REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-530/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužitelja EĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Maja Masnec, odvjetnica u Jastrebarskom protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon zaključene glavne i javne rasprave 9. srpnja 2026. u prisutnosti tužitelja EĐ i punomoćnice tužitelja, odvjetnice Maje Masnec, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 29. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi Ugovora o kreditu broj 016- 719/2005 koji je 27. travnja 2005. solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Ilinke Lisonek pod brojem OU-1055/2005, a sklopljen između tužitelja EĐ i pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. i to dio odredbe čl. 5 kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,50% (nulacijelihpedesetposto) maksimalno 7.500,00 HRK (sedamtisućapetsto kuna) te dio odredbe čl. 8. kojom je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Oduci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d..

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. naknaditi tužitelju EĐ trošak parničnog postupka u iznosu od 879,64 EUR (osamstosedamdesetdevet eura i šezdesetčetiri eurocenta) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika ADDIKO BANK d.d. za naknadu parničnog troška, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj EĐ podnio je 3. lipnja 2026. tužbu protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. u kojoj je naveo da je 27. travnja 2005. sa pravnim prednikom tuženika HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 016-719/2005 prema kojem mu je pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 83.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize te banke važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 5. tog ugovora ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,50 % maksimalno 7.500,00 HRK, a da on smatra da je ta odredba ništetna. Dalje je naveo da mu je naplaćena naknada za obradu ovog kredita u iznosu od 1.971,99 HRK. Još je naveo da je odredbom čl. 8. istog ugovora ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno svojoj odluci, a za koju odredbu također smatra da je ništetna te da mu je i ova naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena u iznosu od 12.690,38 HRK. Naveo je i kako smatra da ima pravni interes za utvrđenje navedene ništetnosti, da je Sud Europske unije u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni, a da je baš takav bio trošak obrade ugovora o kreditu koji je u predmetni ugovor o kreditu unio tuženik. Još je naveo da se prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dalje je naveo da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulaznih ugovornih naknada dok je iz odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima proizlazilo da je tuženik bio ovlašten naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i ulaznu naknadu. Također je naveo kako smatra da tuženik pri ugovaranju navedene odredbe nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja dok je on bio u podređenom i slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku i to kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja pa da smatra da je to dovelo do toga da je pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba pri čemu je tuženik iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane i postupio suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelu savjesnosti i poštenja. Također je naveo da tuženik u sadržaj ugovora nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita, a nije mu to niti objasnio pa da je zato ova odredba uzrokovala znatnu neravnotežu na njegovu štetu kao potrošača jer tuženik nije dovoljno vodio računa o njegovim interesima i njihovoj zaštiti. Još je naveo da se predmetnim ugovorom tuženiku obavezao platiti ugovorene kamate, no da smatra da troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nisu smjeli pasti na njegov teret već da je tuženik iste trebao podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu on plaća, a i da smatra da ova naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima što ju također čini nepoštenom. Naveo je i da je Vrhovni sud RH u svojim odlukama izrazio pravno shvaćanje da banka nema pravo naknade zbog izgubljenog dijela iznosa kamate koju je trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Slijedom svega navedenog predložio je da sud presudom utvrdi da su odredbe čl. 5. i čl. 8. predmetnog ugovora, pobliže opisane u izreci ove presude, ništetne te da tuženiku naloži da mu naknadi trošak ovog postupka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik ADDIKO BANK d.d. podnio je odgovor na tužbu u kojem je naveo da osporava tužbeni zahtjev, da ističe prigovor zastare i da smatra da tužitelj za zahtjev za utvrđenje nema pravni interes. Još je naveo da je ovaj kredit otplaćen 2013., da smatra da je utužena ništetnost zabrana manjeg značaja u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima, da tužitelju osporava status potrošača, da smatra da je činidba iz utužene odredbe čl. 5. određena, da predstavlja uvjet davanja kredita, da je zakonita te da je trošak obrade kredita iskazan i naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu . Naveo je i da je podatke o naknadama i provizijama učinio dostupnim i da je predmetna naknada navedena u njegovom Pravilniku o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/2014). Naveo je i kako smatra da je odredba čl. 5. jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga transparentna i nije podložna jednostranim promjenama. Naveo je i da je sa tužiteljem o njoj pojedinačno pregovarao, da mu je stavio na uvid sve podatke i uvjete kreditiranja, da je tužitelj mogao utjecati na sadržaj iste te da stoga smatra da nije ništetna. Naveo je i da je Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti te da je kada je potrošaču jasno predočena i on je shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, valjana i proizvodi sve pravne učinke. Naveo je i kako smatra da je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom i da je naknada za obradu troškova kredita standard bankarskog poslovanja. Još je naveo kako smatra i da je odredba čl. 8. transparentna, lako uočljiva i razumljiva, da je javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora tužitelju jasno dao do znanja da će mu ova naknada biti naplaćena, da je ova odredba zakonita te da je i nju naveo u Pravilniku o naknadama na potrošačke kredite, da je i ova činidba odrediva i da se i o ovoj odredbi sa tužiteljem pojedinačno pregovaralo i da nije bila podložna jednostranim promjenama banke pa da smatra da nije ništetna, da se i ova naknada redovno naplaćuje te da banka u slučaju prijevremene otplate kredita trpi financijsku štetu. Slijedom svega navedenog predložio je da sud tužbeni zahtjev odbije, a tužitelju naloži da mu naknadi trošak ovog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u presliku ugovora (list 6 do 14 spisa), presliku dopisa (list 15 spisa), presliku obračuna (list 16 spisa), presliku pregleda prometa (list 17 spisa), presliku obavijesti (list 18 spisa), presliku pravilnika (list 41 spisa), presliku sudske prakse (list 42 do 72, 98 do 182 spisa), presliku odluke (list 73 do 97 spisa) i presliku pregleda isplate (list 184 do 188 spisa) te je saslušao tužitelja EĐ (list 202 spisa) pa je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da među istima nije sporno da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika 27. travnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 83.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Sporno je je li odredba članka 5. tog ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena obveza tužitelja jednokratno uplatiti pravnom predniku tuženika jednokratan trošak obrade u iznosu od 0,50 % maksimalno 7.500,00 HRK te čiji sadržaj među strankama nije sporan, ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO).

5. Ovaj sud je stava da je ovdje predmetna ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva. Naime, istom je nedvojbeno određeno da je obveza korisnika kredita ovaj trošak platiti kao i da njegovu visinu utvrđuje pravni prednik tuženika, no ne i što se (koji trošak) naknađuje, a obzirom je riječ o bitnom sastojku predmetnog ugovora - cijeni, koji ovako nije precizno određen, ova odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja jer dovodi do situacije da tužitelj opravdanost plaćanja ovog troška ne može provjeriti jer za to nema nikakvih kriterija. Pravni prednik tuženika je ovakvom odredbom potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je prema stavu ovog suda suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a uvažavajući odredbu 269. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ovaj bitan sastojak ugovora istim mora biti određen ili barem odrediv, u situaciji kada sastav ove naknade nije detaljno i potpuno određen, sud nalazi i da je ovakva odredba nedvojbeno protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. ZOO-a.

6. Valja pri tome reći da nepostojanje propisa koji bi nalagao pravnom predniku tuženika da u ugovoru o kreditu precizno utvrdi sastav ove naknade pravnom predniku tuženika nije dalo ovlaštenje ovu naknadu naplatiti paušalno već dokazuje da je pravni prednik tuženika upravo u svom interesu i iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koja ga je stavila u neravnopravan položaj i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što je ponovno u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

7. Valja reći i da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao za kojeg vrijede i ostala temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe i načelo zabrane zlouporabe prava, a da je predmetna sporna odredba suprotna i navedenim načelima obveznog prava jer je njome tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na pravnog prednika tuženika kao trgovca obzirom je na temelju iste jedino mogao znati da je ovaj trošak obvezan platiti, no ne i razumjeti na što se isti odnosi odnosno što se njime naknađuje, a tuženik tijekom ovog postupka sudu nije niti jasno naveo niti ičim dokazao da je njegov pravni prednik tužitelju upravo ovo i objasnio obzirom to ne proizlazi iz sadržaja isprava koje je sudu predložio čitati dok iz iskaza tužitelja saslušanog kao stranke da je pravni prednik tuženika kao banka bio organiziran za kupnju stanova u [adresa] kada je on došao tamo kupiti stan, a da se ne sjeća da bi ga u banci obavijestili kakvu naknadu prilikom sklapanja ovog ugovora plaća, no da je i nju i izlaznu naknadu platio, koji je sud ocijenio jasnim, životnim i uvjerljivim, jasno proizlazi da ga pravni prednik tuženika nije informirao o troškovima na koje se odnosi ova ugovorna odredba kao i da o tim troškovima nije mogao pregovarati te da mu je bilo jasno samo da ih mora platiti.

8. Konačno valja uzeti u obzir i Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a ovaj je članak i formalno implementiran u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12).

9. Slijedom svega navedenog, a uvažavajući i da je sud na temelju iskaza tužitelja kao stranke da je ovaj kredit podigao za kupnju stana za potrebe svog stanovanja, a koji je sud ocijenio logičnim, životnim i uvjerljivim, nedvojbeno utvrdio da je tužitelj sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu postupao kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07), sud je nedvojbeno utvrdio da je u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO-a kao i odredaba čl. 96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača predmetna odredba članka 5. ugovora o kreditu ništetna. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

10. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da je među istima sporno i je li odredba čl. 8. ugovora o kreditu koji su sklopili, a kojom je ugovorena obveza tužitelja isplatiti tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a.

11. Odredbom čl. 1024. ZOO-a je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.) s time da je u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.) dok u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.) pa je primjenom ovih zakonskih odredaba sud stava da bi ovdje tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom predmetnog kredita (objektivno nastali troškovi), ali da se ta naknada ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate (tako i VSRH u Rev-112/2018 od 9.3.2022., Rev- 1020/2021 od 4.10.2022. i Rev-659/2022 od 14.6.2022.).

12. Tuženik, međutim, tijekom ovog postupka, nije izričito naveo od čega se predmetni ugovoreni troškovi prijevremene otplate kredita sastoje niti na što se odnosi ugovorena visina istih pa je ovaj sud stava da je opravdano za zaključiti da ugovorena obveza tužitelja platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Na takav zaključak prema stavu ovog suda nedvojbeno upućuju i sami navodi tuženika da štetu koja mu nastaje prijevremenom otplatom kredita predstavlja kamata koju plaća za zaduženje kod trećih odnosno negativna kamata koju plaća za polaganje prijevremeno uplaćenih sredstava te razlika kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju on može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima obzirom isti nedvojbeno opisuju ekonomske posljedice upravo gubitka očekivane dobiti tuženika od ugovorenih kamata. Budući da je navedeno protivno zakonskoj odredbi iz čl. 1024. st. 4. ZOO-a, prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a radi se o ništetnoj ugovornoj odredbi (tako i VSRH u Rev-112/2018 od 9.3.2022., Rev- 1020/2021 od 4.10.2022. i Rev-659/2022 od 14.6.2022).

13. Valja još reći da se prema stavu ovog suda tuženik neosnovano poziva na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO-a jer zabrana iz odredbe čl. 1024. st. 4. ZOO-a ne predstavlja zabranu manjeg značenja, pa je nevažno što je ugovor u cijelosti ispunjen (tako i VSRH u Rev-112/2018 od 9.3.2022., Rev-1020/2021 od 4.10.2022. i Rev- 659/2022 od 14.6.2022). U odnosu, pak, na ovjerene Izjave zaposlenika tuženika, a koje je tuženik dostavio i predložio čitati kao dokaz valja reći da iste prema ocjeni ovog suda ne predstavljaju dokaz da je tuženik uslijed prijevremene otplate tužiteljevog kredita pretrpio kakvu štetu različitu od izmakle dobiti jer, osim što nemaju dokaznu snagu iskaza svjedoka, u njima sadržani navodi su krajnje općeniti i na nikakav se način ne mogu povezati sa ovdje predmetnom prijevremenom otplatom kredita koju je izvršio tužitelj, a niti sadržaja istih uopće proizlazi koju je konkretnu štetu tuženik prijevremenom otplatom kredita pretrpio.

14. I u odnosu na ovu ugovornu odredbu, međutim, valja reći da je ista prema stavu ovog suda jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva. Naime, istom je nedvojbeno određeno da je obveza korisnika kredita ovu naknadu platiti kao i da njenu visinu utvrđuje tuženik na dan prijevremene otplate, no ne i što se (koji trošak) tom naknadom naknađuje, a obzirom je riječ o bitnom sastojku predmetnog ugovora - cijeni, koji ovako nije precizno određen, ova odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja jer dovodi do situacije da tužitelj opravdanost plaćanja ove naknade ne može provjeriti jer za to nema nikakvih kriterija. Tuženik je ovakvom odredbom potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je prema stavu ovog suda suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a uvažavajući odredbu 269. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ovaj bitan sastojak ugovora istim mora biti određen ili barem odrediv, u situaciji kada sastav ove naknade nije detaljno i potpuno određen, sud nalazi i da je ovakva odredba nedvojbeno protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. ZOO-a.

15. Ovdje ponovno valja reći da nepostojanje propisa koji bi nalagao tuženiku da u ugovoru o kreditu precizno utvrdi sastav ove naknade tuženiku ne daje ovlaštenje ovu naknadu naplatiti paušalno već dokazuje da je tuženik upravo u svom interesu i iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koja ga je stavila u neravnopravan položaj i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što je ponovno u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

16. Ponovno valja istaknuti da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao za kojeg vrijede i ostala temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe i načelo zabrane zlouporabe prava, a da je predmetna sporna odredba suprotna i navedenim načelima obveznog prava jer je njome tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca obzirom je na temelju iste jedino mogao znati da je ovu naknadu obvezan platiti, no ne i razumjeti na što se ova naknada odnosi odnosno što se njome naknađuje, a tuženik tijekom ovog postupka sudu nije niti jasno naveo niti ičim dokazao da je tužitelju upravo ovo i objasnio dok iz prethodno opisanog iskaza tužitelja ponovno jasno proizlazi da ga tuženik nije informirao ni o tome na koje se troškove ova ugovorna odredba odnosi kao i da o njegovoj obvezi plaćanja istog nije mogao pregovarati te da mu je bilo jasno samo da isti mora platiti.

17. I ovdje valja uzeti u obzir Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a ovaj je članak i formalno implementiran u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12).

18. Slijedom navedenog, a ponovno uvažavajući da je sud na temelju vjerodostojnog iskaza tužitelja kao stranke da je ovaj kredit podigao za kupnju stana za svoje stanovanje, nedvojbeno utvrdio da je tužitelj sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu postupao kao potrošač u smislu odredaba ZZP-a, sud je nedvojbeno utvrdio da je u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO -a kao i odredaba čl. 96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača i odredba čl. 8. ugovora o kreditu ništetna.

19. Primjenom odredaba čl. 327. i 328. ZOO-a neosnovanim je ocijenjen i prigovor zastare tužbenog zahtjeva te je nedvojbeno utvrđeno i postojanje pravnog interesa tužitelja za tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 187. st. 1. ZPP -a pa je slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev u cijelosti ocijenjen osnovanim te je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke ove presude.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat kao potreban za ovu parnicu trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji je obračunat u skladu s dostavljenim troškovnikom, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; u daljnjem tekstu: OT) i vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj prema stavu ovog suda pravilno odredio u iznosu od 1.327,22 EUR obzirom upravo ovaj iznos, koji je i odredbama ZPP-a i odredbama OT prepoznat kao oznaka vrijednosti sporova, a obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva za utvrđenje predstavlja vrijednost predmeta ovog spora pa mu je tuženik neosnovano prigovorio kao previsoko postavljenom te mu je tako priznat trošak sastava tužbe od 100 bodova (tbr. 7/1), sastava podneska od 1.4.2026. od 100 bodova (tbr. 8/1) i zastupanja na ročištima 16.4.2026. i 9.7.2026. od po 100 bodova za svako (tbr. 9/1) odnosno ukupno 400 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR iznosi 800,00 EUR. Tužitelju je kao potreban za ovu parnicu priznat i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 53,09 EUR te mu je tako ukupno dosuđen trošak ove parnice u iznosu od 879,64 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a. Zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ocijenjen je u cijelosti neosnovanim primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP -a obzirom isti u ovom sporu nije uspio. Stoga je odlučeno kao u toč. II. i III. izreke ove presude.

U Zagrebu, 29. srpnja 2026.

Sutkinja:

Marija Orošić Kranjčec

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 4 (četiri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju EĐ po punomoćnici

2. Tuženiku ADDIKO BANK d.d. po punomoćniku