Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1326/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Gordana Grubešić, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 671/2019-33 od 24. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 29. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-671/2019-33 od 24. listopada 2024.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja CO i tuženika Addiko Bank d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula vezana za tečaj CHF, naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju preplaćene anuitete s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF u iznosu 2.999,38 eura sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate (točka II. izreke presude), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju s osnove naplaćene naknade za obradu kredita iznos od 209,22 eura sa zateznim kamatama tekućim od 14. travnja 2006. do isplate (točka III. izreke) i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 2.553,08 eura s pripadajućim zateznim kamatama (točka IV. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Sadržajno ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi članka 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) jer je nezakonito dopuštena preinaka tužbe. Zatim da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a jer nije saslušan javni bilježnik i odbijeni su njegovi prigovori na nalaz i mišljenje čime je onemogućen u pravu na raspravljanje, te da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda nema razloge o odlučnim činjenicama i ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da mu nadoknadi troškove postupka, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu 312,50 eura i trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu 76,45 eura.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda u cijelosti te ističe da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo te dao valjane razloge za donošenje odluke. Predlaže odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu te zahtijeva trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu 250,00 eura.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud dopustio objektivnu preinaku tužbe protivno članku 190. ZPP-a, jer tuženik zanemaruje stavak 3. istog članka kojim je propisano da sud može dopustiti preinaku, usprkos protivljenju tuženika, ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Imajući na umu da tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti više odredaba istog Ugovora o kreditu, tada je pravilno prvostupanjski sud dopustio objektivnu preinaku tužbu budući da je svrsishodno da se u istom postupku odluči o sporu koji proizlazi iz jednog ugovornog odnosa između istih ugovornih strana.

6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 6. ZPP-a koju sadržajno ističe tuženik tvrdnjom da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov dokazni prijedlog da se sasluša javni bilježnik koji je solemnizirao Ugovor o kreditu. Pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o nepotrebnosti saslušanja javnog bilježnika podudarno je s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. budući da zadatak javnog bilježnika prilikom ovjeravanja Ugovora nije upućivanje i informiranje stranaka o učincima Ugovora.

7. Nadalje, ocjena prvostupanjskog suda da nisu osnovani prigovori tuženika na nalaz i mišljenje vještaka nema značaj postupovne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a jer time tuženik nije onemogućen u raspravljanju, već ima značaj ocjene izvedenog dokaza (vještačenja) i ocjene iznesenih prigovora tuženika u skladu s dužnošću suda prema članku 8. ZPP-a. Tuženik nije onemogućen u raspravljanju time što je prvostupanjski sud odbio njegove prigovore budući da je vještak saslušan te je sud u pobijanoj presudi dao valjane razloge zašto prihvaća nalaz i mišljenje vještaka. Bitna povreda parničnog postupka nije počinjena niti time što po prijedlogu tuženika nije provedeno dopunsko vještačenje na način da se za izračun koristi kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, u skladu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, jer, imajući u vidu predmet spora, visina kamatne stope na kunske kredite nije relevantna.

8. Nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer iz navoda žalbe proizlazi da tuženik zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi te pravu tužitelja na restituciju preplaćenih iznosa anuiteta i plaćene naknade za obradu kredita. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka, a koja nema značaj postupovne povrede.

9. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim dijelovi odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula vezana za tečaj CHF, naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te zahtjev za vraćanje naplaćene naknade za obradu kredita.

11. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

12. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj 11. travnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu kojim mu je stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 22.600,00 CHF isplaćen u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita u svrhu kupnje automobila te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula vezana za tečaj CHF, jednokratni troškovi obrade i naknada za prijevremenu otplatu kredita. Nadalje je ocjenom iskaza tužitelja, kojeg je prvostupanjski sud prihvatio, utvrđeno da je izostalo pregovaranje o predmetnim ugovornim odredbama, već mu je predočen unaprijed pripremljen ugovor te mu je kredit u CHF ponuđen kao najpovoljniji.

13. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Također je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača.

14. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba prednika tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli budući da se tužitelj na njih pozvao. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. S obzirom na navedena utvrđenja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda i uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) u vezi članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za tečaj CHF.

16. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sukladno članku 22. ZOO-a bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule i da takva klauzula djeluje prema svim sudionicima obveznog odnosa valja reći da nije sporno da je bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule, ali je u konkretnom slučaju sporno je li ta klauzula ugovorena na zakonit način. Jednako tako i u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope za što nije sporno da je isto bilo dopušteno, ali je sporno je li takva odredba ugovorena na zakonit način. U ovom postupku je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da se radilo o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja zbog čega su takva odredbe nepoštene i ništetne primjenom članka 81. i članka 87. ZZP/03 usprkos tome što je bankama ugovaranje tih odredbi bilo dopušteno.

17. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe. Naime, a kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio, ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule o kojima se nije pojedinačno pregovaralo uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Utvrđeno postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama nikako ne predstavlja zabranu manjeg značaja posebno uzimajući u obzir i kondemnatorni zahtjev tužitelja za vraćanjem onoga što je platio s osnove ništetnih ugovornih odredbi, pa tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.

18. Prema članku 323. stavku 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj preplatio anuitete s osnove promjenjive kamatne stope u iznosu 651,53 eura i s osnove valutne klauzule u iznosu 2.347,85 eura, odnosno ukupno 2.999,38 eura.

20. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud trebao provesti vještačenje primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kunske kredite (kredite u HRK). Ovo iz razloga što predmet ovog spora nije kredit u kunama, već kredit u CHF kod kojeg je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i zahtjev za restitucijom zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Radi se zapravo o neslaganju tuženika s pravnim pristupom rješavanju spornih pitanja, a što ne dovodi u sumnju pravilnost i stručnost provedenog vještačenja.

21. Budući da je u postupku utvrđeno da je prednik tuženika sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu koji sadržava nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovom koje je tužitelj preplatio anuitete kredita, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a. Konkretno to znači od dana plaćanja anuiteta, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

22. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Neosnovanost prigovora zastare utemeljen je na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tada to znači da se za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući da je tužba podnesena 26. travnja 2019.

23. U odnosu na jednokratne troškove obrade kredita (naknadu za obradu kredita) i naknadu za prijevremenu otplatu kredita prvostupanjski sud je utvrdio da se niti o tim odredbama nije pregovaralo, niti je tužitelju objašnjeno na što se te naknade odnose i učinke ugovaranja tih odredbi, pa je zaključio da se radi o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.

24. Člankom 81. stavak 1. ZPP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. toga Zakona takva odredba ništetna.

25. Neosnovano u žalbi navodi tuženik da prvostupanjski sud nije dao odlučne razloge o postojanju značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, tuženik ne osporava da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog (tipskog) ugovora trgovca, zbog čega u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/03 postoji zakonska presumpcija da se o takvoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, a tužitelj je u svojem iskazu negirao ikakvo pregovaranje o tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se o ovim spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo.

26. Iako je sporna ugovorna odredba o troškovima obrade kredita (članak 5. stavak 2. Ugovora o kreditu) jasno i razumljivo sastavljena, budući da omogućuje tužitelju da odredi visinu tih troškova (1,50% od iznosa kredita), a time i ekonomske učinke ugovaranja, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači da je ujedno ta odredba poštena budući da ne sadržava nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Uzimajući u obzir zakonsku obvezu prednika tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je prednik tuženika na tužitelja člankom 5. stavak 2. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja troškova obrade koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03, odnosno da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine, utječe, i prema ocjeni ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ti troškovi obrade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

27. Također, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu (članak 8. Ugovora o kreditu) uopće ne sadržava nikakve podatke o visini pa tako niti o troškovima koji se naplaćuju tom naknadom već se visina utvrđuje Odlukom o naknadama prednika tuženika. Tuženik je tijekom postupka trebao dokazati koje će to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpiti prijevremenom otplatom kredita, ali to nije dokazao, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita. Pored utvrđenja da tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviješten o troškovima koji se naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju te da prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi, valja zaključiti da nije riječ o ugovornoj odredbi koju je tuženik sastavio u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

28. Člankom 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetena pa je pravilno prvostupanjski sud odredbe o predmetnim naknadama utvrdio ništetnim i na temelju članaka 323. stavak 1. ZOO-a naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja obveze iz ništetnog članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu (naknada za obradu kredita) u iznosu 209,22 eura koji iznos proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka s rasprave održane 10. rujna 2024.

29. Imajući u vidu da je tuženik sastavljač Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a. Konkretno to znači od dana kada su troškovi naplaćeni, te je pravilno prvostupanjski sud zatezne kamate dosudio tekuće od 14. travnja 2006.

19. Također je pravilno prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu naknade za obradu kredita, a koji stav je podudaran pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da se u ovom postupku odlučivalo o ništetnosti odredbe o naknadi, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

30. Troškove postupka prvostupanjski sud je pravilno dosudio uz primjenu članka 154. stavak 1. ZPP-a te naložio tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka iz koje odluke jasno i nedvosmisleno proizlazi da je neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka, neovisno o tome što prvostupanjski sud nije donio izričitu odluku kojom bi odbio zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka.

31. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je troškove zastupanja po odvjetniku trebalo vrednovati prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila važeća u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-184/2024 od 14. lipnja 2024. i odlukama Rev 940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev 847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev 562/2024 od 7. svibnja 2024. kad sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga su pravilno troškovi određeni primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 - dalje: Tarifa).

32. Pravilno je prvostupanjski sud priznao tužitelju trošak zastupanja na ročištu 6. travnja 2022. prema Tbr. 9/1 Tarife u vrijednosti 100 bodova budući da je u zapisniku s tog ročišta navedeno da tužitelj ostaje kod tužbe, a tuženik kod odgovora na tužbu, pa se tada smatra da se na ročištu raspravljalo o glavnoj stvari za što se trošak određuje primjenom Tbr. 9/1 Tarife (ovakvo pravno shvaćanje izraženo je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1121/2022 od 12. rujna 2023.).

33. Također je pravilno prvostupanjski sud priznao tužitelju troškove zastupanja njegovog punomoćnika na ročištu za objavu presude. Ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je u smislu članka 335. stavka 6. ZPP-a dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to trošak pristupa punomoćnika ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak i izdatak učinjen tijekom postupka (članak 151. stavak 1. ZPP-a). Stoga su neosnovani navodi tuženika da je prvostupanjski sud neosnovano tužitelju dosudio trošak pristupa njegovog punomoćnika ročištu za objavu presude jer da se presuda objavljuje na portalu e-Oglasna ploča (ovakvo pravno shvaćanje izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023.).

34. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

35. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a na način da je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe budući da njegova žalba nije osnovana, te zahtjev tužitelja za trošak odgovora na žalbu, jer isti nije bio potreban za odlučivanje (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 29. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak