Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-349/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E N J E
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Luka Kuduz, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-58/2021-19 od 5. veljače 2026. i rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-58/2021-22 od 5. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 29. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-58/2021-19 od 5. veljače 2026.:
- pod točkom I. izreke,
- pod točkom II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici uglavničene zatezne kamate u iznosu 1.315,04 eura.
II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-58/2021-19 od 5. veljače 2026. u dijelu točke II. izreke kojom je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici preplaćene anuitete s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu 9.975,17 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate i za navedeno sudi:
Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatom preplaćenih anuiteta s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u iznosu 9.975,17 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate.
r i j e š i o je
I. Preinačuje se rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-58/2021-19 od 5. veljače 2026. pod točkom V. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u iznosu 1.722,84 eura sa zateznim kamatama tekućim od 5. veljače 2006 do isplate i rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-58/2021-22 od 5. veljače 2026. te za navedeno sudi:
Svaka stranka snosi svoje troškove.
II. Odbija se zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem poslovni broj P-58/2021-19 od 5. veljače 2026. utvrđeno je da su ništetni članci 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu broj sklopljenog 26. svibnja 2006. između pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. i tužiteljice kojima je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke i kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF (točka I. izreke presude), naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici preplaćene anuitete s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te uglavničenih kamata u iznosu 11.290,21 eura i zatezne kamate koja na iznos od 9.975,17 eura teku od 1. listopada 2015. do isplate (točka II. izreke presude), odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatom zateznih kamata koje na iznos 1.315,04 eura teku od 1. listopada 2015. do isplate (točka III. izreke presude), utvrđeno je da je tužba povučena za iznos 1.414,47 eura (točka IV. rješenja), naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu 1.722,84 eura sa zateznim kamatama tekućim od 5. veljače 2026. do isplate i odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka preko dosuđenog iznosa (točka V. izreke rješenja).
2. Prvostupanjskim rješenjem poslovni broj P-58/2021-22 od 5. veljače 2026. naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljici daljnje troškove postupka u iznosu 106,25 eura.
3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude i rješenja poslovni broj P-58/2021-19 od 5. veljače 2026. pod točkama I. i II. izreke presude i u dijelu točke V. izreke rješenja zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) jer presuda ne sadržava razloge o odlučnim činjenicama. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti te naložiti tužiteljici da mu nadoknadi troškove postupka. Za sastav žalbe zahtijeva trošak u iznosu 312,50 eura.
4. Također je tuženik podnio žalbu protiv prvostupanjskog rješenja poslovni broj P-58/2021-22 od 5. veljače 2026. zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 155. stavak 1. ZPP-a. Predlaže ukinuti pobijano rješenje, podredno preinačiti rješenje i odbiti zahtjev tužiteljice za naknadom troškova pristupa ročištu za objavu presude. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu 65,00 eura.
5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
6. Žalba tuženika protiv presude i rješenja poslovni broj P-58/2021-19 od 5. veljače 2026. je djelomično osnovana, dok je u cijelosti osnovana žalba protiv rješenja poslovni broj P-58/2021-22 od 5.veljače 2026.
7. Nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koju tuženik navodi u žalbi. Naime, iz navoda žalbe proizlazi da tuženik kroz ovaj žalbeni razlog zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te pravu tužiteljice na restituciju preplaćenih iznosa anuiteta sa zateznim kamatama. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporne ugovorne odredbe nisu nepoštene i da tužiteljica nema pravo na restituciju), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.
8. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.
9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnim dijelovi odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za tečaj CHF, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti tih odredbi i zahtjev za isplatu obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose anuiteta od dana plaćanja anuiteta do konverzije, sve sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate .
10. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
11. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:
- da su prednik tuženika Slavonska banka d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita 24. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 5140030250- 60010460410/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama kojim je tužiteljici odobren stambeni kredit za dovršenje kuće u iznosu 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan korištenja kredita,
- da se tužiteljica obvezala platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,65% godišnje i koja se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima,
- da se kredit otplaćuje 25 godina u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije roka dospijeća,
- da je korisnik kredita suglasan da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru,
- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o spornim odredbama Ugovora o kreditu već je tužiteljici kredit u CHF ponuđen kao najpovoljniji, da joj tuženik nije objasnio rizik uzimanja kredita u valuti CHF te nije objasnio o čemu ovisi rast kamate što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice,
- da je tijekom otplate kredita došlo do promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja CHF,
- da su stranke 23. siječnja 2016. sklopile Aneks Ugovoru o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15. – dalje: ZID ZPK/15) kojim je provedena konverzija iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. i kojim su stranke suglasno utvrdile da preplata kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 17.765,42 kuna koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta te da preostala neotplaćena glavnica iznosi 26.401,24 eura,
- da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15,
- da je riječ o potrošačkom ugovoru te da se tužiteljica poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenu u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a kojom je utvrđeno da su tužene banke, između ostalih i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (u tom dijelu presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) te je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača (u tom dijelu presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.),
- da je u skladu s člankom 502.c ZPP-a u ovoj parnici u kojoj se tužiteljica poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača,
- da iz nalaza i mišljenja vještaka Matije Baloga proizlazi da je tužiteljica s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi do konverzije 30. rujna 2015. preplatila anuitete u iznosu 3.529,81 eura, da je s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli do dana konverzije preplatila anuitete u iznosu 6.445,36 eura, a da obračunate zatezne kamate na ovako utvrđene preplaćene anuitete tekuće od dana plaćanja anuitete do konverzije iznose 3.858,58 eura. Kada se iznos obračunatih kamata (3.858,58 eura) po pravilima o uračunavanju umanji za iznos preplate priznate konverzijom (2.543,54 eura) da tada ostaje iznos od 1.315,04 eura.
12. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljica ima pravni interes za traženje pravne zaštite usprkos tome što je pristala na konverziju kredita jer da to ne znači da je izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. te da se sklapanjem Aneksa tužiteljica nije odrekla zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi budući da sklapanjem Aneksa nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača niti je otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za tečaj CHF te je uz primjenu članka 323. stavak 2., članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) naložio tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 11.290,21 eura koji se sastoji od: preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu 3.529,81 eura, preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 6.445,36 eura i obračunatih zateznih kamata u iznosu 1.315,04 eura (obračunate zatezne kamate u iznosu 3.858,58 eura su na temelju članka 172. ZOO-a i pravila o uračunavanju umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom u iznosu 2.543,54 eura).
13. U žalbenoj fazi postupka prvenstveno je sporno tumačenje učinka sklopljenog Aneksa Ugovoru o kreditu na pravo tužiteljice da zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog Ugovora o kreditu, kao i da zahtijeva restituciju s osnove takvih ništetnih ugovornih odredbi, jer tuženik tvrdi da je sklapanjem Aneksa uspostavljena ravnoteža između prava i obveza stranaka i ispravljena nepoštenost odredbi ugovora o kreditu te da su time ugovorne strane riješile svoj odnos budući da Aneks djeluje ex nunc.
14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. odgovarajući na pitanje koje je sporno i u ovom postupku zauzeo pravo shvaćanje: "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".
15. Dakle, bez obzira što je tužiteljica pristala na konverziju kredita i sklopila Aneks koji je valjan i ima pravne učinke na ugovorni odnos stranka, to ne znači da je time otklonjena nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog Ugovora o kreditu, pa tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iako je sklopila Aneks kojim su izmijenjene te odredbe ugovora sve kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koje smatra da joj pripadaju (pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.). Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravno shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnom interesu tužiteljice za podnošenje tužbe za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora.
16. Pravilno je prvostupanjski sud polazeći od ocjene iskaza tužiteljice, zatim da je riječ o unaprijed formuliranim standardnim (tipskim) odredbama ugovora trgovca za koje se prema članka 81. stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) smatra da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da je sud u smislu članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, utvrdio da su ništetne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.
17. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da predmetni Ugovor o kreditu sadrži različite odredbe od onih utvrđenih u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te da sadrži odredbe kojima se potrošač štiti od negativnih učinaka valutne klauzule. Ovo iz razloga što u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača nije ispitivana nepoštenost ugovornih odredbi točno određenog sadržaja, niti je to svrha i cilj takve vrste postupka, niti je to moguće s obzirom da je u tom postupku bilo utuženo osam banaka u pogledu velikog broja ugovora o kreditu koji su sklapani u razdoblju od nekoliko godina, već je ispitivano jesu li odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nepoštene i time ništetne u smislu odredi Zakona o zaštiti potrošača jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača. Stoga neosnovano u žalbi navodi tuženik da se na ovaj spor i ugovorni odnos tužiteljice ne mogu primijeniti članak 502.c ZPP-a i učinci pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.
18. U odnosu na pravo tužiteljice na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a polazeći od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog u naprijed citiranoj odluci broj Rev- 457/2025-21 od 27. svibnja 2026., valja zaključiti da tužiteljica nema pravo na isplatu preplaćenih anuiteta u ukupnom iznosu 9.975,17 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate. Naime, ZID ZPK/15 je u člancima 19.d i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila sklapanju Aneksa, pa je tužiteljica kao potrošač bila u prilici još prije sklapanja proučiti njegove odredbe i odlučiti hoće li pristati na konverziju. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 stranke su iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, čime je prestala obveza tuženika na povrat više plaćenih iznosa anuiteta, jer primjena ZID ZPK/15 derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti, kao i pravo na zatezne kamate koje na preplaćene iznose anuiteta teku nakon konverzije, tj. od 1. listopada 2015. do isplate. Stoga je u tom dijelu prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen za iznos 9.975,17 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate (dio točke II. izreke prvostupanjske presude).
19. Nasuprot tome, tužiteljica ima pravo na isplatu zateznih kamata koje na preplaćene iznose anuiteta s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli teku od plaćanja anuiteta do dana konverzije 30. rujna 2015. koje je vještak obračunao u iznosu 3.858,58 eura. Tužbenim zahtjevom tužiteljica je ovaj iznos umanjila za iznos preplate utvrđen konverzijom (2.543,54 eura) i potražuje iznos od 1.315,04 eura koji iznos joj je prvostupanjski sud dosudio, pa je u tom dijelu odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda (dio točke II. izreke prvostupanjske presude).
20. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužiteljica nema pravo na zatezne kamate tekuće od plaćanja anuiteta do dana konverzije (koje je vještak obračunao u ukupnom iznosu od 3.858,58 eura) budući da je u postupku utvrđeno da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu koji sadržava nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli osnovom koje je tužiteljica preplatila anuitete kredita pa proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a. Konkretno to znači od dana plaćanja anuiteta do dana konverzije, a kako je to vještak pravilno obračunao u nalazu i mišljenju.
21. Pravilno je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ocjenjujući ga stručnim, jasnim i obrazloženim, dok se žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj metodologiji vještačenja, tj. da je vještak trebao izraditi nalaz i mišljenje primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom periodu, zapravo odnose na njegov pravni stav u odnosu na posljedice ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule koji je suprotan pravilnom shvaćanju prvostupanjskog suda o tome da se vještačenje preplaćenih iznosa anuiteta treba provesti prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju CHF u trenutku isplate (korištenja) kredita.
22. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne razlike, a ne i negativnu razliku kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja i kada je kamata bila niža od ugovorne kamatne stope u vrijednosti valutnog tečaja. U odnosu na ovaj prigovor, kojeg je tuženik isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, valja ukazati na stav sadržan u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. gdje je zauzeto pravno shvaćanje da ako u postupku nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. i 196. ZOO-a, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje (uračunavanje) o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništavih odredbi Ugovora o kreditu u CHF. Stoga je pravilno zaključio prvostupanjski sud da nema osnove da se uzmu u obzir tzv. negativne razlike koje tuženik nije niti određeno naveo već ih samo paušalno ističe.
23. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Neosnovanost prigovora zastare utemeljen je na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tada to znači da se za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući da je tužba podnesena 7. lipnja 2019.
24. U odnosu na odluku o troškovima postupka koje je prvostupanjski sud dosudio na temelju članka 154. stavak 2. ZPP-a razmjerno uspjehu stranaka u postupku uzimajući u obzir da je tuženik osporavao i osnovu zahtjeva, valja istaknuti da pravila o naknadi parničnih troškova iz članka 154. ZPP (načelo causae) imaju legitiman cilj osigurati uredno funkcioniranje pravosudnog sustava i odvratiti tužitelje od podnošenja neutemeljenih i pretjerano visokih zahtjeva. Kako bi se pravo na pristup sudu doista i ostvarilo, odnosno kako ono ne bi ostalo teoretskim i iluzornim, nužno je voditi se okolnostima konkretnog slučaja prilikom odlučivanja o troškovima postupka uzimajući u obzir da stranke ne smiju snositi financijski teret nerazmjeran legitimnu cilju odredaba o troškovima postupka. Dakle, sud ne smije odredbe primjenjivati mehanički ne vodeći računa o nužnosti da se pravo na pristup sudu stvarno i ostvari u svakom slučaju. Stoga je ovaj sud, odlučujući o troškovima u konkretnom predmetu, iskoristio diskrecijsku ovlast koju ima na temelju članka 154. stavak 2. ZPP, te uzeo u obzir činjenicu da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu. Valja dodati da, u trenutku podnošenja tužbe, tužba nije bila lišena sadržaja niti je bila očito nerazumna jer u tom trenutku domaća sudska praksa nije bila ustanovljena. U specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, niti se pouzdati u sudsku praksu koja pred drugostupanjskim sudovima nije bila utvrđena, a revizijski sud se o tome još nije izjašnjavao. U takvim okolnostima tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh niti je visina zahtjeva bila nerealno postavljena (naprotiv, temeljila se na nalazu i mišljenju sudskog vještaka), te je u konačnici i uspjela s djelom zahtjeva (za isplatu zateznih kamata) u skladu s kasnije izraženim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u učincima provedene konverzije (Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026.). Nadalje, u odnosu u kojem je tužiteljica kao potrošač slabija ugovorna strana, njena težnja da se ostvari pravo na isplatu, pa makar i dijela iznosa po osnovi ništetnosti neke ugovorne odredbe, sustav raspodjele troškova postupka ne smije imati odvraćajući učinak na tužiteljicu kao potrošača od ostvarenje tog prava. U konkretnom slučaju, ako bi se doslovno gramatički i aritmetički primijenio članak 154. stavak 2. ZPP, tužiteljica bi bila dovedena u situaciju da je dužna nadoknaditi tuženiku troškove cijelog postupka u iznosu većem od iznosa koji joj je dosuđen po osnovi utvrđenog stjecanja bez pravne osnove, čime bi tužiteljici bilo povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo na mirno uživanje vlasništva.
25. Slijedom navedenog i uvažavajući praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice Čolić protiv Hrvatske, zahtjev broj 28963/10, presuda od 18. studenoga 2021.) ovaj sud smatra da je u skladu sa sadržajem konvencijskog i ustavnog prava tužiteljice na pravičan postupak i u njemu sadržanog prava na pristup sudu, kao i prava na mirno uživanje imovine, uz rezultat cjelokupnog postupka i činjenicu da je tužiteljica djelomično uspjela u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Predmetno se odnosi i na rješenje poslovni broj P-58/2021- 22 od 5. veljače 2026. kojim su tužiteljici dosuđeni troškovi pristupa njezinog punomoćnika ročištu za objavu presude.
26. Slijedom navedenoga, na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbijena je žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke i djelomično pod točkom II. izreke te je na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačena prvostupanjska presuda djelomično pod točkom II. izreke te je djelomično preinačena točka V. izreke rješenja sadržanog u prvostupanjskoj presudi i izreka prvostupanjskog rješenja poslovni broj P-58/2021-22 od 5. veljače 2026.
27. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka odnose se i na troškove žalbe pa su stoga odbijeni zahtjevi tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.
28. Točka III. izreke prvostupanjske presude, točka IV. izreke rješenja te točka V. izreke rješenja u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka preko dosuđenog iznosa nisu ispitivane, jer nisu pobijane žalbom (članak 365. stavak 1. ZPP-a).
U Velikoj Gorici 29. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća
Nikola Ramušćak
