REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-3095/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Saganić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi isplate iznosa od 7.350,76 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2107/2024-62 od 29. svibnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 29. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2107/2024-62 od 29. svibnja 2026.
Obrazloženje
1. Presudom poslovni broj P-2107/2024-62 od 29. svibnja 2026. Trgovački sud u Zagrebu odbio je tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 7.350,76 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), te je naložio tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 918,63 EUR.
2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu da presudu preinači ili ukine. U žalbi je, u bitnom, naveo kako je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primijenio odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09 i 75/09; dalje: ZOOP) umjesto odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13; dalje: ZOMO). Pozvao se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je tužitelju dopuštena revizija glede navedenog pravnog pitanja ukazavši da praksa najvišeg suda u glede navedenog pitanja nije jedinstvena.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 1. i 2. („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Presuda je pravilna i zakonita.
6. Pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa ni onu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tužitelj ukazuje u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud za ocjenu o neosnovanosti tužbenog zahtjeva dao jasne i zakonite razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
7. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete koju tužitelj trpi zbog isplate invalidske mirovine, zbog ozlijede izvan rada u omjeru od 30%, koju je za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 30. travnja 2019. isplatio svojoj osiguranici GD koja je stradala u prometnoj nesreći koju je skrivio tuženikov osiguranik.
8. Tužitelj je tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da je njegova osiguranica DD ozlijeđena u prometnoj nesreći koju je skrivila FD, upravljajući osobnim automobilom osiguranim kod tuženika, te da se pred Općinskim sudom u Zagrebu vodio kazneni postupak pod poslovnim brojem Ks-474/94 koji je pravomoćno okončan i kojim je utvrđena krivnja tuženikove osiguranice. Istaknuo je da je tužitelj svojoj osiguranici priznao pravo na invalidsku mirovinu po osnovi povrede izvan rada u omjeru od 30%, da joj je u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 30. travnja 2019. po navedenoj osnovi isplatio naknadu za navedenu mirovinu u iznosu od 7.350,78 EUR (55.384,27 kn). Međutim, kako je zadobivena ozljeda, priznata kao ozljeda izvan rada, utjecala na invalidnost u omjeru od 30% stoga smatra da mu je tuženik u obvezi isplatiti iznos od 7.350,78 EUR (55.384,27 kn) koji je predmet ove parnice.
9. Tuženik je u odgovoru na tužbu priznao pasivnu legitimaciju i nastanak prometne nezgode 5. studenog 1993. u kojoj je tužiteljeva osiguranica zadobila ozlijede koje su joj priznate kao ozljeda izvan rada, i kojom joj je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada u omjeru od 30%. Međutim, osporio je osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te je naveo da bi osiguranica tužitelja da nije nastradala u prometnoj nezgodi, s navršenih 65. godina života (25. ožujka 2004.) stekla uvjete za starosnu mirovinu koju bi tužitelj bio u obvezi isplaćivati. Stoga smatra da bi tužitelj eventualno bio dužan naknaditi stvarnu štetu, što bi u konkretnom slučaju bila razlika između srazmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine koju bi ostvarila da nije bilo štetnog događaja.
10. Prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku nakon ukidnog rješenja ovog suda poslovni broj Pž-1474/21 od 25. rujna 2021. proveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem iz kojeg je utvrdio da je za utuženo razdoblje iznos isplaćene invalidske mirovine niži od iznosa invalidske mirovine kada bi bila obračunata zbog ozljede na radu. Stoga je zaključio da tužitelj nije dokazao da trpi štetu te je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
11. U žalbenom stupnju postupka ostala je i dalje sporna primjena materijalnog prava.
12. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odlučujući o tužiteljevom pravu na naknadu štete odlučio primjenom ZOOP -a. Takvo pravno shvaćanje zauzeto je u ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice u odlukama poslovni broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021., Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev 133/23 od 5. travnja 2023. i dr.).
13. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.
14. Stvarnom štetom u smislu odredbe st. 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.).
15. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.
16. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa invalidske mirovine i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu budući da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada.
17. Kako je na temelju provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja prvostupanjski sud utvrdio da je iznos isplaćene mirovine u utuženom razdoblju niži od iznosa invalidske mirovine kada bi bila obračunata zbog ozlijede na radu, pravilno je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan budući da tužitelj u konkretnom slučaju ne trpi štetu.
18. Neodlučno je tužiteljevo ukazivanje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije radi pravnog pitanja „pripada li HZMO-u pravo na naknadu štete prema čl. 27. st. 3. ZOOP-a samo u slučaju ako je priznata mirovina zbog ozlijede izvan rada viša od one invalidske mirovine koja bi bila priznata u slučaju ozlijede na radu“ jer se radi o pitanju o kojem Vrhovni sud Republike Hrvatske tek treba odlučiti, a pobijana odluka zasnovana na pravnom shvaćanju koje je sukladno prevladavajućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u većini odluka.
19. Odluka o naknadi parničnog troška pravilno je zasnovana na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
20. S obzirom na navedeno, trebalo je na osnovi odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.
Zagreb, 29. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Kristina Saganić
