Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-873/2025-5

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima Damiru Rudešu, Mariju Rođaku i RĆ iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5697/2023-16 od 3. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-5697/2023-16 od 3. ožujka 2025. uz istovremeni ispravak u izreci presude, na strani drugoj, odlomak treći i četvrti, na način da umjesto oznake točke „III“ i točke „IV“ treba pisati točka „IV“ i točka „V“.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbe iz čl. 7 Ugovora o kreditu br. 918-50- 2612087 od 29.12.2004., sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 343,04 eur sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos. U točki III. izreke utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. br. 918 -50- 2612087 od 29.12.2004. sadržana u čl. 3 Ugovora o kreditu koja nosi naziv „Naknada“, a koja glasi: „3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ U točki IV. izreke (pogrešno napisano kao III.) naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 221,75 eur sa zateznom kamatom od 8.1.2005. do isplate, dok je točkom V. izreke (pogrešno napisano kao IV.) naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 375,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv citirane presude pravovremeno žalbu podnosi tuženik pobijajući je u cijelosti iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP) smatrajući da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje te predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev uz dosudu troškova postupka i troškova žalbe tuženiku.

2.1. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje s aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku i prava na procesnu jednakost jer da je prvostupanjski sud zanemario navode i dokazne prijedloge tuženika, a za što da nije dao nikakve razloge pa stoga da obrazloženje presude ne sadrži sve propisane elemente čime je počinjena i relativno bitna povreda odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a. Također tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud u donošenju pobijane presude počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a automatskim pozivanjem na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu bez sagledavanja okolnosti sklapanja predmetnog ugovora u konkretnom slučaju, u odnosu na koje je teret dokaza na tuženiku, a što da mu je uskraćeno jer se prvostupanjski sud nije očitovao na test poštenosti niti je obrazložio da bi sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Žalbom ukazuje i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešan zaključak suda prvog stupnja da time što se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornoj odredbi o jednokratnoj naknadi ista je nepoštena posljedično ništetna bez navođenja razloga je li ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Konačno, tuženik u žalbi osporava utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda glede nesavjesnosti postupanja tuženika kao i neosnovanosti prigovora zastare.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje djelomične ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o tzv. ulaznoj naknadi te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi s pripadajućim zateznim kamatama.

6. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. i 11. ZPP-a budući da je tuženiku omogućeno raspravljanje pred sudom te su u presudi, koja sadrži sve elemente propisane odredbom članka 338. ZPP-a, izneseni jasni i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Među strankama nije sporno da su 29. prosinca 2004. sklopile Ugovor o kreditu broj 918-50-2612087 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 10.347,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a odredbom čl. 3. Ugovora obvezan je tužitelj na plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita u visini od 0,30 % od iznosa kredita.

7.1. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva niti da je tužitelj sklopio ugovor u statusu potrošača te da ga je u cijelosti otplatio u skladu s ugovorom i obračunatim anuitetima od strane tuženika.

8. U žalbenoj fazi sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva odnosno ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i tzv. ulaznoj naknadi te posljedično tome pravo tužitelja na povrat preplaćenog iznosa, tijek zatezne kamate kao i zastara utužene tražbine.

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužitelj u svojstvu potrošača sklopio predmetni ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila čijim vlasnikom je postao tek otplatom kredita, a koji ugovor je sklopljen u razdoblju obuhvaćenom presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Istima da je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navedena odluka u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kao u konkretnom slučaju, dok tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time niti dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

9.1. Nadalje sud prvog stupnja zaključuje iz odredbi predmetnog ugovora o kreditu i dostavljene dokumentacije, da tuženik nije informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF kao "valute utočišta" te o riziku da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF koju provodi prema valuti EUR, tim više, da je prema Uvjetima za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila razvidno da im je jedino bila ponuđena opcija financiranja kupnje vozila putem kredita u valuti CHF pri čemu niti u Uvjetima nisu navedeni specifični rizici koje nosi ta valuta.

9.2. Imajući u vidu naprijed navedeno, prvostupanjski sud primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda te pozivom i na odredbu čl. 3 st. 1 i čl. 5 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., nalazi ništetnost odredaba Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kredita i način otplate kredita u valutnoj klauzuli dok je kao valjani preostao samo dio odredbe iz kojeg je razvidan početan tečaj CHF u odnosu na kune u trenutku korištenja kredita.

9.3. U odnosu na odredbu čl. 3 Ugovora o kreditu prvostupanjski sud utvrđuje da je ista transparentna jer je jasno i razumljivo sastavljena te je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe. Međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu čl. 83 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 3 ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje , dakle ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, prvostupanjski sud utvrđuje da se ne može zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Prvostupanjski sud dodatno ističe da je značajna neravnoteža na štetu tužitelja kao potrošača u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istoj tužitelju omogućeno pregovaranje pa pozivom na odredbu čl. 87 st. 1 ZZP/03 istu utvrđuje nepoštenom.

9.4. Slijedom navedenog, sud obvezuje tuženika na povrat razlike između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju tuženika važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po tečaju važećem na dan korištenja kredita u ukupnom iznosu od 343,03 eur kao i na ime ništetne ugovorne odredbe čl. 3 Ugovora u iznosu 221,75 eur, sve pozivom na odredbe čl. 104. st. 1., čl. 105 i čl. 214. st. 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 93/91 i dr.) te priznaje tužitelju zakonske zatezne kamate od dana plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa razlike do isplate odnosno plaćanja jednokratne naknade prema odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem .

9.5. U odnosu na prigovor zastare, prvostupanjski sud u skladu sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30.1.2020., broj Su-IV-47/20, isti odbija jer da petogodišnji zastarni rok radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača - u odnosu na valutu 14.6.2018., te da je predmetna tužba radi isplate razlike po osnovi valutne klauzule podnesena sudu 8.6.2023., dakle unutar općeg zastarnog roka iz članka 225. ZOO-a.

9.6. Nadalje, polazeći od pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30.1.2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, zaključuje da odluka o ništetnosti odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu još nije pravomoćna pa da stoga nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok.

9.7. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi članak 154. stavak 1. u svezi članka 155. ZPP-a i tužitelju dosuđuje troškove postupka u iznosu od 375,00 eur, odmjerenim prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa) sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate pozivom na odredbu članka 151. stavak 3. ZPP-a.

10. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima tuženika, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenog novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju istih.

11. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i jednokratnu naknadu za obradu kredita, a koje pitanje je prvostupanjski sud riješio i na individualnoj razini u konkretnom slučaju, uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07) i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje ZZP/14) te odredbe članka 502.c ZPP-a.

12. Protivno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je ispitao sve bitne okolnosti predmetnog slučaja i odgovorio na sve navode i dokazne prijedloge tuženika. Naime, tuženik je tijekom postupka predložio dokaz saslušanjem svjedoka javnog bilježnika, a koji dokazni prijedlog je prvostupanjski sud pravilno odbio jer isti ne predstavlja adekvatan personalni dokaz za utvrđivanje činjenice obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora obzirom da javni bilježnik, koji je ugovor solemnizirao, nije sudjelovao u pregovorima prije sklapanja predmetnog ugovora niti je stranka ugovora koja bi bila u obvezi prilikom solemnizacije ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja CHF te opravdanost troškova naknade za obradu kredita, to tim više što nisu niti bili navedeni u predmetnom ugovoru o kreditu. S druge strane, tuženik nije niti predlagao provođenje dokaza saslušanjem osobnog bankara koji je sudjelovao u pregovorima s tužiteljem oko sklapanja ovog ugovora o kreditu te u situaciji kada nije proveden niti dokaz saslušanjem tužitelja, potpuno je neosnovano pozivanje tuženika u žalbi na povredu procesne jednakosti i načela jednakosti oružja.

13. Nadalje, žalbeni navodi kojima tuženik osporava direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani. Neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke i vezanje isplate glavnice uz valutnu klauzulu u CHF, između ostalog i ovdje tuženika u ugovorima koje je tuženik sklapao upravo u razdoblju kao što je predmetni ugovor, obvezuje sud i u ovom parničnom postupku glede utvrđenja ništetnosti tih ugovornih odredbi. Obzirom na žalbene navode tuženika treba reći da je u predmetnom kolektivnom sporu utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi, a čime su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

13.1. Pri tome je, kao što pravilno obrazlaže prvostupanjski sud, u konkretnom pojedinačnom sporu tuženiku bilo dopušteno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo na način da su tužitelju prije sklapanja ugovora dane odgovarajuće obavijesti o svim rizicima promjene tečaja CHF, odnosno da je tuženik u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima koje utječu na određivanje njegove novčane obveze, a da je tužitelj unatoč takvoj potpunoj obaviještenosti pristao na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu. Međutim tuženik u tom pravcu u predmetnom postupku i konkretnom slučaju nije pružio nikakve dokaze da bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za citiranu pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, što pravilno zaključuje i prvostupanjski sud kao što je pravilno utvrdio da tužitelju kao potrošač nije niti ponuđena druga opcija kreditiranja.

13.2. Naime, ništetnost valutne klauzule temelji se na okolnostima da je predmetni ugovor formulirao tuženik unaprijed, da korisnik kredita - potrošač o istom nije posebno pregovarao te da nije bio upoznat sa rizicima promjene tečaja čime je bio onemogućen u donošenju odgovarajuće i razumne odluke o sklapanju ugovora pod takvim uvjetima i mogućnosti da predvidi visinu svoje novčane obveze tijekom roka otplate kredita. Stoga je navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge (slabije) ugovorne strane te potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi potrošač mogao razumjeti što mu donose sporne ugovorne odredbe i o tome donijeti informiranu odluku. Upravo navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

14. Također su neosnovani žalbeni navodi tuženika o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju temeljem kojeg je prvostupanjski sud izveo zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi. Naime, na tuženiku je teret dokaza da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo kao i o njezinoj svrsi (stvarni troškovi banke koji se tom naknadom podmiruju), a pritom vodeći računa o zakonitim interesima potrošača prema načelu savjesnosti i poštenja, glede kojih okolnosti tuženik nije pružio dokaze, a niti je žalbenim navodima doveo u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda. Stoga pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je sklopljeni ugovor unaprijed formuliran standardni ugovor pripremljen po banci kao kreditoru, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaj na njegov sadržaj u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade te da mu nije bilo pojašnjeno na što se ista uopće odnosi, a što ne proizlazi niti iz same odredbe. Iz navedenih razloga pravilan je zaključak koji prihvaća i ovaj sud, da u okolnostima konkretnog slučaja tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.1. Naime, uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je sveobuhvatnom analizom svi relevantnih čimbenika izveo pravilan zaključak o nepoštenosti posljedično čemu i ništetnosti sporne ugovorne odredbe, a time i nesavjesnost tuženika kao stjecatelja iznosa temeljem iste. Navedeno iz razloga jer je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora bio nepošteni stjecatelj budući da je znao i morao znati da naplaćivanje iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se ista odnosi, znao je da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi niti je bio upoznat na što se naknada odnosi i zašto se baš u toj visini, odnosno postotku od iznosa kredita, ista naplaćuje.

15. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženik nije dokazao da bi u konkretnome slučaju postojao informirani pristanak tužitelja kao potrošača na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da su mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njegove obveze te da bi tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda, kojeg prihvaća i ovaj sud, da predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava pa su stoga iste ništetne.

16. Iz svih navedenih razloga pravilno je sud prvog stupnja utvrdio postojanje svih pretpostavki u ovom konkretnom pojedinačnom slučaju na kojima je zasnovana i prednje citirana presuda u kolektivnom sporu te je osnovan zaključak prvostupanjskog suda da su sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne te da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi.

16.1. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud utvrdio sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., članka 83., članka 84. i članka 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, te je osnovano zaključio da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a koja visina nije bila prijeporna.

17. Nadalje, tuženik žalbom neosnovano osporava odluku prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata od plaćanja kao nesavjesnog stjecatelja. Navedeno iz razloga što je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, slijedom čega tužitelju primjenom odredbe članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta i plaćene tzv. ulazne naknade kao dana kada je tuženik neosnovano stekao preplaćene iznose do isplate, kako je pravilno odlučeno pobijanom presudom.

18. Također je, protivno navodima u žalbi tuženika, prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je odbio prigovor zastare. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.). Stoga, budući da je pravomoćnost presude u postupku kolektivne zaštite potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2018., to petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a nije protekao podnošenjem predmetne tužbe sudu od 8.6.2023. u odnosu na povrat pretplate po djelomično ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

18.1. Jednako tako neutemeljeno žalitelj osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na restitucijski zahtjev po ništetnoj ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi. Naime shvaćanje prvostupanjskog sud glede prigovora zastare podudarno je zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici 30. siječnja 2020., sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude, jer je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe čl. 3. Ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

19. Obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti u ovom postupku to je pravilno prvostupanjski sud odlučio o naknadi parničnog troška pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. u svezi članka 155. ZPP-a te pri odmjeri nagrade punomoćniku tužitelja pravilno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23).

20. Slijedom navedenoga te budući da je u izreci prvostupanjske presude očitom omaškom napisan pogrešan broj u redoslijedu odlomaka to je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i članka 342. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

21. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka nije osnovan jer je tuženik nije uspio sa žalbom te je na temelju čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a valjalo odlučiti kao u točki II. izreke ove odluke.

U Rijeci 29. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak