Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-165/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Barbare Bosner, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Duška Abramovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZP, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nikša Krešimir Penić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika KP, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Martinu Sherriju, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete , rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-421/2025-65 od 05. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-421/2025-65 od 05. studenog 2025. u točki I., II i IV izreke.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, odbijen je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.134,99 eura sa zateznim kamatama od 29. kolovoza 2011. do isplate. Točkom II izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 5.891,11 eura sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u daljnjem iznosu od 2.500,00 eura sa zateznim kamatama od 5. studenog 2025. do isplate dok je točkom IV izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.
2. Protiv točke I., II i IV izreke presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP).
3. Predlaže uvaženje žalbe.
4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
5. Žalba nije osnovana.
6. Prvostupanjski je sud utvrdio nespornim :
-da je pravomoćna presuda odbijen zahtjeva tužitelja za isplatom iznosa od 4.072,63 eur (30.685,24 kn) sa zateznim kamatama od 29. kolovoza 2011. do isplate te da se pobijanom presudom odlučuje o osnovanosti tražbine tužitelja u preostalom iznosu od 2.134,99 eur,
-da predmetni iznos od 2.134,99 eur tužitelj potražuje po osnovi naknade štete nastale zbog premještanja odvodnih cijevi radnje koja je kao nužna uzrokovana prerezivanjem po tuženiku ukopanih cijevi unutar njegove nekretnine 2011. god.,
-da je tuženik dozvolio tužitelju ukopavanje cijevi za odvod po svojoj nekretnini isključivo za odvodnju oborinskih voda,
7. Nastavno je utvrdio:
-da tužitelj po osnovi usmenog sporazuma polaganjem cijevi nije stekao pravo služnosti jer da se u smislu odredbe čl. 219. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09, 153/09: dalje: ZV), pravo služnosti po osnovi pravnog posla stječe sklapanjem pismenog ugovora i uknjižbom u zemljišne knjige,
-da je tužitelj tom cijevi, a protivno sporazumu stranaka puštao sa svoje nekretnine otpadne i fekalne vode, a ne samo oborinske vode, kako tvrdi, što potvrđuje iskaz svjedoka ŽP, kojeg je tužitelj angažirao radi iskopa kanalizacije za oborinske vode, a koji je naveo da nije spojio kanalizaciju na sporne cijevi, nego oborinsku vodu, ali i drenažu te odvodnju otpadnih voda iz podruma , JP, koju je tužitelj privatno angažirao za izradu nalaza i mišljenja, a koja je u svom iskazu navela da je preljevna voda iz septičke jame bila spojena na cijev za odvod kišnice. Osim toga i sam tužitelj da je u kaznenom predmetu izjavio kako mu je NP, šef Županijskog ureda za prostorno planiranje i građevinarstvo , koji mu je izdao građevinsku dozvolu za kuće, odobrio spajanje septičke jame na cijevi koje su prolazile zemljištem u vlasništvu tuženika, što da negira njegove navode o utjecanju u predmetnu cijev samo oborinskih voda.
-da je tužitelj koristio cijev protivno sporazumu te da je tuženik iz tog razloga prerezao postavljenu cijev i onemogućio tužitelju njezino daljnje korištenje za svrhu koja nije bila ugovorena,
-da su nalazom građevinskog vještaka od 13. ožujka 2024. koji je sud prihvatio, utvrđeni troškovi premještanja odvodnih cijevi u ukupnom iznosu od 1.918,27 eura,
-da je polaganjem cijevi za odvod oborinskih voda između parničnih stranaka nastao obveznopravni odnos i u situaciji kada je tuženik protivno sporazumu koristio te cijevi za odvod otpadnih i preljevnih voda iz septičke jame da je tužitelj opravdano koristeći se pravom dopuštene samopomoći, u smislu odredbe čl. 1053. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje-ZOO) prerezao cijev i da nije dužan nadoknaditi štetu koja je tom njegovom radnjom tužitelju nastala,
- da su se na površini tuženikove parcele počele skupljati fekalije, bijela boja i deterdženti što čini štetu zemljištu tuženika pa kako tužitelj nije reagirao ispunjene su zakonske pretpostavke dopuštene samopomoći,
-da u smislu odredbi Zakona o vodama („Narodne novine“ br. 53/09:dalje-ZV), nije dopušteno otjecanje otpadnih voda u zemlju ili jarak već ukoliko ne postoji javna kanalizacija potrebno je imati nepropusnu sabirnu jamu (septičku jamu) koju mora izgraditi stručna osoba i koju je mora redovno prazniti te da nije istinit ni činjenični navod tužbe da bi odvodna cijev preko nekretnine tuženika vodila do zajedničkog odvodnog kanala za otpadne vode jer da iz dopisa Grada Dugo Selo, Upravni odjel za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, komunalno i stambeno gospodarstvo Grada Dugog Sela od 20. prosinca 2011. (list 31 spisa) proizlazi da na predmetnoj lokaciji ne postoji odvodni kanal za otpadne vode.
8. U ovoj žalbenoj fazi postupka nije sporno da je postojao usmeni sporazum između stranaka postupka oko postavljanja cijevi za odvodnju oborinskih voda po nekretnini tuženika, a sa nekretnine tužitelja. Sporno je da li se ta cijev, mimo tog sporazuma koristila i za odvodnju otpadnih voda s nekretnine tužitelja i je li tuženik koji je prerezao cijev koja je prolazila po njegovoj nekretnini odgovoran za štetu koju je eventualno počinio tužitelju ili je to čin dopuštene samopomoći koji bi ga oslobodio od odgovornosti za naknadu štete, u smislu odredbe čl. 1053. ZOO-a.
9. Sud prvog stupnja kod donošenja pobijane odluke nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čanka 354. stavak 2. točka 2., 4., 9., 13 i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
10. Nije povrijedio ni odredbu čl. 8. ZPP-a ni počinio relativno bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a već je pravilnom analizom svih provedenih dokaza , analizom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, pravilno odlučio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva i naveo je odlučne razloge za takvo utvrđenje. Žalbeni navodi kojima tužitelj na drugačiji način analizira predložene dokaze izvodeći zaključak u svom interesu, su neosnovani.
11. Pravilno je sud prvog stupnja činjenicu tvrdnju o prolasku po predmetnoj cijevi ne samo oborinskih već i otpadnih voda temeljio na iskazima svjedoka ŽP te JP te navodima iz iskaza samog tužitelja i ti činjenični navodi, protivno žalbenim tvrdnjama, opravdavaju utvrđenje suda prvog stupnja.
12. Naime ŽP koji je postavljao cijevi potvrdio je da je na taj priključak spojena drenaža iz kuće i jedan priključak vode iz podruma te je naveo da je tu bila postavljena jedna jama sa pregradom u koju je dolazila voda iz veš mašine dok o odvodu iz wc-a koji se nalazio u podrumu nije ništa znao . Nastavno svjedokinja JP iskazala je da joj je tužitelj prilikom izrade privatnog vještačkog nalaza po njegovom nalogu rekao da se u navedenu cijev slijevaju preljevne vode iz septičke jame.
13. Osim toga i sam tužitelj je u prvom iskazu (saslušan 08. ožujka 2012.) govorio da su po toj cijevi prolazile oborinske i otpadne vode te da nije riješio pitanje kanalizacije na ovaj način da bi ju riješio s druge strane (mislio je s druge strane nekretnine gdje je sada postavio tu cijev ponovno na neodgovarajući način), čime je u bitnome potvrdio da je po toj cijevi prolazila i kanalizacija iz podrumskog dijela zgrade. Na ročištu održanom 21. siječnja 2015. potvrdio je i svoj činjenični navod iz kaznenog postupka prema kojemu je prije postavljanija predmetne cijevi zatražio dozvolu od NP, šefa Županijskog ureda za prostorno planiranje i građevinarstvo za spajanjem septičke jame na cijev koja prolazi zemljištem tužitelja. Budući da je tu osobu, koja mu je izdala građevinsku dozvolu, smatrao kompetentnom za davanje takve suglasnosti, a što je naveo razlogom zbog kojega je tu suglasnost tražio od njega, valja zaključiti da je na tu cijev spojio i septičku jamu jer u protivnom ne bi tražio prethodnu suglasnost za takvu radnju od navedene osobe.
14. Ni navodi iz iskaza tužitelja u kojima govori „da je izgradio septičku jamu dok je problem u gradnji kuće bio podrum koji je na nižoj razini od razine ceste zbog čega da je trebalo riješiti pitanje odvodnih i oborinskih voda za podrumski dio kuće“ ne dovode u pitanje predmetno utvrđenje, naprotiv ti navodi s naprijed utvrđenim činjenicama opravdavaju zaključak suda prvog stupnja da su se kroz predmetnu cijev slijevale sve oborinske i otpadane vode iz podrumskog dijela kuće, a što uključuje i kanalizaciju iz podrumskog wc-a.
15. Pri tom treba kazati, a protivno žalbenim tvrdnjama da navedeno utvrđenje nije dovode u pitanje ni iskazima svjedoka TP i OP koji su iskazivali o postojanju septičke jame na objektu jer bi na tu septičku jamu s obzirom na sve utvrđeno mogla biti spojena tek kanalizacija kata kuće.
16. Zaključno suglasnim dijelovima nalaza vještaka građevinske struke potvrđeno je da odvodnja obiteljske kuće nije izvedena prema glavnom projektu i da nije izvedena projektirana sabirna jama, projektirano rezervno okno i projektirano pumpno okno obiteljske kuće tužitelj što sve opravdava zaključak da tužitelj nije na odgovarajući način riješio pitanje kanalizacije već da se koristio ovakvim improviziranim rješenjima.
17. Slijedom svega navedenog pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da je između stranaka postojao usmeni dogovor o postavljanju cijevi po nekretnini tuženika isključivo za odvodnju oborinskih voda te da je tužitelj te cijevi koristio, protivno sporazumu i za odvodnju otpadnih voda i kanalizacije zbog čega da nema valjanu pravnu osnovu za stjecanjem prava služnosti po osnovi usmenog pravnog posla koji bi bio u cijelosti izvršen, u smislu odredbe čl. 219. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01. i 79/06, 141/06, 146/08, 38/08 i 153/09: dalje-ZV) u vezi sa čl. 294. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08:dalje-ZOO).
18. Pravilno je utvrdio prvostupanjski sud i da tuženik, koji je nesporno prerezao tu cijev, nije odgovoran za naknadu šteta jer da je tu radnju počinio u okviru dopuštene samopomoći, u smislu odredbe čl. 1053. ZOO-a/08, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe.
19. Tom je zakonskom odredbom propisano da tko u slučaju dopuštene samopomoći prouzroči štetu osobi koja je izazvala potrebu samopomoći, nije dužan naknaditi je (stavak 1.) te da se pod dopuštenom samopomoći razumijeva pravo svake osobe da otkloni povredu prava kad neposredno prijeti opasnost, ako je takva zaštita nužna i ako način otklanjanja povrede prava odgovara prilikama u kojima nastaje opasnost (st. 2.).
20. Iako je ovom žalbenom sudu prihvatljivo utvrđenije suda prvog stupnja da tuženik nije postavio cijevi sve do jarka i da su otpadne tvari utjecale u zemljište tuženika i bile vidljive, ali čak i da nije tako već sama činjenica da je nekretnina tuženika korištena za odvodnju otpadnih tvari i fekalija koje po cijevima nastavno ulaze u zemlju i jarak (na tom dijelu nekretnine kako pravilno utvrđuje sud prvog stupnja nema odvodnog kanala za otpadne vode) protivna je odredbama Zakona o vodama („Narodne novine“ broj 153/09.) koji u čl. 64. izričito propisuje da izravna ispuštanja onečišćujućih tvari u podzemne vode nije dopuštena dok je odredbom čl. 67. tog Zakona propisano da su paravane i fizičke osobe dužne otpadne vode ispuštati u građevine javne odvodnje ili u individualne sustave odvodnje otpadnih voda odnosno na drugi način sukladno odluci o odvodnji otpadnih voda.
21. Budući da od takvog postupanja prijeti neposredna opasnost onečišćenja okoliša ne samo za tuženika već i za treće osobe i da je zaštita nužna , u konkretnoj situaciji kada tužitelj unatoč prethodnim zahtjevima tuženik nije sam uklonio predmetnu cijev valja zaključiti da oblik zaštite koji je poduzeo tuženik odgovara prilikama nastale opasnosti.
22. Iz navedenih razloga svi žalbeni navodi tužitelja su neosnovani te je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrđena pobijana presuda u dijelu glavne tražbine.
23. Pravilno je sud prvog stupnja dosudio tuženiku troškove postupka, primjenom odredbe čl. 354. stavak 1. ZPP-a, a pravilno je utvrdio i njihovu visinu, osim toga to utvrđenje suda prvog stupnja određenim žalbenim tvrdnjama nije ni dovedeno u pitanje.
24. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe članka 368. st. 1. ZPP -a odlučeno je kao u izreci.
25. Nepobijani dio točke III izreke presude ostaje neizmijenjen.
U Rijeci 29. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Barbara Bosner
