Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-2040/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Marini Konrad, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Rački i kolege u Zagrebu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupa ne po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 489/2026-11 od 12. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 29. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-489/2026-11 od 12. svibnja 2026. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV izreke.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu P-489/2026-11 od 12. svibnja 2026. kojom je u točki I. izreke presudio da je ništetna odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu broj 9015250542 od 12. kolovoza 2010. koja određuje da banka ima pravo od korisnika kredita naplatiti naknadu u visini od 2,00% od iznosa kredita. U točki II. izreke presude prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 599,47 eura s osnova plaćene naknade sa zateznim kamatama. Nadalje, u točki III. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom daljnjeg iznosa od 4,52 eura sa zateznim kamatama. Konačno, prvostupanjski je sud u točki IV. izreke naložio tuženici da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 401,54 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude, u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV izreke, tuženica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka , zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu tuženice.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetne ugovorne odredbe o tzv. „ulaznoj naknadi“ tj. naknadi za obradu kredita i zahtjev za povrat naplaćene naknade u iznosu od 599,47 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe članka 96., 99. i 102. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14.; dalje ZZP) te obvezao tuženicu na isplatu iznosa od 599,47 eura s osnova plaćene naknade sa zateznim kamatama.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, 12. kolovoza 2010. sklopili Ugovor o kreditu za iznos od 31.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti,

- da je odredbom članka 12.3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti tuženici na ime naknade za bankarske usluge 2,00% na iznos kredita,

- da je tužiteljici prilikom isplate kredita naplaćena predmetna naknada za obradu kredita u iznosu od 599,47 eura,

- da je predmetni ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu u pogledu kojeg tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je mogla utjecati na odredbe o visini predmetne naknade,

- da tužiteljica u pogledu odredbe članka 12.3. predmetnog ugovora o kreditu nije informirana na što se točno odnosi tzv. „ulazna naknada“, dakle, naknada prilikom prvog korištenja kredita, posebno ne u pogledu strukture troškova koji se podmiruju tom naknadom,

- da je predmetni nenamjenski kredit tužiteljica podigla radi podmirenja ranijih kredita.

9. Na temelju navedenog, prvostupanjski je sud zaključio da je ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i obvezao tuženicu da isplati tužiteljici naplaćenu naknadu s osnova te ništetne odredbe.

10. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

11. Žalbenim razlozima tuženice, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da je citirana ugovorna odredba ništetna, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

12. Naime, tuženica u žalbi osporava zaključak prvostupanjskog suda prema kojem je sporna odredba, o kojoj se nije pojedinačnoj pregovaralo, protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tuženica nije tužiteljici pojasnila na što se sporna naknada odnosi niti kakvi su to troškovi tuženici nastali, te je istu odredbu unaprijed pripremila kao dio tipskog ugovora o kreditu, pa imajući u vidu sve okolnosti slučaja, takva odredba, prema mišljenju prvostupanjskog suda, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

13. Prema odredbi čl. 96. stavak 1. ZZP-a, kao materijalnog prava važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 99. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

14. Sud je u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti te ugovorne odredbe, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da je sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Iz spisa proizlazi da je u postupku izveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao dokaz na okolnost da je sporna odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva. Iz iskaza tužiteljice, kako to utvrđuje prvostupanjski sud, proizlazi da je kredit bio unaprijed formuliran od strane banke i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama, pa tako niti o odredbi o obradi zahtjeva. Budući da iz stranačkog iskaza tužiteljice proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o predmetnoj spornoj odredbi te da tužiteljici nije pojašnjeno na što se odnosi sporna naknada to je provođenjem dokaza saslušanjem tužiteljice zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

16. Slijedom navedenog, osim što vrijedi predmnijeva iz članka 96. stavak 2. ZZP jer je tužiteljica s tuženicom sklopila ugovor o kreditu, prema uvjetima banke i odredbama koje je banka unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu, koji je sadržavao i odredbu o naknadi za obradu i odobravanje kredita u visini od 2,00% od iznosa kredita, u postupku je utvrđeno da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, te da tuženica nije objasnila tužiteljici na što se taj trošak odnosi, niti zašto su ugovoreni u visini od 2,00%, što je u svojoj ukupnosti prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna.

17. Žaliteljica uglavnom osporava rezultate provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 96. ZZP-a i članka 99. ZZP-a kojim je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te da u postupku nije utvrđeno da je prouzročena znatna neravnoteža među ugovornim stranama.

18. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda da se, u smislu odredbe članka 96. stavak 1. ZZP -a, o spornoj odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo te da nije jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano na koji su to troškovi tuženiku nastali.

19. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 100. ZZP -a (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP-a treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovaca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

20. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je u ovom predmetu prvostupanjski sud raspravio.

21. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje takve naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih), niti bi joj bez takve naknade kredit bio odobren i o tome se nije prego varalo, što upućuje na zaključak da je tužiteljica prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja te naknade, da je mogla zaključiti o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita i u minimalnom iznosu), ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi, te je spornu odredbu tuženica unaprijed pripremila kao dio standardnog obrasca kredita.

22. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovara odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interes ima potrošača nije vodila računa.

23. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredba značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorne naknade za obradu kredita i odobravanje kredita, već ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjev za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužiteljice kojeg prezentira i ocjenjuje prvostupanjski sud, proizlazi da nije bila svjestan da po kreditu ima i druge obveze plaćanja, osim obveze plaćanja anuiteta.

24. Prema odredbi članka 98. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate, ukazuju na propust tuženika u postupanje u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u potrošačkim ugovorima o kreditima za navesti je da bi se radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

25. Imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica, odnosno njezin pravni prednik, kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. Jednak pravni stav Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je u odlukama Rev- 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.

26. Nadalje, treba navesti da okolnost da je potrošač obaviješten o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i iznosu iste, ne znači samo po sebi da mu je odredba razumljiva niti da je u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranja iste. To posebno kad se ima u vidu da je sporna ugovorna odredba sastavni dio standardnog ugovora koji je unaprijed pripremila tuženica i kad tužiteljica na sadržaj sporne odredbe nije mogla utjecati niti o istoj pojedinačno pregovarati. Stoga je sud dužan, u svakom pojedinačnom slučaju u kojem se odlučuje o restitucijskom zahtjevu potrošača, utvrditi, između ostalog je li sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 99. ZZP-a. Pritom zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da ugovorna odredba prosječnom potrošaču koji postupa razborito i s dužnom pažnjom, mora biti razumljiva na ne samo formalnoj i gramatičkoj razini, već da može shvatiti posljedice te ugovorne odredbe i na koji način konkretno prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu.

S tim u vezi za navesti je kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1214/2024-2 od 30. listopada 2024. izrazio pravno shvaćanje u vezi postavljenih pitanja: "Sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s članka 81. stavak 1. ZZP/03, a u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu članka 84. ZZP/03. Utvrđeno je da je riječ o akcesornoj ugovornoj odredbi o plaćanju naknade troškova za obradu i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno i ta odredba, iako jasna i uočljiva, unesena je od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste klauzule stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o iznosu naknade), budući da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita i sl.)". Jednak pravni stav Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima i u odluci Rev- 1028/2023-2 od 15. srpnja 2025.

27. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a od dana plaćanja te naknade pa do isplate, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

28. Slijedom navedenog ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja ništetnosti tzv. ulazne naknade tj. naknade za obradu prilikom odobravanja kredita te je ujedno pravilno naloženo tuženici platiti tužiteljici iznos od 599,47 eura sa zateznim kamatama tekućim od 3. studenoga 2010. na iznos od 209,45 eura i 12. studenoga 2010. na iznos od 390,02 eura, sve do isplate, kada je tuženica, naplatila tužiteljici tu naknadu (članak 1111. i članak 1115. ZOO -a).

29. Prigovor zastare prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeo je stav prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

30. Odluka o parničnom trošku iz točke IV. izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

31. Slijedom svega navedenog trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 29. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić