REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2236/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Marije Bakula Vugrinec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RADNIK građevinarstvo i građevinska industrija d.d., Ul. Kralja Tomislava 45, Križevci, OIB: 21846792292, koje zastupa punomoćnik Hrvoje Vukić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri d.o.o. iz Rijeke, protiv 1. tuženice Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, 2. tuženice Općina Klinča Sela, Karlovačka 28E, Jastrebarsko, Klinča-Sela, OIB: 88617290552, i 3. tuženice Zagrebačka županija, Ulica grada Vukovara 72/V, Zagreb, OIB: 07132269553, obje zastupane po punomoćniku Ivanu Gjurašiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tuženica protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-304/2021 od 10. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 29. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženica i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-304/2021 od 10. ožujka 2026.:

- u dijelu točke I.I. izreke, kojim je tuženoj Republika Hrvatska naloženo platiti tužitelju iznos od 57.757,50 € sa zateznom kamatom tekućom od 25. rujna 2013. do isplate po stopi propisanoj za trgovačke ugovore;

- u dijelu točke I.II. izreke, kojom je tuženoj Općina Klinča Sela naloženo platiti iznos od 11.551,50 € sa zateznom kamatom tekućom od 25. rujna 2013. do isplate po stopi propisanoj za trgovačke ugovore; te

- u dijelu točke I.III. kojoj je tuženoj Zagrebačka županija naloženo platiti iznos od 46.206,00 € sa zateznom kamatom tekućom od 25. rujna 2013. do isplate po stopi propisanoj za trgovačke ugovore.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-304/2021 od 10. ožujka 2026. u dijelovima točaka I.I., I.II., I.III. te u točki II. njene izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tužena Republika Hrvatska isplati iznos u visini od 231.292,12 € sa zateznom kamatom tekućom od 23. rujna 2013. do isplate.

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tužena Općina Klinča Sela isplati iznos u visini od 33.852,37 € sa zateznom kamatom tekućom od 23. rujna 2013. do isplate.

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tužena Zagrebačka županija isplati iznos u visini od 152.633,91 € sa zateznom kamatom tekućom od 23. rujna 2013. do isplate.

Svaka strana snosi svoje troškove.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženica Općina Klinča Sela i Zagrebačka županija za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-304/2021 od 10. ožujka 2026. naloženo je tuženici Republici Hrvatskoj platiti tužitelju iznos od 289.049,62 € s kamatama propisanim za trgovačke ugovore (točka I.I. izreke); naloženo je tuženiku Općina Klinča Sela platiti tužitelju iznos od 45.403,87 € s kamatom (točka I.II. izreke), naloženo je tuženici Zagrebačka županija platiti tužitelju iznos od 198.839,91 € s kamatom (točka I.III. izreke); naloženo je tuženic ima solidarno platiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 260.034,61 € s kamatom (točka II. izreke), dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova u daljem iznosu od 12.477,50 € s kamatama (točka III. izreke).

1.1. U bitnome, prvostupanjski sud navodi da je, nakon provedenog postupka, utvrdio kako su stranke bile u pravnom odnosu temeljem ugovora o građenju iz članka 620. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.; dalje: ZOO), kao i da je tuženik Republika Hrvatska, uz suglasnost ostalih tuženika, predmetni ugovor raskinula pozivom na odredbu članka 360. ZOO-a.

1.2. Dalje, prvostupanjski je sud utvrdio da tuženici tužitelju nisu dali suglasnost za izvođenje nepredviđenih radova sukladno članku 624. ZOO-a, no da je tužitelj nepredviđene radove izveo i bez takve prethodne suglasnosti tuženih jer su bili nužni za dovršetak objekta kao tehnološke cjeline, radi očuvanja stabilnosti i sigurnosti građevine, a za njih je znao nadzorni inženjer, dok vrijednost tih radova iznosi, prema procjeni vještaka, 1.609.700,48 kn. Osim navedenog iznosa, prvostupanjski sud smatra da tužitelju pripada i iznos od 947.901,33 kn bez PDV -a, na ime troškova zbog zastoja na gradilištu. Stoga smatra osnovanim potraživanje tužitelja u ukupnom iznosu od 3.213.935,07 kn uvećano za iznos PDV -a (4.018.099,08 kn). Pri tome navodi i da je, prema nalazu i mišljenju vještaka, vrijednost ugovorenih izvedenih radova iznosila 656.333,26 kn, bez PDV-a.

1.3. Zbog toga smatra da tužitelj osnovano od naručitelja zahtijeva plaćanje naknade za te radove, kao i za troškove uzrokovane zastojem radova na gradilištu, i to sukladno udjelima kako je to među strankama ugovoreno u članku 2. Ugovora (prvotuženik 50%, drugotuženik 10% i trećetuženik 40%), a odluku o zateznoj kamati sud je utemeljio na odredbi članka 29. stavaka 1. i 2. ZOO-a.

1.4. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci, a odluku o troškovima postupka sud temelji na odredbama članka 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 153/23.; dalje: ZPP) te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 23/22. i 126/22.; dalje Tarifa).

2. Protiv točaka I. i II. navedene presude žalbu su podnijel i tuženici.

3. Tuženik Republika Hrvatska u svojoj žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka zbog koje se presuda ne može ispitati, da su pogrešno i nepotpuno utvrđene činjenice, kao i da su pogrešno primijenjene odredbe materijalnog prava.

3.1. Smatra da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o prigovoru zastare, jer zahtjevi za naknadu štete zastarijevaju za tri godine, radovi na objektu izvedeni su 2011. i 2012. godine, dok je zahtjev za mirno rješenje spora podnesen 7. ožujka 2016. Dalje, navodi i kako su tuženici, tijekom postupka, isticali činjenicu da nepredviđeni radovi za koje tužitelj zahtijeva isplatu ne predstavljaju hitne radove i da se zbog toga nisu mogli izvoditi bez suglasnosti naručitelja, čak i ako predstavljaju nužne radove potrebne za dovršetak građevine, te da je činjenicu kako se ne radi o hitnim radovima potvrdio i vještak u svom nalazu.

3.2. Pri tome se poziva na Posebne uzance o građenju koje su objavljene u „Službenom listu SFRJ“ broj 18 od 1. travnja 1977., koje se primjenjuju na konkretan spor sukladno članku 17. Ugovora, a u kojima je uzancom 19. propisano da je izvođač dužan prema pismenom nalogu naručioca izvesti nepredviđene radove, dok iznimno izvođač može bez prethodnog naloga naručioca izvesti nepredviđene radove koji su nužni za osiguranje stabilnosti objekta, pravilnog toka radova i redovnog korištenja izgrađenog objekta ili za sprečavanje nastanka štete, ako zbog hitnosti ili drugih opravdanih razloga nema mogućnosti da za te radove prethodno osigura nalog naručioca. Navodi i da su stranke ugovorile mogućnost pojave neugovorenih, dodatnih, nepredviđenih radova koji bi bili prijeko potrebni za potpuni dovršetak objekta, i to u članku 8. Ugovora, te su ugovorile da će u tom slučaju navedeni radovi biti ugovoreni i izvedeni temeljem posebnog postupka provedenog u skladu sa Zakonom o javnoj nabavi. Tuženik navodi da je proveo postupak javne nabave u koji se tužitelj nije javio te je s novim izvođačem ugovorio izvođenje radova koje je tužitelj odbio izvesti.

3.3. Osim navedenog, ukazuje i da provedenim vještačenjem nije odgovoreno na pitanje tko je od tuženika bio dužan dati odobrenje za nepredviđene radove, da li bi sporne radove bio dužan izvršiti drugi izvođač nakon što je raskinut ugovor s tužiteljem, a zbog čega tuženici nisu trebali platiti te radove drugom izvođaču, jesu li vantroškovnički radovi bili u skladu s glavnim projektom i izvedbenim projektima te koji radovi nisu bili predviđeni tim projektima, kao i da je odbijanjem prijedloga tuženika za provođenjem novog vještačenja tuženik onemogućen u raspravljanju.

3.4. Osim navedenog, ukazuje i da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio iznose koje bi tuženik trebao platiti, jer iznos od 2.177.844,33 kn koliko je ovom tuženiku naloženo platiti tužitelju ne predstavlja 50% ni od ukupnog iznosa od 4.017,418,84 kn ni od ukupnog iznosa od 4.018.099,08 kn.

3.5. Predlaže preinačiti presudu uz naknadu troška tuženiku, odnosno istu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pred drugim sucem.

4. Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika, no na istu su odgovor podnijeli tuženici Općina Klinča Sela i Zagrebačka županija, predlažući da se žalba uvaži, uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

5. Protiv presude žalbu su podnijeli tuženici Općina Klinča Sela i Zagrebačka županija, navodeći da žalbu podnose zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima.

5.1. U žalbi ponavljaju navode tuženika Republika Hrvatska o zastari tražbine, primjeni Posebnih uzanci i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Osporavaju utvrđenu visinu zahtjeva, kao i pravo tužitelja na isplatu utuženog iznosa, jer je radove izveo protivno ugovoru i zakonu.

5.2. Predlažu preinačiti presudu uz naknadu troška tuženiku, odnosno istu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pred drugim sucem.

6. Žalbe su djelomično osnovane.

7. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u dijelu odluke o troškovima.

8. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika.

9. Dalje, zbog toga što prvostupanjski sud nije proveo novo vještačenje na prijedlog tuženika, tuženicima nije niti onemogućeno raspravljanje pred sudom. Naime, prvostupanjskom sudu pripada pravo na ocjenu provedenih dokaza (članak 8. ZPP-a), kao i ovlast odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka (članak 304. ZPP -a), odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a). Stoga činjenica da prvostupanjski sud provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju žalitelja nije počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, a time što je odbio provesti predloženi dokaz novim građevinskim vještačenjem, u ovom konkretnom slučaju, sama po sebi ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a. Naime, prema toj odredbi, stranka se može onemogućiti da raspravlja pred sudom samo nezakonitim postupanjem suda, a ovlaštenje suda da odbije određeni dokazni prijedlog u skladu je sa njegovim zakonskim ovlaštenjem i proizlazi iz članka 220. stavka 2. ZPP-a. Pri tome ovaj sud ukazuje da je sudski vještak usmeno odgovorio na sve prigovore tuženika, da tuženici na sudskog vještaka nisu imali daljih pitanja, kao i da su tako iznesenom nalazu i očitovanju vještaka prigovorili tek nakon što je vještak napustio sudnicu. Stoga je prvostupanjski sud, sasvim pravilno, u konačnici odbio njihov prijedlog za provođenje novog građevinskog vještačenja te donio odluku prema stanju spisa.

10. U odnosu na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud ukazuje da se tužbeni zahtjev sastoji od tri temeljne osnove – zahtjev za isplatu ugovorenih i izvršenih neplaćenih radova u iznosu od 656.333,26 kn uvećano za PDV; zahtjeva za isplatu troškova zastoja 947.901,33 kn uvećano za PDV (3.310,83 kn dnevno uvećano za PDV, obračunato do 13. rujna 2013.) te zahtjeva za isplatu vrijednosti nepredviđenih radova u iznosu od 1.609.700,48 kn, uvećano za PDV.

11. U točki 41. obrazloženja prvostupanjski je sud naveo kako je prihvatio kao točan i argumentiran izračun vještaka, a iz čega proizlazi da ukupna vrijednost radova koje je tužitelj izveo kao i troškova iznosi ukupno 3.583.854,63 kn plus PDV. Navedeni se iznos odnosi na vrijednost ugovorenih, izvedenih, a neplaćenih radova u visini od 656.333,26 kn, vrijednost nepredviđenih i neplaćenih radova u visini od 1.609.700,48 kn, kao i na zahtjev u odnosu na troškove zastoja u iznosu od 947.901,33 kn uvećano za PDV.

12. Kako je to već ranije navedeno, tuženici su izjavili prigovore u odnosu na usmeno izneseni nalaz i mišljenje vještaka tek nakon što su izjavili kako nemaju pitanja za vještaka i nakon što je vještak napustio sudnicu, pa i ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u odnosu na vrstu i visinu izvedenih radova i nastalih troškova.

13. Pri tome treba ukazati na to da tuženici niti u svojim žalbama ne navode posebne razloge zbog kojih bi osporavali nalaz i mišljenje vještaka glede vrijednosti ugovorenih i izvedenih radova u visini od 656.333,26 kn uvećano za PDV, dok ostale iznose osporavaju prvenstveno s njihove pravne osnove, pri čemu posebno ističu da nepredviđeni radovi nisu bili ugovoreni niti je tuženik za njih imao suglasnost.

14. Međutim, u odnosu na veliki dio tražbine tužitelja osnovan je prigovor zastare koji su tijekom postupka istaknuli tuženici, s obzirom na to da je tužitelj, kao izvođač, prema odredbi članka 4. stavak 2. Ugovora broj: 03-G-Š-0029/11-1 B2 od 25. veljače 2011., sklopljenog s tuženicima, preuzeo obvezu sastavljanja mjesečnih situacija, dok su naručitelji preuzeli obvezu plaćanja po ovjerenim situacijama, u roku ne kasnijem od 90 dana od dana ovjere. Dakle, tužitelj je bio dužan mjesečno obračunavati situacije koje bi predstavljale osnovu za naplatu, a činjenica jest da tužitelj nije tako postupao od kraja 2012. godine.

15. Naime, radovi na objektu prekinuti su 14. prosinca 2012. te, od strane tužitelja, nisu nastavljeni niti do raskida ugovora 24. rujna 2013., iz čega proizlazi da su ugovoreni a izvedeni radovi u vrijednosti od 656.333,26 kn uvećano za PDV, kao i nepredviđeni radovi u iznosu od 1.609.700,48 kn, uvećano za PDV, izvedeni prije 14. prosinca 2012. Imajući u vidu ugovorne odredbe, tužitelj je, najkasnije u siječnju 2013., mogao i morao ispostaviti mjesečnu privremenu situaciju kao osnovu za plaćanje izvedenih ugovorenih i vantroškovničkih radova, što nije učinio.

16. Pravni odnos između stranaka prvostupanjski je sud pravilno ocijenio kao ugovor o građenju (članak 620. -637. ZOO-a), a ovaj sud dodaje da se radi o ugovoru sklopljenom između trgovca i osoba javnog prava, na koju se primjenjuju odredbe o visini stope zatezne kamate iz članka 29. stavka 2. ZOO-a, ali i pravila o zastari tražbina iz trgovačkih ugovora iz članka 228. stavka 1. ZOO-a. Naime, tuženici, kao osobe koje su obvezne postupati po propisima o javnoj nabavi predstavljaju osobe javnog prava u smislu odredbe članka 26. stavka 6. ZOO-a, dok je tužitelj, kao trgovačko društvo, trgovac prema definiciji iz članka 1. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima koji je bio na snazi na dan sklapanja Ugovora („Narodne novine“ broj : 111/93., 34/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08. te 137/09.).

17. Prema odredbi članka 228. stavka 1. ZOO-a međusobne tražbine iz ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine, pri čemu činjenica da je predmetni ugovor raskinut u rujnu 2013. ne utječe na pitanje zastare utuženih tražbina.

18. Ovo iz razloga što se, prema mišljenju ovog suda, u konkretnoj situaciji treba primijeniti odredba članka 215. stavka 1. ZOO-a, prema kojoj zastara počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. U ovom konkretnom slučaju, zastara za ugovorene i izvedene radove u visini od 656.333,26 kn uvećano za PDV, počela je teći u siječnju 2013., kada je tužitelj imao ugovornu obvezu ispostaviti mjesečnu privremenu situaciju, neovisno o tome kada je tužitelj doista zatražio ispunjenje obveze.

19. Dakle, u tom je dijelu tužiteljevog zahtjeva, od početka siječnja 2013., kada je tužitelj imao pravo tražiti ispunjenje tog dijela obveze, pa do dana pokretanja postupka (odnosno predaje zahtjeva za mirno rješenja spora u ožujku 2016., kada je počeo zastoj zastare), istekao zastarni rok od tri godine propisan odredbom članka 228. stavka 1. ZOO-a. Slijedom navedenog, za taj je dio tražbine osnovan prigovor zastare koji su istaknuli tuženici, a na koji se prvostupanjski sud nije očitovao.

20. Dalje, nepredviđene radove u iznosu od 1.609.700,48 kn uvećano za PDV tužitelj je također izvršio prije prekida radova 14. prosinca 2012. (što jasno proizlazi iz činjenice da tužitelj poslije tog datuma nije izvodio nikakve radove), te je iste morao iskazati u privremenoj situaciji koja je morala biti sastavljena, temeljem odredbe članka 4. stavka 2. Ugovora, najkasnije u siječnju 2013. U konkretnom slučaju, izvedeni nepredviđeni radovi vezani su za ugovor o izvođenju radova, zbog čega po svojoj pravnoj naravi predstavljaju izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, na koje se primjenjuju pravila o zastari potraživanja za međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora, prema odredbi članka 230. stavka 1. ZOO-a. Dakle, zastarni rok od tri godine i za taj dio tražbine tužitelja počeo je teći u siječnju 2013. te je istekao najkasnije 31. siječnja 2016., zbog čega je prigovor tuženika i u tom dijelu osnovan

21. Osim navedenog, treba ukazati i da troškovi koji su tužitelju nastali uslijed prekida radova, i to troškovi radi osiguranja i zaštite izvedenih radova za vrijeme privremene obustave izvođenja radova kao i drugi zatraženi troškovi (kontrola i obilazak gradilišta, najam opreme koji je ostao na gradilištu), po svojoj pravnoj naravi predstavljaju troškove ispunjenja ugovorne obveze, jer su isti nastali radi osiguranja i zaštite izvedenih radova za vrijeme privremene obustave izvođenja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1271/2022). Stoga i za navedene nastale troškove, za vrijeme trajanja ugovora, vrijedi obveza tužitelja da ispostavlja mjesečne situacije, a zastara teče od dana kada je tužitelj morao takvu situaciju ispostaviti.

22. Stoga i potraživanja s osnova tih troškova zastarijevaju u roku od tri godine (članak 228. stavak 1. odnosno članak 230. stavak 1. ZOO-a). Prema tome, imajući u vidu obvezu tuženika iz članak 4. stavak 2. Ugovora, za sve obveze nastale do zaključno 28. veljače 2013. zastara je počela teći 1. ožujka 2013., jer je tada tužitelj imao pravo, u privremenoj situaciji, zatražiti ispunjenje navedene obveze.

23. U ovom konkretnom slučaju, imajući u vidu da je između dana prekida izvođenja radova (14. prosinca 2012.) i dana do kojega je tužitelj imao ugovornu obvezu ispostaviti mjesečnu privremenu situaciju zaključno s veljačom 2013. (1. ožujka 2013.), prošlo ukupno 76 dana, kao i da utvrđeni dnevni trošak iznosi 3.310,83 kn bez PDV-a, jednostavnim matematičkim računom dolazimo do toga da je tužiteljeva tražbina s te osnove zastarjela za iznos od 251.623,08 kn, uvećano za PDV (ukupno 314.528,85 kn), pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev također trebalo odbiti zbog istaknutog prigovora zastare.

24. S druge je strane osnovano potraživanje tužitelja s osnova naknade troškova nastalih za vrijeme prekida izvođenja radova (neovisno o tome radi li se o naknadi štete ili o troškovima nastalim radi osiguranja i zaštite izvedenih radova), u razdoblju nakon 1. ožujka 2013. do raskida ugovora, u iznosu od 696.278,25 kn uvećano za PDV (što iznosi ukupno 870.347,81 kn, odnosno 115.515,00 €). Podijeljeno između tuženika po postotku koji je svaki od njih trebao platiti, tuženica Republika Hrvatska dužna je isplatiti iznos od 57.757,50 €, tuženica Općina Klinča Sela iznos od 11.551,50 € te tuženica Zagrebačka županija iznos od 46.206,00 €.

25. Pri tome činjenica kako je ugovor između stranaka raskinut 24. rujna 2013. ne utječe na pravo tužitelja da traži isplatu za izvedene ugovorene i vantroškovničke radove, niti utječe na pitanje tijeka zastare, odnosno vremena potrebnog za zastaru. Naime, zastara tužiteljevog potraživanja za isplatu izvedenih ugovorenih radova, izvedenih vantroškovničkih radova, kao i zastara potraživanja na ime troškova nastalih prekidom radova započela je teći za vrijeme trajanja Ugovora između stranaka. Raskidom tog ugovora, prema mišljenju ovog suda, tužitelj nije dobio pravo da svoju tražbinu koja je već bila dospjela za vrijeme trajanja ugovora o građenju i na koju se primjenjuju ugovorne odredbe (ili zakonske odredbe vezane za sami ugovor) naplaćuje u duljem zastarnom roku od onoga na koji bi imao pravo u trenutku dospijeća same tražbine, odnosno u trenutku kada je imao pravo tražiti zahtijevati ispunjenje u smislu odredbe članka 215. stavka 1. ZOO-a. U odnosu na to da je pravna osnova tužiteljevog potraživanja upravo ugovor o građenju, valja ukazati da je istovjetan stav izražen i u odluci ovog suda poslovni broj Pž-4725/2019-2 od 25. siječnja 2021. (stranica 2. obrazloženja).

26. Slijedom navedenog, pobijanu je presudu trebalo djelomično preinačiti u točki I. njene izreke, te tužbeni zahtjev odbiti u dijelu za koji je osnovan prigovor zastare.

27. U odnosu na troškove parničnog postupka, valja ukazati kako sudovi nisu ograničeni na mehaničko zbrajanje troškova u odnosu na konačan uspjeh u postupku (članak 154. stavak 1. ZPP-a), već imaju znatnu diskreciju iste ocjenjivati i kvalitativno, u odnosu na njihovu opravdanost (članak 155. stavak 1. ZPP -a). Stoga je, posebno kod djelomičnog uspjeha stranaka u postupku (članak 154. stavak 2., 3. i 4. ZPP-a), prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomični uspjeh i „razmjerni dio troškova“ potrebno ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno, dakle kako s obzirom na visinu, tako i s obzirom na osnovu usvojenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je još na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, suda koja je održana 6. lipnja 1980., a potvrđeno je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev-1083/09-2 od 15. listopada 2009. i dr.) te u odluci u predmetu Klauz protiv Hrvatske, pred Europskim sudom za ljudska prava (Zahtjev br. 28964/10, presuda od 18. srpnja 2013.), a nije isključeno niti kasnijim promjenama ZPP-a kojima je detaljnije regulirano obračunavanje postotka uspjeha u parnici.

28. Stoga, neovisno o tome što je tužitelj uspio u parnici s neznatno manje od 20% svog zahtjeva, odluka o troškovima ne može biti zasnovana isključivo na kriteriju uspjeha u parnici u smislu odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a, već i na cjelokupnom tijeku postupka i uzrocima nastalih troškova.

29. U ovom konkretnom slučaju, od posebne je važnosti činjenica da su tuženici prigovor zastare istaknuli tek 2021. godine, nakon primitka rješenja Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-4725/2019-2 od 25. siječnja 2021., kojom je ukinuta ranija prvostupanjska presuda u ovom predmetu, a prvostupanjskom sudu dana jasna uputa o tome što i kako treba učiniti u ovom predmetu, posebno u odnosu na utvrđivanje osnovanosti i visine same tražbine. S obzirom na to da se sudovi ne obaziru na zastaru po službenoj dužnosti već samo na poziv stranaka (članak 214. stavak 3. ZOO-a), drugostupanjski sud u navedenoj odluci ovaj prigovor nije niti mogao imati u vidu te je uputu o daljem postupanju prvostupanjskog suda dao temeljem stanja spisa. Pri tome treba ukazati i na činjenicu kako bi, i prema stavu ovoga suda (točka 12. obrazloženja), konačni ishod postupka bio bitno drugačiji da se tuženici nisu pozvali na zastaru.

30. Slijedom navedenog, trošak postupka ne može pasti samo na teret tužitelja niti se, u odnosu na njegovu visinu, mogu primijeniti samo pravila o postotku uspjeha u sporu. Upravo imajući u vidu uzroke nastalih troškova, kako dokaznog postupka tako i provedenih radnji, ovaj sud smatra da je, u konkretnom slučaju, potrebno primijeniti odredbu članka 154. stavka 4. ZPP-a, vezano za gore navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, te odrediti da svaka strana snosi svoje troškove.

31. Dalje, u odnosu na zahtjev tuženika Općina Klinča Sela i Zagrebačka županija za naknadu troškova odgovora na žalbu, ovaj sud ukazuje da se žalba dostavlja radi odgovora protivnoj strani koja ima pravo dati odgovor na žalbu (članak 359. stavak 1. ZPP-a).

32. Stoga se i odredba Tbr. 10. točka 6. Tarife, koja propisuje pravo na naknadu troškova za odgovor na žalbu, može primijeniti samo u slučaju kada je odgovor na žalbu dala protivna strana, a ne stranka koja se nalazi u istoj procesnoj ulozi kao i podnositelj žalbe, i kojoj je u interesu da podnositelj uspije sa žalbom.

33. No, neovisno o toj odredbi, treba ukazati i na to da predmetni odgovor na žalbu nije bio potreban za vođenje postupka, jer bi odluka bila istovjetna i da odgovor na žalbu nije podnesen (članak 155. stavak 1. ZPP-a), zbog čega je zahtjev odbijen kao neosnovan.

Zagreb, 29. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas