REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1796/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednika vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Marije Bakula Vugrinec, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza TEHNO YACHT d.o.o. u stečaju, OIB 58821347888, Podstrana, Poljičkih knezova 21, kojeg zastupa punomoćnica Slavica Čupić, odvjetnica u Splitu, Bihaćka 2A/IV, protiv tuženika MARINA KREMIK d.o.o., OIB 33994182010, Primošten, Splitska 24, kojeg zastupa punomoćnica Ana-Marija Grubišić Čabraja, odvjetnica u Zagrebu, Ulica Grge Tuškana 41, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-253/2018-100 od 4. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 29. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-253/2018-100 od 4. veljače 2026. u pobijanim točkama

II. i III. njene izreke.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se tuženikova žalba, ukida presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-253/2018-100 od 4. veljače 2026. u pobijanoj točki I. njene izreke i predmet u tom dijelu vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluku o troškovima žalbenog postupka donijeti će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-253/2018-100 od 4. veljače 2026. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 83.158,40 € sa zateznim kamatama propisanim na ostale odnose (točka I. izreke); odbijen je tužitelj sa zahtjevom da mu tuženik plati daljnji iznos od 1.882.794,72 € (točka II. izreke); naloženo je tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 460.497,50 € (točka III. izreke), dok je tuženik odbijen sa zahtjevom za isplatu dijela troškova parničnog postupka u iznosu od 189.889,31 € (točka IV. izreke).

1.1. U bitnome, prvostupanjski sud navodi da je predmet spora bio tužiteljev zahtjev za naknadu štete, koja mu je nastala u razdoblju od 13. svibnja 2010. do 19. siječnja 2011., kada tužitelj nije mogao raspolagati svojim jedrilicama, osnovnim sredstvom rada i komercijalno ih koristiti zbog nezakonitog postupanja tuženika.

1.2. Podneskom od 19. studenoga 2022. tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev na način da je zatražio naknadu štete u iznosu od ukupno 1.965.953,12 € i to:

- 115.237,60 € za umanjenje tržišne vrijednosti 14 jedrilica Bavaria 33 i Bavaria 37 koje je nastalo u razdoblju retencije s izostankom odgovarajućeg servisiranja i održavanja od 13. svibnja 2010. do 17. ožujka 2011. sa zateznima kamatama koje na taj iznos teku od donošenja presude do isplate;

- 3.371,16 € troškova oslobađanja 14 jedrilica Bavaria 33 i Bavaria 37, dovođenja jedrilica u plovno stanje, angažmana servisera i skipera te tegalj jedrilica iz Marine Kremik d.o.o. u Marinu Krapanj 15., 16. i 17. ožujka 2011. sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 18. ožujka 2011. do isplate;

- 1.371.913,00 € izmakle dobiti zbog nemogućnosti poslovanja u razdoblju od 13. svibnja 2010. do 19. siječnja 2011. i od 2011. do 2017. odnosno isteka roka amortizacije, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od donošenja presude do isplate;

- 428.969,62 € gubitka na vrijednosti imovine nakon isteka roka amortizacije sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od donošenja presude do isplate te

- 46.452,98 € zbog gubitka poslovnog ugleda.

1.3. Prvostupanjski je sud utvrdio nesporne činjenice (točka 69. obrazloženja), proveo dokaze radi utvrđenja spornih činjenica te zaključio glavnu raspravu nakon što je tužitelj, na ročištu 2. prosinca 2025., izjavio da nema daljnjih dokaznih prijedloga te predložio sudu raspravljanje zaključiti, a tuženik izjavio da ostaje kod navoda iznesenih tijekom postupka te predložio odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška.

1.4. Kronološki gledano, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenice bitne za donošenje odluke u ovom predmetu:

- da je u razdoblju od 2005. do 2007. godine tužitelj sklopio 20 ugovora s prednikom Unicredit Leasing Croatia d.o.o. predmet kojih je bila nabava jedrilica za obavljanje djelatnosti;

- da je 20 jedrilica držao na vezu u Marini Kremik d.o.o., i s tuženikom u pogledu toga, a i ostalih usluga koje je tuženik pružao u marini bio u dugogodišnjem ugovornom odnosu koji je prestao 31. prosinca 2009.;

- da je u 2009. nastao dug tužitelja prema tuženiku za pružene usluge koji tužitelj do danas nije namirio;

- da je dugovanje tužitelja prema Unicredit Leasing Croatia d.o.o. postojalo od početka 2009., kada je i blokiran račun tužitelja;

- da je dugovanje prema vjerovniku Unicredit Leasing Croatia d.o.o. djelomično namirivano prisilnom naplatom predanih zadužnica, te da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. još u 2009. godini poduzimao radnje usmjerene prestanku ugovora i prisilnoj naplati duga, što je nastavio i kasnije;

- da tužitelj i tuženik nisu sklopili ugovor o držanju na vezu u marini tuženika za 2010. godinu, te da je tuženik tražio od tužitelja da oslobodi vezove;

- da je u 2010. godine tužitelj i dalje držao jedrilice na vezu kod tuženika te da nije oslobodio vezove;

- da je tuženik 13. svibnja 2010. premjestio 14 jedrilica tužitelja s veza u moru na kopno;

- da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. 20. kolovoza 2010. izjavio raskid svih ugovora tužitelju zbog, kako je navedeno, neplaćanja 18 uzastopnih rata iz čega prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije ispunjavao obveze iz ugovora temeljem kojih je stekao jedrilice kao osnovno sredstvo rada i to još od početka 2009.;

- da su tužitelj i Unicredit Leasing d.o.o. sklopili sporazum 9. studenoga 2010. temeljem kojeg je tužitelj trebao prodati jedrilice, a kupci su novac trebali platiti Unicredit Leasing Croatia d.o.o.;

- da tuženik u 2010. godini nije obavljao djelatnost chartera s 14 jedrilica koje je tuženik premjestio na kopno, ali niti s drugih 6 jedrilica;

- da je tužitelj 15. ožujka 2011. preuzeo jedrilice koje je tuženik premjestio na kopno, provedbom mjere osiguranja privremenom mjerom koju je ovaj sud donio 19. siječnja 2011. na temelju prijedloga tužitelja pod poslovnim brojem R1-15/11;

- da je 17. ožujka 2011. tužitelj napustio marinu s jedrilicama;

- da je rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj R1-15/11 kojim je određena privremena mjera i naloženo tuženiku predati tužitelju jedrilice ukinuto rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-1674/11-3 od 25. ožujka 2011. te da nakon toga o prijedlogu za osiguranje privremenom mjerom nije odlučeno;

- da je tužitelj temeljem sporazuma s Unicredit Leasing Croatia prodao 11 jedrilica te da je Unicredit Leasing Croatia preuzeo 2 jedrilice;

- da je 7 jedrilica prodano u ovršnom postupku koji je Unicredit leasing Croatia d.o.o. pokrenuo protiv tužitelja;

- da iz potvrde Financijske agencije Klasa:130-06/11-01/1, ur.broj:08-5042-11-52 od 10. svibnja 2011. proizlazi da je račun tužitelja na taj dan zbog neizvršenih osnova za plaćanje u iznosu od 2.717.677,57 kn blokiran 838 dana, dok iz potvrde Financijske agencije Klasa:130-06/11-01/1, ur.broj:08-5042-11 164 od 9. studenoga 2011. proizlazi da je račun tužitelja na taj dan zbog neizvršenih osnova za plaćanje u iznosu od 2.746.319,89 kn blokiran 1.021 dan;

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-139/11 od 20. siječnja 2012. otvoren stečajni postupak nad tužiteljem te da je račun tužitelja bio blokiran i za tražbine drugih vjerovnika u iznosu od 700.000,00 kn, pored tražbine Unicredit Leasing Croatia d.o.o.

1.5. Nakon provedenog postupka, prvostupanjski je sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.; dalje: ZOO), i to odredbe članka 4. i 6. ZOO-a u odnosu na zasnivanje pravnih odnosa te načela savjesnosti i poštenja, članka 72.; 74. i 75. ZOO-a u odnosu na pravo zadržanja, članka 111. ZOO-a u odnosu na jamstvo; članaka 1045.; 1089. u odnosu na naknadu štete; članaka 19. i 1100. ZOO-a u odnosu na povredu prava osobnosti pravne osobe te obrazložio razloge zbog kojih tužbeni zahtjev smatra djelomično osnovanim.

1.6. Tako u odnosu na zahtjev za naknadu štete zbog umanjenja tržišne vrijednosti navodi kako je provedeno vještačenje po sudskom vještaku Srećku Favru, koji je dao procjenu vrijednosti jedrilica na dan 17. ožujka 2011. u odnosu na 13. svibnja 2010. Predmetni je nalaz prvostupanjski sud prihvatio, te utvrdio da je tuženik odgovoran za štetu nastalu umanjenjem imovine tužitelja i to u odnosu na jedrilice Bavaria 33 u iznosu od 60.158,40 €, kao i za štetu nastalu umanjenjem imovine tužitelja na jedrilicama Bavaria 37 u iznosu od 83.158,40 €, što ukupno iznosi 83.158,40 €. Pri tome prvostupanjski sud obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je tuženik imao pravo zadržati 4 jedrilice Bavaria 33 radi ostvarenja prava zadržanja prema odredbi članka 72. ZOO-a, jer bi to bilo dovoljno za namirenje njegovog potraživanja, dok je tuženik zadržao ukupno 14 jedrilica.

1.7. U odnosu na trošak oslobađanja ukupno 14 jedrilica, za koje tužitelj potražuje iznos od 3.371,16 €, prvostupanjski sud navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da taj trošak tužitelj nije dokazao nastanak tog troška.

1.8. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu izmakle dobiti u iznosu od 1.371.913,00 €, prvostupanjski sud ukazuje na pretpostavke za naknadu štete prema odredbama članaka 1045. i 1046. ZOO-a, koje je tužitelj dužan dokazati i koje se moraju kumulativno ispuniti, te navodi razloge zbog kojih smatra da to tužitelj nije dokazao. Poziva se na odredbu članka 1089. stavka 3. ZOO-a prema kojoj se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

1.9. Nakon provedenog postupka prvostupanjski je sud utvrdio da je tužiteljevo dugovanje Unicredit Leasing Croatia d.o.o. temeljem ugovora kojima je tužitelj stekao jedrilice postojalo još početkom 2009. godine, da je namireno prisilnom naplatom zadužnica, i da potom od ožujka 2009. pa do 20. kolovoza 2010., kada su ugovori raskinuti, da tužitelj nije ispunjavao dospjele obveze i da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. još u 2009. godini poduzimao radnje usmjerene prestanku ugovora i prisilnoj naplati duga, što je nastavio i u siječnju 2010. godine. Prvostupanjski je sud utvrdio i da je postojao dogovor Unicredit Leasing Croatia d.o.o. i tužitelja o prodaji jedrilica radi namirenja duga još iz siječnja 2010., kao i to da nikada nije postignut dogovor o izmjeni odnosa tužitelja i Unicredit Leasing Croatia d.o.o. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je odluka tužiteljeva ugovaratelja Unicredit Leasing Croatia d.o.o. da 20. kolovoza 2010. raskine ugovore donesena bez tuženikova utjecaja, odnosno neovisno o tuženikovoj radnji, te da stoga ne postoji uzročnoposljedična veza između tuženikove radnje i svih onih događaja koji su uslijedili nakon raskida ugovora, pa tako i moguće izgubljene zarade.

1.10. Pri tome prvostupanjski sud ukazuje i na činjenicu da je tužitelj još u siječnju 2010. oglasio prodaju jedrilica na svojoj internetskoj stranici, zatim da je tuženiku nudio 12 jedrilica da ih zadrži, potom činjenicu nesposobnosti za plaćanje koja se protezala od početka 2009. pa nadalje. Zaključno, u izostanku dokaza o tome da je postojao siguran priljev novčanih sredstava, bilo prihoda ili drugih sredstava kojima bi se moglo financirati poslovanje tužitelja u 2010. godini, kao i činjenice da s ostalim jedrilicama koje je imao u posjedu tužitelj nije obavljao djelatnost, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije niti mogao obavljati djelatnost u 2010. godini, pa tako niti ostvariti dobit koju bi mu tuženik imao obvezu naknaditi, čak i da postoji uzročnoposljedična veza između radnje tuženika i nemogućnosti poslovanja.

1.11. Dalje, u odnosu na zahtjev za naknadu štete u iznosu od 428.969,62 € zbog gubitka na vrijednosti imovine, prvostupanjski sud navodi kako tuženik nije odgovoran za gubitak cjelokupne vrijednosti jedrilica jer je do prodaje jedrilica došlo zbog odluke tužitelja da proda jedrilice u svrhu namirenja duga Unicredit Leasing Croatia d.o.o. te zbog prodaje dijela jedrilica u ovršnom postupku koji je protiv tužitelja vodio vjerovnik Unicredit Leasing d.o.o. Iz navedenog razloga utvrdio je kako ne postoji uzročnoposljednična veza između radnje tuženika i zatražene naknade štete zbog gubitka vrijednosti imovine nakon isteka roka amortizacije.

1.12. Zaključno, vezano na zahtjev za naknadu štete u visini od 46.452,98 € zbog gubitka poslovnog ugleda (članak 19. stavak 3. u vezi članka 1100. ZOO -a) prvostupanjski sud navodi kako je tužitelj bio trgovačko društvo koje je zbog nesposobnosti za plaćanje koja datira više od godinu dana prije radnje tuženika i koja se nesposobnost protegla i u razdoblju nakon radnje tuženika, prestao postojati nakon što je okončan stečajni postupak. Zbog toga prvostupanjski sud smatra kako radnja tuženika nije imala nikakve veze s gubitkom poslovnog ugleda tužitelja, pa je zahtjev i u tom dijelu odbijen.

1.13. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 153/23.; dalje ZPP), te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.).

2. Protiv točke I. izreke navedene presude žalbu je podnio tuženik, navodeći da žalbu podnosi iz razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP-a.

2.1. U žalbi navodi razloge zbog kojih osporava zaključke prvostupanjskog suda o postojanju štete i njenoj visini kako je to navedeno u točki I. izreke, te smatra kako je prvostupanjski sud u tom dijelu pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Pri tome posebno ističe da je 17. svibnja 2010., odnosno četiri dana nakon podizanja jedrilica, tužitelj dostavio tuženiku prijedlog nagodbe u kojem u bitnom predlaže da se 12 jedrilica stavi na suhi vez i da se za njih sklopi novi ugovor i da se iste stave u prodaju radi namirenja potraživanja tuženika odnosno da predmetnih 12 jedrilica predstavljaju valjanu garanciju za namirenje tražbine tuženika, iz čega zaključuje da ponašanje tuženika nije bilo protupravno niti u jednom dijelu.

2.2. Dalje, navodi i da se iznos tražbine ne smije samo promatrati kroz visinu iznosa glavnice već kroz visinu svih naznačenih iznosa od kojih iznos kamata nije poznat u tom trenutku jer isti ovisi o trenutku namirenja te da tuženik prilikom korištenja svojeg prava retencije nije mogao znati konačni iznos tražbine koja se osigurava. Ukazuje da je svrha prava retencije istovjetna svrsi založnog prava (iako je prvo institut obveznog prava, a drugo stvarnog prava) a to je pojačati obvezni odnos olakšavajući ispunjenje obveza. Što se tiče vrijednosti jedrilica, ukazuje na različite procjene vještaka, te navodi kako, ako sudski vještaci različito procjenjuju vrijednost jedrilica, tuženik sigurno nije mogao znati koliko bi jedrilica trebao zadržati za namirenje svoje tražbine.

2.3. Što se tiče pogrešne primjene materijalnog prava, tuženik ukazuje na odredbu članka 673.s Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj: 181/04., 76/07., 146/08., 61/11., 26/15. i 17/19.), prema kojoj bi imao pravo retencije na svakom plovilu, odnosno, u ovom slučaju, jedrilici.

2.4. Predlažu preinačiti pobijanu presudu te odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tuženiku.

3. Odgovor na tuženikovu žalbu nije podnesen.

4. Protiv točke II. i III. izreke presude žalbu je podnio tužitelj, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene odredbi materijalnog prava i bitne povrede odredbi parničnog postupka.

4.1. U žalbi ponavlja činjenične navode koje je isticao tijekom postupka, te obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, pa tako navodi i da je sud pogrešno utvrdio činjenice za koje je u presudi navedeno da nisu sporne (kada je tužitelj kupio jedrilice, koliko je jedrilica držao kod tuženika). Dalje, navodi i kako je prvostupanjski sud propustio utvrditi određene činjenice (zabranu tadašnjem z.z. tužitelja, njegovu osoblju i skiperima ulazak u Marinu Kremik), kao i to da je upravo prijedlog tuženika za predbilježbu založnog prava od 27. svibnja 2010. na 14 tužiteljevih brodova izazvao „domino efekt“, što se odnosi i na upis založnih prava Unicredit Leasing Croatia d.o.o., a koje bi činjenice bile bitne za donošenje odluke.

4.2. U nastavku žalbe obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio i druge činjenice bitne za donošenje odluke te navodi kako smatra da je tuženik postupao s namjerom, protupravno, nezakonito i s ciljem da tužitelju onemogući poslovanje, čime je tužitelju nanio štetu.

4.3. Tužitelj ukazuje i da se prvostupanjski sud, u obrazloženju presude, nije očitovao na nalaz i mišljenje vještaka Snježane Galić, koji je samo spomenuo u točki 130. obrazloženja, te ukazuje da prvostupanjski sud nije mogao zanemariti provedeni dokaz.

4.4. U odnosu na povrede postupka ukazuje na nedostatnost obrazloženja, odnosno da prvostupanjski sud nije ocijenio sve dokaze bitne za donošenje odluke zbog čega se presuda ne može ispitati, što se posebno odnosi na vještačenje vještakinje Snježane Galič, koje je propustio ispitati, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Pri tome obrazlaže svoje stavove o visini dugovanja tužitelja prema tuženiku, za koji smatra da nije utvrđen.

4.5. Što se tiče troškova parničnog postupka, ukazuje da je između stranaka bila sporna ne samo visina nego i osnova zahtjeva, te da su neki troškovi nastali u odnosu na utvrđivanje osnove (troškovi vještačenja), zbog čega je te troškove trebalo dosuditi tužitelju.

4.6. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, odnosno istu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Odgovor na tužiteljevu žalbu nije podnesen.

6. Tuženikova je žalba osnovana, tužiteljeva žalba nije osnovana.

a) općenito o žalbama

7. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

8. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Razlozi obrazloženja su jasni i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika, a prvostupanjski je sud ocijenio sve činjenice bitne za donošenje odluke, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju se poziva tužitelj.

b) u odnosu na tuženikovu žalbu protiv točke I. izreke

9. U odnosu na tuženikovu žalbu, a imajući u vidu visinu tužiteljevih tražbina koju je prvostupanjski sud utvrdio temeljem pokrenutih parničnih postupaka i isprava u spisu te procijenjenu vrijednost jedrilica i ovaj se sud slaže sa zaključkom da je, za namirenje tužiteljeve tražbine, bilo dovoljna zapljena 4 jedrilice. Naime, na dan kada je tuženik premjestio jedrilice s veza na kopno, u tijeku je bio postupak za naplatu iznosa od 684.986,94 kn u predmetu poslovni broj P-901/2010 (pokrenut prijedlogom za ovrhu 27. siječnja 2010.). Naknadno, odnosno u ožujku 2011. godine, tuženik je pokrenuo još jedan postupak, i to radi naplate iznosa od 353.522,30 kn, radi naplate veza za razdoblje od siječnja do travnja 2010. godine.

10. No, kada se uzmu u obzir oba navedena iznosa i stave u korelaciju s procijenjenom vrijednosti jedrilica (41.500,00 € za Bavariu 33 odnosno 56.000,00 € za Bavariu 37) te u odnos s vrijednosti koja je stvarno ostvarena njihovom prodajom 2011. godine (35.-38.000,00 € za Bavariu 33 odnosno 55.000,00 € za Bavariu 37), proizlazi da je vrijednost 4 jedrilice doista bila dovoljna za osiguranje tužiteljeve tražbine, kako je to zaključio i prvostupanjski sud.

11. Što se tiče žalbenih navoda tuženika koji se odnose na moguću primjenu odredbe članka 673.s Pomorskog zakonika o pravu zadržanja svakog plovila, treba ukazati da i tuženik navodi kako je ista odredba unesena u zakonik 2019. godine, što znači da nije primjenjiva na ovaj konkretni slučaj, koji se odnosi na zadržanje brodova 2010. godine.

12. Stoga se u ovom konkretnom slučaju na pravo zadržanja, temeljem odredbe članka 4. Pomorskog zakonika, primjenjuju odredbe drugih zakona, a pravo zadržanja u to je vrijeme bilo regulirano prvenstveno odredbama članka 72. -75. ZOO-a, koje je pravilno primijenio i prvostupanjski sud. Dalje, i ovaj sud prihvaća stav prvostupanjskog suda prema kojemu tuženik svoje pravo zadržanja ne može koristiti neovisno o vrijednosti zadržane imovine, te da isto treba ograničiti prvenstveno na onaj dio imovine čijom prodajom može namiriti svoju tražbinu. Kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, u konkretnom slučaju svoju je tražbinu tuženik mogao namiriti iz procijenjene vrijednosti 4 jedrilice, te nije bilo potrebno zadržavati sve jedrilice tužitelja.

13. Međutim, upravo iz stvarno postignute cijene za pojedine jedrilice, ostvarene 2011. godine, proizlazi da ukupni gubitak vrijednosti jedrilica nije u skladu sa zaključkom suda (7.519,80 € za svaku Bavariu 33 odnosno 23.000,00 € za svaku Bavariu 37) utemeljenom na nalazu vještaka, odnosno da je postignuta prodajna vrijednost pojedinačnih jedrilica viša od vrijednosti procijenjene po nalazu vještaka. S obzirom na to da su jedrilice prodavane tijekom 2010. i 2011. godine, sud je prilikom donošenja odluke o eventualnom gubitku vrijednosti jedrilica i naknadi štete s tog osnova, morao prvenstveno imati u vidu stvarno postignutu cijenu za pojedinu jedrilicu, a tek podredno gubitak vrijednosti kako ga je utvrdio sudski vještak.

14. Stoga je tuženikova žalba uvažena, presuda u tom dijelu ukinuta, a predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (članak 370. ZPP -a). U nastavku postupka prvostupanjski će sud utvrditi stvarnu vrijednost postignutu prodajom za svaku pojedinu jedrilicu koju je tuženik zadržao na kopnu u odnosu na procijenjenu vrijednost u trenutku zadržanja, te, ukoliko to predlože stranke, provesti i dopunu vještačenja na okolnost smanjenja vrijednosti.

15. Pri tome treba ukazati da ukidanje točke I. izreke prvostupanjske presude, samo po sebi, ne utječe na pravilnost točke III. izreke (odluka o troškovima), jer u istoj prvostupanjski sud polazi od toga da je tužitelj uspio u neznatnom dijelu spora. Stoga eventualni uspjeh ili neuspjeh stranaka u odnosu na ukinuti dio presude treba cijeniti prvenstveno u odnosu na vrijednost predmeta spora o kojoj će se raspravljati u nastavku postupka.

c) u odnosu na tužiteljevu žalbu protiv točke II. i III. izreke

16. U odnosu na pitanje naknade štete koju potražuje tuž itelj, prvostupanjski sud pravilno navodi da se, u ovom slučaju, radi o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, na koju se primjenjuju odredbe članka 1045. i 1046. ZOO-a, jer je ugovorni odnos između tužitelja i tuženika o držanju brodova na vezu prestao 31. prosinca 2009., a stranke nisu sklopile novi ugovor za 2010. godinu.

17. Primjenom odredbi članaka 1045. i 1046. ZOO-a, da bi ostvario pravo na naknadu štete tužitelj je trebao dokazati postojanje oštećenog i štetnika; štetne radnje štetnika; svakog pojedinog vida štete; uzročne veze između štetne radnje i štete i protupravnosti same radnje. Dakle, imajući u vidu kako nije sporno postojanje oštećenog (tužitelja) i štetnika (tuženika), u ovom je postupku tužitelj trebao dokazati štetnu radnju (nezakonito zadržanje jedrilica), štetu (izgubljenu zaradu, troškove i drugo), uzročnu vezu štetne radnje i štete (odnosno da je izgubljena zarada nastala kao posljedica radnje tuženika) kao i protupravnost radnje tuženika (odnosno da je tuženik zadržao tužiteljeve jedrilice bez pravne osnove).

18. Da bi uspio sa svojim zahtjevom, tužitelj je morao dokazati postojanje svih navedenih pretpostavki, jer odgovornost tuženika za štetu ne postoji ukoliko nije ispunjena bilo koja od navedenih pretpostavki, a postoji djelomično ako tužitelj samo dijelom dokaže visinu štete. Naime, ako tužitelj ne dokaže štetnu radnju tuženika, tada nema niti štete zbog te radnje; ako ne dokaže postojanje štete tada nema mogućnosti njene naknade, a bez uzročne veze između radnje i štete te bez protupravnosti nema niti odgovornosti tuženika za nastanak štete.

19. Pri tome se ukazuje da je prvostupanjski sud utvrdio postojanje vezu između smanjenja vrijednosti jedrilica za vrijeme zadržanja, i to za prekomjerni broj zadržanih jedrilica (točka I. izreke pobijane presude), te da se tužiteljeva žalba samo djelomično odnosi na taj dio zahtjeva (odbijajući dio).

20. U svojoj žalbi tužitelj, sadržajno, osporava zaključke prvostupanjskog suda vezane za visinu potraživanja tuženika prema tužitelju, zatim osporava vrijednosti jedrilica kako je iste utvrdio sudski vještak, a osporava i zaključke vezane za pitanje uzročne veze između postupanja tuženika i nastanka štete.

21. U odnosu na tužiteljevu žalbu vezanu za odbijajući dio tužbenog zahtjeva, ovaj sud prvenstveno ukazuje na to da je prvostupanjski sud, ocjenom postojanja gore navedenih uvjeta za naknadu izvanugovorne štete, pravilno utvrdio kako za naknadu ovih vidova štete ne postoje uvjeti.

22. Iz isprava u spisu (potvrde FINA-e navedene u točki 1.4. obrazloženja ove odluke), 9. studenog 2011. račun tužitelja bio neprekidno blokiran 1021 dan, To znači da je blokada računa tužitelja započela još u siječnju 2009. godine (primjenom obične matematičke operacije oduzimanja dana proizlazi kako je blokada računa nastupila 22. siječnja 2009.), te da je račun tužitelja, na dan 13. svibnja 2010. kada je tuženik jedrilice premjestio s veza na kopno, bio blokiran dulje od godinu dana, a blokada je trajala neprekidno i nakon toga, sve do otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem.

23. Imajući u vidu tu činjenicu, tuženik je tijekom postupka ukazivao na to da su, još 2009. godine, nastupili i zakonski razlozi za pokretanje stečajnog postupka od strane uprave društva iz članka 4. Stečajnog zakona koji je bio na snazi 2009. godine („Narodne novine“ broj: 44/96., 29/99., 129/00., 123/03., 197/03., 187/04. i 82/06.; dalje: SZ/96). Naime, prema odredbi članka 4. stavaka 2. i 6. SZ/96 stečajni se postupak može otvoriti u slučaju postojanja stečajnog razloga nesposobnosti za plaćanje, a smatrati će se da je dužnik nesposoban za plaćanje ako ima evidentirane nepodmirene obveze kod banke koje za njega obavljaju poslovne platnom prometa u razdoblju duljem od 60 dana. Prema odredbi članka 251. stavka 2. vezano za odredbu članka 431.c Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj:

111/93., 34/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 111/12., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23. i 130/23.; dalje: ZTD), od 1. svibnja 2010. godine odredba članka 251. ZTD-a primjenjuje se i na upravu društva s ograničenom odgovornošću.

24. Dakle, još u ožujku 2009. godine ostvareni su zakonski razlozi za otvaranje stečajnog postupka nad tužiteljem, a uprava je to bila dužna učiniti nakon izmjena Zakona o trgovačkim društvima koje su stupile na snagu 1. svibnja 2010. godine, što nije učinjeno.

25. Dalje, prvostupanjski je sud utvrdio i kako dužnik tijekom 2010. godine nije poslovao niti s onim jedrilicama koje je imao u posjedu, a nije poslovao niti nakon što su mu vraćene jedrilice koje je tuženik zadržao. Zbog toga prvostupanjski sud pravilno smatra kako ne postoji uzročna veza između mogućeg gubitka zarade na strani tužitelja i postupanja tuženika, a takav zaključak nije doveden u sumnju niti navodima tužiteljeve žalbe.

26. Tužitelj u svojoj žalbi navodi kako je odlučan i relevantan uzrok štete koju potražuje upravo tuženikova zloupotreba prava retencije koja je, po prirodi stvari, izazvala sve dalje, nastavne radnje koje su dovele do stečaja tužitelja i konačno potpunog gašenja tužiteljeve djelatnosti, no takav zaključak ne proizlazi iz isprava i zapisnika u spisu. Naime, prema tim ispravama, tuženikovo zadržavanje jedrilica nije bio uzrok, već posljedica ranije nesposobnosti za plaćanje od strane tužitelja, koje se vuče još od 2009. godine. Kako je već navedeno, uprava tužitelja je, prema zakonskim odredbama, bila dužna pokrenuti stečajni postupak i prije no što je tuženik jedrilice premjestio s mora na kopno, a što uprava tužitelja nije učinila.

27. Isto tako, prvostupanjski je sud utvrdio i kako tužitelj, tijekom 2010. godine, nije obavljao svoju djelatnost niti s jedrilicama koje je imao u posjedu, pri čemu je i za ostale jedrilice postigao dogovor o prodaji.

28. Dakle, iz isprava u spisu jasno proizlazi da su stečajni razlozi u smislu odredbi tada važećeg SZ/96 postojali još 2009. godine, te da postupanje tuženika iz 2010. godine nije uzrokovalo niti pokretanje stečajnog postupka niti gubitak zarade na strani tužitelja. Upravo iz navedenih razloga prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da tužitelj nije dokazao postojanje uzročne veze između postupanja tuženika i štete koja bi nastala tužitelju (osim mogućeg dijela štete koja se odnosi na gubitak vrijednosti jedrilica), a taj zaključak nije doveden u sumnju navodima tužiteljeve žalbe.

29. I prema mišljenju ovog suda, iz isprava u spisu i provedenog dokaznog postupka jasno proizlazi kako radnje tuženika, a posebno njegov zahtjev za stjecanje založnog prava u postupku pred sudom, nisu dovele niti do gubitka zarade na strani tužitelja, niti do gubitka njegovog poslovnog ugleda.

30. S obzirom na to, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao postojanje uzročne veze između tuženikove radnje i štete koju je navodno pretrpio zbog te radnje, pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu trebalo odbiti kao u točki II. izreke presude.

31. Što se tiče tužiteljevih navoda da bi mu trebali biti priznati troškovi vještačenja, jer je tuženik osporavao i osnovu i visinu zahtjeva, dok su, prema tvrdnjama tužitelja, troškovi vještačenja nastali u odnosu na utvrđivanje osnove, ovaj sud ukazuje da ta tvrdnje nije točna. Naime, u ovom konkretnom slučaju niti jedno vještačenje nije provođeno na okolnost utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, već na utvrđivanje njegove visine, odnosno troškova i izgubljene zarade tužitelja. Osnovanost samog zahtjeva u ovom predmetu prvenstveno je predstavljala pravno pitanje na koje vještak nije niti mogao odgovoriti.

32. Kako tužitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredbi u odnosu na ostatak odluke o troškovima parničnog postupka, žalba je i u tom dijelu neosnovana.

33. Slijedom navedenog, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, tužiteljeva je žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanim točkama II. i III. njene izreke.

34. Primjenom odredbe članka 155. stavka 1. i članka 166. stavka 1. ZPP-a zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan, s obzirom na to da troškovi odgovora na žalbu nisu bili neophodni za okončanje ove parnice jer bi odluka ovog suda bila jednaka i u slučaju da odgovor nije podnesen.

Zagreb, 29. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Matas