništene robe odmah po primitku platila dobavljaču, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka te e-mailova društva Akcent d.o.o. U odnosu na plaćenu robu, smatra da nema status komisionara već kupca pa da je samim time i vlasnica te robe. Također ističe da je s dobavljačima, nakon što je roba uništena, postignula sporazum da će im platiti robu nakon što ostvari naknadu štete od vlasnika zgrade, na koji način su dobavljači tužiteljici prepustili ovlaštenje odnosno aktivnu legitimaciju za vođenje spora. Smatra da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer prvostupanjski sud nije saslušao svjedoka ČB, djelatnika Croatia osiguranja d.d., a kojeg je tužiteljica predložila saslušati na okolnost da li je kod sačinjenja zapisnika o popisu uništene robe koja je zatečena u prodajnom prostoru, uzeo u obzir prodajnu vrijednost robe (kao što smatra vještak) ili nabavnu vrijednost (kako je regulirano policom osiguranja). Ističe da prvostupanjski sud nije dao razloge odbijanja navedenog dokaznog prijedloga tužiteljice, a da se radi o odlučnoj činjenici koja je predstavljala polaznu točku za izračun vrijednosti uništene robe te da o tome ovisi stvarna visina nastale štete odnosno visina marže – izgubljene dobiti. Također navodi da je u tom smislu tužiteljica prigovorila nalazu i mišljenju vještaka, ali da u odnosu na to pitanje vještak nije pružio jasan odgovor. Nadalje, smatra da je prvostupanjski sud bio dužan cijeniti dokumentaciju dostavljenu nakon provedenog vještačenja te da je neprihvatljivo obrazloženje prvostupanjskog suda prema kojoj tu dokumentaciju nije uzeo u obzir „radi ekonomičnosti postupka“. Konačno, ističe da se pitanje vlasništva ne može utvrđivati vještačenjem jer se ne radi o činjeničnom pitanju, već o pravnom pitanju pa da je to zadatak suda, zbog čega postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka. Zbog svega navedenog, predlaže ukinuti pobijanu presudu u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena za iznos od 29.965,11 EUR s pripadajućim kamatama, a podredno, preinačiti ju i tužiteljici dosuditi navedeni iznos s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka, zajedno s troškovima postupka povodom žalbe u iznosu od 625,00 EUR uvećano za PDV od 25% i troškove sudske pristojbe za žalbu i presudu.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je nepravilna i nezakonita jer postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo te je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 62.301,41 EUR na ime naknade za pretrpljenu štetu na imovini tužiteljice - odjevnim predmetima iz njenog prodajnog asortimana, koja odjeća je uništena uslijed događaja od 25. svibnja 2015. kad je u poslovni prostor na adresi [adresa], tijekom nevremena, nakon urušavanja krovišta i dvije međukatne ploče, došlo do prodora vode, za nastanak koje štete tužiteljica drži da su odgovorni tuženici kao suvlasnici zgrade u prizemlju koje se nalazio predmetni poslovni prostor te prvotuženik ujedno i kao zakupodavac poslovnog prostora gdje je nastala šteta.

7. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da stara dotrajala zgrada sa starim, dotrajalim krovištem sa kojeg otpadaju dijelovi kupa na ulicu predstavlja opasnu stvar

- da je majka tužiteljice PB imala sklopljen pisani ugovor o zakupu sa Župom sv. Šimuna, a da tužiteljica ŠB nije imala sklopljen takav ugovor, ali da je uz suglasnost prvotuženika nastavila s korištenjem tog prostora pod istim uvjetima, o čemu su svjedočili PB, MB i don NB, čije iskaze je prvostupanjski sud ocijenio podudarnima kako međusobno, tako i sa ostalim ispravama koje je tužiteljica dostavila na te okolnosti, a koje se odnose na plaćanje zakupnine te režijskih troškova poslovnog prostora

- da je tuženicima kao suvlasnicima oduzet dio, ali ne i cijela nekretnina gdje se nalazio predmetni poslovni prostor

- da su tuženici tužbu radi predaje u posjed podnijeli tek 2016. godine (dakle nakon štetnog događaja)

- da su tuženici i prije štetnog događaja imali saznanja da je zgrada u derutnom stanju i da predstavlja pojačanu opasnost zbog čega su i postavili nadstrešnicu

- da je šteta nastala 25. svibnja 2015., a da je tužba podnesena 22. svibnja 2018., dakle unutar zastarnog roka od tri godine iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima te konačno,

- da tužiteljica nije bila vlasnica robe uništene uslijed događaja od 25. svibnja 2015., već treće osobe.

8. S obzirom na to da je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica nije bila vlasnica uništene robe, odbio je njezin tužbeni zahtjev bez analiziranja osnovanosti ostalih prigovora istaknutih postupka.

9. U vezi s takvih pravnim shvaćanjem prvostupanjskog suda, valja kazati slijedeće:

9.1. Prvenstveno, valja imati u vidu da je imovina višeznačan pojam (imovina kao gospodarska kategorija, imovina kao knjigovodstvena kategorija, imovina kao pravna kategorija). Imovina u pravnom smislu predstavlja skup subjektivnih imovinskih prava predstavljenih jednim nositeljem. Stoga pojam vlasništva i pojam imovine nisu istoznačnice te je pojam imovine u pravnom smislu puno širi od pojma vlasništva kao jednog od imovinskih stvarnih prava.

9.2. Nadalje, prema odredbi iz čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima koji se ovdje primjenjuje s obzirom na vrijeme štetnog događaja („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

9.3. Iz činjenične osnove tužbe, ali i iz isprava dostavljenih uz tužbu kojima tužiteljica dokazuje visinu tužbenog zahtjeva, proizlazi da u ovoj parnici tužiteljica zahtijevala naknadu štete u vidu izmakle koristi. To stoga što je tužiteljica zahtijevala štetu u visini prodajne vrijednosti uništenog tekstila, dakle zahtijevala je iznos koji je inače mogla ostvariti prodajom tog tekstila, da nije bilo štetnog događaja.

9.4. Uzevši u obzir navedeno, pogrešno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da tužiteljica nema pravo na naknadu štete ako nije bila vlasnica uništene robe, budući da je za naknadu štete u vidu izmakle koristi odlučna činjenica jedino je li došlo do sprječavanja povećanja tužiteljičine imovine, a ne je li tužiteljica vlasnik određene imovine.

9.5. Osim toga, činjenica da tužiteljica možda nije bila vlasnica uništene robe u pravnom smislu te riječi već da je bila u položaju komisionara, ne znači da nije imala nikakva subjektivna imovinska prava u pogledu te robe kao komisionar (npr. pravo na proviziju, pravo retencije, pravo na naknadu određenih troškova itd.).

9.6. Konačno, valja imati u vidu da je odredbom iz čl. 789. ZOO -a propisano da komisionar kome je povjereno da proda ili kupi neku robu kotiranu na burzi ili na tržištu može, ako mu je komitent to dopustio, zadržati robu za sebe kao kupac, odnosno isporučiti je kao prodavatelj, po cijeni u vrijeme izvršenja povjerenog posla (st. 1.) te da u tom slučaju između komisionara i komitenta nastaju odnosi iz ugovora o kupoprodaji (st. 2.).

9.7. Stoga osnovano žaliteljica navodi da može trpjeti štetu u vidu izmakle koristi u visini marže koju nije ostvarila iz razloga jer joj je roba uništena te također osnovano navodi da za taj vid štete nije od utjecaja pitanje vlasništva nad uništenom robom jer se radi o šteti koja se očituje u sprječavanju povećanja nečije imovine. Dakle, tužiteljičina imovina bi se zasigurno povećala da je prodala robu koju naposlijetku nije mogla prodati jer je ista uništena u štetnom događaju.

9.8. Osim gubitka marže, tužiteljica može trpjeti štetu i za propast stvari, jer je ona svakako dužna ili vratiti ili platiti robu koju je uzela u komisionu prodaju.

9.9. Stoga osnovano žaliteljica navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev zbog toga što je utvrdio da tužiteljica nije vlasnik uništene robe.

10. Također osnovano žaliteljica navodi da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno u pogledu odlučnih činjenica nabavne i prodajne vrijednosti uništene robe jer iz spisa proizlazi da je žaliteljica prigovorila nalazu i mišljenju vještaka u tom dijelu te da je u više navrata predlagala dopunu nalaza i mišljenja vještaka, kao i saslušanje svjedoka ČB, a prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije dao jasne razloge za odbijanje navedenih dokaznih prijedloga, a niti je te odlučne činjenice utvrdio sam na temelju već izvedenih dokaza.

11. Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja o tome da šteta može nastati samo vlasniku, prvostupanjski sud uopće nije dao ocjenu dokaza u spisu pa tako niti nalaza i mišljenja vještaka Maje Kostijal, u dijelu u kojem se taj nalaz i mišljenje odnosi na zadatak vještaka određen rješenjem prvostupanjskog suda od 12. studenoga 2019., dakle u dijelu koji se odnosi na predmet spora, a to je tužiteljičin zahtjev za naknadu štete.

11.1. Naime, prvostupanjski sud obrazlažući pobijanu presudu navodi kako je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, s paušalnim obrazloženjem da je „isti jasan i nedvosmislen, sačinjen savjesno, u skladu s pravilima znanosti i vještine“, a što je nejasno i proturječno izreci presude, jer prvostupanjski sud u isto vrijeme u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, ali u cijelosti odbija tužbeni zahtjev, iako vještak u svom nalazu i mišljenju utvrđuje da prodajna vrijednost robe iznosi 135.950,00 kn, nabavna vrijednost robe da iznosi 65.491,48 kn, a marža (izgubljena zarada tužiteljice) da iznosi 43.268,52 kn, s time da na PDV otpada iznos od 27.190,00 kn (Sažetak Nalaza i mišljenja – list 326. spisa).

12. Slijedom svega navedenog, kako presuda nema razloga o navedenim odlučnim činjenicama, a niti je te odlučne činjenice prvostupanjski sud uopće ispitivao zbog svog pogrešnog pravnog pristupa, na taj način počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a, a zbog čega se presuda ne može ispitati.

13. Stoga je na temelju odredbe iz čl. 369. st. 1. ZPP -a valjalo uvažiti žalbu tužiteljice, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke ovog rješenja).

14. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu u točki II. izreke prvostupanjske presude.

15. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, imajući u vidu propuste na koje mu je ukazano ovom odlukom, te će ocijeniti sve dosad provedene dokaze, odlučiti o dokaznim prijedlozima stranaka za provođenjem dopunskog vještačenja i saslušanjem svjedoka ČB te nakon toga utvrditi sve odlučne činjenice, nakon čega će donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku koju će valjano obrazložiti.

15.1. Pri tome će prvostupanjski sud posebno imati u vidu da je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno ocijeniti tuženikove prigovore iznesene tijekom prvostupanjskog postupka i to: prigovor nevjerodostojnosti Zapisnika o oštećenoj i uništenoj robi od 30. lipnja 2015., prigovor nedostatka uzročno - posljedične vezu između štete na robi i štetnog događaja, prigovor isključive odgovornosti treće osobe za nastalu štetu, prigovor doprinosa tužiteljice šteti, prigovor visini postavljenog tužbenog zahtjeva. Osim toga, potrebno je dati razloge o odlučnoj činjenici nabavne i prodajne vrijednosti uništene robe, kako bi se utvrdila eventualna izmakla korist. U tom smislu prvostupanjski sud može nejasnoće otkloniti i postavljanjem pitanja vještaku (posebno u pogledu vjerodostojnosti Zapisnika o oštećenoj i uništenoj robi od 30. lipnja 2015. budući da se radi o stručnom pitanju o kojem sud nema dovoljno znanja) ili dodatnim saslušanjem svjedoka ČB, ukoliko ocijeni da je to potrebno. U svakom slučaju potrebno je da se vještak jasno očituje o tome na koji način je utvrdio da je u Zapisniku o oštećenoj i uništenoj robi od 30. lipnja 2015. navedena prodajna vrijednost robe (da li je navedeno utvrdio usporedbom cijena sa ranijim inventurnim listama od 31. prosinca 2014. i od 25. svibnja 2015. ili na drugi način?). Imajući u vidu da je vještak u nalazu i mišljenju u više navrata naveo da je knjigovodstveno računovodstvena dokumentacija tužiteljice aljkava, neuredna, neistovjetna i nepouzdana za vještačenje, da je dokumentacija tužiteljice neistinita, da nije u skladu s računovodstvenim zakonima, da nije vjerodostojna niti pouzdana, da je neadekvatna, neistinita i neodgovarajuća za vještačenje – valja otkloniti proturječnosti nalaza i mišljenja jer je nejasno kako je vještak utvrdio nabavnu odnosno prodajnu vrijednost ako nije raspolagao odgovarajućom dokumentacijom i ako sam navodi da je ista nevjerodostojna. Pri tome bi se vještak trebao ograničiti u odnosu na ono što je njegov zadatak, a to nisu pravna tumačenja. Predmet spora je naknada štete i potrebno je utvrditi je li tužiteljici nastala šteta u vidu izmakle koristi zbog štetnog događaja. Sve prethodno će prvostupanjski sud utvrđivati jedino ako prije toga ocijeni da postoji uzročno - posljedična veza između štetnog događaja i štete, kao i odgovornost tuženika.

16. Odluka sadržana u točki II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 29. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Matas