Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj:Gž-294/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda dr. sc. Lidije Vojković, predsjednice vijeća, Marka Pribisalića kao sudca izvjestitelja i člana vijeća i dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja: 1. TJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. ŽJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 3. UJ rođene ŽJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 4. ĐJ rođene ŽJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Marin Budimir, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, Zagreb, Martićeva 73, OIB 38922958547, kojeg zastupa punomoćnica Zdravka Periša, odvjetnica u Splitu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika RJ iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Damir Bekavac, odvjetnik u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn- 143/16 od 23. ožujka 2017., u sjednici vijeća održanoj 29. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomice se prihvaća žalba tužitelja, preinačava presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-143/16 od 23. ožujka 2017. i sudi:

"1. Dužan je tuženik u roku od 15 dana na ime naknade štete isplatiti tužitelju 1. TJ iznos od 9.954,21 EUR-a (ranije75.000,00 kuna), isplatiti tužitelju

2. ŽJ iznos od 9.954,21 EUR-a (ranije 75.000,00 kuna), isplatiti tužiteljici

3.UJ rođ. ŽJ iznos od 9.954,21 EUR-a (ranije 75.000,00 kuna) i isplatiti tužiteljici 4. ĐJ rođ. ŽJ iznos od 9.954,21 EUR-a (ranije 75.000,00 kuna), sve sa zateznim kamatama koje teku od 23. ožujka 2017. pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 1. siječnja 2023., nakon 1. siječnja 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena do 31.prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana na ime naknade materijalne štete isplatiti tužiteljima sljedeće iznose: 1. TJ iznos od 150,36 EUR-a (ranije 1.132,93 kuna) sa zateznim kamatama koje teku od 16. ožujka 2005., do isplate, iznos od 8,50 EUR-a (ranije 64,05 kn) sa zateznim kamatama koje teku od 9. travnja 2005. do isplate i iznos od 132,72 EUR-a (ranije 1.000,00 kn) sa zateznim kamatama koje teku od 23. ožujka 2017. pa do konačne isplate, 2. ŽJ iznos od 150,36 EUR-a (ranije 1.132,93 kuna) sa zateznim kamatama koje teku od 16. ožujka 2005., do isplate, iznos od 8,50 EUR-a (ranije 64,05 kn) sa zateznim kamatama koje teku od 9. travnja 2005. do isplate i iznos od 132,72 EUR-a (ranije 1.000,00 kn) sa zateznim kamatama koje teku od 23. ožujka 2017. pa do konačne isplate, 3. UJ rođ. ŽJ iznos od 150,36 EUR-a (ranije 1.132,93 kuna) sa zateznim kamatama koje teku od 16. ožujka 2005., do isplate, iznos od 8,50 EUR-a (ranije 64,05 kn) sa zateznim kamatama koje teku od 9. travnja 2005. do isplate i iznos od 132,72 EUR-a (ranije 1.000,00 kn) sa zateznim kamatama koje teku od 23. ožujka 2017. pa do konačne isplate i 4. ĐJ rođ. ŽJ iznos od 150,36 EUR-a (ranije 1.132,93 kuna) sa zateznim kamatama koje teku od 16. ožujka 2005., do isplate, iznos od 8,50 EUR-a (ranije 64,05 kuna) sa zateznim kamatama koje teku od 9. travnja 2005. do isplate i iznos od 132,72 EUR-a (ranije 1.000,00 kn) sa zateznim kamatama koje teku od 23. ožujka 2017. pa do konačne isplate, sve zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 1. siječnja 2023., a nakon 1. siječnja 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

II. Određuje se kako svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

"I - Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime naknade štete isplatiti tužitelju ad.1.TJ iznos od 102.500,00 kuna, tužitelju ad.2.ŽJ iznos od 102.500,00 kuna,tužiteljici ad.3.UJ rođ. ŽJ iznos od 102.500,00 kuna i tužiteljici ad.4.ĐJ rođ. ŽJ iznos od 102.500,00 kuna, sve sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od dana presuđenja pa do konačne isplate.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime naknade materijalne štete isplatiti tužitelju ad.1. TJ iznos od 3.484,48 kuna sa zateznim kamatama koje na iznos od 1.182,93 kn teku od 16.03.2005 g. do isplate, na iznos od 64,05 kn od 09.04.2005 g. do isplate i na iznos od 2.237,50 kn od presuđenja do isplate, tužitelju ad.2. ŽJ iznos od 3.484,48 kuna sa zateznim kamatama koje na iznos od 1.182,93 kn teku od 16.03.2005.g. do isplate, na iznos od 64,05 kn od 09.04.2005.g. do isplate i na iznos od 2.237,50 kn od presuđenja do isplate, tužiteljici ad.3.UJ rođ. ŽJ iznos od 3.484,48 kuna sa zateznim kamatama koje na iznos od 1.182,93 kn teku od 16.03.2005.g. od isplate,na iznos od 64,05 kn od 09.04.2005.g. do isplate i na iznos od 2.237,50 kn od presuđenja do isplate i tužiteljici ad.4. ĐJ rođ. ŽJ iznos od 3.484,48 kuna sa zateznim kamatama koje na iznos od 1.182,93 kn teku od 16.03.2005.g. do isplate, na iznos od 64,05 kn od 09.04.2005.g. do isplate i na iznos od 2.237,50 kn od presuđenja do isplate i to po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena,a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Dužni su tužitelji naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 61.750,00 kn, te umješaču u iznosu od 20.000,00 kn u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

2.Protiv prvostupanjske presude žale se tužitelji, pobijajući presudu u cijelosti i zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 25/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, u daljnjem tekstu ZPP) predlažući prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti.

3.U odgovoru na žalbu tuženik se usprotivio žalbenim navodima predlažući žalbu odbiti kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4.Žalba je djelomice osnovana.

5.Prije svega valja navesti kako je u ovom postupku već odlučivao ovaj drugostupanjski sud presudom poslovni broj Gž-1708/2017 od 3. travnja 2019., kojom je djelomice preinačena prvostupanjska presuda, a rješenjem poslovni broj Rev-229/2020-2 od 24. listopada 2023. Vrhovni sud Republike Hrvatske je ukinuo navedenu presudu i predmet vratio istom drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6.Predmet spora i u ovom stadiju postupka su zahtjevi tužitelja radi naknade materijalne i nematerijalne štete koju tužitelji trpe zbog smrti njihove majke, pokojne TJZ, koja je stradala u prometnoj nesreći koja se dogodila u mjestu Bogdanovići dana 11. ožujka 2005. Među strankama nije sporna tuženikova pasivna legitimacija, a sporna je osnova odgovornosti za nastanak predmetnog događaja.

7.U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, prema stanju u spisu predmeta, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio slijedeće:

-kako se dana 11. ožujka 2005. godine dogodila prometna nesreća u mjestu Bogdanovići, zaseok Mandići, na kolniku Županijske ceste, u kojoj nesreći je smrtno stradala TJZ u trenutku dok je prelazila kolnik ceste i nakon što ju je udario autobus marke Mercedes kojim je upravljao BJ,

-kako su tužitelji TJ i ŽJ sinovi pokojne TJZ, a tužiteljice HJ i AJ su njezine kćeri,

-kako je nakon nesreće na mjesto događaja izišao istražni sudac Županijskog suda u Splitu koji je obavio očevid o čemu je sačinjen i Zapisnik o očevidu od 11. ožujka 2005., da su na mjestu događaja Policijski službenici PU Splitsko dalmatinske također obavila očevid te kako je o svim poduzetim radnjama obaviješteno i

Općinsko državno odvjetništvo u Splitu,

-kako spomenuto vozilo, autobus marke Mercedes, registracijskih oznaka [registarska oznaka], u trenutku nastanka prometne nesreće nije bilo osigurano policom osiguranja od automobilske odgovornosti te da protiv osoba sudionika predmetne prometne nesreće nije vođen kazneni postupak u svezi s izazivanjem prometne nesreće,

-kako je u istražnom postupku koji je vođen povodom ove prometne nesreće, pored ostalog, izveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za strojarstvo i cestovni promet dipl. ing. VJ te da je sudski vještak dana 30. siječnja 2016., u tom predmetu u pisanom obliku dostavio Nalaz i mišljenje,

-kako je u ovom parničnom postupku, pored ostaloga, izveden dokaz vještačenjem po sudskom vještaku za strojarstvo, motorna vozila i cestovni promet dipl. ing. Tonću Ninčeviću te da je sudski vještak Nalaz i mišljenje u pisanom obliku dostavio 26. lipnja 2012., nakon što je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju te posebno nakon što je pregledao dokumentaciju PU Splitsko dalmatinske i navedeni spis predmeta Istražnog centra Županijskog suda u Splitu,

-kako je sudski vještak Tonći Ninčević u svom Nalazu utvrdio podatke o vozilu koje je sudjelovalo u prometnoj nesreći, utvrdio stanje kolnika, položaj vozila autobusa i tragove te položaj tijela stradale osobe, kao i da je cijenio iskaz očevidca, svjedoka GJ, vozača kombi vozila koji se zatekao u neposrednoj blizini mjesta događaja,

-kako je sudski vještak u svom Mišljenju, na temelju svih utvrđenja, dao ocjenu brzine kretanja autobusa u trenutku reakcije vozača kočenjem prema kojemu je ta brzina iznosila 52,3 km/h te je utvrdio kako je naletna brzina u trenutku udarca autobusa na oštećenu osobu iznosila 47,5 km/h, kao i da je prema mišljenju vještaka tzv. brzina izbjegavanja iznosila 46,2 km/h, odnosno kako bi vozač intenzivnim kočenjem mogao poništiti brzinu i da ne bi došlo do udarca u pješakinju da se vozilom kretao tom brzinom ili svakom brzinom manjom od tako utvrđene,

-kako je, prema zaključku vještaka, do nesreće došlo na način što se pješakinja preko kolnika kretala brzinom od oko 6,5 km/h, da je u času stupanja na južni rub kolnika autobus bio udaljen od mjesta naleta oko 29,30 m, da se na kolniku, u suprotnom smjeru od smjera kretanja autobusa nalazilo kombi vozilo, s tim što nije moguće utvrditi kakav je utjecaj na mogućnost uočavanja oštećene od strane vozača imao položaj kombi vozila,

-kako je sudski vještak dao i Mišljenje prema kojemu, u slučaju da je vjerodostojan iskaz vozača kombi vozila kako je čuo škripu kočnica autobusa i potom udarac, nakon što se mimoišao s autobusom, u tom slučaju da je vozač autobusa kasnio u reakciji za oko 1,04 sekunda, s tim što bi i u slučaju ne kašnjenja u reakciji došlo do udarca, ali neusporedivo manjom brzinom,

-kako je sudski vještak za cestovni promet sačinio i „situacijski plan“ na kojem je prikazao prostorni položaj mjesta nesreće te položaj autobusa, kombi vozila i položaj unesrećene pješakinje,

-kako iz iskaza svjedoka GJ proizlazi zaključak da je dotični upravljao kombi vozilom državnom cestom u mjestu Bogdanovići, da je uočio EJ kako tjera stado ovaca koje su trebale prijeći cestu, kako je potom zaustavio kombi vozilo na kolniku ceste i nakon što su ovce prešle cestu, a radilo se o dvadesetak ovaca, ŠJ je ostala izvan kolnika oko dva metra, a svjedok je potom pokrenuo svoje vozilo prema naprijed kada mu je iz suprotnog smjera dolazilo vozilo, autobus te nakon što su se mimoišli da je čuo "jako kočenje i udar", kao i da ovaj svjedok nije vidio trenutak prelaženja i način prelaženja pješakinje preko kolnika ceste,

-kako iz iskaza svjedoka GJ proizlazi zaključak i da je uočio autobus na udaljenosti od nekih sedamdeset metara ispred sebe u trenutku kada je krenuo svojim vozilom prema naprijed, a nakon što su ovce prešle preko kolnika ceste,

-kako iz iskaza RJ, vozača predmetnog autobusa, saslušanog u svojstvu svjedoka, proizlazi zaključak da je dotični upravljao autobusom i kretao se svojom desnom prometnom trakom, sjevernim dijelom kolnika te je u jednom trenutku, na udaljenosti od oko pedeset metara ispred sebe ugledao da je na južnoj kolničkoj traci, iz suprotnog smjera kretanja "zaustavljen veliki bijeli kombi" , ali da približavajući se tom mjestu nije uočio ni s jedne strane ljude niti životnije,

-kako iz iskaza RJ proizlazi i da je do prometne nesreće došlo u trenutku kada se autobus "mimoilazio s kombijem" i kada je iza stražnjeg dijela kombi vozila "izletjela" na njegovu kolničku traku starija žena, nakon čega je on poduzeo radnju skretanja udesno, ali za to nije bilo vremena pa je prednjim dijelom autobusa udario u pješakinju,

-kako iz iskaza svjedokinje IJ, putnice u autobusu, proizlazi da je vidjela kolnik ceste ispred sebe, da je pogledavši naprijed na nekih tridesetak metara uočila "parkirani kombi koji je dolazio iz suprotnog smjera", da pretpostavlja kako je kombi vozilo bilo zaustavljeno jer je u tom trenutku preko kolnika pretrčavao pas, međutim da nije vidjela gdje se nalazila pješakinja prije udarca vozila niti je vidjela druge životnije osim psa.

8.Temeljem takvih utvrđenja, prihvaćajući iskaze svjedoka IJ i RJ te cijeneći nalaz i mišljenje sudskog vještaka Tonća Ninčevića kao stručno utemeljen, prvostupanjski je sud zaključio kako je sada pokojna TJZ, kao pješakinja, nepropisno prelazila preko kolnika prometnice kršeći prometne propise jer nije provjerila nailazi li prometnicom vozilo i nije se uvjerila da može sigurno prijeći preko ceste, kako vozač autobusa nije mogao pretpostaviti da će iza kombi vozila na prometnicu izići pješakinja, da je pritom vozač upravljao autobusom brzinom "neznatno većom" od dopuštene brzine na tom dijelu prometnice te kako je pješakinja mogla izbjeći štetni događaj da je poduzela minimalne mjere opreza, kao i da bi i u slučaju kretanja vozila dopuštenom brzinom od 50 km/h, svejedno došlo do prometne nesreće pa da je pješakinja isključivo odgovorna za nastanak nesreće te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

9.Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud pronalazi kao je pobijana presuda dijelom opterećena bitnom povredom odredaba postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a na koju ukazuje žalba jer nisu jasno navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama. No, unatoč navedenoj bitnoj povredi odredaba postupka, ostvareni su zakonski razlozi za donošenje drugostupanjske odluke temeljem odredaba članka 373. a ZPP- a jer je sve bitne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, a koje dokaze prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke nije cijenio.

10.Člankom 154. stavak 1. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91), a koji Zakon se primjenjuje na obvezne odnose koji su nastali do 1. siječnja 2006., temeljem članka 1163. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15, dalje ZOO/05), propisano je da tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Iz stavka 2. istog članka proizlazi da se za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost za okolinu odgovara bez obzira na krivnju. Prema članku 192. stavak 1. tog zakona oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo na razmjerno smanjenu naknadu.

11.Člankom 193. stavak 1. ZOO/91 propisano je tko uzrokuje nečiju smrt dužan je naknaditi uobičajene troškove njegovo pogreba. Iz članka 201. stavak 1. ZOO/91 proizlazi kako u slučaju smrti neke osobe sud može dosuditi članovima njezine uže obitelji (bračni drug, djeca, roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

12.Člankom 51. stavak 1. ranije važećeg Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj: 105/04, dalje ZSPC) bilo je propisano kako je vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustoći prometa tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravovremeno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku.

13.Člankom 53. stavak 1. ZSPC-a propisano je da na cesti u naselju vozač se ne smije vozilom kretati brzinom većom od 50 km na sat, odnosno brzinom većom od brzine dopuštene postavljenim prometnim znakom za cijelo naselje ili njegov dio.

14.Člankom 129. stavak 1 ZSPC-a propisano je kako je pješak dužan preko kolnika i biciklističke staze ili trake prelaziti pažljivo i najkraćim putem, nakon što se prije stupanja na kolnik uvjeri da to može učiniti na siguran način.

15.I u ovom žalbenom stadiju postupka potrebno je, prije svega, navesti kako prvostupanjski sud nije u potpunosti i pravilno cijenio sve rezultate provedenoga dokaznog postupka prilikom ocjenjivanja dinamike i načina nastanka predmetne prometne nesreće. Ovaj sud i dalje drži kako je ključno pitanje kod ocjene načina nastanka predmetne prometne nesreće i kod ocjene ponašanja sudionika u tom događaju, pitanje je li RJ, vozač vozila autobusa koje vozilo je usmrtilo pješakinju, u konkretnim okolnostima postupio u skladu s citiranom odredbom članka 51. tada važećeg ZSPC-a, odnosno je li vozač autobusa bio dužan i je li mogao predvidjeti pojavu pješaka na cesti te je li u tom smislu bio dužan i prilagoditi brzinu kretanja takvoj prometnoj situaciji. Prvostupanjski sud je djelomice pogrješno cijenio iskaze saslušanih svjedoka, očevidaca prometne nesreće te je pogrješno te dokaze doveo u svezu s Nalazom i mišljenje sudskog vještaka za cestovni promet dipl. ing. Tonća Ninčevića.

16.Ovdje odmah valja jasno navesti i kako Hrvatska sudska praksa pojam "prilagoditi brzinu uvjetima na cesti" ne tumači usko, cijeneći samo stanje kolnika, nego kao opću obvezu vozača da vozi brzinom koja mu omogućuje sigurnu reakciju u konkretnim okolnostima. Ta je obveza sadržana u članku 51. stavku 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Sam zakon navodi što se smatra relevantnim "uvjetima". Vozač mora prilagoditi brzinu: osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila, teretu, gustoći prometa, i to tako da može pravodobno zaustaviti vozilo pred svakom zaprekom koju je u konkretnim okolnostima mogao predvidjeti. Iz navedenoga proizlazi nekoliko ustaljenih načela:

16.1.Dopuštena brzina nije uvijek i sigurna brzina, a vozač može biti odgovoran iako nije prekoračio ograničenje brzine (ako je, primjerice, ograničenje 80 km/h, ali je cesta mokra, gusta magla ili je preglednost loša, sud može zaključiti da je i 80 km/h neprilagođena brzina). Drugim riječima, najveća dopuštena brzina predstavlja gornju dopuštenu granicu brzine kretanja vozilom i to u optimalnim uvjetima za vožnju, a prilagođena brzina u svim drugim uvjetima može i mora biti znatno niža.

16.2."Uvjeti na cesti" nisu samo kolnik, u obzir se uzimaju primjerice: mokar, zaleđen ili snježan kolnik, šljunak ili blato, oštećenja kolnika, zavoji, uski kolnik, uzbrdice i nizbrdice, nepregledni zavoji, raskrižja, blizina pješačkih prijelaza, parkirana vozila koja zaklanjaju pogled, radovi na cesti, noćna vožnja, jaka kiša ili magla, zasljepljivanje suncem ili svjetlima drugih vozila, gust promet. Dakle, izraz "uvjeti na cesti" u praksi obuhvaća i ono što zakon posebno naziva vidljivošću, preglednošću i atmosferskim prilikama.

16.3.Ključno je pitanje predvidljivosti, a vozač mora voziti tako da može zaustaviti vozilo pred svakom zaprekom koju je u konkretnim okolnostima mogao predvidjeti. To znači kako se ne ispituje samo kojom se brzinom vozilo kretalo, nego i je li vozač mogao uočiti opasnost, koliko je imao vremena reagirati i bi li pri manjoj brzini mogao izbjeći sudar. Ako je odgovor potvrdan, sud mora zaključiti kako brzina nije bila prilagođena.

16.4. Konačno, nije svaka zapreka "predvidljiva", predvidljive su okolnosti za koje vozač mora biti spreman (kolona iza zavoja, pješaci u naselju, vozilo koje skreće, biciklist, mokar kolnik), no postoje i potpuno izvanredni događaji, koje razuman vozač nije mogao očekivati (primjerice iznenadni pad velikog stabla neposredno ispred vozila ili neočekivano izlijetanje predmeta koje objektivno nije bilo moguće izbjeći). Odgovornost vozača postoji samo za prepreke koje su bile objektivno predvidljive.

17.1.Nadalje, kod iznenadnog stupanja psa ili druge životinje na kolnik hrvatska sudska praksa (uglavnom u okolnostima udara vozilom u životinju) ne polazi od toga da je vozač uvijek odgovoran zato što nije uspio izbjeći nalet, a ključno je isto mjerilo iz članka 51. Zakona o sigurnosti prometa na cestama i odgovor na pitanje je li životinja bila prepreka koju je vozač, u konkretnim okolnostima, mogao i trebao predvidjeti te bi li pri prilagođenoj brzini mogao izbjeći nalet.

17.2.Sud pritom mora analizirati više okolnosti: mjesto događaja (naselje ili izvan naselja), postoji li prometni znak za divljač ili domaće životinje, preglednost ceste, doba dana ili noći, brzinu vozila, način na koji je životinja dospjela na kolnik, vrijeme koje je vozač imao za reakciju. Ako pas ili druga životinja iznenada istrči neposredno ispred vozila, tako da ni pri potpuno zakonitoj i prilagođenoj brzini sudar nije bilo moguće izbjeći, sud u pravilu ne smatra da je vozač vozio neprilagođenom brzinom. Suprotno tomu, odgovornost može postojati ako okolnosti upućuju da je vozač morao računati na mogućnost pojave životinje i to primjerice u okolnostima vožnje kroz selo gdje se domaće životinje često kreću uz cestu, vidljivi psi uz rub kolnika, smanjena preglednost, noćna vožnja uz preveliku brzinu za domet kratkih svjetala, prometni znak koji upozorava na životinje i slično i tada sud može zaključiti kako je vozač morao voziti sporije upravo zato da može stati ako životinja stupi na kolnik. Dakle, sama činjenica da bi životinja (pas) stupila na kolnik nije dovoljna za zaključak kako je vozač prekršio članak 51. ZSPC-a i ako je stupanje bilo iznenadno i objektivno neizbježno, sud može zaključiti da vozač nije povrijedio obvezu prilagodbe brzine. No, ako je pojava životinje (psa) bila okolnost koju je razuman vozač mogao očekivati i na nju se prilagoditi, može se utvrditi da je brzina bila neprilagođen.

18.Nastavno ovdje valja navesti, a očitujući se o utvrđenjima konkretnih okolnosti predmetnoga događaja, kako je prvostupanjski sud, koji neposredno ocjenjuje vjerodostojnost izvedenih dokaza pa i iskaza stranaka i iskaza svjedoka, jasno naveo da prihvaća kao vjerodostojan iskaz svjedokinje IJ te prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka Tonća Ninčevića pa te dokaze u bitnom prihvaća kao vjerodostojne i ovaj sud. Prvostupanjski sud, pritom, iskaz svjedoka GJ smatra kontradiktornim, cijeneći iskaz i razlike u iskazima pred sudom i njegove navode koje je iznio policijskim službenicima nakon samog događaja.

19.1.U spomenutom rješenju kojim je ukinuta ranija presuda ovog suda, Vrhovni sud RH ukazuje kako je drugostupanjski sud, polazeći od ograničenja brzine na 50 km/h, i prihvaćajući iskaz svjedoka GJ da je zaustavio vozilo da propusti stado ovaca da prijeđe cestu, zaključio da je vozač autobusa s obzirom na zaustavljeno kombi vozilo i pretrčavanje psa preko kolnika (prema iskazu svjedokinje IJ koja ujedno nije vidjela i ovce na kolniku) trebao uložiti pojačan oprezi i smanjiti brzinu kretanja vozila jer je mogao očekivati da pas nije sam na cesti.

19.2.Nadalje se u rješenju Vrhovnog suda RH navodi kako je tijekom postupka tuženik osporavao da bi na mjestu nezgode postojalo ograničenje brzine na 50 km/h, a iz sadržaja zapisnika o prometnoj nezgodi (list 13 spisa) proizlazi da na dionici ceste na kojoj je došlo do prometne nezgode nije postavljena „tabla mjesta“ niti bilo koji znak ograničenja brzine, a prije mjesta nezgode na udaljenosti od 80 do 90 metara da je postavljen znak "Životinje na cesti". Nadalje, kako ovaj sud za ocjenu dokaza i konačno utvrđenje o kretanju psa kolnikom neposredno pred nezgodu, čije kretanje da je trebalo biti upozorenje na moguć nailazak čovjeka iza kombi vozila, nije dao dostatne razloge. Kako o pojavi psa na kolniku iskazuje samo svjedokinja FJ, dok ni GJ (koji je prema iskazu te svjedokinje zastao u kretanju upravo zbog prelaska psa preko kolnika), kao ni vozač autobusa RJ u svojim iskazima ne iskazuju. O tomu zašto na temelju takve dokazne građe utvrđuje o postojanju te činjenice drugostupanjski sud nije dao razloge.

19.3.Konačno se u ukidnom rješenju navodi i kako je tuženik tijekom postupka osporavao pravilnost mišljenja vještaka Tonća Ninčevića, koji u nalazu polazi od utvrđenja temeljenog na iskazu GJ da je do reakcije vozača autobusa kočenjem došlo nakon mimoilaženja autobusa s kombijem, iako o tomu, navodeći da je do reagiranja kočenjem došlo prilikom mimoilaženja, suprotno svjedoče FJ i RJ, a pred policijom izjavljuje i sam GJ, dok se drugostupanjski sud na te odlučne navode tuženika iznesene tijekom postupka i u odgovoru na žalbu nije očitovao.

20.1.Prema činjeničnim utvrđenjima koja proizlaze iz iskaza svjedokinje FJ (čiji iskaz ovaj sud u potpunosti prihvaća kao vjerodostojan jer je, zapravo, ova svjedokinja jedini očevidac događaja koji nije zainteresiran za ishod postupka jer ona, kao putnik u vozilu autobusu, niti potencijalno ne može biti ni u kom smislu odgovorna kao sudionik događaja), koja navodi kako je kao putnica u autobusu prije nastanka nesreće uočila ispred sebe na prometnici, na udaljenosti od tridesetak metara, zaustavljeno kombi vozilo (svjedokinja kaže "parkirano" vozilo), ali i da je vidjela kako preko kolnika ceste pretrčava pas, proizlazi nedvojben zaključak kako se radilo o preglednom dijelu prometnice i kako su svi sudionici u prometu jasno mogli vidjeti ovaj „prizor“ odnosno vidjeti tako opisanu prometnu situaciju neposredno prije nastanka nesreće. To što to isto nije vidio vozač autobusa (nota bene, kako sam navodi!), ne znači i da on to nije mogao vidjeti. To je nedvojbeno.

20.2.Međutim, i iz iskaza vozača autobusa proizlazi kako je na ravnoj dionici ceste, na udaljenosti od nekih 50 metara ispred sebe, uočio zaustavljeno drugo vozilo (on kaže: Veliko kombi vozilo bijele boje!) u prometnom traku namijenjenom za vožnju iz suprotnog smjera, a što u bitnom potvrđuje i vozač kombi vozila GJ kada navodi kako je zaustavio svoje vozilo kako bi propustio životinje, stado ovaca, da prijeđu cestu. Možebitne razlike u iskazu svjedoka koje se odnose na trenutak mimoilaženja njegova vozila s autobusom, kao niti činjenica što vozač kombi vozila nije vidio iz svog vozila (u zrcalu) prijelaz psa preko prometnice, ni na koji način ne utječu na ove navedene zaključke. Da se radilo o preglednom dijelu prometnice (preglednost ravnine preko 100 m u oba smjera) jasno proizlazi iz priložene dokumentacije, iz nalaza i mišljenja sudskih vještaka i dokumentacije o obavljenom očevidu na mjestu nesreće (Zapisnik o očevidu broj I-Kir-465/05 od 11. ožujka 2005.)

20.3.Sudski vještak Tonći Ninčević u svom je Mišljenju, na temelju svih utvrđenja, dao ocjenu brzine kretanja autobusa u trenutku reakcije vozača kočenjem prema kojemu je ta brzina iznosila 52,3 km/h te je utvrdio kako je naletna brzina u trenutku udarca autobusa na oštećenu osobu iznosila 47,5 km/h, kao i da je tzv. brzina izbjegavanja iznosila 46,2 km/h, odnosno kako bi vozač intenzivnim kočenjem mogao poništiti brzinu i da ne bi došlo do udarca u pješakinju da se vozilom kretao tom brzinom ili svakom brzinom manjom od tako utvrđene. Takva utvrđenja i zaključak su prometno tehnički utvrđena i održiva i prigovorima tuženika nisu utemeljeno dovedena u dvojbu. Osim toga, prema zaključku vještaka, do nesreće je došlo na način što se pješakinja preko kolnika kretala brzinom od oko 6,5 km/h, dok je u času stupanja na južni rub kolnika autobus bio udaljen od mjesta naleta oko 29,30 m, da se na kolniku, u suprotnom smjeru od smjera kretanja autobusa nalazilo kombi vozilo, s tim što vještak nije mogao utvrditi kakav je utjecaj na mogućnost uočavanja oštećene od strane vozača imao položaj kombi vozila.

21.1.Iz navedenoga i dalje proizlazi nedvojben zaključak ovog suda kako je vozač autobusa prije nastanka nezgode, dok se nalazio na udaljenosti od najmanje trideset metara od mjesta nesreće, uočio okolnosti na prometnici koje upućuje na povećani oprez pa i na to da je moguća određena prepreka na cesti zbog koje se drugo vozilo i zaustavilo. Ta okolnost je već sama pojava na cesti (zaustavljenoga i velikoga kombi vozila, kako sam kaže) drugog vozila većih dimenzija koje nije u pokretu i već ta činjenica je (profesionalnog vozača, iako to nije presudno) vozača autobusa trebala uputiti na pojačan oprez. Osim toga, potpuno je nedvojbeno kako je i pretrčavanje psa vozač autobusa mogao uočiti (makar psa nije uočio i vozač kombi vozila, o čijoj odgovornosti se ovdje ne odlučuje), kao što je uostalom isti vozač trebao vidjeti i prometni znak, ploču s oznakom „Domaće životinje na cesti“, a što je nedvojbeno utvrđeno da je takav znak prethodio mjestu nastanka nesreće.

21.2.Ako je putnica u vozilu autobusu vidjela životinju na cesti, onda je to zasigurno trebao i mogao vidjeti i vozač tog vozila koji u iskazu negira da bi vidio psa. Sve ove okolnosti upućuju na nedvojben zaključak kako je vozač autobusa trebao uložiti pojačani oprez i smanjiti brzinu kretanja prilikom mimoilaženja s kombi vozilom, što on nije učinio te je tako prekršio prometni propis jer nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti i mogućoj očekivanoj prepreci na cesti.

21.3.Pritom možebitno opće ograničenje ili posebno ograničenje brzine kretanja na tom dijelu prometnice ne daje vozaču za pravo da se može vozilom kretati gornjom granicom dopuštene brzine bez obzira na druge okolnosti, već naprotiv vozač uvijek mora prilagoditi brzinu kretanja uvjetima koji vladaju na cesti i ako može pretpostaviti pojavljivanje prepreke, prilagoditi brzinu mogućoj i očekivanoj prepreci na cesti. Prometnica nije pista za postizanje brzine kretanja koja je granična i gornja i ne postoji vozačevo „pravo vožnje“ do gornje granice, već naprotiv, vozač brzinu uvijek treba prilagoditi okolnostima i stanju u prometu računajući na sve razumno predvidljive možebitne prepreke na cesti. U tom smislu ovaj sud i u ovom stadiju postupka ne smatra utvrđenim niti to cijeni da bi se radilo o ograničenju brzine za naseljeno mjesto od 50 km/h jer takav nedvojben dokaz u spisu očito ne postoji, pa je moguće jedino govoriti o općem ograničenju brzine na prometnicama izvan naseljenoga mjesta od 80 km/h, no i takva ograničenja uopće ne utječu na navedeni zaključak jer je vozač uvijek dužan prilagoditi brzinu kretanja uvjetima koji vladaju na cesti, što u konkretnom slučaju, potpuno nedvojbeno, nije učinio vozač autobusa.

21.4.Dakle, u okolnostima kada vozač autobusa upravlja vozilom na prometnici i kada na ravnoj dionici ceste uočava zaustavljeno drugo (kombi) vozilo većih dimenzija u prometnom traku namijenjenom za vožnju iz suprotnog smjera na udaljenosti od trideset ili na udaljenosti i pedesetak metara ispred sebe, i kada je mogao uočiti i pretrčavanje psa preko prometnice, već takvo stanje na prometnici, samo po sebi, tog vozača jasno upućuje na potrebu povećanog opreza jer zacijelo postoji poseban razlog zbog kojeg se drugo vozilo zaustavilo na prometnici. Ovdje bi se moglo govoriti i o dodatnim okolnostima koje je vozač autobusa trebao i mogao imati u vidu poput mjesta događaja, očito ruralno područje (makar nije postojala (ili nije to utvrđeno) ploča, prometni znak za naseljeno mjesto), činjenice što je pored ceste mogao vidjeti i stambeni objekt koji se spominje u dokumentaciji s očevida, zatim činjenice da upravlja velikim vozilom koje ima specifične gabarite, masu i put zaustavljanja (koje vozilo nije bilo niti tehnički provjereno u zakonskom roku ni osigurano od automobilske odgovornosti), no i potpuno zanemarujući ove okolnosti navedeni zaključak o stanju u prometu i dužnosti povećane pažnje od strane vozača je nedvojben.

22.Zbog navedenoga, cijeneći sve okolnosti slučaja, ovaj drugostupanjski sud drži kako je vozač vozila autobusa kršenjem navedenih prometnih propisa doprinio nastanku predmetne prometne nesreće. Tuženik je prije zaključenja raspravljanja osporio da bi mjesto predmetne nesreće bilo u naseljenom mjestu jer da nije utvrđeno postojanje prometnih znakova za naseljeno mjesto, međutim kako je već više puta navedeno, vozač je uvijek dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustoći prometa tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti pa i na dijelu prometnice izvan naseljenog mjesta, što je vozač vozila autobusa propustio učiniti. Konačno, u konkretnim okolnostima nije se radilo o uobičajenom mimoilaženju vozila autobusa i kombi vozila u pokretu u prometu, već se radilo o tomu da su se vozila mimoišla nakon što je vozač autobusa vidio trenutak kada je kombi vozilo bilo zaustavljeno na prometnici te se počelo kretati iz stanja mirovanja, a k tomu je taj vozač mogao vidjeti i psa na cesti pa i pretpostaviti da životinja nije sama pored ceste i na cesti.

23.Međutim, nedvojbeno je i kako je majka tužitelja doprinijela nastanku predmetnog događaja jer je kolnik prometnice prelazila s nedovoljnom pažnjom i nakon što se nije prethodno uvjerila da to može učiniti na siguran način u smislu citirane odredbe članka 129. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Naime, MJ prelazila je kolnik ceste iza prethodno zaustavljenoga kombi vozila, a očito se prethodno nije uvjerila da se na prometnici, u drugoj traci ne kreće drugo vozilo.

24.U takvom stanju stvari, stajalište je ovog suda kako su sudionici prometne nesreće podjednako doprinijeli nastanku te nesreće, odnosno da je sada pokojna MJ doprinijela u nastanku predmetnog štetnog događaja u omjeru od 50 %.

25.Naposljetku treba navesti i kako je u ranijem stadiju postupka ovaj sud naveo prvostupanjskom sudu da je radi potpune ocijene svih okolnosti u postupku bilo potrebno detaljno očitovanje sudskog vještaka i u smislu održivosti iskaza svjedokinje IJ, međutim u ovom dijelu postupka navedeni iskaz valja prihvatiti kao vjerodostojan jer je u bitnom u skladu s iskazima drugih svjedoka, a kako je već navedeno i sam prvostupanjski sud je u pobijanoj odluci naveo kako dijelom prihvaća kao vjerodostojan iskaz ove svjedokinje, ali je iz tog iskaza izveo pogrješan zaključak držeći kako činjenica koja se odnosi na trenutak kada je svjedokinja čula "škripu kočenja" potvrđuje zaključak da vozač autobusa nije mogao izbjeći pješakinju.

26.Imajući u vidu sve navedeno te polazeći od toga kako među strankama nije sporno pitanje tuženikove pasivne legitimacije, s obzirom da je vozač vozila autobusa upravljao vozilom koje nije bilo osigurano od automobilske odgovornosti, nedvojbeno je da je tuženik u obvezi tužiteljima naknaditi štetu koju tužitelji trpe zbog smrti člana svoje uže obitelji, svoje majke, i to u omjeru od 50 % jer je oštećenica u tom omjeru doprinijela nastanku prometne nesreće. Naime, prema članku 91. raije važećeg Zakona o osiguranju (Narodne novine br. 46/97. – pročišćeni tekst, 116/99. i 11/02.), oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom motornog vozila čiji se vlasnik nije osigurao od automobilske odgovornosti svoj odštetni zahtjev podnosi Hrvatskom uredu za osiguranje.

27.Tužiteljima pripada pravo na isplatu pravične novčane naknade za duševne bolove koji su pretrpjeli zbog smrti svoje majke u iznosima sada od po 19.908,00 EUR-a (ranije 150.000,00 kn) svakomu od njih, a imajući u vidu pretrpljene duševne bolove te recentnu sudsku praksu u sličnim slučajevima. Budući da je oštećenica pridonijela nastanku prometne nesreće u omjeru od 50 %, to tužiteljima pripada pravo na isplatu iznosa od po 9.954,21 EUR-a (ranije 75.000,00 kn) za pretrpljene duševne bolove na ime pravične novčane naknade, sukladno članku 201. ZOO/91.

28.Na dosuđene iznose tužiteljima pripada i pravo na isplatu zatezne kamate, a temeljem odredaba članka 277. stavak 1. ZOO/91, koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do konačne isplate.

29.Nadalje, tužiteljima pripada pravo i na naknadu uobičajenih troškova pogreba njihove majke temeljem članka 193 st. 1. ZOO/91. Tužitelji su priložili dva računa trgovačkog društva Bradvica d.o.o. o plaćenim troškovima pogreba i to u ukupnom iznosu od 9.063,50 kn te su priložili jedan račun na iznos od 512,40 kn, što znači kako je svaki tužitelj računima dokazao troškove pogreba koje je platio u iznosima od po 2.265,87 kn i po 128,10 kn. S obzirom na omjer suodgovornosti majke tužitelja, svakom tužitelju pripada pravo na isplatu polovine navedenih iznosa, dakle svakom tužitelju pripada pravo na isplatu iznosa od po 1.132,93 kn i po 64,05 kn (sada u jedinici EUR-a) koji troškovi su dokumentirani računima. Na dosuđene iznose tužiteljima pripada i zatezna kamata temeljem članka 277. stavak 1. ZOO/91 koja teče od dana plaćanja računa pa do konačne isplate.

30.Osim toga, polazeći od općepoznatih činjenica koje se odnose na običaje u Republici Hrvatskoj i prema kojima je uobičajeno nabaviti posebnu odjeću, crninu, u slučajevima pogreba bliskih osoba, polazeći i od opće poznatih činjenica aktualnih cijena pojedinih odjevnih predmeta, ovaj sud drži kako su tužitelji imali troškove nabavka odjeće zbog pogreba i to svaki tužitelj u iznosima od pod 2.000,00 kn. Dakle, ostvareni su zakonski uvjeti iz članka 223. ZPP-a jer tužiteljima pripada pravo na naknadu štete, ali bi se visina te štete mogla utvrditi s nerazmjernim teškoćama te su tužiteljima priznati navedeni iznosi po ovoj osnovi i dosuđeni im iznosi od po 1.000,00 kn (sada u jedinici EUR-a) svakomu na ime nabavke odjeće, crnine, s obzirom na suodgovornost oštećenice za nastanak događaja. Na dosuđene iznose priznata je i zatezna kamata koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do konačne isplate.

31.Glede preostalog dijela tužbenih zahtjeva po osnovi naknade materijalne štete valja navesti kako u ovom stadiju postupka ovaj sud može odlučivati samo o dijelu zahtjeva o kojima je ukinuta spomenuta ranija drugostupanjska presuda.

32.Dakle, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije dao jasne i prihvatljive razloge o svim odlučnim činjenicama čime je počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. No, iz svega navedenog proizlazi i kako su ostvareni zakonski uvjeti za primjenu članka 373. a ZPP-a te je, uzimajući u obzir navedene odlučne činjenice koje je bilo moguće utvrditi na temelju izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu i pravilnom primjenom materijalnog prava iz citiranih zakonskih odredaba, valjalo djelomice prihvatiti žalbu, presudom preinačiti prvostupanjsku presudu i tužiteljima dosuditi navedene iznose na ime naknade štete, kako je detaljno i obrazloženo.

33.S obzirom da je preinačena prvostupanjska presuda, sukladno članku 166. stavak 2. ZPP-a, valjalo je odlučiti i o troškovima cijelog postupka. Odluka o troškovima postupka je donijeta primjenom odredaba članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP-a i imajući u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine broj: 142/12, 103/14, 144/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje OT). Cijeneći sve okolnosti slučaja, posebno cijeneći omjer uspjeha stranaka u ovom stadiju postupku i navedene novčane iznose koji su tužiteljima dosuđeni, visinu potraživanja navedenu u tužbi i uređenim zahtjevima, kao i činjenicu da su sve stranke bile zastupane po punomoćnicima odvjetnicima, ovaj drugostupanjski sud drži kako je opravdano odrediti da svaka stranka snosi svoj trošak, sukladno članku 154. stavak 4. ZPP-a.

34.Naposljetku valja navesti kako su u ovoj odluci svi novčani iznosi, koji su u ranijem stadiju postupka bili utvrđeni u kunskim iznosima, utvrđeni u važećoj novčanoj jedinici EUR-a, a sve prema Odluci Vijeća Europske unije o prihvaćanju eura u Hrvatskoj od 1. siječnja 2023., dopuni uredbe prema kojoj Hrvatska postaje dvadeseta članica europodručja te uredbi kojom se utvrđuje fiksni tečaj konverzije kune u euro: 1 euro = 7,53450 kuna.

35.Zbog navedenoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

U Splitu 29. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

dr. sc. Lidija Vojković