REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-15/2026-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja JJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Pintarić Josip, odvjetnik iz Čakovca, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., [adresa], OIB: 02535697732 kojeg zastupa Udiljak Anamarija, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 16. lipnja 2026..god. u nazočnosti tužitelja JJ osobno, punomoćnika tužitelja Pintarić Josipa, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika J A, odvjetničkog vježbenika, dana 29. srpnja 2026.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 33-032- 04655-5, sklopljenog dana 13.05.2008. godine, koja glasi: „Korisnik kredita dužan je platiti jednokratnu naknadu u visini od 3,00 % (slovima: triposto) od traženog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije ili istovremeno s plasmanom kredita, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za EUR važećim na dan plaćanja. Korisnik kredita ima pravo na jednokratni popust na naknadu iz prethodnog stavka ovog Članka, u visini 0,40 p.p. s osnova redovnih primanja na računu u Banci. Postojeći korisnik MasterCard kartice ima pravo na jednokratni popust u visini od 50%, na osnovnu naknadu iz stavka 1. ovog članka umanjenu za popuste iz stavka 2. ovog članka. Banka je temeljem ostvarenih popusta na naknadu iz prethodnog stavka ovoga Čl., utvrdila prilikom odobrenja kredita naknadu u visini 1,30 % (slovima:jednocijelotridesetposto).“

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., [adresa], OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju JJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 219,17 EUR-a (dvjestoidevetnaest eura i sedamnaest centi ), zajedno sa zateznim kamatama, koje teku od 31. svibnja 2008.god. do isplate, i to do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.625,00 EUR (tisućušestodvadesetipet eura ), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj JJ (dalje tužitelj ) je podnio tužbu protiv tuženika dana 16. siječnja 2026.god., u kojoj navodi da su tužitelj i prednik tuženika MEĐIMURSKA BANKA d.d. sklopili su dana 13. svibnja 2008.g. Ugovor o kreditu broj 33-032-04655- 5, a koji ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 17.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita. Prilikom sklapanja kredita tužitelju je naplaćena naknada za obradu kredita, i to u iznosu od 1.651,35 HRK/219,17 EUR dana 13. svibnja 2008.g., a isto je bilo sadržano u čl. 6. Ugovora o kreditu, koji je Ugovor unaprijed pripremljen o tuženika kao tipski Ugovor na sadržaj kojeg tužitelj nije imao utjecaj i nije mogao pregovarati o odredbama istog.). Tužitelj se poziva na ništetnost odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, te se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da je tuženik tužitelju sukladno čl. 6. Ugovora o kreditu jednokratno naplatio naknadu prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 3,00 % ( s popustom 1,30 % ) od iznosa kredita, prije korištenja kredita, a što iznosi 219,17 EUR i koja naknada je naplaćena tužitelju. Smatra da takvo ponašanje tuženika predstavlja nepoštenu poslovnu praksu i tuženik je stoga stekao nepripadnu korist za što nema pravne osnove. Stoga predlaže da sud utvrdi da je ništetna ta odredbu čl. 6. sklopljenog ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade, te predlaže da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatio i to u iznosu od sada 668,84 EUR, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka..

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Osim toga tuženik ističe da je ugovorna odredba o plaćanju naknade jasna, lako uočljiva i razumljiva, izričito je navedena u samom ugovoru o kreditu, pa stoga nije ništetna. Ističe da se ne radi o nikakvoj nepoštenoj poslovnoj praksi. Osporava visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da tužitelj nije pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i da su iste dovele do neravnoteže među strankama. Smatra da tužitelj nije potrošač. Stavlja i prigovor na naznačenu vrijednost predmeta spora. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Po prigovoru tuženika na naznačenu vrijednost predmeta spora ( VPS ) ovaj sud je dana 09. travnja 2026.god. donio Rješenje da je VPS u ovom postupku 1.327,22 EUR, sve sukladno čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe ), kako je pobliže navedeno u tom rješenju, te je odlučeno da sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

5. Na ročištu održanom dana 20. svibnja 2026.god. punomoćnica tužitelja je ispravno naznačila ime tužitelja na svim mjestima u tužbi kao JJ.

6. Na ročištu održanom dana 16. lipnja 2026.god. tužitelj je ostao kod tužbe, tužbenog zahtjeva i svih navoda, te je ispravio omašku u tužbi gdje je iza iznosa od 219,17 EUR dodao tekst 14. svibnja 2008.god. do isplate umjesto teksta dospijeća pojedinog iznosa.

7. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu i kod svih istaknutih prigovora. Punomoćnik tužitelja je predložio da sud u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, a punomoćnik tuženika je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

8. Također je tuženik na tom ročištu te činim nespornim kako je naknada za obradu kredita naplaćena dana 31. svibnja 2008. što je vidljivo s sedme stranice knjigovodstvene kartice u iznosu od 1.651,35 HRK, odnosno sada 219,17 EUR.

9. Stoga je punomoćnik tužitelja naveo da s obzirom na sada izneseno očitovanje tuženika prihvaća da je predmetna naknada naplaćena dana 31. svibnja 2008., te sukladno tome u tužbeni zahtjev kao dan početka tijeka zatezne kamate na predmetni iznos naznačuje datum 31. svibnja 2008. umjesto dana 13. svibnja 2008. Također, a s obzirom na navod tuženika da nije sporno da je upravo utuženi iznos na ime ulazne naknade naplaćen navedenog datuma, tužitelj odustaje od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja kao nepotrebnim.

10. Sud je na tom ročištu saslušao još svjedoka, zatim je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, proveo je sve predložene dokaze stranaka, te je sud na tom ročištu izvršio uvid i u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju tako postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja.

11. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u potvrdu (list 6 spisa), dopis (list 8 spisa), plan otplate (list 9-10 spisa), ugovor o dugoročnom stambenom kreditu (list 11-14 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 15-25 spisa), pregled uplata po kreditu (list 26-27 spisa), sudsku praksu (list 37-40 spisa), sudsku praksu (list 44-98 spisa), sudsku praksu (list 111-128 spisa), sudsku praksu (list 134-140 spisa), sudsku praksu (list 152-168 spisa), saslušao je svjedoka JJ AJ, te je saslušao tužitelja JJ kao stranku u svrhu dokazivanja.

12. Tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevom traži i utvrđenje ništetnim predmetne odredbe ugovora o kreditu i isplatu naplaćenog iznosa temeljem te eventualno ništetne odredbe ugovora o kreditu.

13. Tužitelj je postavio i tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti (deklaratorni zahtjev ), a postavio je i kondemnatorni zahtjev za isplatu novčanog iznosa.

14. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja, kao je isti postavljen (ispravljen i specificiran ) na ročištu održanom dana 16. lipnja 2026.god. u cijelosti osnovan.

15. U čl. 2. st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

16. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

17. Sud je uvidom u Sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu za ovdje tuženika, odnosno Sudski registar Trgovačkog suda u Varaždinu za Međimursku banku d.d. Čakovec, utvrdio da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb pravni slijednik Međimurske banke d.d. Čakovec koja mu je pripojena temeljem Ugovora o pripajanju od dana 22. veljače 2012.god., a izvadak iz Sudskog registra je u priložen u spis.

18. S obzirom na podatke iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Varaždinu, kao i prednje utvrđenje, sud je nedvojbeno utvrdio da je tuženik kao pravni slijednik Međimurske banke d.d., pa je tako, kao tuženik, pasivno legitimiran u ovom postupku.

19. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da je obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu od 3,00 % (tri posto ) od iznosa kredita prema toč. 6/1 ugovora, odnosno s ostvarenim popustom prema čl. 6/4 ugovora naknada u visini 1,30 % (jedanzareztrideset posto).

20. Nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika MEĐIMURSKA BANKA d.d. sklopili su dana 13. svibnja 2008.god. sklopili Ugovor o dugoročnom stambenom kreditu broj 33-032-04655-5, a koji ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu pravni prednik tuženika je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 17.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita. Taj kredit je uzet namjenski, za adaptaciju kuće, što je jasno navedeno u čl. 3. Ugovora i to na rok od 180 mjeseci, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor o kreditu je kao solidarni jamac potpisao i NJ. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku. Kredit je isplaćen tužitelju.

21. Tijekom postupka je učinjeno nespornim na ročištu održanom dana 16. lipnja 2026.god. da je prilikom sklapanja kredita tužitelju od strane pravnog prednika tuženika naplaćena naknada za obradu kredita, i to u iznosu od tada 1.651,35 HRK 8hrvatskih kuna ), što je sada 219,17 EUR dana 31. svibnja 2008.god., a isto je bilo sadržano u čl. 6. Ugovora o kreditu.

22. Nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen.

23. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

24. Sporno je da li je ništetna odredba ugovora o kreditu s osnova naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva ( tzv. ulazne naknade ) u visini 3,00 % (tri posto ) od iznosa kredita, odnosno s odobrenim popustom 1,30 % (jedanzareztrideset posto ).

25. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

26. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

27. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

28. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

29. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. Zakona o obveznim odnosima propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 6. spornog Ugovora o kreditu.

30. Osim toga u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, budući da tužitelj u ovom konkretnom tužbenom zahtjevu tek traži da se ta ugovorna odredba utvrdi ništetnom.

31. Naime, valja istači da je u konkretnom slučaju tužitelj tražio i utvrđenje ništetnosti, a i isplatu s osnova stečenog bez osnove (za tzv. ulaznu naknadu), a sukladno Zakonu o obveznim odnosima zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ne zastarjevaju, dok s osnova isplate zbog stečenog bez osnove isti tužbeni zahtjev zastarjeva unutar rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, uz primjenu odredaba toga Zakona koje se odnose na prekid zastare.

32. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka budući da je ovaj postupak pokrenut dana podnošenjem tužbe ovome sudu kojom se traži utvrđenje ništetnosti konkretne ugovorne odredbe, a onda i isplate s osnova takve navodno ništetne ugovorne odredbe, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

33. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

34. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, te je saslušao svjedoka i saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja. Druge dokaze stranke nisu predlagale, kako je već obrazloženo. Naime, ne treba provoditi nikakvo financijsko-knjigovodstveno vještačenje, jer je naplaćeni iznos tzv. ulazne naknade učinjen nespornim, te je tužitelj od vještačenja odustao na ročištu održanom dana 16. lipnja 2026.god.

35. Svjedok AJ je izjavio da je sin tužitelja JJ. Rođen je 1992.godine. Poznato mu je jer je to čuo iz razgovora roditelja, da je tata JJ 2008. uzeo kredit pa su onda s time novcima uređivali kuću na adresi [adresa], gdje su tada živjeli. Tako se u toj kući uređivala kuhinja, stavili su se PVC prozori, uredila se kupaona i WC, a radovi su trajali otprilike jedan do dva mjeseca. On se ne sjćea da li je banka tražila od tate da pravda te račune. On nije bio u banci u vezi tog kredita. Koliko on zna ti novci od tog kredita se nisu potrošili za još nešto osim za uređivanje te kuće. Njegov otac JJ u to vrijeme niti kasnije nije imao otvoreno kakvo trgovačko društvo ili obrt, on je bio stalno zaposlen u Elektri Čakovec. Ta kuća niikada nije dana u najam, oni su tamo živjeli. U toj kući nikada nije obavljana kakva poslovna djelatnost. Niti on nije bio vlasnik kakvog OPG-a, obrta i dr.

36. Sud je iskaz svjedoka povjerovao, makar je isti sin tužitelja, jer je dan životno i logično, te je u skladu s ostalim dokazima u spisu.

37. Tužitelj JJ je u iskazu izjavio da je njegova sadašnja adresa u [adresa], a prije toga je živio na adresi [adresa] od 1985. do 2012. godine i tamo je živio s obitelji. U [adresa] je živio i kada je uzimao ovaj kredit temeljem ugovora 2008. od tadašnje Međimurske banke d.d., Čakovec. Kredit mu je bio potreban za adaptaciju te kuće u [adresa] i to se uređivao kompletan donji dio kuće od stolarije, podova, WC i kuhinje. Nije morao pravdati nikakve račune banci. Kada je išao pitati za kredit rekao je u banci da mu isti treba za adaptaciju kuće. Što se tiče te naknade u banci njemu za to nisu ništa posebno rekli, dali su mu da pročita taj ugovor, onda je išao kod javnog bilježnika, koji je isto pročitao taj ugovor i nije ništa posebno rekao, on je to potpisao i ovjerio. Da mu je naplaćena ta naknada vidio je na otplatnom planu. Nikada nije imao otvoreno kakvo trgovačko društvo, obrt, OPG, cijelo vrijeme, pa i sada je zaposlen u Elektri Čakovec. Taj kredit je u cijelosti otplatio u redovnom roku. Tekst tog ugovora o kreditu je sve sastavila banka i nije mogao utjecati na koju ugovornu odredbu. Nije mogao staviti kakav prigovor niti je mogao pregovarati oko koje ugovorne odredbe, dali su mu taj ugovor i pročitali ga. Kredit je bio u EUR-ima, a u vezi te naknade mu ništa nisu rekli. Nitko od obitelji nije imao trgovačko društvo, obrt ili OPG, bili su čista radnička obitelj. Taj ugovor je pročitao prije potpisivanja. Nije pitao bankara ili koga drugoga da mu objasni tu ugovornu odredbu. Ne zna da li je dobio popust na predmetnu naknadu jer mu je ista umanjenja s obzirom da je imao karticu Master card u banci, ali je bio klijent te banke od ranije, tamo je primao plaću. Za presude koje su se vodile 2018. protiv banaka u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope je saznao, to je bilo u medijima.

38. Tužitelj je u svojem iskazu ostao kod navoda iznijetih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

39. Nije sporno da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio klijent banke (pravnog prednika tuženika ) i da je redovna primanja – plaću je dobivao u toj banci, te je u toj banci imao MasterCard, što je naznačeno u čl. 6. ugovora. Stoga je tužitelj s djelatnikom banke (pravnog prednika tuženika ) ugovorio drugačiju visinu kamatne stope i svih drugih naknada što je jasno navedeno u samom tom ugovoru.

40. Nesporno je dakle tužitelj temeljem tog ugovora sklopljenog s tuženikom (pravnim prednikom tuženika ) morao platiti tu tzv. ulaznu naknadu samo u nešto nižem iznosu.

41. Međutim sud smatra, da je odluka o priznavanju tih tzv. popusta na osnovu toga što tužitelj ima primanja u toj banci i što koristi njihovu karticu bila isključiva odluka same banke (pravnog prednika tuženika ), sama banka je pisala taj ugovor i stoga tužitelj nije imao mogućnosti o toj spornoj odredbi pregovarati, odnosno nije od strane banke jasno bio upoznat sa sadržajem te odredbe kako će dalje biti obrazloženo.

42. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazna naknada. Sporno je da li je tužitelj potrošač.

43. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na visinu iznosa te sporne naknade i na koji način se ista obračunava, kao i koji je postotak iste.

44. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja i plaćanja naknada u konkretnom slučaju naknade za obradu kredita (kreditnog zahtjeva).

45. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

46. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

47. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

48. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

49. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

50. Što se tiče odredbe o naknadi u visini 3,00 % ( tri posto ), odnosno 1,30 % (jedanzareztrideset posto ) s popustom od iznosa kredita koju je ovdje pravni prednik tuženika naplatio tužitelju nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ. Drugim riječima, ugovaranje takve naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.

51. Dakle, u svakom konkretnom slučaju treba ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora pravni tuženik ( banka ), kao trgovac, i tužitelj kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu takse odnosno naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

52. U konkretnom slučaju sud smatra da tužitelj nije bio informiran na što konkretno se ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva odnosi, te tužitelj o naknadi uopće nije mogao pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogla pregovarati.

53. Dakle, sud je utvrdio da se radi o ugovoru banke (tuženika ) sa standardnim stipulacijama koji sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano vrijede odredbe općih akata banke, odnosno važeći propisi, a ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s ugovorom izmijene propisi ili opći akti banke, korisnike kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama, te se isti ima cijeniti prema odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima.

54. Sud smatra da u konkretnom Ugovoru o kreditu nije jasno i lako uočljivo kako se od iznosa kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade. Tuženik (pravni prednik ) tužitelju nije obrazložio koje to točno troškove banka ima u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objasnila strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži.

55. U Ugovoru o kreditu uopće nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada ( kupovni, srednji ili prodajni tečaj ), a niti tečaj na koji dan (sklapanje ugovora, isplata kredita i sl. ). Tužitelju nisu obrazložene od strane tuženika ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz potpisivanja ugovora koje sadrže tu odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu.

56. Prema sudskoj praksi ugovorna odredba ugovora o kreditu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za obradu kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

57. Tako je i navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Te odredbe Ugovora su ništetne jer ga je prethodno pripremio tuženik (pravni prednik tuženika, banka ), o tim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti se to uopće moglo.

58. Stoga sud smatra da je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00 % ( tri posto ), odnosno 1,30 % (jedanzareztrideset posto ) s odobrenim popustom (kako je navedeno u tom čl. 6. Ugovora o kreditu ) iznosa kredita prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

59. Sud je u konkretnom slučaju na temelju provedenih dokaza i iskaza tužitelja utvrdio da u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik (pravni prednik, banka ), kao trgovac, i tužitelj kao potrošač (korisnik kreditnih usluga) nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu te naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja ).

60. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik (pravni prednik, banka ) imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik (parni prednik ) imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

61. Naime, u konkretnom slučaju radi se o odredbi koja nije razumljiva jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina takse (naknade ) tako da je ovdje tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je dužna platiti naknadu za koju nije znao na koji način se formira njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužitelj ne može utjecati, a za taj iznos naknade je tužitelju umanjen iznos kredita tj. novčanih sredstava koja su joj isplaćena u konačnici.

62. Takva odredba ugovora prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja ) kao i odredba prema kojoj se tužitelj obvezao platiti naknadu utvrđenu odlukom banke (ovdje pravnog prednika tuženika ) o naknadama. O toj odredbi ugovora o kreditu se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika (banke ) te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a radi se o odredbi koja je nepoštena u smislu čl. 82. podtočka 11. ZZP. Tako i recentna sudska praksa npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023. Ranije odluke npr. Županijski sud u Zagrebu broj Gž-1368/2021 i Gž-2836/2022, Sud Europske unije odluke u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19.

63. Dakle, o spomenutoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, pa je takva odredba nerazumljiva iz razloga što je visina naknade (takse) definirana općim uvjetima ugovora te da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

64. Konkretno, a s obzirom da se po ocjeni ovog suda o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o neodređenoj i nedorečenoj formulaciji prema kojoj je banka ovlaštena sama donijeti Odluku o visini naknade.

65. Prema sudskoj praksi, ako tuženik (pravni prednik, banka ) tvrdi da tužitelj nije potrošač, onda je to tuženik dužan i dokazati.

66. Zakon o zaštiti potrošača određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Kako je ovdje nesporno da je navedeni kredit i podignut i iskorišten, te i u cijelosti otplaćen, što sam tuženik ( banka ) priznaje i ne osporava, a isti je otplaćen kao potrošački i to namjenski, za adaptaciju kuće u kojoj je tužitelj sa obitelji tada živio, što tuženik ničim nije osporio, a u samom ugovoru je tužitelj naveden kao fizička osoba i nigdje se ne navodi da bi se kredit koristio za kakvu gospodarsku (poduzetničku ) djelatnost.

67. Sud je uvidom u sam ugovor o kreditu, kao i ostalu dokumentaciju vezanu uz taj ugovor utvrdio da je svugdje tužitelj naveden kao fizička osoba.

68. Još jednom se ističe da sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača.

69. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj potrošač.

70. Tužitelj je aktivno legitimiran u ovom postupku kao korisnik kredita, što je navedeno u Ugovoru o kreditu, pa stoga tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

71. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedene odredbe ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

72. Stoga sada valja utvrditi koji iznos tzv. ulazne naknade je tuženik (njegov pravni prednik ) naplatio tužitelju.

73. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje plaćanja tzv. ulazne naknade ( naknade za obradu kredita ) ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

74. Tužitelj je uz tužbu predao Potvrdu tadašnje Međimurska banke d.d. (pravnog prednika tuženika ) da mu je naplaćena ta naknada u iznosu od tada 1.651,35 HRK (hrvatskih kuna ), a predao je i dopis samog tuženika Privredna banka Zagreb d.d. od dana 05. prosinca 2025.god. u kojoj sam ovdje tuženik jasno navodi da je ovdje tužitelju banka (tuženik) naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva dana 13. svibnja 2008.god. u iznosu od 1.651,35 HRK s tekućeg računa broj 3221313110.

75. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH iznos od 1.651,35 HRK je sada iznos od 219,17 EUR prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 (HRK/ EUR).

76. Tako se matematički izračunom preračunavanjem valute HRK u valutu EUR u vrijeme obrade i isplate kredita dolazi do iznosa od 219,17 EUR, koji iznos tužitelj potražuje svojom tužbom.

77. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćeni iznos tužitelju kredita, koju je tuženik tužitelju naplatio temeljem ugovorne odredbe za koju je sud ocijenio da je ništetna, u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, a koja kamata teče od dana 31. svibnja 2008.god. do isplate, s obzirom da je kredit od strane banke (tuženika ) isplaćen prije tog datuma, a naknada je naplaćena toga dana i s tim datumom su se stranke usuglasile na ročištu 16. lpnja 2026.god., što je vidljivo iz dokumentacije u spisu, te je odlučeno kao pod toč. II. izreke.

78. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđeni iznos teku od dospijeća tog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

79. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom.

80. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema po sudu utvrđenoj vrijednosti predmeta spora ( 1.327,22 EUR), a što je u skladu s čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23) i na isti naznačeni VPS nije stavljen nikakav prigovor.

81. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23 i 107/25), posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod.

82. Tužitelju se priznaje trošak za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.7. toč.1.), sastav podneska od 20.03.2026.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), sastav podneska od 06.05.2026.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), sastav podneska od 27.02.2026.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), zastupanje na ročištu 20.05.2026. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 11.06.2026.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), zastupanje na ročištu 16.06.2026. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), te zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR ( Tbr. 9/3 ), što ukupno iznosi 1.300,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV-a koji ukupno iznosi 325,00 EUR, pa se sveukupno tužitelju s ovog osnova priznaje iznos od 1.625,00 EUR.

83. Tužitelj sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužitelj nije dužan platiti pristojbu.

84. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.625,00 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor.

85. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 29. srpnja 2026. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Važno : Temeljem čl. 348. st. 5. Zakona o parničnom postupku rokovi za žalbu ne teku od 01. kolovoza do 15. kolovoza 2026.god.

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužitelja Josip Pintarić, odvjetnik

2. punomoćnik tuženika Anamarija Uduljak, odvjetnica