REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2507/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednika vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Marije Bakula Vugrinec, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VODOOPSKRBA I ODVODNJA ZAGREBAČKE ŽUPANIJE d.o.o., Zagreb, Vukomerečka cesta 89, OIB: 54189804734, kojeg zastupa punomoćnik Danijel Kardum, odvjetnik iz Zagreba, Jarnovićeva ulica 17J, protiv tuženika VODOOPSKRBA I ODVODNJA d.o.o., Zagreb, Folnegovićeva 1, OIB: 83416546499, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Orehovec, odvjetnik iz Orehovec, V, Kiš, Šimunović odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, Smičiklasova 18, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1696/2020 od 9. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1696/2020 od 9. travnja 2025. u pobijanim točkama I. i VI. njene izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1696/2020 od 9. travnja 2025. u pobijanoj točki II. izreke i sudi:

Mijenja se ugovorna cijena iz Ugovora o isporuci pitke vode od 7. prosinca 2015. i to na način da je tuženik VODOOPSKBA I ODVODNJA d.o.o. Zagreb, Folnegovićeva 1, OIB: 83416546499 dužan obračunati jediničnu cijenu vode najviše do iznosa od 0,09 EUR/m3 za 2016. godinu i 0,09 EUR/m3 za 2017. godinu, do 26. srpnja 2017.

III. Tužiteljeva žalba odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1696/2020 od 9. travnja 2025. u pobijanoj točki III. njene izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1696/2020 od 9. travnja 2025.

II. Uvažava se tužiteljeva žalba, ukida presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1696/2020 od 9. travnja 2025. u pobijanim točkama IV. i V. njene izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

III. Oduku o troškovima žalbenog postupka donijet će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1696/2020 od 9. travnja 2025. promijenjena je ugovorna cijena iz Ugovora o isporuci pitke vode od 7. prosinca 2015. te je utvrđena nova cijena za razdoblje od 27. srpnja 2017. do 17. srpnja 2019. (točka I. izreke presude); odbijen je tužitelj sa zahtjevom kojim traži promjenu ugovora za za 2016. godinu, te za 2017. godinu do 26. srpnja 2017. (točka II. izreke presude); odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnim dio Ugovora o isporuci pitke vode od 7. prosinca 2015. godine kojim je određena cijena za isporuku vode izvršenu i to u dijelu u kojem ta cijena prelazi, za 2016. godinu iznos od 0,09 €/m3, za 2017. godinu iznos od 0,09 €/m3, za 2018. godinu iznos od 0,09 €/m3 te za 2019. godinu iznos od 0,10 €/m3 (točka III. izreke presude); odbijen je kao neosnovan zahtjev za isplatu iznosa od 214.482,35 € s kamatama tekućim na pojedine odnose od dospijeća do isplate po stopi propisanoj za trgovačke ugovore (točka IV. izreke presude); naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 42.312,50 € s kamatama od dana donošenja presude do isplate (točka V. izreke presude); tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 60.157,50 € (točka VI. izreke presude), a tužba je odbačena u dijelu kojim je tužitelj tražio da sud utvrdi zakonitu visinu cijene vode prema spornom ugovoru (izreke rješenja).

1.1. U bitnome, prvostupanjski sud navodi da je predmet spora je zahtjev tužitelja da se izmijene odredbe Ugovora o isporuci pitke vode od 7. prosinca 2015. u dijelu ugovorene cijene da ne budu veće od one propisane odredbom članka 208. stavka 1. Zakona o vodama („Narodne novine“ broj: 153/09., 63/11., 130/11., 56/13. i 14/14.) do prestanka važenja tog zakona 2019. godine, te utvrđenje zakonskog iznosa cijene, zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela Ugovora o isporuci pitke vode u dijelu kojim ta cijena prelazi zakonitu cijenu i zahtjev za isplatu iznosa koji je tuženik neosnovano naplatio u spornom periodu.

1.2. Nakon provedenog postupka, prvostupanjski je sud utvrdio da tužitelj osnovano potražuje od suda da odredbu ugovora kojeg ima sklopljen s tuženikom izmjeni na način da se cijena vode odredi sukladno parametrima iz članka 208. Zakona o vodama te je taj dio tužbenog zahtjeva prihvatio kao u točki I. izreke presude.

1.3. S obzirom na to da je tužba podnesena 26. srpnja 2017., prvostupanjski je sud u točki II. izreke presude djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelj traži izmjenu cijene vode za 2016. godinu do 26. srpnja 2017., kao dana podnošenja tužbe, navodeći da sud ne može retroaktivno mijenjati cijenu vode, već istu mijenja od dana podnošenja tužbe.

1.4. Dalje, u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora, ukazuje da je, prema odredbi članka 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj : 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO), ništetan onaj ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema mišljenju prvostupanjskog suda, u ovom konkretnom slučaju zakonom je propisano pravo nezadovoljne strane da traži od suda izmjenu ugovorne cijene, zbog čega tužitelj nema pravo tražiti ništetnost ugovorne odredbe pa je taj zahtjev odbijen, pa je taj dio zahtjeva odbijen kao neosnovan kao u točki III. izreke presude.

1.5. Što se tiče zahtjeva za isplatu, prvostupanjski sud navodi kako je, u razdoblju do 27. srpnja 2017., tuženik osnovano izdavao račune tužitelju radi naplate isporučene vode po cijeni koja je ugovorena između stranka Ugovorom o isporuci pitke vode od 7. prosinca 2015. te je tužitelj iste račune platio, čime nije došlo ni do stjecanja bez osnove ni do štete, slijedom čega je sud u tom dijelu tuženi zahtjev cijenio neosnovanim pa ga je odbio i odlučio kao pod točkom IV. izreke presude.

1.6. Tužiteljev zahtjev da sud, svojom odlukom, utvrdi cijenu vode, prvostupanjski je sud odbacio, navodeći da se radi o utvrđenju činjenica, a ne sadržaja prava ili pravnog odnosa, pri čemu se pozva na pravno shvaćanja izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-10/2020 u kojoj se navodi: „Kada je način određivanja cijene (proizvodnje vode) među strankama ugovoren sporazumom, a ograničenje te cijene propisano zakonom, utvrđivanje cijene vode smatra se utvrđivanje činjenice, a ne utvrđivanje sadržaja pravnog odnosa, utvrđivanje visine novčane obveze, odnosno sadržaja prava jedne strane da od druge strane zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine.“

1.7. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I. -IV. izreke presude te u izreci rješenja, a odluku o troškovima postupka u točkama V. i VI. izreke presude temelji na odredbama članaka 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 153/23., dalje: ZPP) te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 23/22. i 126/22., dalje Tarifa).

2. Protiv točaka I. i VI. izreke navedene presude žalbu je podnio tuženik, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka.

2.1. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 208. Zakona o vodama, jer je ista izmijenjena 2018. godine, pri čemu navodi i da je osnovno pitanje koje je bilo potrebno razjasniti u ovom sudskom postupku to koja se metoda ima primijeniti prilikom izračuna cijene vode, odnosno koje su stavke relevantne prilikom određivanja jedinične cijene vode. Prema mišljenju žalitelja, prilikom utvrđivanja cijene vode trebalo je uzeti u obzir stvarne troškove isporuke, odnosno ukupne gubitke u sustavu isporučitelja uz punu naknadu troškova, zbog čega metodu koju je koristio sudski vještak smatra neispravnom i pojednostavljenom.

2.2. Dalje, prema mišljenju tuženika, prvostupanjski je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada je odbio tuženikov zahtjev za izuzeće vještaka. Naime, u vrijeme izrade mišljenje iz prosinca 2023. te posljednje dopune iz rujna 2024., Hrvoje Mostečak više nije bio djelatnik Građevinskog fakulteta u Zagrebu, niti je mogao biti vještak u ovom predmetu. Stoga, prema mišljenju žalitelja, nalaz nije izrađen od strane vještaka kojemu je povjereno vještačenje u ovome predmetu - vještačenje u ovome predmetu povjereno je Građevinskom fakultetu u Zagrebu koji je pozvan preuzeti spis i izraditi nalaz i mišljenje, zbog čega nalaz i mišljenje može biti izrađeno samo od strane one institucije kojoj je povjereno vještačenje u ovome predmetu. Pri tome navodi i kako vještak Hrvoje Mostečak nije otklonio sve prigovore tuženika, niti su argumenti koji je isti iznio prilikom očitovanja na prigovore tuženika smisleni, logični i prema pravilima struke.

2.3. Ponavlja prigovore na nalaz i mišljenje vještaka o tome da vještak, makar je naveo da je cijena utvrđena imajući u vidu trošak zaposlenih na vodocrpilištu; trošak crpljenja vode; trošak tretmana vode; trošak provoda vode; trošak amortizacije; trošak koncesijske naknade kao i trošak neizbježnih gubitaka vode u vodoopskrbnom cjevovodu, iste troškove nije obrazložio. Ukazuje i da je vještak postotak gubitka vještak Hrvoje Mostečak utvrdio u visini 1,58%, dok je i u mišljenju sudskog vještaka Ive Hrvata izrađenog za Vijeće za vodne usluge, dostavljena u sudski spis uz tužbu, gubitak vode iznosi 49,7%, dok u Elaboratu Energetskog Instituta Hrvoje Požar isti iznosi 51%. Navode vještaka da je u potonjim slučajevima riječ o gubicima na cijeloj mreži, smatra neosnovanim, jer da to ne proizlazi iz spomenutog Elaborata niti mišljenja sudskog vještaka Ive Hrvata.

2.4. Tuženik posebno ukazuje na to da je prvostupanjski sud cijenu utvrdio bez primjene Uredbe o metodologiji za određivanje cijene vodnih usluga i pripadajućim Smjernicama, te da su svi troškovi koje kao opravdane troškove poslovanja priznaje i propisuje Uredba bili prihvatljivi i nužno primjenjivi i u razdoblju od 2015.- 2019. godine za izračun cijene vode, pa je i zbog toga činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a prvostupanjski je sud pogrešno utvrdio i visinu parničnih troškova.

2.5. Predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu te odbiti tužbeni zahtjev ili odbaciti tužbu, odnosno presudu u tom dijelu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na tuženikovu žalbu nije podnesen.

4. Protiv točaka II., III., IV. i V. izreke presude te protiv rješenja žalbu je podnio tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

4.1. Smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 208. Zakona o vodama, vezano za odredbu članka 248. ZOO-a kada je odbio tužbeni zahtjev koji se odnosi na razdoblje između sklapanja ugovora i podnošenja tužbe, pri čemu je istovremeno odbio taj dio cijene utvrditi ništetnim. Naime, prvostupanjski je sud podneseni zahtjev smatrao konstitutivnim, te da je stoga djelomično odbijen, dok istodobno odbacuje deklaratorni zahtjev istoga sadržaja (rješenje) kao i kondemnatorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti.

4.2. U nastavku žalbe obrazlaže razloge zbog kojih odluku u pobijanom dijelu smatra pogrešnom, ponavlja navode o povijesti odnosa između stranaka te ranije iznesene navode o razlozima zbog kojih bi trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev.

4.3. Predlaže preinačiti odluku u pobijanom dijelu, odnosno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tuženikova žalba nije osnovana, tužiteljeva je žalba djelomično osnovana.

6. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u dijelu odluke o troškovima.

a) u odnosu na tuženikovu žalbu

7. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Razlozi obrazloženja u odnosu na pobijani dio odluke su jasni i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika. Stoga to što se tuženik ne slaže s određenim tumačenjima prvostupanjskog suda ne čini presudu nerazumljivom niti znači da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju se tuženik poziva.

8. Ovo se odnosi i na pitanje vještačenja, odnosno tuženikov prigovor prema kojemu je vještačenje povjereno Građevinskom fakultetu u Zagrebu, dok je isto provedeno od strane osobe koja više nije bila djelatnik navedenog fakulteta. Naime, 21. siječnja 2021., kada je sudu dostavljen prvi nalaz i mišljenje vještaka, vještačenje je za Građevinski fakultet u Zagrebu proveo Hrvoje Mostečak, dipl. ing. građ., stalni sudski vještak, koji je u to vrijeme bio djelatnik Građevinskog fakulteta. Nalaz i mišljenje iz prosinca 2023. godine, koji je izradio isti vještak, po svojoj naravi predstavlja dopunu nalaza iz 2021. godine, jer je vještak naveo kako mu u to vrijeme nisu bili dostupni adekvatni podaci zbog čega je mogao utvrditi cijenu isporučene vode samo metodama projekcije dostupnih podataka, a isto vrijedi i za nalaz predan 11. rujna 2024., usmeno iznesen i na ročištu 11. rujna 2024., na kojemu ročištu stranke za vještaka nisu imale daljih pitanja.

9. Imajući u vidu da je Hrvoje Mostečak, u vrijeme kada je sačinjen osnovni nalaz i mišljenje vještaka, bio djelatnik Građevinskog fakulteta u Zagrebu, da se Hrvoje Mostečak nalazi na listi stalnih sudskih vještaka, da su nalazi iz prosinca 2023. i rujna 2024. te saslušanje vještaka 11. rujna 2024. provedeni radi dopune i pojašnjenja nalaza te odgovora na pitanja stranaka, kao i da je račune za provedena vještačenja ispostavljao Građevinski fakultet u Zagrebu, činjenica da je Hrvoje Mostečak, krajem 2023. prestao biti djelatnikom Građevinskog fakulteta u Zagrebu, sama po sebi, nije od utjecaja na provedeno vještačenje niti na njegovu valjanost te mogućnost primjene njegovih rezultata u ovom predmetu.

10. Dalje, time što je odbio prijedlog tuženika za provođenje novog interdisciplinarnog vještačenja na okolnost utvrđenja visine jedinične cijene za isporuku vode nije povrijeđeno niti pravo tuženika na pristup sudu, te nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, na koju sadržajno ukazuje tuženik. Odbijanje suda da provede određeni dokaz samo po sebi ne predstavlja onemogućavanje stranke u raspravljanju pred sudom iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a. Naime, prema toj odredbi, stranka se može onemogućiti da raspravlja pred sudom samo nezakonitim postupanjem suda, a ovlaštenje suda da odbije određeni dokazni prijedlog u skladu je sa njegovim zakonskim ovlaštenjem i proizlazi iz članka 220. stavka 2. ZPP-a. U ovom konkretnom slučaju prvostupanjski je sud dao jasne i obrazložene razloge zbog kojih nije proveo predložene dokaze i zbog kojih smatra da je provedeno vještačenje adekvatno za donošenje odluke (točke 61. -63. obrazloženja prvostupanjske presude), a s navedenim se razlozima slaže i ovaj sud

11. U odnosu na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski je sud izveo dokaz vještačenjem radi utvrđenja zakonom propisanog maksimalnog iznosa cijene vode koji tuženik kao isporučitelj ima pravo naplaćivati, te je sudski vještak sukladno metodologiji propisanoj člankom 208. stavka 1. i propisima iz članka 203. stavka 6. Zakona o vodama (primjenom Pravilnika o posebnim uvjetima za obavljanje djelatnosti javne vodoopskrbe, „Narodne novine“ broj 28/11. i 16/14.; dalje: Pravilnik) utvrdio najvišu cijenu za svaku godinu, počev od 2013. godine kada je stupila na snagu izmijenjena odredba članka 208. stavka 1. Zakona o vodama do 2019. godine kada je prestao važiti taj zakon.

12. S obzirom na to da tuženik, u svojoj žalbi, izričito potvrđuje kako su Uredbe o metodologiji za određivanje cijene vodnih usluga i pripadajućim Smjernicama doneseni 2023. godine te nisu bili na snazi u razdoblju od 2015.-2019. godine, kako to navodi i prvostupanjski sud, vještačenje je pravilno provedeno primjenom propisa koji su bili na snazi u sporno vrijeme. Ovaj sud ukazuje i na to da je vještak, u svom nalazi u mišljenju te kasnijim dopunama, jasno ukazao da od tuženika nije dobio sve potrebne podatke, a neke od njih (posebno one vezane za gubitke vode i cijenu materijala) nije dobio niti prije provođenja dopunskog vještačenja i saslušanja vještaka na ročištu 11. rujna 2024., pa je vještački nalaz sastavljen na temelju podataka koje je vještak imao. Kako je to već navedeno, prvostupanjski je sud obrazložio razloge zbog kojih nije proveo interdisciplinarno vještačenje koje je predložio tuženik, a ovaj sud ukazuje da se nikakvim novim vještačenjem, bez dostave podataka koje tuženik nije dostavio ranijem vještaku, ne bi mogla utvrditi drugačija stvarna cijena vode.

13. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbu članka 208. stavka 1. Zakona o vodama, prema kojoj isporučitelji vodne usluge koji isporučuje vodu za ljudsku potrošnju drugom isporučitelju vodne usluge ne može odrediti cijenu vode u iznosu većem od troška proizvodnje vode ili nabave vode od trećeg isporučitelja, koja se može uvećati za razuman trošak provoda vode kroz građevine za javnu vodoopskrbu, te utvrdio predmetnu cijenu sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

14. Predmetnim nalazom vještak je cijenu utvrdio primjenom točno određenih stavki i to: a) troška zaposlenih na vodocrpilištu, b) trošak crpljenja vode, c) trošak tretmana vode, d) trošak provoda vode, e) trošak amortizacije, f) trošak koncesijske naknade, g) trošak neizbježnih gubitaka vode u vodoopskrbnom cjevovodu, sve u skladu s ispravama u spisu i podacima koje mu je dostavio tuženik.

15. Pri tome je vještak bio mišljenja da se gubitak vode u vodoopskrbnom cjevovodu ne može obračunavati na razini cijelog sustava tuženika, već isključivo na dobavnom pravcu, te je naglasio da je izuzetno važno razlikovati gubitke na cijeloj vodoopskrbnoj mreži od gubitaka na dobavnom pravcu od vodocrpilišta do mjesta preuzimanja vode od strane ovdje tužitelja. Također je iskazao i da iz nalaza i mišljenja koje je sačinio Energetski Institut Hrvoje Požar, a prema kojemu su gubici vode 48-51%, ne proizlazi temeljem kojih se podataka došlo do navedenog postotka.

16. Treba ukazati da, i prema mišljenju ovog suda, nije logično niti normalno da bi neizbježni gubitak vode u vodoopskrbnom cjevovodu iznosio 48 -51%, jer je to jednostavno nedopustivo, imajući u vidu o kojoj se količini vode radi. Prebacivanjem tog gubitka na krajnje kupce (koji bi cijenu, u konačnici, morali platiti) tuženik ne bi imao nikakvu stimulaciju da te gubitke smanji na mjeru koja bi se, u bilo kojem uređenom sustavu, mogla smatrati razumnom i neizbježnom. Voda nije neograničeni resurs koji bi se mogao koristiti do beskonačnosti, a njena obnovljivost ovisi o brojnim faktorima na koje ne možemo utjecati. Stoga bi jedna od temeljnih dužnosti svakog isporučitelja vodne usluge morala biti usmjerena na maksimalno smanjenje gubitaka vode u sustavu, a iz podataka koje je dostavio tuženik to zasigurno ne proizlazi na njegovoj strani.

17. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio cijenu vode primjenom zakonskih odredbi te temeljem nalaza i mišljenja vještaka, te presudio kao u točki I. izreke presude, zbog čega je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana.

18. U odnosu na tuženikovu žalbu protiv točke VI. izreke presude, ovaj sud ukazuje da je prvostupanjski sud troškove tuženika utvrđivao prema zatraženim iznosima (članak 164. stavak 1. ZPP-a), zbog čega nije bilo osnove za dosudu kakvog višeg iznosa, dok je trošak podnesaka od 11. prosinca 2019., 29. siječnja 2021., 10. siječnja 2024. i 12. siječnja 2024. također pravilno odbijen. Naime, tim podnescima tuženik traži da mu se produlji rok za očitovanje na nalaz i mišljenja, kao i da se produlji zastoj postupka, pa i ovaj sud ne smatra da bi isti bili potrebni za vođenje postupka (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

19. Slijedom navedenog, tuženikova je žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanim točkama I. i VI. njene izreke.

b) u odnosu na tužiteljevu žalbu

20. Prvostupanjski je sud utvrdio da je zahtjev za utvrđenje zakonom propisane cijene iz članka 208. Zakona o vodama i zahtjev za izmjenu ugovornih odredbi o cijeni isporučene pitke vode osnovan, ali samo za razdoblje od dana podnošenja tužbe, a ne i za razdoblje za koje to zahtijeva tužitelj (od 2016. godine do 26. srpnja 2017.).

21. Ovaj sud ukazuje na to da je odredba članka 208. Zakona o vodama prisilna norma koja se primjenjuje i na postojeće trajne ugovorne odnose, pa se prije ugovorena cijena mora uskladiti s maksimalnom cijenom iz dispozitivne odredbe članka 208. Zakona o vodama, pri čemu ugovorena cijena koja je viša od propisane, od dana stupanja na snagu ZID Zakona o vodama („Narodne novine“ broj 56/13., stupio na snagu 18. svibnja 2013.) ne proizvodi pravne učinke u dijelu koji prelazi zakonski maksimum cijene pitke vode. Stoga se cijena odlukom suda ne mijenja od dana podnošenja tužbe, nego od dana kada je nastupila obveza usklađenja prije ugovorene cijene prema zakonu, jer je zakonom određena najviša dopuštena cijena. Treba ukazati da je zakon taj koji ograničava cijenu, te da svojom odlukom sud samo mijenja prije ugovorenu cijenu na način da se ona mijenja u cijenu određenu zakonom, odnosno u cijenu koja bi, po svojoj visini, bila u skladu sa zakonom. Dakle, sud određuje zakonitu cijenu u spornom razdoblju i time razrješava spor među strankama, a u ovom se postupku samo pruža sudska zaštita nezadovoljnoj strani.

22. Stoga je prvostupanjski sud, u odnosu na dio zahtjeva koji se tiče razdoblja od 1. siječnja 2016. do podnošenja tužbe (točka II. izreke presude), pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je tužbeni zahtjev i u tom dijelu trebalo usvojiti, zbog čega je presuda u tom dijelu preinačena, primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a.

23. U odnosu na tužiteljevu žalbu protiv točke III. izreke presude, i ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovora o isporuci pitke vode u dijelu kojim ugovorena cijena prelazi utvrđenu zakonitu cijenu. Naime, u ovom je slučaju Zakonom o vodama propisano da nezadovoljna strana može tražiti od suda da izm ijeni cijenu i utvrdi zakonom propisanu, čime je ostvarena jedna od iznimki od utvrđenja ništetnosti ugovora, propisana odredbom članka 322. ZOO-a (ništetnost ugovora ako zakon ne propisuje nešto drugo), pa je tužiteljeva žalba u tom dijelu odbijena kao neosnovana.

24. Usko vezana za tužiteljevu žalbu protiv točke II. izreke presude je i tužiteljeva žalba protiv točke IV. izreke, kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 214.482,35 €. Naime, prvostupanjski sud je taj zahtjev odbio jer smatra da tužitelj nije imao pravo tražiti utvrđenje zakonite cijene vode za razdoblje prije dana podnošenja tužbe (od 1. siječnja 2016. do 26. srpnja 2017.), zbog čega je tuženik imao pravo naplatiti ugovorenu cijenu prema ispostavljenim računima, pa na strani tuženika nije došlo do stjecanja bez osnove. No, s obzirom na to da je ovom odlukom prvostupanjska presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na utvrđenje cijene vode u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 26. srpnja 2017., pravna osnova na koju se poziva prvostupanjski sud je otpala, te su ostvareni uvjeti za povrat stečenog bez osnove, primjenom odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a.

25. S obzirom na to da prvostupanjski sud, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nije proveo predloženi dokaz financijskim vještačenjem, točna visina stečenog bez osnove ne može se utvrditi, pa je presuda u tom dijelu ukinuta, a predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (članak 370. ZPP-a).

26. U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud provesti predloženi dokaz financijskim vještačenjem te, nakon provedenog postupka, donijeti novu odluku o tom dijelu zahtjeva.

27. Imajući u vidu da je tužiteljeva žalba djelomično usvojena, a pobijana presuda preinačena u točki II. te ukinuta u točki IV. njene izreke, promijeniti će se i omjer u kojemu su stranke uspjele u sporu, zbog čega je potrebno ukinuti i točku VI. izreke presude, te o troškovima cjelokupnog postupka (uključujući i žalbeni) odlučiti u konačnoj odluci.

28. Što se tiče tužiteljeve žalbe protiv rješenja, prvostupanjski je sud pravilno odbacio tužbu u dijelu zahtjeva jer zahtjev za utvrđenje zakonite cijene vode predstavlja zahtjev za utvrđenje činjenica, a ne utvrđenje postojanja prava ili pravnog odnosa. Pri tome prvostupanjski sud pravilno ukazuje i na istovjetni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-10/2020, pa je žalba u tom dijelu odbijena kao neosnovana (članak 380. točka 2. ZPP-a).

Zagreb, 29. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Matas