Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1086/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Svjetlane Pražić, predsjednice vijeća, Filke Pejković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Dubravke Butković-Brljačić, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja SC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojega zastupa punomoćnik Bruno Petrovčić, odvjetnik u Koprivnici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, kojega zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P - 6972/2024 od 30. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 29. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6972/2024 od 30. siječnja 2026.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I izreke utvrđena je ništetnom, nepoštenom i bez pravnog učinka ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj: 718-50- 3072959, sklopljenog između tužitelja i tuženika i to čl. 3. koja glasi: "NAKNADA, 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita''.

2. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos 390,88 eura na ime neosnovano naplaćene ulazne naknade, sa zateznim kamatama od 5. lipnja 2007. do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 589,04 eur sa zateznom kamatom od 30. siječnja 2026.

3. U točki III izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

4. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.,70/19., 80/22., 114/22., 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, te traži i naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazne naknade) te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i to iznosa od 390,88 eura, sa pripadajućim zateznim kamatama.

8. Donošenjem pobijane presude nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 186. c. i čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik. Naime, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije zauzeo pravno shvaćanje da tražbina tužitelja za povrat iznosa od 390,88 eura s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi dospijeva tek pravomoćnošću prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost te odredbe, već je zauzeo pravno shvaćanje da zastara predmetne tražbine počinje teći tek od pravomoćnosti presude. Kako se trenutak dospijeća tražbine ne mora nužno poklapati sa početkom tijeka zastare, kao u ovom slučaju, to prvostupanjski sud nije niti primijenio čl. 186.c ZPP-a kada je prihvatio tužbeni zahtjev, s obzirom da nije riječ o tražbini koja još nije dospjela. Također, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda sadržajno u potpunosti odgovara čl. 338. st. 4. ZPP-a.

9. Također, tuženik se žalbom neosnovano poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a niti tuženik određeno navodi u čemu bi se ta povreda sastojala.

10. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

11. Među strankama nije sporno da je 30. rujna 2005. sklopljen predmetni ugovor o kreditu kojim je ugovorena ulazna naknada, te da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti i platio tzv. ulaznu naknadu. Sporna je ništetnost ulazne naknade te posljedično tome pravo tužitelja na povrat preplaćenog iznosa, kao i zastara utužene tražbine i tijek zateznih kamata.

12. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužitelj sklopio predmetni ugovor radi kupnje osobnog vozila za vlastite potrebe, da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora, da tužitelj prije sklapanja ugovora nije mogao pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi, niti su mu bili pojašnjeni struktura i način obračuna tzv. ulazne naknade.

13. Cijeneći prethodna utvrđenja, a pozivom na čl. 3., čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03) zauzima pravno shvaćanje da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade, nepoštene i ništetne, slijedom čega pozivom na čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim sporne ugovorne odredbe.

14. Stoga, utvrdivši da plaćena tzv. ulazna naknada iznosi 390,88 eura, prvostupanjski sud pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a prihvaća zahtjev tužitelja za isplatu navedenog sa zateznim kamatama od 5. listopada 2007. do isplate, odnosno od dana plaćanja tzv. ulazne naknade pozivom na čl. 1115. ZOO-a.

15. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud utvrđuje da je zastara tražbine za povrat plaćene tzv. ulazne naknade počinje teći tek od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost te ugovorne odredbe. Stoga, cijeneći da je ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi utvrđena tek u ovom postupku, zaključuje da nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a pa otklanja prigovor zastare kao neosnovan.

16. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a pa tužitelju dosuđuje troškove postupka u cijelosti, u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 138/23., dalje: Tarifa).

17. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima tuženika, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalne pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe i isplatu novčanog iznose koji je tuženik stekao na temelju ništetne ugovore odredbe.

18. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je sud pravilno utvrdio da je riječ o unaprijed formuliranoj odredbi o tzv. ulaznoj naknadi od strane tuženika kao banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a ista je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, s obzirom da tužitelju nije jasno i nedvosmisleno prezentiran odnos između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga čiji bi se troškovi trebali pokriti tom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP-a kada je zauzeo pravno shvaćanje da je riječ o ništetnoj ugovornoj odredbi.

19. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava rezultate provedenog testa nepoštenosti, nisu osnovani.

20. U konkretnom slučaju, pri utvrđenju da je sporna ugovorna odredba o plaćanju tzv. ulazne naknade unaprijed formulirana od strane tuženika i da tužitelj kao potrošač na istu nije imao utjecaja, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelju pojašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa sporne naknade, odnosno koji opravdavaju plaćanje iste, a niti je tuženik vodio računa o zakonitim interesima tužitelja jer je riječ o tipskim ugovorima i o spornoj odredbi se nije moglo pregovarati, niti je tužitelj imao mogućnost izbora odbijanja prihvaćanja te odredbe jer u tom slučaju tuženik očito ne bi sklopio ugovor, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. To je i prema ocijeni ovog suda imajući u vidu sve pravno relevantne činjenice iz čl. 81., 83. i 85. ZZP-a sporna ugovorna odredba nepoštena i time u smislu čl. 87. ZZP-a ništetna, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

21. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a da je ugovor u cijelosti ispunjen pa da sukladno čl. 326.st.2. ZOO - a ništetnost više nije moguće isticati, nisu osnovani. Naime, ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi jer su iste bile ništetne već od dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora.

22. Budući da su u konkretnom sporne ugovorne odredbe rezultirale neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno žalbenim navodima ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti tih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa u konkretnom slučaju ne dolazi u primjenu odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a kako to pogrešno smatra tuženik.

23. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO -a tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi iznos od 390,88 eura, to je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju, sa zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana plaćanja ulazne naknade, kao dana kada je tuženik neosnovano stekao preplaćene iznose.

24. Tuženik žalbom neosnovano osporava odluku prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata. Naime, u konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja tzv. ulazne naknade 5. listopada 2007., kako je to odlučeno pobijanom presudom.

25. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima taj prigovor ocijenio neosnovanim u odnosu na novčanu tražbinu tužitelja s osnove ulazne naknade jer je ništetnost te odredbe utvrđena tek u ovom postupku.

26. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, pravilno je prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i dosudio tužitelju parnične troškove u cijelosti.

27. Iz navedenih razloga, valjalo je pozivom na čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, te je odlučeno kao u točki I izreke.

28. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka, jer sukladno čl. 166. st. 1. ZPP-a tuženik nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U Rijeci 29. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Svjetlana Pražić