Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž Ob-145/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, dr. sc. Lidije Vojković, predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća i dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja BČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Branko Sewer, odvjetnik u Ludbregu, protiv tužene EČ iz [adresa] (sa boravištem na adresi [adresa]), OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mijo Kladarić, odvjetnik u Slavonskom Brodu, radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 9 P Ob-358/2022-13 od 31. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 29. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 9 P Ob-358/2022-13 od 31. ožujka 2023.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom je odlučeno kako slijedi:

„ l./ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je BČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] vlasnik cijelog suvlasničkog dijela od 1/2 dijela nekretnina upisanih na EČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] , i to upisanog u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], etažno vlasništvo s određenim omjerima na čkbr. [katastarska čestica] Stambena zgrada, [adresa],5 sa 866 m2 Dvorište [adresa] m2

– suvlasnički dio :1/2651 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-64)

SPREMIŠTE 22 u podrumu zgrade kućnog broja 4 površine 2,00 m2

– suvlasnički dio : 7/2651 ETAŽNO VLASNIŠTVO ( E-99)

GARAŽNO PARKIRALIŠNO MJESTO 15 u podrumu zgrade kućnog broja 5 , površine 14,90 m2 u elaboratu etažiranja označeno narančastom bojom

upisanog u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] , etažno vlasništvo s određenim omjerima na čkbr. [katastarska čestica] Stambena zgrada, [adresa] sa 895 m2

Dvorište , [adresa] m2

– suvlasnički dio :51/3489 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-3) STAN A3, u prizemlju zgrade kućnog broja 14A koji se sastoji od hodnika , kupaonice , kuhinje , dnevnog boravka s blagavaonicom i sobe, ukupne površine 45,10 m2 i pripadajuće lođe površine 4,28 m2, sveukupne površine 49,38 m2, te pripadajućeg vanjskog parkirališnog mjesta oznake 25, površine 11,25 m2 u elaboratu etažiranja označeno zelenom bojom.

– suvlasnički dio : 2/3489 ETAŽNO VLASNIŠTVO ( E-69) SPREMIŠTE 14 , u podrumu zgrade kućnog broja 14A, površine 3,26 m2 što je tužena EČ dužna priznati i trpjeti da se tužitelj osnovom ove presude uknjiži u zemljišnim knjigama kao vlasnik na cijelom suvlasničkom dijelu od 1/2 upisanom na EČ.

Tuženica je dužna tužitelju platiti parnične troškove , sve to u roku od 15 dana."

II./ Nalaže se tužitelju ŠČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženoj EČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.109,37 EUR / 23.427,55 kn1 (slovima: tri tisuća sto devet eura i trideset sedam centi/ dvadeset tri tisuće četiristo dvadeset sedam kuna i pedeset pet lipa), sve u roku od 15 dana.“

2.Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj, pobijajući presudu u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP), predlažući odluku preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sudcem pojedincem tog suda.

3.U odgovoru na žalbu, tužena se usprotivila žalbenim navodima predlažući žalbu odbiti.

4.Žalba nije utemeljena.

5.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj „vlasnik cijelog suvlasničkog dijela od 1/2 dijela“ nekretnina upisanih na tuženu EČ, u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], etažno vlasništvo s određenim omjerima na čkbr. [katastarska čestica] Stambena zgrada, [adresa],5 sa 866 m2 Dvorište [adresa].

6.Među strankama nije sporno kako su tužitelj i tužena bili u braku, koji brak je razveden rješenjem Općinskog suda u Varaždinu broj 2RI Ob-537/2022, s tim što je faktična bračna zajednica prestala nesporno u lipnju 2022. godine, kako su stranke tijekom trajanja braka od 1990. godine do 2020. godine živjeli u kući koja je bila u vlasništvu tužiteljevih roditelja i kako su oboje potpisali predugovor i ugovor o kupoprodaji nekretnina koje su predmet spora te su u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici svaki za po ½ dijela, a nije sporno niti da su roditelji tužitelju darovali kuću koja je prodana za iznos cijene od 100.000,00 EUR-a. Međutim, sporno je pitanje je li tužitelj isključivo vlastitim novčanim sredstvima pribavljenim prodajom dara koji je dobio od svojih roditelja, kupio predmetne nekretnine te je li pod prisilom dopustio uknjižbu prava suvlasništva za ½ dijela na tuženu ili se radi o bračnoj stečevini stranaka koja je stečena tako što su stranke u razdoblju od 30 godina ulagali u nekretninu roditelja tužitelja te štedjeli, a nakon prodaje navedene kuće zajednički odlučili kupiti stan, garažu i 2 spremišta, koje nekretnine su dobrovoljno i suglasno i upisane kao njihovo suvlasništvo u zemljišnoj knjizi.

7.Prema stanju u spisu predmeta, u prvostupanjskom postupku je u bitnom utvrđeno:

-kako tužitelj u tužbi tvrdi da je u vrijeme trajanja braka s tuženom, 2020. Godine, kupio od trgovačkog društva COART d.o.o. [adresa] predmetne nekretnine, a cijenu stana i opreme je sam platio svojim vlastitim novčanim sredstvima koja je stekao prodajom svoje nekretnine, koju je darovanjem dobio od roditelja 18. rujna 2017., sva plaćanja su se vršila s računa tužitelja kod Podravske banke d.d. [adresa] na račun prodavatelja, dok tužena ničim nije sudjelovala u stjecaju predmetnih nekretnina,

-kako tužena tvrdi da su za vrijeme trajanja bračne zajednice parnične stranke zajednički kupile nekretnine, koje su i upisane u zemljišnim knjigama i to kao suvlasnici svaki za po ½ suvlasničkog dijela, kako su stranke živjeli u bračnoj zajednici 31 godinu i za to vrijeme imali prihode i stjecali imovinu, da tužitelj u tužbi ne objašnjava iz kojih razloga je prilikom kupovine tužena uknjižena kao suvlasnik, kako je očito da je kupovina navedenog stana i ostalih nekretnina bila zajednička volja i odluka parničnih stranaka, koja je i rezultirala sklapanjem ugovora, kako sredstva za kupovinu navedenih nekretnina nisu vlastita imovina tužitelja, već su rezultat zajedničkog rada i upravo stoga se kupoprodaja i uknjižba izvršila kao suvlasništvo stranaka,

-kako je pregledom Ugovora o kupoprodaji nekretnina utvrđeno da je tužitelj, kao prodavatelj, HČ i LČ, kao kupcima, prodao nekretninu upisanu u zkulbr. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za iznos od 100.000,00 EUR-a, a pravni posao, kao ovlaštenici osobne služnosti, potpisali su i B i OČ,

-kako su dana 25. ožujka 2019. t.d. Coart d.o.o. iz Koprivnice, kao prodavatelj i parnične stranke, kao kupci, zaključili Predugovor o kupoprodaji nekretnina broj 3/54

– A. Predmet predugovora prema čl. 2. je stan u prizemlju oznake A3 površine 48,31 m², spremište u podrumu ulaz A oznake 14 i parkirališno mjesto oznake 25. Kupoprodajna cijena za ove nekretnine, ugovorena je u iznosu od 69.674,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB, na dan plaćanja, s tim što je u cijenu uračunat i PDV, sveukupnu kupoprodajnu cijenu, kupci su se obvezali platiti u 2 rate i to prvu ratu u iznosu od 6.967,45 EUR-a najkasnije do 1. travnja 2019. godine, a drugu ratu u preostalom iznosu od 62.707,05 EUR-a najkasnije do primopredaje nekretnine,

-kako su stranke, kao kupci, s istim prodavateljem dana 10. siječnja 2020. i 23. lipnja 2020. zaključili Ugovor o kupoprodaji nekretnina broj 3/54 – A i Ugovor o kupoprodaji nekretnina broj 15G-22 SPR/44, predmeti Ugovora o kupoprodaji su suvlasnički dio 51/3489 etažno vlasništvo (E–3) stan A3 u prizemlju zgrade kbr. 14A površine 45,10 m² te suvlasnički dio 2/3489 etažno vlasništvo (E – 69) spremište 14 u podrumu zgrade kbr. 14 A površine 3,26 m², a pored toga i suvlasnički dio 7/2651 etažno vlasništvo (E–99)-garažno parkirališno mjesto 15 u podrumu zgrade kbr. 5 površine 14, 90 m² i suvlasnički dio 1/2651 etažno vlasništvo (E–64) – spremište 22 u podrumu zgrade kbr. 4 površine 2 m²,

-kako je uvidom u potvrde o transakcijama utvrđeno kako je s računa tužitelja dana 25. ožujka 2019. prodavatelju uplaćen iznos od 6.970,00 EUR-a, dok su također s računa tužitelja dana 23. lipnja 2020. uplaćeni iznosi od 9.000,00 EUR-a i 67.879,23 EUR-a,

-kako iz zemljišno knjižnog izvadka za uložak br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i za uložak br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] proizlazi da su kao suvlasnici nekretnina sadržanih u spomenutim ugovorima o kupoprodaji upisane parnične stranke, svaki za po ½ dijela.

8.Na temelju tako utvrđenoga činjeničnog stanja te polazeći i od nespornih činjenica, prvostupanjski sud je u bitnom zaključio kako su stranke u razdoblju od 1990. godine do 2020. godine živjele zajedno s tužiteljevim roditeljima u obiteljskoj kući u [adresa], a tu nekretninu prodao je tužitelj uz suglasnost svojih roditelja kao ovlaštenika osobne služnosti LČ i HČ, za iznos cijene od 100.000,00 EUR-a, s tim što je prema navodima svjedoka E, Š i HČ, prije isplate kupoprodajne cijene, kupac obiteljske kuće platio i iznos od 10.000,00 EUR-a kapare. Kako su prije nego je kupoprodajna cijena za obiteljsku kuću uplaćena i prije nego je uopće zaključen Ugovor o kupoprodaji obiteljske kuće, stranke sklopile Predugovor o kupoprodaji stana u prizemlju oznake A3 površine 48,31 m², spremišta u podrumu ulaz A oznake 14 i parkirališnog mjesto oznake 25 za kupoprodajnu cijenu od 69.674,00 EUR-a te su prvu ratu u iznosu od 6.967,45 EUR platili 25. rujna 2019. Nadalje, kako je tužitelj tvrdio kako je predujam plaćen u gotovini s tim što stranke nisu imale svoj novac za predujam, polovinu novaca je imala EČ i ona ga je natjerala da ode u kladionicu "odigrati jedan par" te je izgubio njezin novčani iznos pa mu je otac dao 6.700,00 EUR-a, kako su EČ i on u ožujku 2019. imali ušteđevinu, koja je bila oročena na 3 godine te je on procijenio da mu se više isplati riskirati u kladionici, nego raskinuti oročenje, a cijenu za obiteljsku kuću roditelja dobio je tek 28. studenoga 2019. Činjenica da su i Predugovor i Kupoprodajne ugovore potpisale obje parnične stranke kao kupci, kao i činjenicu da su u zemljišnim knjigama kao suvlasnici svaki po ½ dijela upisani i tužitelj i tužena da ukazuje na vjerodostojnost navoda, da je tužitelj od svojih roditelja na dar dobio nekretninu, koju je prodao za 100.000,00 EUR-a, međutim kako su 1. ratu kupoprodajne cijene od 6.970,00 EUR-a parnične stranke platile iz zajedničkih sredstava, budući u tom trenutku tužitelj niti nije primio kupoprodajnu cijenu obiteljske kuće roditelja, a ostatak novčanog iznosa kupoprodajne cijene plaćan je s računa tužitelja, a tužitelj je pristao zajedno s tuženom kao kupac sklopiti Predugovor, a potom i Ugovor o kupoprodaji i pristao da se tužena uknjiži kao suvlasnica u ½ dijela predmetne nekretnine, da govori u prilog kako je on tuženoj priznao pravo suvlasništva u ½ dijela (i to s osnova ulaganja u nekretninu njegovih roditelja i bračne stečevine odnosno kao dar njoj osobno). Pritom tvrdnje tužitelja da je bio prisiljen upisati suvlasništvo tužene sud ocjenjuje nevjerodostojnim.

9.Naposljetku prvostupanjski sud navodi kako su stranke tijekom braka ulagale novčana sredstva u nekretninu roditelja tužitelja te su zajednički kupovali i pokretnine koje je tužitelj, među ostalim, prodao zajedno s obiteljskom kućom, kako su tijekom trajanja braka stekli ušteđevinu, prema navodima samog tužitelja, u iznosu od 67.000,00 EUR-a, potom su prvu ratu kupoprodajne cijene predmetnih nekretnina platili iz zajedničkih sredstava, a ostatak cijene plaćan je s računa tužitelja. No, kako su stranke zajednički i dogovorno kupili predmetne nekretnine te su suglasno zatražili upis u zemljišne knjige u jednakim suvlasničkim omjerima, na koji način je tužitelj priznao tuženoj pravo suvlasništva predmetnih nekretnina, a na koju okolnost ne utječe činjenica da je nakon toga došlo do razvoda braka, a tužitelj nije dokazao bilo kakvu prisilu prema njemu prilikom dozvoljavanje uknjižbe prava suvlasništva, a niti ranije postojanje prisile od strane tužene da na hazarderski način pribavi novca za isplatu prve rate kupoprodajne cijene nekretnina te je tužbeni zahtjev odbijen.

10.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuju žalbe, kao niti druge bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa se zakonitost i pravilnost pobijane odluke može ispitati.

11.I navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je sud prvog stupnja pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge, a koje u bitnom prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

12.U pogledu bračne stečevine, sukladno članku 551. Obiteljskog zakona (Narodne novine broj 103/15, 98/19, 47/20. i 49/23. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 156/23, u daljnjem tekstu ObZ) primjenjuju zakonske odredbe koje su vrijedile u vrijeme stjecanja te imovine. U konkretnom slučaju, imajući u vidu stanje u spisu predmeta, očito se u pogledu imovine stranaka koja je stečena za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice imaju primijeniti odredbe tog zakona.

13.Člankom 36. ObZ-a propisano je:

(1) Bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine.

(2) Dobitak od igara na sreću i imovinska korist od autorskoga prava i autorskom pravu srodnih prava ostvarena tijekom bračne zajednice, bračna je stečevina.

(3) Bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, ako nisu drukčije ugovorili.

(4) Uknjižba prava vlasništva na bračnoj stečevini koja je u naravi nekretnina može se provesti i na temelju prijedloga obaju bračnih drugova koji sadrži izričitu, pisanu i bezuvjetnu izjavu kojom jedan bračni drug pristaje na uknjižbu prava vlasništva drugoga bračnog druga u jednakim dijelovima ili drukčije ako su tako ugovorili.

(5) Na ispravi koja sadrži izričitu, pisanu i bezuvjetnu izjavu iz stavka 4. ovoga članka mora potpis bračnog druga koji pristaje na uknjižbu prava vlasništva drugoga bračnog druga biti ovjeren kod javnog bilježnika.

14.Člankom 39. ObZ-a propisano je:

(1) Imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina.

(2) Vlastita imovina je i imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od temelja iz članka 36. ovoga Zakona.

(3) Autorsko djelo je vlastita imovina onoga bračnog druga koji ga je stvorio.

15.Cijeneći citirana činjenična utvrđenja koja proizlaze iz rezultata provedenoga dokaznog postupka, kao i imajući u vidu među strankama nesporne činjenice, i prema shvaćanju ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako su stranke bile u bračnoj zajednici od mjeseca srpnja 1990. godine do dana kada je ta zajednica faktično prestala u mjesecu lipnju 2022. godine, kako su tijekom bračne zajednice tužitelj i tužene ulagali i novčana sredstva u nekretninu koja je bila u vlasništvu tužiteljevih roditelja te su zajednički kupovali pokretnine koje je tužitelj i prodao zajedno s obiteljskom kućom. Osim toga, i kako su stekli ušteđevinu (i to prema navodima tužitelja u iznosu od 67.000,00 EUR-a) te su zajedno kupili predmetne nekretnine, s tim što su prvu ratu cijene stana platili iz zajedničkih sredstava, a ostatak cijene plaćan je novcem s tužiteljeva računa. Stoga i ovaj sud prihvaća zaključak kako su stranke sporazumno kupile predmetne nekretnine te su suglasno zatražili upis u zemljišnoj knjizi prava suvlasništva u jednakim dijelovima, a tužitelj nije dokazao bilo kakvu prisilu od strane tužene prema njemu prilikom sklapanja dotičnih pravnih poslova i upisa prava suvlasništva niti je u tom smislu pokretao bilo kakve sudske postupke.

16.U takvom stanju stvari, a prije svega polazeći od nedvojbenih utvrđenja kako su predmetne nekretnine sporazumno kupili tužitelj i tužena za vrijeme trajanja bračne zajednice navedenim kupoprodajnim ugovorima u kojima su bili ugovorne stranke, koji ugovori su bili i temelj za uknjižbu njihova prava suvlasništva na nekretninama, i prema shvaćanju ovog suda, ne preostaje drugo nego zaključiti kako predmetne nekretnine ne predstavljaju tužiteljevu posebnu imovinu, kako to zaključuje i prvostupanjski sud. Pritom valja navesti i kako određene tužiteljeve tvrdnje da bi njegovim novcem bio plaćen (očito dio) cijene dotičnih nekretnina mogu ukazivati na postojanje temelja za možebitni tužiteljev obvezno pravni zahtjev prema tuženoj, no takav zahtjev nije predmet ovog postupka.

17.Glede žalbenih navoda valja istaći kako tužitelj u žalbi neutemeljeno ističe da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba postupka jer da nije dao razloge za odluku kojom je tužbeni zahtjev odbijen, s obzirom kako je iz obrazloženja pobijane presude jasno zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen pa se presuda može ispitati.

18.1.Neutemeljeno tužitelj osporava i navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, posebno osporavajući utvrđenja o stjecanju imovine stranaka za vrijeme trajanja bračne zajednice, međutim zanemaruje kako je prvostupanjski sud predmetnu odluku donio na temelju svih rezultata dokaznog postupka te na taj način i utvrdio kako su stranke bile u bračnoj zajednici u kojoj su stjecale imovinu koja predstavljaju njihovu stečevinu. Prvostupanjski sud je sve odlučne činjenice pravilno utvrdio, savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i temeljem svih rezultata dokaznog postupka, koliko je to bilo moguće iz izvedenih dokaza, s tim što taj sud neposredno ocjenjuje vjerodostojnost dokaza pa i ocjenjuje vjerodostojnost iskaza svjedoka i stranaka, a pobijana odluka je utemeljena na pravilno utvrđenim odlučnim činjenicama iz kojih je sud izveo i pravilne zaključke, za što je dao prihvatljive razloge.

18.2.Ne postoji, naime, jedinstveno pravilo prema kojemu bi predmetne nekretnine automatski bile ili bračna stečevina ili tužiteljeva posebna imovina. Sudovi u ovakvim sporovima polaze od stvarnog izvora sredstava kojima je nekretnina stečena, ali istodobno uzimaju u obzir i volju bračnih drugova izraženu u ugovoru, kao i eventualne zahtjeve za naknadu ulaganja. U situaciji kada je nekretnina kupljena za vrijeme trajanja braka, kupoprodajni ugovor glasi na oba bračna druga, svakoga za ½ dijela, oboje su upisani u zemljišne knjige kao suvlasnici po ½, dok je oko 10 % kupoprodajne cijene (kapara ili prva rata) plaćeno novcem iz bračne stečevine, a ostatak cijene plaćen novcem dobivenim prodajom kuće koja je formalno bila u vlasništvu tužitelja, a u tu kuću su supružnici tijekom skoro 30 godina zajednički ulagali sredstva i rad, sud je dužan utvrditi je li novac od prodaje tužiteljeve kuće predstavljao njegovu posebnu imovinu prema ObZ-u, jesu li višegodišnja zajednička ulaganja u tu kuću povećala njezinu vrijednost do te mjere da bračna stečevina ima odgovarajući udio ili tužena ima pravo na naknadu i jesu li supružnici namjerno odlučili kupiti novu nekretninu kao zajedničku, bez obzira na izvor sredstava. Činjenica što su u kupoprodajnom ugovoru određeni kao kupci svaki za 1/2 i da su tako uknjiženi nije beznačajna. To nije nužno dokaz kako je cijela nekretnina bračna stečevina, ali predstavlja vrlo snažan pokazatelj zajedničke volje da oboje steknu suvlasništvo. Ako tužitelj tvrdi da je cijela nekretnina zapravo njegova posebna imovina jer je (gotovo) cijelu cijenu platio iz prodaje svoje kuće, mora objasniti zašto je ipak pristao da tužena, bivša supruga, odmah stekne polovicu vlasništva. Ako je kuća doista bila njegova posebna imovina ona ne prestaje biti posebna imovina samo zato što su supružnici u nju ulagali, međutim dugogodišnja ulaganja iz bračne stečevine mogu značiti da bračna stečevina „ima pravo na naknadu vrijednosti tih ulaganja“, odnosno da je povećanje vrijednosti kuće posljedica zajedničkih ulaganja pa se pri odlučivanju mora uzeti u obzir koliki dio prodajne cijene zapravo predstavlja vrijednost nastalu tijekom braka. U tom slučaju sud provodi financijsko-građevinsko vještačenje radi utvrđivanja kolika je bila vrijednost kuće prije ulaganja, kolika nakon ulaganja, koliki dio prodajne cijene proizlazi iz posebne imovine, a koliki iz zajedničkih ulaganja, a taj dokaz tužitelj nije predložio.

18.3.Moguće je, dakle, da sud u ovom slučaju utvrdi kako je cijela nekretnina bračna stečevina, ali to ne proizlazi samo iz činjenice što je kupljena tijekom braka. Takva odluka je utemeljena ako se utvrdi da najveći dio novca od prodaje kuće zapravo predstavlja vrijednost stvorenu zajedničkim ulaganjima tijekom braka ili da su supružnici zajednički odlučili pretvoriti sredstva u zajedničku imovinu kupnjom nekretnine na oba imena. Ako bi se u postupku dokazalo da je prodana kuća bila gotovo u cijelosti tužiteljeva posebna imovina, a zajednička ulaganja nisu bitno povećala njezinu vrijednost, sud bi mogao zaključiti kako je većina kupoprodajne cijene potekla iz posebne imovine. No, i u tom slučaju pitanje ostaje kakav pravni učinak ima činjenica što je tužena ipak upisana kao suvlasnica za 1/2 pa će sud tada ocjenjivati i pravnu narav tog stjecanja te volju stranaka izraženu u ugovoru.

18.4.U konkretnom slučaju postoje ozbiljni pravni argumenti protiv stava da je riječ isključivo o tužiteljevoj posebnoj imovini, jer istodobno postoje tri važne okolnosti i to što je nekretnina kupljena za vrijeme braka i bračne zajednice, oba supružnika su u kupoprodajnom ugovoru određena kao kupci za po ½ dijela i tako su uknjiženi, sredstva za kupnju potječu od prodaje kuće u koju su desetljećima zajednički ulagali pa bi valjalo utvrditi koliki dio prodajne vrijednosti proizlazi iz posebne imovine, a koliki iz ulaganja bračne stečevine. Da je tužitelj želio zadržati predmetne nekretnine kao svoju posebnu imovinu, mogao je kupiti ih samo na svoje ime i upisati se kao vlasnik za cijelo. On to nije učinio, naprotiv, potpisao je ugovor kojim je odmah priznao da tužena stječe polovicu vlasništva i nameće se pitanje zašto bi netko tko ulaže isključivo svoju posebnu imovinu dobrovoljno prenio polovicu vlasništva drugom bračnom drugu? Na to pitanje mora postojati uvjerljiv odgovor kojeg tužitelj nije dao jer nije dokazao svoje navode kako je već i obrazloženo.

19.1.Dakle, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice iz izvedenih dokaza i zaključio kako tužitelju ne pripada pravo na stvarno pravni zahtjev, odnosno da mu ne pripada pravo potraživati utvrđenje prava (su)vlasništva na predmetnim nekretninama te je pravilno tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen, s obzirom da je u okolnostima konkretnog slučaja na tužitelju teret dokaza svih odlučnih činjenica u tom pogledu. Naime, teret dokaza svih odlučnih činjenica u pogledu možebitne posebne imovine leži na tužitelju, jer je tužena već upisana kao suvlasnica tih nekretnina u zemljišnoj knjizi, a u smislu odredbe članka 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokaza.

19.2.Stranke u postupku nisu predlagale izvođenje drugih dokaza radi utvrđenja odlučnih činjenica, osim onih koji su izvedeni u postupku pa prvostupanjski sud nije niti mogao o odlučnim činjenicama izvesti drukčije zaključke od onih koje je izveo. Tužitelj u žalbi navodi i kako su stranke svoju novčanu ušteđevinu podijelile i novac darovale svojoj kćeri, no takve navode tužitelj nije dokazao i oni ne utječu na pravilnost predmetne odluke.

20.Iz navedenoga proizlazi kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio. Stoga je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a valjalo odbiti tužiteljevu žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

21.Prvostupanjski sud je odluku o trošku postupka donio s pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, a žalitelj određeno i ne osporava odluku o parničnom trošku.

22.Zahtjev tužene za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

23.Zbog navedenoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

Split, 29. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dr. sc. Lidija Vojković