Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2005/2026-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Tomislav Lešić, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 12. lipnja 2026., održane u nazočnosti punomoćnika tužiteljice osobno uz punomoćnika Tomislava Lešić, odvjetnika u Zagrebu i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 29. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj 1822/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine od 31. 10. 2003., u dijelu koji glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,5 % (jedancijelihpet posto) jednokratno."

II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Aneksa broj 1 uz Ugovor o kreditu broj 1822/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine od 27. 11. 2003., u dijelu koji glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelodvadesetpet posto) jednokratno."

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužiteljici AB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 191,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 19. prosinca 2003. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. a koja kamata je za period do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužiteljici AB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 259,68 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 29. srpnja 2026. pa do isplate po referentnoj stopi tj. po kamatnoj stopi po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica je dana 24.03.2026. godine je podnijela tužbu ovom sudu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate, u kojoj navodi da su dana 31.10.2003.g. tužiteljica i tuženik su sklopili Ugovor o kreditu broj 1822/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 15.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.

2. Dana 27.11.2003.g. tužiteljica i tuženik su sklopili Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu broj 1822/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine, temeljem kojeg je izmijenjen članak 5. citiranog Ugovora u pogledu naknade za troškove obrade kredita.

3. Tužiteljica navodi da podnosi ovu tužbu iz razloga što su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu članka 5. predmetnog ugovora o kreditu, koja se odnosi na plaćanje tzv. "ulazne naknade" tj. na plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50% tj. 1,25% iznosa kredita.

4. Tužiteljica navodi da je ništetna odredba ugovora o naknadi za obradu kredita, te tužiteljica upire na ugovornu odredbu iz čl. 5. predmetnog ugovora koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,5 % (jedancijelihpet posto) jednokratno." Ta je odredba članka 5. izmijenjena Aneksom broj 1 uz Osnovni ugovor, nakon čega je ta odredba glasila:

"Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelodvadesetpet posto) jednokratno."

5. Tužiteljica navodi da je tuženik takvu ugovornu odredbu koristio kao određenu naknadu za troškove obrade kredita, iako je potpuno jasno da nikakvi posebni troškovi nisu tuženiku nastali prilikom obrade kredita jer se radilo o uobičajenom i standardnom poslu kojeg tuženik i inače obavlja, a za koji se već naplaćuje kroz ugovaranje redovne kamate na ugovoreni iznos kredita. Navedena odredba, nema u svojoj suštini nikakav logički i opravdani smisao, nego se radi o tome da je tuženik takvu odredbu jednostrano nametnuo u sadržaj ugovora, a tužitelj o toj odredbi nije mogao pregovarati niti ju je mogao promijeniti. Radilo se o odredbi "uzmi ili ostavi", te je zapravo tužitelj na takvu odredbu bio prisiljen pristati kako bi u konačnici mogao realizirati novčani iznos kredita.

6. Na taj je način tuženik dana 18. 12. 2003. ostvario nepripadajuću imovinsku korist u visini od 1,25% iznosa kredita, što je u ovome slučaju iznosilo 1.439,12 HRK ili 191,00 EUR.

7. Slijedom navedenog, predlaže se Naslovnom sudu po provedenom postupku donijeti sljedeću presudu:

„I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj 1822/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine od 31. 10. 2003., u dijelu koji glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,5 % (jedancijelihpet posto) jednokratno."

"Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelodvadesetpet posto) jednokratno."

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. da isplati tužiteljici AB iznos od 191,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 19. prosinca 2003. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 31. prosinca 2023. do isplate po referentnoj stopi tj. po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili graničnoj kamatnoj stopi proizašloj iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. da naknadi tužiteljici AB troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po referentnoj stopi tj. po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili graničnoj kamatnoj stopi proizašloj iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećanoj zatri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

8. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj svojim podneskom od 29.05.2026. navodi da se očituje na tuženikov odgovor na tužbu na način da ističe da tuženik neosnovano osporava tužbu i tužbene zahtjeve tužiteljice, slijedom čega se tužiteljica protivi svim navodima odgovora na tužbu koji su suprotni navodima tužbe. U odnosu na visinu vrijednosti predmeta spora, tužiteljica ističe kako predmetna tužba, osim tužbenog zahtjeva na isplatu, sadrži i deklaratorni dio rad i utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi spornog ugovora o kreditu, slijedom čega je vrijednost predmeta spora odmjerena u iznosu od 1.328,00 EUR, pa tuženik smatra da je ovaj prigovor tuženika neosnovan, kao i ostali istaknuti prigovori tuženika, kako to tužitelj detaljno obrazlaže u ovom svom podnesku.

9. Visina kondemnatornog zahtjeva proizlazi iz isplatnog naloga kojeg je izdao sam tuženik, stoga tužiteljica smatra da za to ne bi bilo nikakvog osnova, no, opreza radi, moli se tuženik a da se izričito očituje u tom dijelu, a sve kako bi se ocijenila eventualna potreba za provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja na navedenu okolnost. Neosnovano je i tuženikovo osporavanje svojstva potrošača tužiteljice, ali tuženik ne pruža nikakve dokaze u prilog osnovanosti tog svog prigovora. Nadalje, vezano uz pitanje zastare, tužiteljica ističe da zastara nikako nije mogla nastupiti i to iz razloga što je Pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. utvrđeno:

" Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog u govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora Ono što vrijedi za ništetnost cijelog ugovora vrijedi naravno i za ništetnost pojedinih odredbi ugovora, što je ovdje slučaj. Dodatno, početak zastarnog roka u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi koje su predmet ovog postupka ni na koji način ne može se vezati uz kolektivni spor po tužbi udruge Potrošač, jer je notorna činjenica da su u tom kolektivnom sporu predmet postupka bile ugovorne odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF i ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, dok se tada nisu osporavale odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi. Tužiteljica redom osporava u ovom svom podnesku i ostale istaknute prigovore tuženika.

10. Posebno tužiteljica ističe da je tuženik kao banka sklopio potrošački ugovor s tužiteljicom koji je unaprijed formuliran od strane tuženika i o istome tužiteljica nije mogla pregovarati s tuženikom. Predmetni ugovor sadrži ništetnu odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, a što je tuženik kao financijska institucija s golemom snagom i pravnom službom znao, te da se upravo u tome očituje nesavjesnost tuženika.

11. Slijedom svega navedenoga, tužiteljica i u daljnjem tijeku parnice, do zaključenja glavne rasprave, ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva koji se predlaže sudu usvojiti u cijelosti uz naknadu parničnih troškova prema troškovniku, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od presuđenja pa do isplate.

12. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj tužbom zahtijeva od suda donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu br. 1822/2003. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) te isplatu temeljem navodne ništetnosti u iznosu od 191,00 EUR, a tuženik prvenstveno ističe kako osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Ujedno tuženik ističe kako je sporna naknada naplaćena 18.12.2003. u iznosu od 1.439,12 HRK, i to prema postotku od 1,25 % koji postotak je smanjen sklopljenim Aneksom Ugovora o kreditu. Imajući u vidu kako je naplaćena naknada u iznosu od 1.439,12 HRK, tuženik prigovara suviše visoko naznačenoj visini vrijednosti predmeta spora.

13. Nadalje, tuženik ističe i prigovor zastare.

14. Imajući na umu da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 15.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, a naknada je naplaćena u neznatnom dijelu od 1,25 % jednokratno, odnosno tužitelj potražuje 191,00 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005).

15. Tuženik također ističe kako tužitelju osporava status potrošača.

U odnosu na članak 5. Ugovora o kreditu (troškovi obrade kredita) tuženik navodi da je u članku 5. Ugovora jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,50 % jednokratno, dok je Aneksom predmetni postotak smanjen na 1,25 %.

16. Tuženik smatra da je slijedom iznesenog, činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi, a onog trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada.

17. Tuženik napominje da je člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a/05 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita, a to je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita.

18. Uz navedeno, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), te da je Banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03).

19. Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni.

20. Tuženik ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti.

21. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio.

22. Tuženik navodi da je slijedom navedenog, članak 5. Ugovora o kreditu ugovorna odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014):

Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.

23. Vezano uz tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe da je odredba članak 5. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba, te to obrazlaže u odgovoru na tužbu, te da je time ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke.

24. Tuženik naglašava da osim činjenice da je tužitelju sve bilo jasno i da mu je prije potpisivanja ugovora iz prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima, te tuženik posebno naglašava da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). Uz ostalo, tuženik smatra da je posebno važno to što je Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke, a naprijed navedeno potvrđuje zauzeti stav u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, u kojem Sud EU navodi da se odredba članka 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba.

25. Tuženik se poziva i na brojne druge odluke Suda EU, za koje smatra da idu u prilog njegovim tvrdnjama i prigovorima istaknutima u ovoj parnici.

26. Tuženik navodi da suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Tako bi, primjerice, kupac automobila mogao tražiti trgovca da mu objasni koji su sve to troškovi proizvodnje i prodaje automobila i kako su oni alocirani upravo na onaj automobil koji mu se nudi.

27. Tuženik navodi da je on jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 5. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod.

28. Tuženik izražava svoje čuđenje kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju detaljno prikazao strukturu svih troškova, primjerice da je tužitelj dobio tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na stupanj tužiteljeve informiranosti glede Ugovora o kreditu koji je sklopio?

29. Tuženik navodi da naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Dovoljno je pogledati godišnji izvještaj European Banking Authority (EBA) i uvjeriti se u navedeno. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu.

30. Ako sud unatoč dosad navedenome odluči provoditi tzv. poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, u kojemu je navedeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik ističe sljedeće. Nadalje, tuženik u spis dostavlja i dokument – odluku banke o naplati usluga banaka u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a da sam tužitelj nije iznio niti jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako, te ističe postojanje sudske prakse koja potvrđuje dosadašnje navode.

31. Tuženik ističe da je bio savjestan u vrijeme stjecanja predmetne naknade, te da tužiteljica zbog istog ne može potraživati zatezne kamate od dana naplaćene naknade, a da tužitelj nije dao niti jedan dokaz u prilog svojoj tvrdnji o nesavjesnosti tuženika i njegovu nepoštenju na štetu tužitelja.

32. Slijedom svega navedenog, uzimajući u obzir pravni temelj za naplatu naknade te dostavljenu sudsku praksu, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

33. U daljnjem tijeku postupka, tuženik svojim podneskom od 28.05.2026. godine ističe da ostaje u cijelosti kod odgovora na tužbu i svih navoda iznesenih u dosadašnjem tijeku postupka, kao i kod istaknutih dokaznih prijedloga te moli naslovni sud da prihvati navedeno očitovanje kao nužno i svrsishodno za ovaj postupak. Tuženik u tijeku postupka ustraje kod svog odgovora na tužbu i svih navoda, te potražuje troškove postupka zajedno sa zateznom kamatom tekućom na 34. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u spisu priležeću dokumentaciju, saslušao tužiteljicu osobno kao stranku, pa kako stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

35. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti kao u izreci ove presude. Treba napomenuti da je sud na prigovor tuženika utvrdio VPS ovog spora sa 191,00 EUR prema visini kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, a sve u skladu s postojećom ustaljenom sudskom praksom vezanom uz ovakvu vrstu sporova i tužbenog zahtjeva, a prema odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a, cijeneći iznos neosnovano plaćene naknade za obradu kredita kao VPS u ovoj pravnoj stvari kao visinu tužbenog zahtjeva, te je sud utvrdio da se tuženik osnovano poziva na recentne sudske odluke obrazlažući osnovanost ovog svog prigovora, jer deklaratorni dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 5. osnovnog ugovora, te odredbe čl. 2 iz Aneksa broj 1 uz Osnovni ugovor, obzirom da utvrđenje ništetnosti služi isključivo za utvrđenje osnovanosti tužbenog zahtjeva na isplatu.

36. Među strankama nije sporno da je tužitelj sklopio s tuženikom predmetni ugovor o kreditu, kao i Aneks broj 1 Osnovnom ugovoru, da isti sadrže spornu odredbu utvrđenje ništetnosti koje traži tužitelj u ovom sporu kao u petitu tužbenog zahtjeva pod toč. I. (čl. 5. osnovnog ugovora), te pod toč. II. petita (čl. 2. Aneksa broj 1 Osnovnom ugovoru), da je tužitelj temeljem iste ugovorne odredbe platio tuženiku utuženi iznos, da visina tako plaćenog iznosa od 191,00 EUR nije sporna s naslova tzv. ulazne naknade, tj. naknade za obradu kredita, sporna je savjesnost tuženika u vrijeme stjecanja predmetnog iznosa koji je predmet ovog spora, te spori osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, kao i zatraženi tijek zatezne kamate zbog toga što tuženik smatra da je bio savjestan u vrijeme stjecanja ovog utuženog iznosa. Nadalje, spori potrošački karakter predmetnog ugovora, kao i potrošački status tužitelja, da li je tužitelju dopušteno isticati ništetnost, obzirom da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku, te prigovor zastare novčanog potraživanja, da li bi predmetna odredba iz čl. 5. Osnovnog ugovora i čl. 2. Aneksa broj 1 Osnovnom kreditu nepoštena, te posljedično ništetna, tj. da li je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

37. Sporno je da li je da li tužitelj ima pravo na podnošenje ove tužbe vezano uz odredbu čl. 326. st. 2. ZOO-a, obzirom da je prema tuženiku ništetnost bila zabrana manjeg značaja, da li je nastupila zastara novčanog potraživanja tužitelja, da li je predmetna odredba iz čl. 5. Ugovora i čl. 2. Aneksa bila jasno vidljiva i uočljiva, da li je predmetna odredba dovela do znatne neravnoteže na teret tužitelja, da li je tužitelj imao utjecaja na sadržaj i ugovorne odredbe predmetnog Ugovora, sporna je savjesnost tuženika.

38. Sud je iz iskaza tužiteljice osobno kao stranke, utvrdio da je tužiteljica rođena 1965., po zanimanju umirovljeni dipl. ing. agronomije, i da prije dizanja predmetnog kredita nije bila klijent banke tuženice. Kredit joj je trebao za završenje gradnje kuće na Hvaru kako bi njezin suprug nakon odlaska u invalidsku mirovinu mogao tamo preseliti i živjeti u većem periodu godine. Na izričito pitanje raspravnog suca odgovara da ta kuća na Hvaru za čiji dovršetak je utrošen cijeli iznos kredita, nikada nije bila u bilo kakvoj komercijalnoj svrsi, već je isključivo služila tužiteljici i njezinoj obitelji za život i boravak. Tužiteljica pojašnjava sudu da je sklopila ugovor gdje je bila ugovorena tzv. ulazna naknada u postotku od 1,5% od iznosa cijelog kredita, i da je bilo dogovoreno da joj se isplata kredita izvrši krajem tog mjeseca, kako bi tužiteljici bila što manja interkalarna kamata, i tako je tužiteljica otišla kod javnog bilježnika solemnizirati ugovor, i nakon solemnizacije došla u banku.

39. Kad je tužiteljica došla u banku rekli su joj da će joj isplata kredita biti početkom sljedećeg mjeseca i da mora ići ponovno kod javnog bilježnika, jer je banka nešto pogriješila, odnosno javni bilježnik te se po takvo solemniziranom ugovoru koji je sastavljala banka tužiteljici do kraja tog mjeseca ne bi mogla izvršiti isplata kredita. Tužiteljica navodi da se ona pobunila na to, jer je to značilo da mora ponovno solemnizirati ugovor i platiti veću interkalarnu kamatu, te je tužiteljica tražila da banka iznađe način kako će tužiteljici smanjiti nepotrebne troškove koje nije skrivila, pa joj je banka ponudila sklapanje Aneksa br.1. uz Ugovor o kreditu u kojem je bila ugovorena naknada za troškove obrade kredita sada od 1,25% koji iznos je tužiteljica u konačnici i platila i koji sada potražuje kao 191,00 EUR.

40. Tužiteljica navodi da njoj nitko nije objašnjavao od čega se točno nominalno sastoji taj trošak obrade, niti zašto ga uopće mora platiti, ali je to bio uvjet da tužiteljica dobije kredit. Želi reći da joj se sve to desilo, iako je pročitala i Ugovor i poslije Aneks Ugovora prije nego što ih je išla solemnizirati. Tužiteljica navodi da je ona uspjela utjecati samo na 0,25% smanjenje visine ulazne naknade zbog toga što joj je bila naplaćena veća interkalarna kamata zbog greške tuženika ili javnog bilježnika, što je tužiteljici bilo nebitno tko je od njih pogriješio, već je bilo bitno da se ne radi o njezinoj pogrešci.

41. Tužiteljica navodi da želi reći da u odnosu na pitanja koja je svojim podnesku od 28.05.2026. stavlja tuženik, može odgovoriti da joj niti djelatnik banke, niti javni bilježnik nije davao nikakva pojašnjenja vezano uz ovdje sporne ugovorne odredbe, da joj nitko nije rekao nominalno koliko će iznositi naknada, a posebno ne da bi netko joj objasnio ili rasčlanio nominalne iznose pojedinih navodnih troškova tuženika vezano uz obradu njezina kredita.

42. Tužiteljica ističe da je ona morala prihvatiti ugovorne odredbe tuženika ako je željela dobiti kredit koji joj je trebao.

43. Sud je iskaz tužiteljice saslušane osobno kao stranke prihvatio u cijelosti kao istinit, jer je dan logično, uvjerljivo, životno i u skladu je sa spisom priležećom dokumentacijom. Sud je iz tog iskaza utvrdio da se radilo o potrošačkom ugovoru o kreditu, a što proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, da je iskorišten i služio isključivo osobnoj namjeni za potrebe tužiteljice i njezine obitelji, vezano uz završenje kuće na Hvaru koju je koristila i koristi isključivo obitelj tužiteljice za stanovanje i boravak u dijelu godine, te da ista nekretnina nikada nije imala nikakvu poslovnu, tj. komercijalnu namjenu.

44. Nadalje, osnovni ugovor kao i aneks, je sadržavao odredbu o obvezi tužiteljice za plaćanje ulazne naknade, tj. naknade za obradu kredita, da je tužiteljica istu naknadu platila u utuženom iznosu od 191,00 EUR, što je bilo 1,25 % od iznosa kredit jednokratno, te da nije sporno da je tužiteljica izvršila tu svoju ugovornu obvezu i isplatila jednokratno tuženiku kao naknadu za obradu kredita iznos od sadašnjih 191,00 EUR, a koji iznos neosnovano stečen po tuženiku od tužiteljice temeljem ništetnih odredbi iz toč. I. i II. izreke ove presude, je sud tužiteljici dosudio kao pod toč. III. izreke ove presude.

45. Sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio, da je kuću na Hvaru dovršila sredstvima predmetnog kredita, koja kuća je korištena i koristi se u osobne svrhe, te je sud utvrdio da je tako tužiteljica dokazala svoj status potrošača, kao i da niti u banci tuženika niti kod javnog bilježnika nije bila upoznata s time od čega se i kojih točno pojedinačnih usluga i iznosa tih usluga sastoji ulazna naknada od upravo 1,50%, tj. prema Aneksu broj 1 od 1,25% od iznosa kredita, ta naknada sastoji. Sud mora primijetiti da je cinično što tuženik u tijeku ovog postupka postavlja pitanje što bi točno promijenila činjenica da je tužiteljica znala pojedinačne iznose koji čine ukupno 1,25% iznosa kredita kao trošak ulazne naknade i obrade kreditnog zahtjeva. Očito bi bilo najbolje da stranke, tj. potrošači korisnici kredita ne postavljaju neugodna i tuženiku iritantna pitanja o troškovima koje moraju na traženje tuženika snositi, ako žele dobiti isplatu kredita. Tužiteljica je dokazala da joj nitko nije objasnio zašto bi bila u obvezi istu naknadu platiti prema odredbi čl. 5. Ugovora, tj. čl. 2. Aneksa, upravo u tamo propisanom postotku, a ugovor je tipski sačinio sam tuženik, dok je utjecaj na njegov sadržaj imao je tužiteljica navodeći koji joj novčani iznos kredita treba, te ugovaranjem roka otplate, ali da bi tužiteljica imala utjecaja na ovdje sporni sadržaj ovdje sporne odredbe, tuženik nije dokazao, već je upravo tužiteljica dokazala da je zbog greške tuženika, tj. javnog bilježnika i više obveze plaćanja interkalarne kamate, tužiteljica uspjela smanjiti istu naknadu sa 1,50% na 1,25% od iznosa kredita, a teret dokaza je ove činjenice na tuženiku. Tuženik nije dokazao da bi on ili netko treći (iako ne postoji obveza trećih za to, pa niti javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor) objasnio od kojih se točno to troškova i u kojim iznosima nominalnim sastoji sam trošak obrade kredita. Tužiteljica je dokazala, prema utvrđenju ovog suda, svoj status potrošača, aktivnu legitimaciju, pravni interes za podizanje ove tužbe.

46. Sud je utvrdio da niti iz samog teksta Ugovora kao niti iz Općih akata tuženika na koje se tuženik poziva u svom odgovoru na tužbu i tijeku ove parnice, a koji su prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio Ugovora, ne proizlazi za koje točno svrhe i radnje koje treba poduzeti tuženik za sklapanje predmetnog kredita nastaje navodni trošak za koji se naknada naplatila tužitelju za obradu kredita, od čega bi se ta naknada sastojala i u čemu su u kojim iznosima nastali ti troškovi, a tuženik ne navodi niti u odgovoru na tužbu, te nisu navedeni niti u Ugovoru niti u općim aktima tuženika koji nesporno u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a čine sastavni dio Ugovora, a niti u odgovoru na tužbu, kao niti u tijeku ovog parničnog postupka, su nominalno navedeni pojedini iznosi tih troškova. Dakle, tuženik je samoinicijativno, naplatio tužitelju koliko je tuženik sam odredio i htio za obradu kredita, a plaćanje koje je bio uvjet za dobivanje istog kredita. Prema ocjeni suda, ovdje se sigurno ne radi o načelu savjesnosti, ravnopravnosti stranaka, jednakosti davanja i sl., kao i ostalim osnovnim načelima obveznog prava iz ZOO-a, koja sva načela je, prema utvrđenju suda tuženik prekršio. Prema utvrđenju ovog suda, tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati o obvezi da istu plati, dok je visinu uspjela smanjiti zbog toga što je utvrdila da je greškom tuženika ili javnog bilježnika nastala njezina obveza da plati veću interkalarnu kamatu obzirom na drugi datum isplate kredita, spram onog dogovorenog između tužiteljice i tuženika. Sud je utvrdio da tužiteljica nije odbila platiti predmtnu naknadu, ako je željela dobiti kredit, kao i što je tužiteljica dokazala da ju tuženik nije upoznao od čega bi se ta naknada nominalno sastojala i to upravo od 1,50 % kredita, odnosno, prema Aneksu broj 1. od 1,25% kredita.

47. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju tvz. jednokratni troškovi obrade kredita i njezino plaćanje tuženiku u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita prema osnovnom ugovoru, te od 1,25 prema Aneksu broj 1 osnovnom ugovoru, a treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tj. Aneksa broj 1 bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

48. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 5. i iz Aneksa broj 1. čl. 2. istog, koja se ugovorna odredba, tj. odredbe, odnose na ugovaranje plaćanja naknade za obradu kredita, koja je predmet ovog spora, sud je uočio da je bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužiteljici bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

49. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U tom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te da mu ta odredba nije pojašnjenja i odgovoreno zašto ju točno mora platiti i od čega se taj trošak nametnut tužitelju u stvari sastoji, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

50. Nadalje, sud je utvrdio da činjenica solemnizacije ugovora nije od utjecaja na uspješnost mogućnosti isticanja ništetnosti dijela ugovorne odredbe, jer na isto ukazuje vrlo bogata sudska praksa, a niti prema jednom propisu, pa niti prema Zakonu o javnom bilježništvu, nije zadatak javnog bilježnika da prilikom solemnizacije ugovora objašnjava i rasčlanjuje korisniku kredita od čega se sastoji tvz. ulazna naknada, tj. naknada za obradu kredita, jer je to bio zadatak tuženika, za koji tuženik nije dokazao da bi ga izvršio.

51. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom Ugovoru navedena naknada samo naznačena u postotku od iznosa kredita, te je utvrđeno da je tužiteljici naknada naplaćena u utuženom iznosu od sadašnjih 191,00 EUR prema čl. 2. Aneksa broj 1, a sve iz razloga koje je objasnila tužiteljica. Sud je utvrdio da ta sporna odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita, a rad službenika i stručnih službi tuženika koji su zaposlenici tuženika na obradi kredita, sastavni je dio poslova radi obavljanja kojih su i zaposleni i plaćeni po tuženiku, pa dio obrazloženja tuženika o osnovnosti tako naplaćenih troškova za sud neprihvatljiv kao uvjerljiv i istinit. Dakle, prema utvrđenju ovog suda nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade, tj. postotak iznosa kredita, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru samo kao obvezu tužitelja u postotku od visine kredita, kako tužitelj nije mogao pregovarati o visini predmetne naknade i kako je ista bila uglavljena u tipski ugovor dan tužitelju na potpis, tako i ovaj sud zaključuje da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u ovom parničnom postupku, prema utvrđenju ovog suda, nije dokazao.

52. Sud je utvrdio da se ne može reći da ta naknada za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade u utuženom iznosu, te dovodeći visinu naknade u odnos s visinom odobrenog kredita, pa je ovaj sud stava da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

53. Konačno, sud napominje da prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

54. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja kao pod toč. I. izreke ove presude za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu, te presudio o istoj odredbi kao u presudi pod toč. I. izreke usvojivši deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga. Nadalje, na isti način i s istim obrazloženjem i činjeničnim i pravnim je sud odlučio i o odredbi čl. 2. Aneksa broj 1 osnovnom ugovoru, a kao pod toč. II. izreke ove presude. Sud je, treba opetovano navesti, utvrdio da je tužiteljica imala pravni interes za isticanje ništetnosti ovog dijela ugovorne odredbe osnovnog i Aneksa broj 1. ugovora, kao i da bi se radilo o manjoj zabrani u realiziranom ugovoru, pa da tima tužitelj ne bi mogao utužiti za ništetnost.

55. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita da plati jednokratne troškove obrade, te da je na osnovi već iznesenog, utvrdio da je utuženi dio ugovorne odredbe čl. 5. kao pod toč. I. izreke ove presude te utuženi dio ugovorne odredbe iz čl. 2. Aneksa broj 1. osnovnom ugovoru, nepošten i ništetan, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a, te utvrdio da je ništetan tužbenim zahtjevom obuhvaćen pojedini dio konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, te da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužiteljice vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je sud presudio pod toč. I. i II. izreke ove presude. Sud je utvrdio da je osnovan i tužbeni zahtjev kao što je postavljen pod toč. III. petita tužbenog zahtjeva za isplatu plaćenog iznosa naknade, što je potraživanje tužitelja spram tuženika s naslova stečenog bez pravne osnove, kako je sud i dosudio tužitelju kao pod toč. III. izreke ove presude, a sud je obrazložio da je utvrdio da je neosnovano tuženikovo isticanje da bi se radilo o manjoj zabrani u realiziranom kreditu, čime bi tužitelj, kako to neosnovano tvrdi tuženik, ostao bez prava da ističe ništetnost konkretnog dijela ugovorne odredbe čl. 5, tj. čl. 2. Aneksa broj 1. osnovnog ugovora.

56. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje sporne naknade, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115.

– sve ZOO-a.

57. Kako se prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti, ne gasi, tj. za njega nema zastare, a nema osnova za primjenu odredbi ZOO-a o zabranama manjeg značaja i ispunjenju ugovora, to je sud deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, a sud je utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. i II. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, tj. naknadi za obradu kredita. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. i II. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. III. izreke ove presude zatraženi iznos plaćene naknade, jer je taj iznos postavljen u visini koja odgovora dokumentaciji koju je o tom plaćanju načinio sam tuženik.

58. Obzirom da visina kondemnatornog tužbenog zahtjeva, nije sporna, a isto proizlazi i iz stanja spisa, to je sud utvrdio da je tužitelj osnovano zatražio tijek zatezne kamate na utuženi iznos plaćene naknade primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, što proizlazi iz dokumentacije, to je sud tako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja usvojio u cijelosti. Sud je na osnovi provedenog postupka utvrdio da tuženik, suprotno svojim tvrdnjama, nije bio savjestan u vrijeme stjecanje utuženog iznosa bez pravnog osnova od strane tužitelja, zbog čega je tuženik dužan tužitelju platiti i zateznu kamatu od stjecanja (utuženi tijek zatezne kamate), pa do isplate, a kako je sud presudio pod toč. III. izreke ove presude i dosudio tužitelju zatraženi iznos od 191,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom na isti počev od kada je tužitelj tuženiku platio taj iznos, nakon što je tuženik tužitelju neosnovano naplatio ovu naknadu pa do isplate.

59. Sud je utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja, a cijeneći isto pitanje u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

60. Sud je utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, jer se prema utvrđenju ovog suda tuženik prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem, te je tuženik bio nesavjestan i u vrijeme primanja uplate tog iznosa od tužitelja, pa je sud slijedom iznesenog, prigovor zastare, kao i prigovor tijeka zatezne kamate utvrdio neosnovanim u cijelosti, a kao i sve ostale prigovore osim prigovora vezano uz po tužitelju naznačeni VPS u tužbi, a kako je to sud već sve obrazložio u ovoj presudi.

61. Obzirom da je utuženi dio ugovorne odredbe iz čl. 5. Ugovora ništetan (toč. I. izreke), kao i dio ugovorne odredbe iz čl. 2. Aneksa broj 1. osnovnom ugovoru (toč.

II. to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO- a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana nakon uplate tužitelja utuženog iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. III. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatraženi iznos od 191,00 EUR počev od stjecanja istog od strane tuženika, tj. kako su zatražene u petitu tužbenog zahtjeva, a obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove neupitna, a kamate su postavljene od prvog dana nakon što je tužitelj izvršio predmetno plaćanje tuženiku.

62. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je neosnovan u odgovoru na tužbu istaknut prigovor vezano uz savjesnost tuženika. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, a zbog čega je sud isti tužbeni zahtjev tužitelja i usvojio u cijelosti u izreci ove presude. Tuženik, osim vezano uz naznačeni VPS po tužitelju u tužbi, nije dokazao osnovanost niti jednog drugog svog prigovora isticanog u tijeku ovog postupka.

63. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2007. godine prema čl. 1. Uredbe o stopi zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. III. i IV. izreke ove presude.

64. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška plaćene sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu. Ova parnica nije pokrenuta na osnovi pravomoćne presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te tužitelj nije oslobođen plaćanja sudske pristojbe u ovoj pravnoj stvari, a visinu iste je sud cijenio prema VPS-u koji je odredio po na prigovor tuženika, po službenoj dužnosti.

64. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak na odgovor na tužbu 29.05.2026., ročište 12.06.2026. – svaka od ovih parničnih radnji po 25 bodova, podnesak 25.03.2026. – 6,25 bodova, što čini ukupno 81,25 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 162,50 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 40,63 EUR, te čini zbir od 203,13 EUR, čemu je valjalo dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,50 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 30,00 EUR, što čini ukupan trošak tužitelja u ovoj parnici u iznosu od 259,68 EUR i dosuđen je tužiteljici kao pod toč. IV. izreke ove presude.

65. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 29.07.2026. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

66. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 29. srpnja 2026. godine

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe na presudu od 30,00 EUR

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte