Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice LLB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Liviju Marcanu i dr., odvjetnicima u Umagu-Umago, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 16. srpnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, tužiteljičinog punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 29. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:

"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.422,52 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, za razdoblje od 1.7.2002. godine do 31.12.2007. godine po kamatnoj stopi od 15%, za razdoblje od 01.01.2008. godine do 31.07.2015., po kamatnoj stopi koja odgovara, za svako polugodište, eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena; za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine, po kamatnoj stopi koja odgovora, za svako polugodište, prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena; te za razdoblje od 01.01.2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja odgovora, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, koje teku: na iznos od 26,92 eura od 30.07.2007. do isplate, na iznos od 27,21 eura od 28.08.2007. do isplate, na iznos od 41,53 eura od 19.10.2007. do isplate, na iznos od 42,08 eura od 12.11.2007. do isplate, na iznos od 41,97 eura od 29.11.2007. do isplate, na iznos od 42,58 eura od 14.01.2008. do isplate, na iznos od 43,02 eura od 12.02.2008. do isplate, na iznos od 43,43 eura od 07.03.2008. do isplate, na iznos od 80,82 eura od 10.04.2008. do isplate, na iznos od 78,72 eura od 06.05.2008. do isplate, na iznos od 78,96 eura od 09.06.2008. do isplate, na iznos od 78,70 eura od 14.07.2008. do isplate, na iznos od 78,02 eura od 06.08.2008. do isplate, na iznos od 78,51 eura od 05.09.2008. do isplate, na iznos od 81,01 eura od 10.10.2008. do isplate, na iznos od 80,89 eura od 11.11.2008. do isplate, na iznos od 81,02 eura od 10.12.2008. do isplate, na iznos od 94,21 eura od 12.01.2009. do isplate, na iznos od 95,27 eura od 09.02.2009. do isplate, na iznos od 97,44 eura od 10.03.2009. do isplate, na iznos od 93,54 eura od 14.04.2009. do isplate, na iznos od 93,42 eura od 11.05.2009. do isplate, na iznos od 92,95 eura od 08.06.2009. do isplate, na iznos od 92,65 eura od 15.07.2009. do isplate, na iznos od 91,87 eura od 10.08.2009. do isplate, na iznos od 92,41 eura od 08.09.2009. do isplate, na iznos od 91,30 eura od 12.10.2009. do isplate, na iznos od 92,18 eura od 18.11.2009. do isplate, na iznos od 91,79 eura od 16.12.2009. do isplate, na iznos od 94,05 eura od 20.01.2010. do isplate, na iznos od 94,95 eura od 11.02.2010. do isplate, na iznos od 94,37 eura od 09.03.2010. do isplate, na iznos od 96,18 eura od 22.04.2010. do isplate, na iznos od 97,86 eura od 12.05.2010. do isplate, na iznos od 98,74 eura od 08.06.2010. do isplate, na iznos od 98,63 eura od 02.08.2010. do isplate, na iznos od 101,22 eura od 02.08.2010. do isplate, na iznos od 107,50 eura od 09.09.2010. do isplate, na iznos od 101,54 eura od 12.10.2010. do isplate, na iznos od 103,46 eura od 10.11.2010. do isplate, na iznos od 106,37 eura od 10.12.2010. do isplate, na iznos od 98,79 eura od 07.01.2011. do isplate, na iznos od 94,74 eura od 14.02.2011. do isplate, na iznos od 96,42 eura od 14.03.2011. do isplate, na iznos od 94,08 eura od 11.04.2011. do isplate, na iznos od 97,35 eura od 09.05.2011. do isplate, na iznos od 97,22 eura od 06.07.2011. do isplate, na iznos od 101,08 eura od 06.07.2011. do isplate, na iznos od 112,51 eura od 08.08.2011. do isplate, na iznos od 100,84 eura od 11.10.2011. do isplate, na iznos od 100,69 eura od 07.11.2011. do isplate, na iznos od 77,62 eura od 07.11.2011. do isplate, na iznos od 77,56 eura od 09.12.2011. do isplate, na iznos od 79,40 eura od 13.01.2012. do isplate, na iznos od 79,88 eura od 13.02.2012. do isplate, na iznos od 79,74 eura od 09.03.2012. do isplate, na iznos od 79,03 eura od 12.04.2012. do isplate, na iznos od 79,17 eura od 11.05.2012. do isplate, na iznos od 79,59 eura od 06.06.2012. do isplate, na iznos od 78,80 eura od 10.07.2012. do isplate, na iznos od 78,94 eura od 06.08.2012. do isplate, na iznos od 77,26 eura od 10.09.2012. do isplate, na iznos od 77,55 eura od 10.10.2012. do isplate, na iznos od 78,35 eura od 12.11.2012. do isplate, na iznos od 77,61 eura od 07.12.2012. do isplate, na iznos od 78,20 eura od 11.01.2013. do isplate, na iznos od 76,88 eura od 11.02.2013. do isplate, na iznos od 76,75 eura od 07.03.2013. do isplate, na iznos od 77,68 eura od 08.04.2013. do isplate, na iznos od 76,33 eura od 10.05.2013. do isplate, na iznos od 75,37 eura od 07.06.2013. do isplate, na iznos od 74,78 eura od 08.07.2013. do isplate, na iznos od 74,70 eura od 06.08.2013. do isplate, na iznos od 75,18 eura od 09.09.2013. do isplate, na iznos od 76,26 eura od 09.10.2013. do isplate, na iznos od 75,80 eura od 06.11.2013. do isplate, na iznos od 75,91 eura od 05.12.2013. do isplate, na iznos od 75,14 eura od 09.01.2014. do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.507,74 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, za razdoblje od 1.7.2002. godine do 31.12.2007. godine po kamatnoj stopi od 15%, za razdoblje od 01.01.2008. godine do 31.07.2015., po kamatnoj stopi koja odgovara, za svako polugodište, eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena; za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine, po kamatnoj stopi koja odgovora, za svako polugodište, prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena; te za razdoblje od 01.01.2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja odgovora, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, koje teku: na iznos od ,49 eura od 22.04.2010. do isplate, na iznos od ,41 eura od 12.05.2010. do isplate, na iznos od 6,16 eura od 08.06.2010. do isplate, na iznos od 30,58 eura od 09.09.2010. do isplate,

na iznos od 262,17 eura od 12.10.2010. do isplate, na iznos od 8,08 eura od 10.11.2010. do isplate, na iznos od 21,09 eura od 10.12.2010. do isplate, na iznos od 43,94 eura od 07.01.2011. do isplate, na iznos od 35,58 eura od 14.02.2011. do isplate, na iznos od 36,62 eura od 14.03.2011. do isplate, na iznos od 30,73 eura od 11.04.2011. do isplate, na iznos od 41,00 eura od 09.05.2011. do isplate, na iznos od 215,97 eura od 06.07.2011. do isplate, na iznos od 89,81 eura od 08.08.2011. do isplate, na iznos od 37,24 eura od 11.10.2011. do isplate, na iznos od 267,31 eura od 07.11.2011. do isplate, na iznos od 67,69 eura od 09.12.2011. do isplate, na iznos od 45,14 eura od 13.01.2012. do isplate, na iznos od 111,29 eura od 13.02.2012. do isplate, na iznos od 31,68 eura od 09.03.2012. do isplate, na iznos od 73,12 eura od 12.04.2012. do isplate, na iznos od 55,32 eura od 11.05.2012. do isplate, na iznos od 151,67 eura od 06.06.2012. do isplate, na iznos od 71,76 eura od 10.07.2012. do isplate, na iznos od 76,40 eura od 06.08.2012. do isplate, na iznos od 68,12 eura od 10.09.2012. do isplate, na iznos od 73,80 eura od 10.10.2012. do isplate, na iznos od 70,62 eura od 12.11.2012. do isplate, na iznos od 71,75 eura od 07.12.2012. do isplate, na iznos od 75,41 eura od 11.01.2013. do isplate, na iznos od 71,82 eura od 11.02.2013. do isplate, na iznos od 69,96 eura od 07.03.2013. do isplate, na iznos od 75,66 eura od 08.04.2013. do isplate, na iznos od 70,38 eura od 10.05.2013. do isplate, na iznos od 67,36 eura od 07.06.2013. do isplate, na iznos od 64,63 eura od 08.07.2013. do isplate, na iznos od 65,38 eura od 06.08.2013. do isplate, na iznos od 68,88 eura od 09.09.2013. do isplate, na iznos od 74,17 eura od 09.10.2013. do isplate, na iznos od 73,03 eura od 06.11.2013. do isplate, na iznos od 75,44 eura od 05.12.2013. do isplate, na iznos od 70,90 eura od 09.01.2014. do isplate, na iznos od 114,65 eura od 06.02.2014. do isplate, na iznos od 115,85 eura od 06.03.2014. do isplate, na iznos od 114,42 eura od 04.04.2014. do isplate, na iznos od 114,29 eura od 06.05.2014. do isplate, na iznos od 111,44 eura od 04.06.2014. do isplate, na iznos od 112,85 eura od 09.07.2014. do isplate, na iznos od 119,59 eura od 08.08.2014. do isplate, na iznos od 119,66 eura od 10.09.2014. do isplate, na iznos od 110,25 eura od 07.10.2014. do isplate, na iznos od 119,70 eura od 06.11.2014. do isplate, na iznos od 126,33 eura od 04.12.2014. do isplate, na iznos od 119,67 eura od 09.01.2015. do isplate, na iznos od 119,62 eura od 09.02.2015. do isplate, na iznos od 119,57 eura od 06.03.2015. do isplate, na iznos od 119,51 eura od 08.04.2015. do isplate, na iznos od 126,09 eura od 06.05.2015. do isplate, na iznos od 119,39 eura od 05.06.2015. do isplate, na iznos od 119,33 eura od 09.07.2015. do isplate, na iznos od 125,91 eura od 07.08.2015. do isplate, na iznos od 119,21 eura od 10.09.2015. do isplate, na iznos od 121,81 eura od 30.09.2015. do isplate, u roku od 15 dana."

II Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova.

III Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 750,00 eur, u roku od 15 dana.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 11. lipnja 2019. tužiteljica tvrdi da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu koji da sadrži ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli i ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojim odredbama da se nije pojedinačno pregovaralo između parničnih stranaka, a niti je tužitelj razumio sadržaj isti odredbi. Tužitelj da skreće pažnju sudu na obrazloženja presude Suda Europske unije broj C-26/13 od 30. travnja 2014., presude TS u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., presude VTS-a posl. br. Pž-7129/13-4 u dijelu kojom da se potvrđuje prvostupanjska odluka (u odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi), presude VTS-a posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojom da se potvrđuje prvostupanjska odluka (u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli), presude VSRH posl. br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. i Revt-575/16-5 od 03. listopada 2017., odluku USRH posl. br. U-3-251/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. Općepoznata da je činjenica, koju da ne treba dokazivati, da je javnom ispravom – presudom TS u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. pravomoćno presuđeno: "5. Utvrđuje se da je petotužena Hypo Alpe Adria Bank d.d., u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena H. A.-A. B. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena H. A.-A. B. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene H. A.-A. B. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena H. A.-A. B. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene H. A.-A. B. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena H. A.-A. B. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82., 90., a od 07.08.2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima." Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovog zakona da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pritom, činjenica što nije zatraženo tužbenim zahtjevom utvrđenje ništetnosti, odredbe čl. 4. ugovora, da nije relevantno, već da je tužbeni zahtjev postavljen samo na isplatu, budući da je ništetnost navedenih odredbi prvostupanjski sud pravilno riješio kao prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari (ŽS u Splitu, Gž-281/2017-2 od 01. veljače 2018.). Prema presudi TS u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. (str. 67, 1. odlomak): "Ništetnost ugovorene valutne klauzule vezane uz CHF i promjenjive kamatne stope utvrđena u ovom postupku rezultira istim postupkom kojeg je ovaj sud već primijenio u slučaju jednostrane valutne klauzule, dakle, iznos koji je klijentu isplaćen u kunama bit će iznos koji ujedno predstavlja iznos kredita u kunama – glavnicu, a koju treba vratiti s redovnim (fiksnim) kamatama kakve su bile na snazi u trenutku potpisivanja ugovora, a koja je u ugovorima najčešće i izrijekom navedena, obračunatim na takav kunski iznos, a što je ujedno i jedino moguće provesti kao zajednički nazivnik – posljedicu ništetnosti u svim identičnim slučajevima nevaljanosti valutne klauzule i/ili promjenjive kamatne stope." Tužitelj da je, nakon što da je tuženik neosnovano podigao kamatnu stopu i nakon povećanja tečaja CHF-a prema HRK (aprecijacije CHF-a) plaćao mjesečno veće anuitete kako da će financijsko-knjigovodstveni vještak odrediti. Temeljem navedenog tužitelj predlaže da svojim izračunom financijsko-knjigovodstveni vještak odredi razliku uplaćenih iznosa za anuitete te iznosa koje bi tužitelj uplatio za anuitete po početnom anuitetu i to po početnom tečaju i kamatnim stopama određenima na dan zaključenja ugovora o kreditu. Izračun da započinje od sklapanja ugovora o kreditu i da traje do posljednje uplate odnosno do otplate kredita. Tužitelj predlaže sudu da rješenjem naloži vještaku financijsko-knjigovodstvene struke da utvrdi razliku uplaćenih iznosa za anuitete te iznosa koje da je tužitelj trebao uplatiti za anuitete po početnom anuitetu i to po početnom tečaju u kunama i kamatnoj stopi određenima na dan zaključenja ugovora o kreditu. Tužitelj predlaže da sud rješenjem naloži vještaku financijsko knjigovodstvene struke da utvrdi razliku uplaćenih iznosa za anuitete te iznosa koje da je tužitelj trebao uplatiti za anuitete po početnom anuitetu, i to po početnom tečaju u kunama i kamatnoj stopi određenima na dan zaključenja ugovora o kreditu. Tužbeni zahtjev pod t. I. da se odnosi na razliku kamata, a tužbeni zahtjev pod II. na razliku tečaja. Slijedom navedenog, tužiteljica, aktualnim tužbenim zahtijeva, zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.422,52 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, za razdoblje od 1.7.2002. godine do 31.12.2007. godine po kamatnoj stopi od 15%, za razdoblje od 01.01.2008. godine do 31.07.2015., po kamatnoj stopi koja odgovara, za svako polugodište, eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena; za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine, po kamatnoj stopi koja odgovora, za svako polugodište, prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena; te za razdoblje od 01.01.2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja odgovora, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, koje teku: na iznos od 26,92 eura od 30.07.2007. do isplate, na iznos od 27,21 eura od 28.08.2007. do isplate, na iznos od 41,53 eura od 19.10.2007. do isplate, na iznos od 42,08 eura od 12.11.2007. do isplate, na iznos od 41,97 eura od 29.11.2007. do isplate, na iznos od 42,58 eura od 14.01.2008. do isplate, na iznos od 43,02 eura od 12.02.2008. do isplate, na iznos od 43,43 eura od 07.03.2008. do isplate, na iznos od 80,82 eura od 10.04.2008. do isplate, na iznos od 78,72 eura od 06.05.2008. do isplate, na iznos od 78,96 eura od 09.06.2008. do isplate, na iznos od 78,70 eura od 14.07.2008. do isplate, na iznos od 78,02 eura od 06.08.2008. do isplate, na iznos od 78,51 eura od 05.09.2008. do isplate, na iznos od 81,01 eura od 10.10.2008. do isplate, na iznos od 80,89 eura od 11.11.2008. do isplate, na iznos od 81,02 eura od 10.12.2008. do isplate, na iznos od 94,21 eura od 12.01.2009. do isplate, na iznos od 95,27 eura od 09.02.2009. do isplate, na iznos od 97,44 eura od 10.03.2009. do isplate, na iznos od 93,54 eura od 14.04.2009. do isplate, na iznos od 93,42 eura od 11.05.2009. do isplate, na iznos od 92,95 eura od 08.06.2009. do isplate, na iznos od 92,65 eura od 15.07.2009. do isplate, na iznos od 91,87 eura od 10.08.2009. do isplate, na iznos od 92,41 eura od 08.09.2009. do isplate, na iznos od 91,30 eura od 12.10.2009. do isplate, na iznos od 92,18 eura od 18.11.2009. do isplate, na iznos od 91,79 eura od 16.12.2009. do isplate, na iznos od 94,05 eura od 20.01.2010. do isplate, na iznos od 94,95 eura od 11.02.2010. do isplate, na iznos od 94,37 eura od 09.03.2010. do isplate, na iznos od 96,18 eura od 22.04.2010. do isplate, na iznos od 97,86 eura od 12.05.2010. do isplate, na iznos od 98,74 eura od 08.06.2010. do isplate, na iznos od 98,63 eura od 02.08.2010. do isplate, na iznos od 101,22 eura od 02.08.2010. do isplate, na iznos od 107,50 eura od 09.09.2010. do isplate, na iznos od 101,54 eura od 12.10.2010. do isplate, na iznos od 103,46 eura od 10.11.2010. do isplate, na iznos od 106,37 eura od 10.12.2010. do isplate, na iznos od 98,79 eura od 07.01.2011. do isplate, na iznos od 94,74 eura od 14.02.2011. do isplate, na iznos od 96,42 eura od 14.03.2011. do isplate, na iznos od 94,08 eura od 11.04.2011. do isplate, na iznos od 97,35 eura od 09.05.2011. do isplate, na iznos od 97,22 eura od 06.07.2011. do isplate, na iznos od 101,08 eura od 06.07.2011. do isplate, na iznos od 112,51 eura od 08.08.2011. do isplate, na iznos od 100,84 eura od 11.10.2011. do isplate, na iznos od 100,69 eura od 07.11.2011. do isplate, na iznos od 77,62 eura od 07.11.2011. do isplate, na iznos od 77,56 eura od 09.12.2011. do isplate, na iznos od 79,40 eura od 13.01.2012. do isplate, na iznos od 79,88 eura od 13.02.2012. do isplate, na iznos od 79,74 eura od 09.03.2012. do isplate, na iznos od 79,03 eura od 12.04.2012. do isplate, na iznos od 79,17 eura od 11.05.2012. do isplate, na iznos od 79,59 eura od 06.06.2012. do isplate, na iznos od 78,80 eura od 10.07.2012. do isplate, na iznos od 78,94 eura od 06.08.2012. do isplate, na iznos od 77,26 eura od 10.09.2012. do isplate, na iznos od 77,55 eura od 10.10.2012. do isplate, na iznos od 78,35 eura od 12.11.2012. do isplate, na iznos od 77,61 eura od 07.12.2012. do isplate, na iznos od 78,20 eura od 11.01.2013. do isplate, na iznos od 76,88 eura od 11.02.2013. do isplate, na iznos od 76,75 eura od 07.03.2013. do isplate, na iznos od 77,68 eura od 08.04.2013. do isplate, na iznos od 76,33 eura od 10.05.2013. do isplate, na iznos od 75,37 eura od 07.06.2013. do isplate, na iznos od 74,78 eura od 08.07.2013. do isplate, na iznos od 74,70 eura od 06.08.2013. do isplate, na iznos od 75,18 eura od 09.09.2013. do isplate, na iznos od 76,26 eura od 09.10.2013. do isplate, na iznos od 75,80 eura od 06.11.2013. do isplate, na iznos od 75,91 eura od 05.12.2013. do isplate, na iznos od 75,14 eura od 09.01.2014. do isplate, u roku od 15 dana. II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.507,74 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, za razdoblje od 1.7.2002. godine do 31.12.2007. godine po kamatnoj stopi od 15%, za razdoblje od 01.01.2008. godine do 31.07.2015., po kamatnoj stopi koja odgovara, za svako polugodište, eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena; za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine, po kamatnoj stopi koja odgovora, za svako polugodište, prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena; te za razdoblje od 01.01.2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja odgovora, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, koje teku: na iznos od ,49 eura od 22.04.2010. do isplate, na iznos od ,41 eura od 12.05.2010. do isplate, na iznos od 6,16 eura od 08.06.2010. do isplate, na iznos od 30,58 eura od 09.09.2010. do isplate, na iznos od 262,17 eura od 12.10.2010. do isplate, na iznos od 8,08 eura od 10.11.2010. do isplate, na iznos od 21,09 eura od 10.12.2010. do isplate, na iznos od 43,94 eura od 07.01.2011. do isplate, na iznos od 35,58 eura od 14.02.2011. do isplate, na iznos od 36,62 eura od 14.03.2011. do isplate, na iznos od 30,73 eura od 11.04.2011. do isplate, na iznos od 41,00 eura od 09.05.2011. do isplate, na iznos od 215,97 eura od 06.07.2011. do isplate, na iznos od 89,81 eura od 08.08.2011. do isplate, na iznos od 37,24 eura od 11.10.2011. do isplate, na iznos od 267,31 eura od 07.11.2011. do isplate, na iznos od 67,69 eura od 09.12.2011. do isplate, na iznos od 45,14 eura od 13.01.2012. do isplate, na iznos od 111,29 eura od 13.02.2012. do isplate, na iznos od 31,68 eura od 09.03.2012. do isplate, na iznos od 73,12 eura od 12.04.2012. do isplate, na iznos od 55,32 eura od 11.05.2012. do isplate, na iznos od 151,67 eura od 06.06.2012. do isplate, na iznos od 71,76 eura od 10.07.2012. do isplate, na iznos od 76,40 eura od 06.08.2012. do isplate, na iznos od 68,12 eura od 10.09.2012. do isplate, na iznos od 73,80 eura od 10.10.2012. do isplate, na iznos od 70,62 eura od 12.11.2012. do isplate, na iznos od 71,75 eura od 07.12.2012. do isplate, na iznos od 75,41 eura od 11.01.2013. do isplate, na iznos od 71,82 eura od 11.02.2013. do isplate, na iznos od 69,96 eura od 07.03.2013. do isplate, na iznos od 75,66 eura od 08.04.2013. do isplate, na iznos od 70,38 eura od 10.05.2013. do isplate, na iznos od 67,36 eura od 07.06.2013. do isplate, na iznos od 64,63 eura od 08.07.2013. do isplate, na iznos od 65,38 eura od 06.08.2013. do isplate, na iznos od 68,88 eura od 09.09.2013. do isplate, na iznos od 74,17 eura od 09.10.2013. do isplate, na iznos od 73,03 eura od 06.11.2013. do isplate, na iznos od 75,44 eura od 05.12.2013. do isplate, na iznos od 70,90 eura od 09.01.2014. do isplate, na iznos od 114,65 eura od 06.02.2014. do isplate, na iznos od 115,85 eura od 06.03.2014. do isplate, na iznos od 114,42 eura od 04.04.2014. do isplate, na iznos od 114,29 eura od 06.05.2014. do isplate, na iznos od 111,44 eura od 04.06.2014. do isplate, na iznos od 112,85 eura od 09.07.2014. do isplate, na iznos od 119,59 eura od 08.08.2014. do isplate, na iznos od 119,66 eura od 10.09.2014. do isplate, na iznos od 110,25 eura od 07.10.2014. do isplate, na iznos od 119,70 eura od 06.11.2014. do isplate, na iznos od 126,33 eura od 04.12.2014. do isplate, na iznos od 119,67 eura od 09.01.2015. do isplate, na iznos od 119,62 eura od 09.02.2015. do isplate, na iznos od 119,57 eura od 06.03.2015. do isplate, na iznos od 119,51 eura od 08.04.2015. do isplate, na iznos od 126,09 eura od 06.05.2015. do isplate, na iznos od 119,39 eura od 05.06.2015. do isplate, na iznos od 119,33 eura od 09.07.2015. do isplate, na iznos od 125,91 eura od 07.08.2015. do isplate, na iznos od 119,21 eura od 10.09.2015. do isplate, na iznos od 121,81 eura od 30.09.2015. do isplate, u roku od 15 dana."

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da, prije svega, ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja te stoga da osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Kako da je tužba podnesena dana 11.06.2019. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje da se opći zastarni rok od 5 godine, što da znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove, nastala prije 11.06.2014. godine, nastupila zastara potraživanja. Tuženik da se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/1702 od 20. ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare.

Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara da se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa da nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti da je udruga potrošača vjerovnik, niti da su tužene banke dužnik, niti da se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno da je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega da nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino da se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Neprihvatljiva da su tumačenja Vrhovnog suda RH kako da sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji da se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti, jer da je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te da bi svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina da nije kratak rok, već da predstavlja primjeren i razuman rok u kojem da oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada da je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova da pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako da je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo svo ovo vrijeme da ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten da je pozitivnim pravilima, te da su njegove norme kogentne, što da znači da stranke, a niti sud svojim ugovorima ili odlukama može mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe da može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje da se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača da niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu da ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer da bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time da bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Nadalje, tužba da nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu da je nastupila zastara. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Osnovom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 1 12/12., 143/13., 147/13. 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) tužitelj i tuženik da su zaključili Aneks kojim da su izmijenili odredbe ugovora o valuti obveze i kamatnim stopama, tj. napravili da su konverziju kredita. Konverzija, odnosno Aneks ugovora, imao da je retroaktivan učinak na način da su sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno tako sklopljenom Aneksom. Kako da je svrha Aneksa ugovora bila izjednačiti tužitelja s osobama koji su zaključili ugovore o kreditu s bankama s deviznom klauzulom u EUR-ima, to da je navedenim Aneksom ugovoreno da se sve uplate tužitelja od samog početka ne smatraju uplatama po spornim odredbama prvotnog ugovora o kreditu, već da se smatraju uplatama tužitelja kojima da je ispunio svoje obveze po Aneksu ugovora o kreditu. Tuženik ističe da prema odluci VSRH Rev 2221/2018-1 1 od 3. rujna 2019. tužitelj nema pravni interes ako je proveo konverziju. Naime, ova odluka VSRH pravda da se time što da ponuđena konverzija, za razliku od toga što je ona bila obveza banke, nije bila obveza korisnika kredita u CHF-u (potrošača) jer da su oni mogli prihvatiti tako ponuđenu konverziju ili ju odbiti. Drugim riječima, sud da smatra kako postoji mogućnost da nisu svi ugovori o kreditu u CHF-u konvertirani u ugovore o kreditu u eurima zbog čega da i dalje ostaje otvoreno pitanje valjanosti odredbi takvih ugovora o kreditu u CHF-u. Dakle, Vrhovni sud RH i nadalje da dopušta vođenje parnica nakon donošenja Izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranu NN 102/2015 kojim da se uvodi mogućnost konverzije, ali samo u odnosu na one potrošače koji to pravo nisu iskoristili. Imajući u vidu navedeno, sve uplate tužitelja da su priznate kao ispunjenje ugovorne obveze po Aneksu ugovora o kreditu, a kako tužitelj ne pobija odredbe Aneksa ugovora, to da nema pravni interes za ovu tužbu, te se predlaže njeno odbacivanje. Slijedom navedenog: tužitelj da nema pravni interes za utvrđenje ništetnih odredbi ugovora koje više nisu na snazi i nemaju nikakav pravni učinak, tužitelj da nema pravni interes za utvrđenje ništetnih odredbi jer da su sve uplate tužitelja priznate i prihvaćene kao ispunjenje ugovorne obveze po konverziji Aneksu ugovora o kreditu, slijedom čega da tuženik i tužitelj, u slučaju utvrđenja ništetnosti, nemaju što vraćati jedan drugome. Imajući u vidu navedeno, tužitelj i tuženik zaključili da su Aneks ugovora o kreditu kojim da su: 1. izvršili promjenu valutne klauzule u ugovoru o kreditu iz CHF u EUR, 2. izvršili promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja Aneksa ugovora o kreditu, na način da se odredbe ugovora o promjeni kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF zamijene novim odredbama ugovora o kreditu tako da se promjena kamatnih stopa vrši na način kako je to bilo ugovoreno u ugovorima u kreditu s valutnom klauzulom EUR, 3. izvršili nesporno utvrđenje iznosa neotplaćene glavnice kredita, 4. ugovorili sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno o podmirenju manje uplaćenog iznosa, 5. ugovorili novi otplatni plan. Dakle, sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu — konverzijom, u skladu s odredbama ZPK NN 102/15 trajno da su i konačno uredile svoj pravni odnos. kako u pogledu svih ranije izvršenih uplata tužitelja prema tuženiku, tako i u pogledu budućih plaćanja po predmetnom ugovoru o kreditu. Iz tog razloga, tuženik predlaže naslovnom sudu provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja, kako bi se provjerio izračun konverzije kredita izrađen od strane tuženika te je li takav izračun izrađen u skladu s prisilnim propisima ZPK. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno da je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj da potražuje stečeno bez osnove, stoga da ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi da su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što da takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno da je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale da bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik da je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu da tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega da nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku da predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj da traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno da je bespredmetno. Sam tužitelj nadalje da priznaje u tužbi obeštećenje od strane tuženika, međutim da ističe kako je isto djelomično, pritom obrazlažući kako tužitelj nije obeštećen kroz umanjenje neotplaćene glavnice kredita u odnosu na glavnicu kredita zatečenu u trenutku konverzije, a u odnosu na kamate da ističe kako je ista utvrđena isključivo za buduće periode. Tužitelj da pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao Banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. Tuženik ističe kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što da je tužitelj s tuženikom zaključio Aneks ugovora o kreditu - konverziji, a koji da je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i čl. 19.c Z1)K-a, NN 102/2015. Citira se čl. 19.1). ZPK-a: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR." Sama tužba da ne navodi kako je tužitelj iskoristio zakonsku mogućnost konverzije kredita te da je tužitelj prihvatio da se sve njegove dotadašnje uplate prema tuženiku pretvore u uplate obveze po Aneksu ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 19. c ZPK-a, čime da su tužitelj i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Retroaktivno djelovanje Aneksa ugovora obrazloženo da je u prijedlogu Vlade RH o Izmjenama i dopunama ZPK-a: "Za primjenu povratnog djelovanja pojedinih odredbi postoje posebno opravdani razlozi, odnosno procijenjeno je kako je cilj zaštite korisnika kredita u CHF i s valutnom klauzulom u CHF veći od značaja pravne nesigurnosti vjerovnika u tom ugovornom odnosu. Nadalje, modelom konverzije primjenom početnog tečaja i tečaja važećih na datum uplate upravo se postiže konverzija tražbine u valutu ekonomske supstance vjerovnika koji je uložio svoja sredstva u EUR čime su stvarno uložena sredstva vjerovnika zaštićena. Da je konverzija povedena po tečaju EUR-a na datum konverzije ekonomska supstanca potrošača bila bi značajno umanjena za iznos nerealiziranih efekata uslijed aprecijacije CHF a koji iznos potrošač nikada nije dobio u novcu… Navedeno je u skladu s odredbom članka 90. stavka 5. Ustava Republike Hrvatske, prema kojem iz posebno opravdanih razloga, samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje." Imajući u vidu navedeno, tuženik ističe da tužitelj nema pravo potraživati povrat plaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu iz razloga što da je zaključio Aneks ugovora o kreditu, tj. prihvatio je konverziju iz čl. 19.b. i čl. 19.c. ZPK-a NN a osobito nema pravo ako Aneks ugovora o kreditu i nadalje proizvodi pravne učinke, tim više što nitko od stranaka ne pobija taj ugovor. Tuženik ukazuje na načelo pravne sigurnosti u ovom slučaju. Naime, ako je tuženik u cijelosti postupio sukladno Izmjenama i dopunama ZPK-a NN 102/2015, tada da nema govora da bi tuženik zadržao niti najmanji iznos tužitelja bez pravne osnove. Sve uplate tužitelja da su postupkom konverzije pretvorene u nove uplate po čl. 19.c. ZPK-a, slijedom čega učinak provedene konverzije da je takav da se ima smatrati kako tužitelj i tuženik nikada nisu sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom CHF i s promjenjivom kamatnom stopom, već da su sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom EUR i s zakonom dopuštenom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Zbog toga tužitelj da nema pravo na ovu tužbu, a osobito da se ne može s uspjehom pozivati na presude VTS-a RH, VS RH, u predmetu potrošač, budući su stranke novim ugovorom, Aneksom ugovora o konverziji, retroaktivno uredile svoja međusobna prava i obveze.

Tuženik ističe kako je i pravna teorija zauzela stav da tužitelji nisu ovlašteni zahtijevati nikakvu daljnju isplatu nakon izvršene konverzije. Imajući u vidu navedeno, sve tužiteljeve uplate, pa tako i one s osnova svakog povišenja tečaja CHF, kao i one koje su posljedica povišenja kamatne stope tijekom otplate, uzete da su u obzir prilikom sklapanja Aneksa ugovora o kreditu konverziji. Sukladno čl. 19.d. ZPK-a tuženik da je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora tj. vještaka koji da je potvrdio da je tuženik izradio kalkulator u skladu s načinom izračuna propisan čl. 19.c. ZPK-a. Prema tome, na strani tuženika kao banke da postoji zakonska presumpcija da je Aneks ugovora napravljen sukladno ZIPK-u. Sklapanje Aneksa ugovora o kreditu da znači slijedeće: 1. da je isti sklopljen na temelju dispozitivne odluke tužitelja da pristupi Aneksu ugovora o kreditu, 2. da je isti sklopljen na temelju dispozitivnog zahtijevanja tužitelja prema tuženiku da se napravi konverzija izvornog, početnog, ugovora o kreditu, sukladno svim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015, 3. da je sam postupak konverzije propisao zakonodavac u članku 19.c. ZPK-a, 4. da tuženik kao banka nije imao mogućnost izbora da li prihvaća ili ne konverziju, sukladno odredbama ZPK-a. Obzirom da je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu, tuženik smatra da je nemoguće vraćanje bilo kojeg iznosa tuženika prema tužitelju, jer da su sve uplate tužitelja predmet tog Aneksa, sve uplate tužitelja pretvorene su u novu obvezu, koje da su obveze posve legitimne i poštene, a osobito da su sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene sukladno pozitivnim zakonskim i ugovornim odredbama, te da nema govora da bi tuženik zadržao bilo kakva novčana sredstva temeljem ništetnih odredbi. Tuženik da ne drži niti jednu kunu po spornim odredbama iz prvotnog Ugovora o kreditu, upravo suprotno, sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene da su sukladno ZPK-a i u skladu s tim zakonom izvršenom ugovornom konverzijom. Odredbe ZPK, uključivo i odredbe o konverziji da imaju prednost pred drugim općim normama hrvatskog pravnog sustava pa tako i općim odredbama Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora. To da je stoga što da takva pravila postavljaju poseban i odvojeni pravni režim kojim da se očito odstupa od općeg pravnog režima obveznog prava. U obrazloženju Prijedloga Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju zakonodavac da jasno navodi svrhu i cilj predloženog zakonskog rješenja. Tako da se navodi kako donošenje pravila o konverziji predstavlja „snažnu zakonodavnu intervenciju" koja da je „izvanredna i jednokratna" te „retroaktivna”. Pored toga zakonodavac da navodi kako se pravilima o konverziji postavlja „temelj za trajno rješenje problema u CHF-u koji da, između ostalog, ima za cilj „rasteretiti sudove" pred kojima da je značajan broj potrošača podnio (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe (str. 4-6). Drugim riječima, prema stajalištu zakonodavca u slučaju konverzije ugovora o kreditu u CHF-u, koja da je učinjena sukladno pravilima ZIPK-a, korisnici kredita da ne bi više mogli ostvariti povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredaba takvog ugovora u CHF-u.

Pored toga, čak niti pravila obveznog prava o stjecanju bez osnove, koja da u slučaju ništetnosti ugovora predstavljaju pravni mehanizam za povrat izvršenih činidbi s naslova takvog ugovora, da ne dopuštaju takav povrat. Konverzijom kredita u CHF-u u odgovarajući kredit u eure da više nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove jer da osnova za sva izvršena plaćanja kamate i glavnice s naslova ugovora o kreditu u CHF-u postoji. To da znači kako se povrat učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF-u može tražiti i eventualno ostvariti samo u pogledu ugovora o kreditu u CHF-u koji nisu konvertirani. Navedeno shvaćanje da proizlazi iz pravnog shvaćanja VSRH u odluci Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prema kojem da korisnik kredita u CHF-u, koji je konvertirao svoj ugovor u ugovor o kreditu u eurima, ne bi imao pravni interes za vođenje postupka na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba tog ugovora te povrat učinjenih plaćanja s naslova tako eventualno utvrđene ništetnosti ugovora. Tužba da uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako da ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega da se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada da je tuženik mišljenja da se o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača da ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima da sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik da pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, "ZZP/07") i članka ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda da dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a da izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu da govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 da je dopušteno se pozivati samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj da potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj da se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem da mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako da tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti da je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost da je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode — onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza da nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. Osim što da moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi da moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što da prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi da moraju biti i adekvatni, što da u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, dokazi da moraju biti predloženi, dokazi da moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud da treba odbiti tužbeni zahtjev, jer da tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što da se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj da je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli da su bile jasne, lako uočljive i razumljive te da su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. tužitelj da se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim da je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF, 2. tuženik da je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF, pri tome da je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti, 3. Ugovor o kreditu imao da je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što da je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako da je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik ističe kako je i pri sklapanju Ugovora o kreditu postupao sukladno članku 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama, koji da navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Članak 173. u vezi s člankom 175. istog Zakona da navodi da je banka obvezna učiniti dostupne informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima ili ih obavijestiti na drugi način, a o promjenama kamatne stope obavijestiti potrošače putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji da navodi sljedeće: "Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnim sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa", te da je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih da su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana, a osim toga, tuženik da je postupao i u skladu s člankom 305. stavkom 4. istog Zakona, koji da navodi sljedeće: "U slučaju kada su ugovorene promjenjive kamatne stope, kreditna institucija dužna je obavijestiti potrošača o promjeni tih stopa na ugovoreni način obavještavanja potrošača, najmanje 15 dana prije nego što se one počnu primjenjivati, a kod ugovora o kreditu dužna mu je dostavili i izmijenjeni otplatni plan. Kod promjene kamatnih stopa kreditna je institucija u istoj obavijesti potrošaču dužna predočiti i objasniti kretanje parametara zbog kojih je došlo do promjene kamatne stope.", te je tužitelja obavještavao o promjeni kamatne stope i dostavljao mu izmijenjeni otplatni plan. Tuženik da je također izradio i objavio i „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.”, u kojoj da su jasno definirani parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika i to detaljno obrazloženi parametri i datumi promjene istih te informiranje o provjeri vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača. Nadalje, u odnosu na odluku Ustavnog suda III-2521/2005 od 13.12.2016. u pogledu testa poštenosti kojem podliježe ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, tuženik ukazuje na Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem da nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P -1401/2012, presuda VTS , broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim da se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao, stoga da je test poštenosti potrebno provesti u odnosu na svaki pojedinačni ugovor o kreditu uz sudjelovanje djelatnika tuženika koji je u istom sudjelovao. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te da je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te da je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito da su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune. Predmetni Ugovor o kreditu da sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Promjena kamatne stope imala da je svoje poslovne razloge, prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koji da utječu na njenu vrijednost. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača tuženik da je kao banka imao unaprijed dogovorene pretpostavke temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku da navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit da je, stoga da sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome da govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003. Stoga da je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik da mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno da upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja da bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno da je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio raskid ugovora, niti prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje da mu je dostavljao tuženik. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno da je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje da su izmjene stupile na snagu 01. siječnja 2014. godine, kada da je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno da je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1 . Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba da se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu da se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena da je, i sama po sebi da ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer da i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla da je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake da su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga da je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine da nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga da nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega da proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila da je dopuštena, kao što da je i danas. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22 stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano: "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti." Dakle, konkretna ugovorna odredba da je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav da je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. Također, Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017., točka 41. da zauzima stav: "Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „ glavni predmet ugovora" u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zakupu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena." Predmetne odredbe Ugovora o kreditu da nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo da je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu da nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom da je regulatora te, sukladno tome, da ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje da ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje da bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik da je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Tuženik da je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji da proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik da je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times” iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo da je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo da je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga da jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer da je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača da je objektivna analiza koja da se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio da je i Sud Europske Unije u Presudi od Ruxandra Paula LL i dr. protiv Banca Romancasca SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje da navodi: "nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Dakle, u trenutku sklapanja tuženik da nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja da se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje da Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo da je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega da se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju da se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta da ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno da je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja da je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer da je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna da je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer da ih nisu mogli predvidjeti. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti da je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje da je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra LL i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C m 186/16: "U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik". Stoga tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja. Prema odredbi čl. 2. ZPP-a u parničnom postupku sud da odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Prema odredbi čl. 7. stranke da su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud da je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno. Imajući u vidu navedeno, kako da tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegova tražbina prema tuženiku, niti predlaže adekvatne dokaze na tu okolnost, predlaže se sudu da pravilom primjene odredbe čl. 219. ZPP-a odbije tužitelja s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući da navedena odredba nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Osobito da se navedeno odnosi na predloženo financijsko vještačenje. Tuženik da se protivi da sud usvaja dokaz financijskim vještačenjem a da tužitelj prethodno ne navede na koji način predlaže postaviti zadatak u financijskom vještačenju. Također, tuženik se protivi da sud po službenoj dužnosti određuje zadatak vještaku, imajući u vidu odredbe čl. 7. te čl. 2. ZPP-a. Prema odredbi čl. 250. ZPP-a, sud da će odrediti vještačenje po vještaku specijalisti ako nema potrebita stručna znanja utvrditi odlučne a sporne činjenice medu strankama. Analogno tome, kako da sud nema stručna financijska znanja, tim više tužitelj da jedini u ovoj parnici ima obvezu postaviti zadatak vještaku na one okolnosti koje želi utvrditi u postupku. Kada se uzme u obzir da sud mora omogućiti tuženiku raspravljanje o dokazima, imajući u vidu posljedice togo propuštanja iz st. 4. čl. 7. ZPP-a, tuženik predlaže sudu, u slučaju da tužitelj ne predloži zadatak za financijsko vještačenje do zaključenja prethodnog postupka, odbiti taj dokazni prijedlog. U svakom slučaju, tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora.

Pravna praznina koja da može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava da se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što da sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZPP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo da je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji da se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo da je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Tužba o ovome da uopće ništa ne navodi niti ne traži. Stranke da su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa da nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u vezi valutne klauzule. Posve da je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo da nema ni logike, jer da bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo da je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada da nema zapravo valutne klauzule, a što da nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što da je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni da su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te da se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina da se nikako ne može popunjavati na takav način. Konačno, ističe se da je sama udruga „POTROŠAČ-HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA” u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala primjenu promjenjive kamatne stope: "nalaže se tuženim bankama da u roku 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu..." Imajući u vidu navedeno, tuženik smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtijeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužitelja te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. Sve suprotno navedenome u bitnome da bi dovelo tužitelja u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika, iz razloga što da bi tužitelj stekao nepripadnu korist po tom izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni položaj, tada da se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u EUR ili CHF. Načelo ravnopravnosti svih pred zakonom temeljno da je ustavno načelo, a čemu da treba pridodati i načelo ravnopravnosti svih u obveznopravnim odnosima uređeno općim načelima obveznog prava. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik da nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega da nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada da tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju" u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada da je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada da će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega da sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Ujedno tuženik ukazuje na Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela VSRH od 5.3.2004. godine u kojemu da se navodi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik dalje navodi da je Vrhovni sud RH dana 4. ožujka 2020. godine donio rješenje u oglednom postupku, poslovni broj Gos-l/2019 kojim da je izrazio slijedeće pravno shvaćanje: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (”Narodne novine” broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Do zauzimanja citiranog pravnog shvaćanja VSRH uvažio da je slijedeće okolnosti: da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako da se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti, da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (”Narodne novine” broj 102/15), da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR, da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske, da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete - da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa — sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu, da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl., da nema mjesta primjeni Presudi EU suda od 14. ožujka 2019. tužitelja JL protiv tuženika ERSTE Bank Hungary Zrt godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Na osnovu svega izloženog zaključuje da se da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je u kolektivnom sporu pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. Tuženik navodi kako je s tužiteljem zaključio Aneks ugovora o kreditu - konverziji, a koji da je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i čl. 19.c ZPK-a, NN 102/2015. Tumačenje VSRH da je ugovor o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke konkretno da znači kako je tužitelj iskoristio zakonsku mogućnost konverzije kredita te da je tužitelj prihvatio da se sve njegove dotadašnje uplate prema tuženiku pretvore u uplate obveze po Aneksu ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 19. c ZPK-a, čime da su tužitelj i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Retroaktivno djelovanje Aneksa ugovora obrazloženo da je u prijedlogu Vlade RH o Izmjenama i dopunama ZPK-a. Retroaktivno djelovanje zakona ZID ZPK NN 102/15 potvrdio da je i VSRH u obrazloženju Rješenja broj Gos-1/2019 od 04.03.2020. Tuženik ističe kako je i pravna teorija zauzela stav da tužitelji nisu ovlašteni zahtijevati nikakvu daljnju isplatu nakon izvršene konverzije. Nadalje, tuženik ističe i kako stručni članak „Učinci revizijskih odluka Vrhovnog suda iz veljače i rujna 2019. na konverziju kredita u CHF (slučaj ”franak”)” od 14. studenog 2019. godine, profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. ČL i doc. dr. sc. ŽL potvrđuje stav Vrhovnog suda kako korisnici kredita u CHF koji su proveli konverziju u skladu s ZID ZPK NN 102/15 nemaju pravni interes za vođenje postupka usmjerenog na povrat plaćanja s eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Dakle, tuženik napominje kako potrošač nakon provedene konverzije prema odredbama ZID ZPK NN 102/15, nema pravni interes i ne može postavljati nikakav daljnji kondemnatorni zahtjev iz i u vezi s osnovnim ugovorom o kreditu, osim ako za to postoji razlog iz općih odredbi obveznog prava koje nisu posebno uređene ZID ZPK NN 102/15, što da proizlazi iz dijela rješenja VSRH u oglednom postupku, poslovni broj Gos- 1/2019: "U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona." Navedeno da se podudara s stajalištem VSRH iznijetog u odluci Rev-2221/18. Imajući u vidu navedeno, sve tužiteljeve uplate, pa tako i one s osnova svakog povišenja tečaja CHF, kao i one koje su posljedica povišenja kamatne stope tijekom otplate, uzete da su u obzir prilikom sklapanja Aneksa ugovora o kreditu konverziji. Sukladno čl. 19.d. ZPK-a tuženik da je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora tj. vještaka koji da je potvrdio da je tuženik izradio kalkulator u skladu s načinom izračuna propisan čl. 19.c. ZPKa. Prema tome, na strani tuženika kao banke da postoji zakonska presumpcija da je Aneks ugovora napravljen sukladno ZPK-u. Sklapanje Aneksa ugovora o kreditu da znači slijedeće: 1. da je isti sklopljen na temelju dispozitivne odluke tužitelja da pristupi Aneksu ugovora o kreditu, 2. da je isti sklopljen na temelju dispozitivnog zahtijevanja tužitelja prema tuženiku da se napravi konverzija izvornog, početnog, ugovora o kreditu, sukladno svim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/15, 3. da je sam postupak konverzije propisao zakonodavac u članku 19.c. ZIPK-a, 4. da tuženik kao banka nije imao mogućnost izbora da li prihvaća ili ne konverziju, sukladno odredbama ZPK-a. Obzirom da je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, tuženik smatra da je nemoguće vraćanje bilo kojeg iznosa tuženika prema tužitelju, jer da su sve uplate tužitelja predmet tog Aneksa pretvorene u novu obvezu, koje da su obveze posve legitimne i poštene, a osobito da su sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene sukladno pozitivnim zakonskim i ugovornim odredbama, te da nema govora da bi tuženik zadržao bilo kakva novčana sredstva temeljem ništetnih odredbi. Tuženik da ne drži niti jednu kunu po spornim odredbama iz prvotnog Ugovora o kreditu, upravo suprotno, sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene da su sukladno ZPK-a i u skladu s tim zakonom izvršenom ugovornom konverzijom. Ako je i postojala neravnoteža između prava i obveza tužitelja i tuženika u osnovnom ugovoru o kreditu, uslijed povišenja tečaja CHF i promjena kamatnih stopa, te da su neravnoteže uklonjene donošenjem odgovarajućih nacionalnih propisa u RH. Naime, ukoliko nacionalni zakonodavac donošenjem odgovarajućih propisa uspostavi ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, te ukoliko se u ugovore implementira zakonski tekst, kao što da je to slučaj i u ovom konkretnom predmetu, tada da se, prema sudskoj praksi Suda Europske Unije primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, mora zaključiti da taj ugovor nema nepoštene odredbe jer da se podrazumijeva da zakonski propisi ne mogu biti ocijenjeni kao nepošteni prema potrošačima. Iz preambule toč. 12. Direktive 93/13/EEZ, jasno da proizlazi da svrha navedene direktive nije usklađivanje nacionalnog građanskog prava u području zabranjenih pravnih poslova. To da je razlog zbog kojeg da ni glavni predmet ugovora ni primjerenost cijene i usluge ne mogu u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 biti predmet sadržajne ocjene. Naime, ta pitanja nacionalni zakonodavac da uobičajeno uređuje pravilima građanskog prava koja se odnose na pravne poslove koji su ništavi zbog svojeg sadržaja, kao što da je u ovom konkretnom slučaju riječ. Sukladno članku 4. stavku 4. u vezi s člankom 20. Zakona o sudovima, VSRH da je najviši sud Republike Hrvatske čija da je zadaća osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. VSRH da je zauzeo pravno shvaćanje da ugovori o kreditu koje su sklapali potrošači i kreditne institucije nisu ništetni u cijelosti, unatoč pojedinim pravomoćnim presudama hrvatskih sudova o nepoštenosti i ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, jer da je u cilju sprječavanja i otklanjanja štete nastale potrošačima donesen poseban propis, i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, NN 102/2015, koji da je ujedno i u skladu s Ustavom RH, na temelju kojeg da su potrošači imali slobodu disponiranja te mogli odlučiti hoće li zadržati važeće uvjete ugovora o kreditu ili će sklapati Sporazume o konverziji s kreditnim institucijama, dok da su kreditne institucije bile obvezne postupati sukladno posebnom propisu. Sklapanjem Sporazuma između kreditnih institucija i potrošača nastala da je nova pravna osnova, te da ne postoji mogućnost primjene odredbi o novaciji ugovora sukladno ZOO. Tuženik posebice ukazuje na činjenicu kako su djelatnici tuženika, u slučaju postojanja interesa i namjere potrošača za sklapanjem ugovora o kreditu, na jednak način prezentirali proizvode tuženika, i to ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik također ističe kako su potrošači i prije donošenja ZlD ZPK NN 102/15 u svakom trenutku imali pravo tražiti promjenu valute uz koju su njihovi krediti vezani, dakle, imali da su dispoziciju tražili promjenu valute CHF u valutu EUR ili HRK. Ovo da je jedan od razloga ravnoteže ugovornog odnosa tužitelja i tuženika, stalna dispozicija tužitelja za promjenom valutne klauzule tijekom cijelog trajanja ugovora o kreditu, a u vremenu kad je došlo do drastičnog rasta valute CHF, tuženik da je sukladno preporuci Vlade RH aktivno omogućavao konverziju ugovora kredita u druge valute bez naplate naknada, a kad je donesen ZID ZPK NN 102/2015, na to da je bio obvezan i zakonski. Dakle, VSRH da je Rješenjem u oglednom postupku upravo potvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev u potpunosti neosnovani, prije svega, jer da je tužitelj mogao i prije donošenja ZID ZPK NN 102/2015 slobodno vršiti konverziju kredita, a nakon donošenja ZID ZPK NN 102/2015 odlučio da je svoje pravo i iskoristiti te da je sklopio Aneks Ugovora o kreditu s tuženikom u skladu s člancima 19.b i 19.c. ZID ZPK NN 102/2015. Osim toga, i Visoki trgovački sud RH da je ranije zauzeo sličan stav u pogledu ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i zaštitne klauzule u Presudi poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Dakle, sve kad bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule bile ništetne, što da je potrebno utvrditi u svakom pojedinačnom slučaju sklapanja ugovora o kreditu, iste da nisu neophodne za postojanje ugovora o kreditu, a zaključno, sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu, retroaktivno da su uređena sva prava i obveze tužitelja i tuženika, stoga da je razvidno kako tužitelj nema pravo na ovu tužbu te pozivanje na presude VTS-a RH, VSRH, u predmetu potrošač. Tuženik ističe i kako je tužbom trebala biti obuhvaćena HL, kao sudužnik. Protivi se zadatku financijskom vještaku koji je predložio tužitelj. Tužitelj da nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe s obzirom da je u ovom predmetu provedena konverzija, sve sukladno odluci Europskog suda u predmetu C-567/20.

3. Tužitelj u svojoj replici ističe kako je dosadašnja praksa VS-a zauzela stajalište kako nije nužno u predmetnim sporovima obuhvatiti i sudužnike, a pravni interes tužiteljice da proizlazi iz rješenja VS-a posl. br. Rev-2826/2018.

4. Navode i dokaze koje je tužiteljica iznijela, odnosno, predložila tokom glavne rasprave, sud, sukladno čl. 299. st. 3. ZPP-a, nije uzeo u obzir, jer tužiteljica ni ne tvrdi da bez svoje krivnje te navode i dokaze nije mogla iznijeti, odnosno, predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

5. Prema čl. 2. st. 1. ZPP-a u parničnom postupku se odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Dakle, sud je vezan sadržajem tužbenih zahtjeva.

Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

6. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 356-160/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. prosinca 2006. (6-19) i aneks uz ugovor o kredit broj 356-160/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. travnja 2016. (20-25). Odbijeni su prijedlozi stranaka za izvođenjem drugih dokaza, jer ti dokazi nisu bili potrebni za odlučivanje.

7. Uvidom u ugovor o kreditu broj 356-160/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. prosinca 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria Bank d.d.), kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik i HL, kao sudužnik.

Uvidom u aneks uz ugovor o kredit broj 356-160/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. travnja 2016. (dalje: aneks) utvrđeno je da su pravni prednik tuženika, kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik, HL, kao sudužnik i Ilva d.o.o., kao jamac platac, sklopili aneks tzv. konverziju.

Prije svega, u parničnom postupku se činjenice ne utvrđuju po službenoj dužnosti. Kao što je rečeno, sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj. Tužiteljica, do zaključenja prethodnog postupka, uopće nije navela činjenice – koje su to točno odredbe ugovora o kreditu ništetne (samo je uopćeno navela da ugovor o kreditu sadrži ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli i ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi). Sud na ništetnost, sukladno čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), pazi po službenoj dužnosti, ali samo u okviru činjenične osnove na koju se tužitelj poziva. Nadalje, tužiteljica uopće nije navela kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen. Posljedično, iz tužbe uopće ne proizlazi osnovanost tužbenih zahtjeva s označenim iznosima.

Doduše, tužiteljica je predložila određene dokaze u tom pravcu. Međutim, predmet dokazivanja u parničnom postupku su tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica koje su sporne i pravno relevantne, odnosno, odlučne za donošenje odluke u određenom sporu. Zadaća je postupka dokazivanja provjera navoda – tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju tih činjenica. Dokazi se, dakle, ne mogu predložiti prije tvrdnje o činjenici, jer se, kao što je rečeno, dokazom samo provjerava određena činjenična tvrdnja stranke. Stoga, nije dopušteno dokazivanje radi pukih izvida tj. provođenje dokaza s neizvjesnim ishodom u pogledu činjenica koje će se dokazom utvrditi. Isprave i vještačenje na koje se poziva tužiteljica su dokazi, te se, s obzirom da tužiteljica nije navela koje su to točno odredbe ugovora o kreditu ništetne, kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, ti dokazi ni ne mogu izvoditi radi utvrđenja tih činjenica. Za istaći je da je tuženik primio upravo ono što mu je tužiteljica uplatila, pa te činjenice tužiteljici moraju biti poznate, jer se radi o njenim vlastitim uplatama. Konačno, tužiteljica je u tužbenim zahtjevima, kojima traži da joj se plati razlika između uplaćenih svota i svota koje je trebao platiti prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju za CHF, definirala tužbeno traženje, pa je za zaključiti da zna visinu uplaćenih sredstava tuženiku po ugovoru o kreditu.

Nadalje, polazeći od činjenice da je aneks sklopljen na temelju prisilnog propisa – Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje, ZID ZPK/15), koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnom sudskom postupku (odluka Ustavnog suda RH broj U-I/3685/20 od 04. travnja 2017.) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke, jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iz nova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužiteljica se prešutno odrekla svojih tražbina koje bi joj pripadale po osnovi eventualne ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu čl. 19. c ZID ZPK/15. Pri tome, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom eventualno nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužiteljice kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje aneksa ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužiteljice kao potrošača, kojoj je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženiku je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.

Stoga tužiteljica, koja je sklopila aneks ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga aneksa, po osnovi eventualne ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Dakle, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženika) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po eventualno ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem aneksa ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

Budući da tužiteljica u ovoj parnici, aktualnim tužbenim zahtjevima, zahtijeva isplatu razlike preplate kredita na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF po osnovnom Ugovoru o kreditu, sa pripadajućim kamatama, dakle, kako zahtjevom nisu obuhvaćene zatezne kamate na više plaćene iznose koje je tužiteljici tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15, to se, pravilnom primjenom materijalnog prava – navedenih odredaba ZID ZPK/15 i članaka 1111. i 1115. ZOO – tužbeni zahtjevi za isplatu, u svakom slučaju, ukazuju neosnovanim.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.

8. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužiteljici parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva.

Tužiteljica je izgubila ovu parnicu, pa je dužna naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 24. travnja 2023. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 16. srpnja 2026. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 150,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 750,00 eur.

Nisu mu priznati troškova sastava podneska podnesenog 10. srpnja 2020., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti već u odgovoru na tužbu, za sastav kojeg su mu priznati troškovi, odnosno, usmeno na ročištu 24. travnja 2023., za koje su mu priznati troškovi zastupanja. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva presude.

U Poreču-Parenzo, 29. srpnja 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužiteljici p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.