Posl. br. P-796/2025-11

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun pun. Josipu Valiću odvjetniku iz Pule, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 03.07.2026. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja, tužitelja osobno te punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 29. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 14. Ugovora o kreditu (kreditna partija): 7103325416 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 12.11.2008. god. a koja glasi:

„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.“

II Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 1.168,50 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 29.7.2026. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

III Odbijaju se, tužitelj prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka III izreke ove presude sa kamatom na isti kao, te tužena prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita je sa tuženikom dana 12.11.2008.godine sklopio Ugovor o kreditu, koji se vodi pod brojem 7103325416, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 36.990,00 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim ugovorom. Tužitelj je iskoristio svoje pravo iz članka 14. citiranog Ugovora o kreditu te je 15.06.2012. godine izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik mu je temeljem odredbe članka 14. istog Ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 215,56 EUR/1.624,11 kuna. Međutim, tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna iz više razloga, a koje razloge će iznijeti u nastavku. Prvenstveno, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističemo da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana – a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio da je ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitim uvjetima, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade, pa čak i bez ugovaranja gornjeg limita. Budući da je visina tzv. izlazne naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tuženik - kao vjerovnik je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja - kao dužnika. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Osim što je ništetna temeljem naprijed citiranih odredbi ZZP/03, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi – a što ovdje nipošto nije slučaj. Obzirom da je spornom ugovornom odredbom određeno samo da tužitelj/korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik/Kreditor, tužiteljeva obveza je i u trenutku zaključenja Ugovora i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva. S tim u vezi, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 270. st. 1. ZOO/05. Osim toga, predmetna odredba je suprotna kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO/05, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naime, nije sporno da davatelj kredita – sukladno st. 3. predmetnog članka – ima pravo od korisnika kredita zahtijevati naknadu štete, ali samo AKO je štetu zaista i pretrpio. Međutim, tuženik u konkretnom slučaju nije pretrpio bilo kakvu štetu pa je za zaključiti da sporna naknada zapravo predstavlja naknadu izmakle dobiti radi „gubitka“ kamate, a što je suprotno naprijed citiranoj kogentnoj odredbi ZOO/05, kojom je propisano da davatelj kredita na takvo što nema pravo. Tužitelj u ovom postupku predlaže, utvrditi ništetnom odredbu čl. 14. Ugovora o kreditu broj: 7103325416 u dijelu kojim je ugovoreno: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate“. Tužitelj se obratio tuženiku za zahtjevom radi mirnog rješenja spora ali bezuspješno. Slijedom navedenog predlaže prihvaćanje tužbe i tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Istaknuo je i prigovor zastare. Navodi da tužitelj u ovom predmetu postavlja isključivo deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadama, navodeći kako je banka nezakonito naplatila naknadu te također uz tužbu prilaže i potvrdu o plaćenoj naknadi. Međutim, tužitelj ne obrazlaže u čemu se sastoji pravni interes za podnošenje isključivo deklaratornog tužbenog zahtjeva, pored očite mogućnosti postavljanja kondemnatornog zahtjeva koji pravni interes je presudan i predstavlja procesnu pretpostavku za odlučivanje o deklaratornoj tužbi. Tuženik ističe kako tužitelj u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu, odnosno tužitelj je podnio tužbu za utvrđenje iz čl. 187. ZPP-a. Međutim, tuženik ističe kako čl. 187. st.2. ZPP-a propisuje procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje, odnosno navedeni članak propisuje da tužitelj ima pravo podići tužbu za utvrđenje kada isti ima pravni interes da sud utvrdi postojanje kakva prava prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Tuženik ističe kako je vrijednost predmeta spora od strane tužitelja naznačena suviše visoko. Tuženik ističe kako sama okolnost da su odredbe Ugovora o kreditu unaprijed sastavljene i da o njima nije pojedinačno pregovarano, ne znači da su te odredbe automatski ništetne. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe članka 14. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. Navodi da je ugovorna odredba je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da nije prouzročila nikakvu (a još manje „znatnu“) neravnotežu između stranaka. Slijedom navedenog predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zaht jeva.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 6-20 spisa, 39-106 spisa, iskaza tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 6 do 9 spisa prileži Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu , zaključen između tužitelja i tužene dana 12.11.2008. godine kojim ugovorom je tužitelj kao korisnik kredita podigao u iznosu od 36.990,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate.

6. Nije sporna činjenica da je čl. 14 predmetnog ugovora o kreditu bila omogućena prijevremena otplata istog s time što je u bilo ugovoreno citira se: " Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate“, završen citat.

7. Nije sporna činjenica da je predmetni ugovor o kreditu sačinjen od strane banke, da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu što je vidljivo iz samog oblika predmetnog ugovora na listu 6 do 9 spisa, a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja.

8. Nije sporna činjenica da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit te da je uslijed toga tužena sačinila obračun za prijevremenu otplatu kredita na listu 11 spisa na način da je utvrđeno da je tužitelj u obvezi platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.624,11 kn , što je tužena učinila glede visine nespornim na ročištu od 18.5.2026.godine. Nije nadalje sporna činjenica da je i prema iskazu tužitelja kredit služio za adaptaciju stana za potrebe djece koja su bila u pubertetu, te da se radi o stanu u kojem žive i koji nikad nije davan u zakup ili najam niti je bilo registrirano trgovačko društvo.

9. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

10. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe kojom je bilo ugovoreno pravo tuženika da u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita zaračuna za tu naknadu. U svezi s time sporno je i pitanje da li tužitelj ima pravni interes na podnošenje samo deklaratorne tužbe.

11. Vezano za pravni interes tužitelja ocjena je ovog suda da tužitelj ima pravni interes za podnošenja samo deklaratorne tužbe. Naime, čl. 187 Zakona o parničnom postupku, dalje u tekstu ZPP, propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Stavkom 2 propisano je da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravi interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanja kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. U konkretnom slučaju pojam pravnog interesa kao procesne pretpostavke za meritorno suđenje može se preklapati s pravnim interesom koji opravdava aktivnu legitimaciju u smislu mjerodavnih materijalno pravnih odredbi ali može biti i uži te ga je potrebno ocijeniti u svakom pojedinom slučaju. Izostanak kondemnatornog zahtjeva za vraćanje stečenog po osnovi ništetnog pravnog posla ne upućuje samo po sebi na zaključak da tužitelj nema pravni interes samo za deklaratornu zaštitu. Načelo pravnog interesa je odraz načela ekonomičnosti pa se u pravilu stranci ne priznaje pravni interes za angažiranje sudskog mehanizma za slabiju pravnu zaštitu ako može ostvariti jaču pravnu zaštitu ishođenjem ovršne kondemnatorne isprave. Međutim zahtjev za utvrđenje pravnog posla ništetnim tek je prethodno pitanje za ostvarenje zahtjeva za vraćanjem stečenog bez osnove na temelju tog pravnog posla ili pak drugih zahtjeva kao posljedice ništetnosti pravnog posla. Stoga pravni interes za takav deklaratoran zahtjev ne isključuje sama činjenica što pored deklaratornog nije postavljen i kondemnatorni zahtjev ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice odluka Županijskog suda u Puli Gž-359/23-2 od 30.3.2023.godine itd.). Stoga tužitelj ima pravni interes za podnošenjem tužbe ovakve vrste.

12. U odnosu na pitanje zastare na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020.godine zauzeto je jasno stajalište da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1 ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojoj je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". Opisano stajalište prihvaća i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Rijeci Gž-827/2018-2 od 10.6.2020., presuda Županijskog suda u Bjelovaru Gž-281/2019-2 od 21.5.2020., presuda Županijskog suda u Puli Gž-19/2023-2 od 16.1.2023.godine itd.). Slijedom navedenog tužena ne dolazi u pravno povoljniji položaj.

13. U odnosu na sam meritum spora proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke na ročištu od 03.07.2026. godine a koji iskaz ovaj sud prihvaća budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti). Tužitelj je potvrdio da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 6-10 spisa, da je banka sačinila ovaj ugovor. Na upit da li je mogao pregovarati vezano za promjene ugovornih odredbi odgovorio je da nije. Na upit vezano za ovaj ugovor bio je njegov osobni bankar. Na upit suca vezano čl. 14 vezano za prijevremenu otplatu da li mu je osobni bankar objasnio koja će biti visina u slučaju prijevremene otplate, koji će biti troškovi, od čega se sastoji odgovorio je da mu nije objašnjeno. On je ugovor pročitao, ali te detalje mu nije objasnio sigurno. Bankar mu je preporučio taj kredit kao trenutno najbolji. Otplatio je taj kredit 2012.g. a otplatio ga je prijevremeno. Na upit suca da li mu je prilikom prijevremene otplate ovog kredita objašnjeno nešto vezano za visinu te prijevremene otplate, koji će biti troškovi, od čega se sastoji od kojih troškova, o kojim iznosima odgovorio je da ne, samo su rekli da se bez ove naknade kredit ne može prijevremeno platiti i da se mora platiti ako ga želi prijevremeno otplatiti. Na upit pun. tuženika da li je prilikom čitanja ugovora s obzirom da je rekao da je pročitao ugovor, uočio odredbu o prijevremenoj otplati odgovorio je da u nekom posebnom smislu nije, preletio je ugovor, vjerovao je svom sobnom bankaru tako da u posebnom smislu nije posebno uočio. Na upit u kojem je trenutku shvatio da će mu biti naplaćena ta naknada odgovorio je kad je došao kod svog osobnog bankara da prijevremeno otplati kredit. Iskazao je da ga je pitao zašto mora platiti naknadu kad već plaća kredit i da mu je bankar rekao da je to pravilo banke i da se to mora. Pokušao je smanjiti tu naknadu jer je čak i rekao da je klijent banke da li se to može smanjiti, odgovoreno mu je ne, uz navod da to čak i nije bio mali iznos nego iznos malo manji od jedne rate. Na upit pun. tuženika da li je pitao na što se odnosi taj trošak odgovorio je da je te da je rečeno da je to trošak zatvaranja kredita i da to tako mora biti. Na upit suca nije mu objašnjeno temeljem čega to tako mora biti. Na upit pun. tuženika da li je znao da je odluka o tarifi naknada za usluge kreditora i opći uvjeti da su sastavni dio ovog ugovora odgovorio je da mu oni nisu ni bili uručeni. Smatrao je da je to to. Tužitelj je ponovio da na njegov upit zašto mora platiti naknadu da mu je odgovoreno zato što to stoji u pravilima banke. Nije zatražio od banke primjerak tarife i općih uvjeta poslovanja. Kredit je bio za adaptaciju stana za potrebe djece koji su bili u pubertetu. Na upit sredstva iz kredita su isplaćena na njegov tekući račun. Sve uplate je on vršio. Iskazao je u konačnici da je to stan u kojem žive tako da isti nikada nisu davali u zakup ili najam niti je na njemu bilo registrirano trgovačko društvo, te da je to stan u kojem žive od 2001. godine. Na upit pun. tužitelja rečeno mu je da ne može zatvoriti prijevremeno ovaj kredit a bez da plati tu naknadu, uz navod citira se "tako mi je bilo rečeno" završen citat.

14. Ovaj sud je stajališta da sama po sebi naknada za prijevremenu otplatu kredita da tako ugovorena odredba iz čl. 14 predmetnog ugovora ne bi bila ništetna (da ne postoje drugi elementi o čemu će u nastavku biti riječi) jer tako proizlazi iz doduše kasnije donesene Direktive 2014/17 EU Parlamenta i Vijeća, Direktive 2008/48, Direktive 93/13 EEZ kao i iz Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16. Dakle naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi ne mora biti ništava, ali pod uvjetom ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo te da tako ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita što je bitno naglasiti ne prouzročuje neravnotežu između potrošača i trgovca.

15. Na temelju provedenih dokaza u spisu jasno proizlazi da je predmeti ugovor o kreditu list 6 do 10 spisa pisala banka, da se radi o obrascu banke te da se (niti) o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo. Sporna ugovorna odredba je propisala jednu općenitu i nedorečenu formulaciju po kojoj je tužena donijela odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita pa je takva ugovorna odredba sukladno Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 ništetna. Naime temeljem tog zakona i čl. 96 st. 1 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzroku znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2 smatra se da se o pojedinoj ugovorih odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog obrasca trgovca. Prema čl. 102 st. 1 istog zakona nepoštena ugovorna odredba je ništetna dok je stavkom 2 istog članka propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Na tragu navedenog ocjena je ovog suda da u takvom kontekstu tužitelju servirana na unaprijed pripremljenom obrascu ugovorna odredba iz čl. 14 koja je u tom dijelu ništetna. Naime uvažavajući u svezi s tim pravno stajalište izraženo u odluci USRH broj U-III 2521/2015 od 13.12.2016. NN 123/16 odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje VSRH Revt 249/14 od 09.04.2015. i to upravo u onom dijelu u kojem su odbijene revizije odnosno ustavne tužbe banaka u dijelu u kojem je utvrđeno da su pojedine banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo.

16. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke glede kojeg tužitelj nije mogao imati utjecati na sadržaj tog ugovora a naročito nije mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, budući se niti o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Naime vezano za slično pravno pitanje Vrhovni sud Rh je u revizijskog odluci -presudi broj Rev-673/2023-2 od 13.2.2024.godine između ostalog izrazio jasno pravno stajalište citira se:

"24. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25. Stoga je odgovor na postavljeno pitanje: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP " završen citat.

17. U takvom kontekstu i ugovorna odredba ugovora o kreditu koju je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio a glede koje se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između tužitelja i tužene kao ugovornih strana ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je (i op.a.) po ocjeni ovog suda (i) ta odredbe nepoštena. Upravo zbog navedenog tužena se kao banka nije pridržavala niti u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala što je bitno naglasiti na transparentan način osnovne i nužne informacije iz kojih bi on kao potrošač mogao dobiti saznanja kakvu i koju vrstu usluge plaća te od čega se sastoji ta usluga, koji je konkretno troškovi čine i zašto baš u tom iznosu. Takvo stajalište izraženo je i u presudama Europskog suda primjerice u spo jenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03.09.2020. godine gdje je između ostalog navedeno citira se: " doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to provizija ili početna naknada. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osim toga, potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 03. listopada 2019., Kiss i CIB bank, C-621/17 EU:C:2019:820, t.43",završen citat. U istoj toj presudi zauzeto je nadalje također jasno pravno stajalište citira se: "s obzirom na prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje u predmetu C- 84/19 valja odgovoriti da čl. 4 stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđen ni priroda tih troškova ni usluga koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošač stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev…Kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane i troškova koje na temelju te odredbe terete potrošača s druge strane. Naime, sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora imali ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 03.10.2019., Kiss i CIB bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t.51."., završen citat. Štoviše u istoj odluci jasno je ukazano da potrošačevi nekamatni troškovi kredita koje su na temelju nacionalnog zakonodavstva utvrđeni u najvišem iznosu ipak mogu dovesti do znatnije neravnoteže u smislu sudske prakse Suda iako su određeni u iznosu manjim od te gornje granice ako usluge koje se pružaju u obliku protučinidbe ne proizlaze razumno iz usluga koje se pružaju u okviru sklapanja ili upravljanja ugovorom o kreditu ili ako se iznosi stavljeni na teret potrošača u okviru troškova odobravanja i upravljanja zajmom pokažu očito neproporcionalnim u odnosu na iznos zajma. Stoga sud zaključuje da čl. 3 st. 1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba koja se odnosi na ne - kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma. Stoga sud u navedenoj presudi iznosi pravno jasan zaključak citira se: "članak 5 stavak 2 Direktive 93/13, kako je izmijenjana Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata koje nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljanje na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat. Nadalje u istoj toj presudi zauzeto je također jasno pravno stajalište citira se: "članak 3. stavak 1. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivo 2011/83, treba tumačiti na način da ugovorna odredba koje se odnosi na ne kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat. Iznesena pravna stajališta prihvaća u cijelosti i ovaj sud budući je razvidno da nije bilo transparentih i konkretnih informacija vezanih za tako neproporcionalno visoku naknadu za prijevremeni povrat kredita u iznosu od 1.624,11 kn, list 11 spisa, čemu u prilog ide i iskaz tužitelja da mu ništa nije bilo objašnjeno niti prilikom zatvaranja kredita te je plaćanje razvidno "bilo uvjet" za prijevremeno zatvaranje kredita što proizlazi i iz dijela iskaza tužitelja "…i da se mora platiti ako ga želim prijevremeno otplatiti" završen citat.

18. Zaključno tuženica nije dokazala da je tužitelju na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena odredba predmetnog Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj razvidno nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Isto tako tužena nije tužitelja informirala u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova, koja je struktura istih, kao što nije dokazala da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno sa tužiteljem pregovaralo. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču, nametnuta obveza te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženicu koja je zaključenje Ugovora uvjetovala odredbom koju je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom pa time i ništetnom. Isto tako predmetni ugovor spada u potrošačke ugovore buduće je predmetni kredit iskorišten za adaptaciju stana u kojem tužitelj živi.

19. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava ŽLH i NLH protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno (i) o navedenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.

26. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 96. st 1. 2 i 102 ZZP/07 i prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev te utvrditi da je ništetna ( bez pravnog učinka) navedena ugovorna odredba iz predmetnog ugovora o kreditu od 12.11.2008. koja glasi citira se: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate“ , a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.

27. U odnosu na postupovni dio ove tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 3.7.2026.godine na kojem su se stranke na izričit upit suda suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 28.7.2026. ali je isto prezakazano rješenjem uslijed spriječenosti za dan 29.7.2026.godine. Isto tako u odnosu na navode tuženika glede previsoko određene vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja istu je valjalo potvrditi sukladno članku 40 st. 2 ZPP-a i temeljem članka 19 Zakona o sudskim pristo jbama.

28. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1 ZPP-a

29. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu je sukladno troškovniku cijeneći vrijednost predmeta spora od 1.328,00 eura valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe sukladno vrijednosti predmeta spora 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženog podneska od 4.5.2026. 100 bodova po tbr. 8/1, a za neobrazloženi podnesak od 17.3.2026. godine 25% ili 25 bodova tbr. 8/3, za zastupanje na ročištima od: 18.5.2026. i 3.7.2026. godine po 100 bodova za svako to ročište tbr. 9/1 ili po tom osnovu 425 bodova ili 850,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 212,50 eura odnosno po toj osnovi zbrojeno 1.062,50 eura. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe za tužbu pod 53,00 eura po tar. br. 1 st. 1 i iznos od 53,00 eura po tar. br. 2 st. 1 Tarife ili zbrojeno s osnova pristojbi iznos od 106,00 eura što sa iznosom od 1.062,50 eura da je ukupno 1.168,50 eura koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužitelju, stav II izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 29.7.2026.godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav II izreke ove presude.

30. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužitelja prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka II izreke ove presude sa kamatom na isti, stav III izreke ove presude, te tuženu koja je u cijelosti izgubila ovu parnicu prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovan, stav III izreke ove presude.

31. Temeljem članka 155 ZPP-a tužitelju ne pripada trošak za opomenu pred tužbu budući ista nije bila uvjet za podnošenje tužbe prema tuženoj, a isto tako tužitelju ne pripada nagrada za neobrazloženi podnesak od 17.3.2026.godine list 108 spisa po tbr. 8/1 već po tbr. 8/3. Tužitelj također nije dokazao materijalni trošak u iznosu od čak 75,00 eura, cijeneći mali broj priloga koje je priložio uz tužbu.

U Puli, 29. srpnja 2026. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženoj po pun.