REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-843/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja i Željka Šimića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OPĆINA UNEŠIĆ, Unešić, Dr. Franje Tuđmana 40, OIB: 18998273353, kojeg zastupa punomoćnik Ivica Zaradić, odvjetnik u Solinu, protiv tuženika G. P. P. MIKIĆ d.o.o., Omišalj, Pušća 131, OIB: 82386143355, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Vukić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić i dr. u Rijeci, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-351/2024-20 od 19. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-351/2024-20 od 19. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom presudio:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Nalaže se tuženiku G. P. P. MIKIĆ d.o.o. Omišalj, Pušća 131, isplatiti tužitelju OPĆINA UNEŠIĆ, Unešić, Dr. Franje Tuđmana 40, iznos od 117.535,94 eura / 885.574,55 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 93.116,49 eura/701.586,20 kn od 31. ožujka 2020. do isplate, a na iznos od 24.419,45 eura/183.988,36 kn od 20. siječnja 2021. do isplate pri čemu se zatezne kamate obračunavaju po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku G. P. P. MIKIĆ d.o.o. Omišalj, Pušća 131, naknaditi tužitelju OPĆINA UNEŠIĆ, Unešić, Dr. Franje Tuđmana 40, troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.“

II. Nalaže se tužitelju OPĆINA UNEŠIĆ, Unešić, Dr. Franje Tuđmana 40, naknaditi tuženiku G. P. P. MIKIĆ d.o.o. Omišalj, Pušća131, troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 15.155,35 eura.“

2. U obrazloženju je naveo kako među strankama nisu sporne sljedeće relevantne činjenice, da je:

- Agencija za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (dalje: Agencija) donijela odluku o dodjeli potpore tužitelju za ulaganje u građenje nerazvrstanih cesta u iznosu od 3.797.152,84 kn u svrhu izgradnje ceste na relaciji Unešić – Vinovo,

- po provedenom postupku javne nabave između tužitelja kao naručitelja i tuženika kao izvođača radova (koji je u postupku javne nabave izabran kao ekonomski najpovoljniji ponuditelj) sklopljen Ugovor o javnoj nabavi radova izgradnje ceste Unešić – Vinovo od 27. srpnja 2018.,

- tuženik izvršio radove na koje se obvezao Ugovorom sklopljenim s tužiteljem (a što proizlazi i iz zapisnika o kontroli kvalitete i primopredaji na stranici 57. do 59. spisa),

- sukladno čl. 11. Ugovora tuženik bio obvezan prilikom predaje okončane situacije predati tužitelju jamstvo za otklanjanje nedostataka u jamstvenom roku u obliku bezuvjetne i neopozive bankarske garancije naplative na prvi poziv i bez prava prigovora na iznos od 10% ukupne vrijednosti izvedenih radova (bez poreza na dodanu vrijednost), s rokom važenja pet godina od dana primopredaje radova,

- tuženik tužitelju prilikom predaje okončane situacije predao garanciju broj 4100941956 za otklanjanje nedostataka, a koja je garancija izdana od Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb s rokom važenja od tri godine (od 3. rujna 2019. do 3. rujna 2022., stranica 41. spisa),

- Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb dopisom od 3. rujna 2019. (stranica 43. spisa) obavijestila tužitelja o tome da je izdana garancija s rokom važenja od tri godine te da na zahtjev izvođača banka može i to 15 dana prije isteka garancije izdati Dodatak I kojim će se produžiti rok važenja za preostali dio jamstvenog roka, tj. za daljnje dvije godine te da je zahtjev za izdavanje Dodatka I banka spremna razmotriti na temelju propisanih procedura i politika, a sve u okviru kreditne sposobnosti izvođača,

- Dodatkom I garanciji broj 4100941956 od 26. kolovoza 2022. izmijenjena točka 4. garancije od 3. rujna 2019. na način da je promijenjeno vrijeme važenja garancije te ista važi od 3. rujna 2019. do 3. rujna 2024. (stranica 55. spisa),

- Agencija na temelju Odluke od 30. ožujka 2020. isplatila tužitelju 206.182,15 kn, odnosno da mu je od zatraženog predujma potpore u visini od 907.768,35 kn, odbila isplatiti iznos od 701.586,19 kn (stranica 30. do 40. spisa), a protiv koje odluke je tužitelj podnio prigovor koji je odbijen odlukom Ministarstva poljoprivrede od 16. lipnja 2020. (stranica 23. do 25. spisa),

- Agencija na temelju Odluke od 19. siječnja 2021. isplatila tužitelju daljnjih 702.701,06 kn na ime potpore, odnosno da mu je od zatražene isplate konačne rate (potpore) u visini od 990.808,07 kn odbila isplatiti iznos od 288.107,01 kn (stranica 18. do 22. spisa).

Iz isprava u spisu proizlazi i da je tužitelju 9. siječnja 2019. isplaćen predujam potpore u visini od 1.898.576,42 kn (kako to proizlazi iz obrazloženja odluke od 30. ožujka 2020. te odluke od 19. siječnja 2021.).

Među strankama je sporno je li tuženik tužitelju prouzročio štetu zbog povrede Ugovora. Sporno je i postoji li tužiteljev doprinos eventualnoj šteti, a s obzirom na činjenicu prema kojoj je bankarsku garanciju od tuženika primio bez prigovora te uvažavajući okolnost prema kojoj protiv Odluka Agencije nije pokrenuo upravni spor. U provedenom postupku je utvrđeno da je tuženik povrijedio odredbe Ugovora sklopljenog među strankama jer je postupio suprotno odredbi čl. 11. Ugovora o javnoj nabavi radova izgradnje ceste Unešić – Vinovo, a s obzirom na to da je u vrijeme primopredaje radova dostavio tužitelju bankarsku garanciju od 3. rujna 2019. za otklanjanje nedostataka s rokom važenja od tri godine (od 3. rujna 2019. do 3. rujna 2022.), umjesto bankarsku garanciju s rokom važenja od pet godina kako se to obvezao Ugovorom, a koju je predao tek tri godine kasnije (garancija od 26. kolovoza 2022.). Takvim postupanjem tuženik je povrijedio ugovornu obvezu sukladno odredbi čl. 342. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/08, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 145/23, 155/23 i 69/26; dalje: ZOO). Međutim, u ponovljenom postupku sud je utvrdio da tužitelju nije nastala šteta kao posljedica povrede Ugovora. Naime, iz isprava u spisu čiji sadržaj među strankama nije bio sporan, proizlazi da je sveukupna vrijednost izvedenih radova iznosila 2.917.106,72 kn, a kako je to utvrđeno zapisnikom o primopredaji radova (stranica 59. spisa). Navedeno znači da je tužitelj primio (građevinske) radove koje je za njega izveo tuženik u toj vrijednosti (2.917.106,72 kn). Agencija je tužitelju, umjesto dodijeljene potpore za ulaganje u građenje nerazvrstanih cesta u visini od 3.797.152,84 kn, isplatila ukupno 2.807.459,63 kn i to 1.898.576,42 kn na ime predujma 9. siječnja 2019. (kako to proizlazi iz odluke Ministarstva poljoprivrede na stranici 24. spisa), 702.701,06 kn prema Odluci Agencije od 19. siječnja 2021. (stranica 18. spisa) te 206.182,15 kn prema Odluci Agencije od 30. ožujka 2020. (stranica 30. spisa). Prema tome, tužitelj je iz svojih sredstava, umjesto iz sredstava potpore, isplatio tuženiku radove u visini od 109.647,09 kn (2.917.106,72 – 2.807.459,63 kn) jer je preko isplaćenog iznosa na ime potpore (2.807.459,63 kn) morao sam financirati projekt „Radovi izgradnje ceste Unešić-Vinovo“. Prema shvaćanju suda iz navedenog proizlazi da bi tužitelj od tuženika mogao (eventualno) potraživati štetu u navedenom iznosu razlike (109.647,09 kn). Ističe se da iznad iznosa vrijednosti izvedenih radova (2.917.106,72 kn), tužitelj nije dokazao (niti je dokazivao) da bi mogao osnovano očekivati isplatu potpore od strane Agencije (neovisno o tome što je ta potpora dodijeljena u ukupnom iznosu od 3.797.152,84 kn) jer se potpora isplaćuje na temelju ukupne vrijednosti radova koje je izveo izvođač pri čemu se provodi administrativna kontrola i kontrola javne nabave i uspoređuje se vrijednost radova prema ponudi i stvarna vrijednost radova (prema računima) te se eventualno primjenjuju i dodatne financijske korekcije (koje su u konkretnom slučaju iznosile 25%), a kako to proizlazi iz Odluka o isplati (stranica 18. do 40. spisa). Drugim riječima, korisnik potpore ne može ostvariti veći iznos potpore od onog koji mu je doista potreban za provedbu određenog projekta, a koji iznos se određuje sukladno stvarnim troškovima, a u ovom slučaju, sukladno vrijednosti izvedenih radova. Da dođe do isplate većeg iznosa potpore, korisnik je dužan vratiti sredstva koja su mu neopravdano plaćena sukladno odredbi čl. 144. Zakona o poljoprivredi („Narodne novine“ broj: 118/18, 42/20, 127/20, 52/21 i 152/22) te sukladno Uredbi 2021/2116 Europskog parlamenta i Vijeća. Dovodeći u vezu činjenicu postupanja tuženika suprotno odredbi čl. 11. Ugovora, isplatu potpore u iznosu manjem od onog koji je dostatan za provedbu projekta izgradnje ceste Unešić – Vinovo te ponašanje tužitelja i u tom smislu primitak tuženikove bankarske garancije bez prigovora i činjenicu nepokretanja upravnog spora protiv odluka Agencije kojima mu je odobrena potpora u manjem iznosu, sud je u ponovljenom postupku utvrdio da tuženik nije odgovoran ni za to što je tužitelju isplaćen manji iznos potpore u visini od 14.552,67 eura. Prema odredbi čl. 1092. ZOO-a u vezi s čl. 349. i čl. 346. st. 1. ZOO-a oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu (st. 1.), a kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje ili propusta, sud će voditi računa o okolnostima slučaja (st. 2.). U konkretnom slučaju postoji nekoliko okolnosti koje ukazuju na doprinos tužitelja vlastitoj šteti, a to su: 1. nepokretanje upravnog spora protiv odluke Ministarstva poljoprivrede od 16. lipnja 2020. kojim je odbijen njegov prigovor na odluku Agencije o isplati potpore od 30. ožujka 2020., 2. nepodnošenje prigovora protiv odluke Agencije o isplati od 19. siječnja 2021., a posljedično i (eventualno) nepokretanje upravnog spora, 3. primitak bankarske garancije u trajanju od tri godine bez prigovora tuženiku na takvu garanciju i 4. nepravilnosti u provedenom postupku javne nabave koje je pronašla Agencija na strani tužitelja i zbog kojih je utvrdila opravdanom primjenu financijske korekcije u umanjenoj stopi ispravka od po 5% po utvrđenoj nepravilnosti (povreda načela transparentnosti, postupanje suprotno odredbi čl. 257. Zakona o javnoj nabavi, „Narodne novine“ broj: 120/16, 114/22 i 48/26, a kako to proizlazi iz Odluke o isplati od 30. ožujka 2020.). S obzirom na to da se jedinstvena stopa financijske korekcije primjenjuje na vrijednost ugovora o javnoj nabavi, već zbog povrede postupka javne nabave i u tom smislu financijske korekcije od 5%, tužitelju bi na ime potpore bilo isplaćeno 5% manje iznosa potpore. To bi u konkretnom slučaju, a s obzirom na vrijednost izvedenih radova od 2.917.106,72 kn iznosilo 145.855,37 kn, dakle, i više od iznosa kojeg je tužitelj platio na ime izvedenih radova iz svojih sredstava. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj i sam pridonio činjenici neisplate potpore jer bi mu zbog njegovih propusta bila uskraćena isplata potpore u najmanjem iznosu od 5% vrijednosti radova. Ovdje se dodaje i da tužitelj nije podnio prigovor protiv odluke Agencije od 19. siječnja 2021., niti je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva poljoprivrede od 16. lipnja 2020. iz čega proizlazi da nije poduzeo sve (pravne) radnje koje su bile moguće i dopuštene kako bi ostvario pravo na isplatu veće potpore od one koja mu je u konačnici isplaćena. Takav njegov propust također ide u prilog zaključku prema kojem je on sam pridonio nastanku vlastite štete jer je u upravnom sporu mogla biti donesena i drugačija odluka od onih koju su donijele Agencije. Isto se odnosi i na okolnost prema kojoj tužitelj nije prigovorio tuženikovoj garanciji i tražio garanciju s jamstvenim rokom od pet godina prilikom primopredaje radova, već je tu garanciju prihvatio s time da mu je tuženik najavio izdavanje takve garancije (najprije na tri, a potom na dvije godine) dopisom od 2. rujna 2019. (stranica 53. spisa), a tužitelj se tome nije protivio. Kod takvog stanja stvari, a prije svega zato jer bi iznos potpore bio umanjen i da nije bilo tog propusta tuženika u dostavi bankarske garancije u kraćem trajanju od ugovorenog i to u iznosu od najmanje 5% ugovorenih radova što premašuje iznos kojeg je tužitelj platio tuženiku iz vlastitih sredstava (kako to proizlazi iz odluka Agencije), sud je u ponovljenom postupku ocijenio da je tužitelj štetu koja mu je nastala u vidu izmakle koristi koja se sastoji u neisplati potpore do visine vrijednosti radova, sam sebi prouzročio te da ne postoji tuženikov doprinos toj šteti. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti primjenom odredbe čl. 1092. ZOO-a u vezi s čl. 349. ZOO-a i čl. 346. st. 1. ZOO-a te čl. 1045. st. 1. ZOO-a.

3. Tužitelj u žalbi, u bitnom, navodi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da je tužitelj za predmetne radove isplatio i iznos od pdv-a od 729.276,68 kn, iz čega proizlazi da za te radove nije isplatio iznos od 2.917.106,72 kn, kako je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud, nego iznos od 3.646.383,40 kn. Nadalje, iz Odluka Agencije od 30. ožujka 2020. i 19. siječnja 2021. proizlazi da je Agencija prihvatljive troškove tužitelja utvrdila na iznos od ukupno 3.693.034,19 kn, međutim, zbog tuženikove povrede ugovora, na iznos utvrđenih vrijednosti prihvatljivih troškova primijenjena je stopa financijskog ispravka (korekcije) u visini 25% vrijednosti prihvatljivih troškova za radove iz svake od Odluka. Tužitelj nije imao izbora nego prihvatiti jamstvo na rok od tri godine. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava, citira odredbe čl. 346. st. 4., čl. 347. i čl. 357. ZOO-a. Smatra da nije imao nikakve izglede za uspjeh u upravnim sporovima na koje se poziva prvostupanjski sud kao na doprinos tužitelja vlastitoj šteti. Posljedično, i odluka o troškovima je nezakonita. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 2.765,63 eura.

4. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Predmet spora u ponovljenom postupku je zahtjev za naknadu štete u visini od 117.535,94 eura (u kojem iznosu je ranija prvostupanjska presuda ukinuta) zbog kršenja ugovorne obveze od strane tuženika u smislu odredbe čl. 342. st. 2. ZOO -a jer, prema tužiteljevim tvrdnjama, tuženik nije ispunio svoju obvezu predaje jamstva prilikom primopredaje okončane situacije i to s rokom važenja od pet godina što je dovelo do uskraćivanja isplate potpore koja je trebala biti isplaćena tužitelju od strane Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (i) u ovdje utuženom iznosu.

8. Odredba čl. 342. st. 2. ZOO-a glasi:

„Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio.“

„Tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.“ (čl. 1045. st. 1. ZOO-a).

9. Osnovano tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da je tužitelj za predmetne radove isplatio i iznos pdv-a od 729.276,68 kn, iz čega proizlazi da za te radove nije isplatio iznos od 2.917.106,72 kn, kako je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud, nego iznos od 3.646.383,40 kn. To proizlazi iz Odluka Agencije od 30. ožujka 2020. i 19. siječnja 2021. (2.806.344,77 kn + 840.038,64 kn), kako to također pravilno u žalbi navodi tužitelj. No, pritom valja dodati i da iz tih Odluka Agencije proizlazi da je kao prihvatljiva priznata ukupna vrijednost radova od 3.542.298,19 kn zbog čega financijska korekcija Agencije od 25% na ugovor o javnoj nabavi zbog tuženikovog neispunjenja ugovorne obveze predaje jamstva prilikom primopredaje okončane situacije s rokom važenja od pet godina, iznosi 885.574,55 kn odnosno 117.535,94 eura, koliko i iznosi ovdje utuženi iznos.

10. Pogrešno je prvostupanjski sud, kao okolnost koja ukazuje na doprinos tužitelja vlastitoj šteti, obuhvatio (i) „nepravilnosti u provedenom postupku javne nabave koje je pronašla Agencija na strani tužitelja i zbog kojih je utvrdila opravdanom primjenu financijske korekcije u umanjenoj stopi ispravka od po 5% po utvrđenoj nepravilnosti (povreda načela transparentnosti, postupanje suprotno odredbi čl. 257. Zakona o javnoj nabavi, „Narodne novine“ broj: 120/16, 114/22 o 48/26, a kako to proizlazi iz Odluke o isplati od 30. ožujka 2020.)“, jer je u obrazloženju te Odluke Agencije od 30. ožujka 2020. navedeno „Kada se u jednom natječajnom postupku otkriju brojne nepravilnosti, stope ispravka nisu kumulativne. Najozbiljnija nepravilnost uzima se kao pokazatelj za donošenje odluke o stopi ispravka“. Stoga je u konkretnom slučaju primijenjena jedinstvena stopa financijske korekcije u iznosu od 25% vrijednosti ugovora o javnoj nabavi, kako je to također navedeno u tom obrazloženju, odnosno uzeta je u obzir samo nepravilnost uslijed tuženikovog neispunjenja navedene ugovorne obveze.

11. No, pravilno je prvostupanjski sud kao okolnosti koje ukazuju na doprinos tužitelja vlastitoj šteti obuhvatio 1. nepokretanje upravnog spora protiv odluke Ministarstva poljoprivrede od 16. lipnja 2020. kojim je odbijen njegov prigovor na odluku Agencije o isplati potpore od 30. ožujka 2020. i 2. nepodnošenje prigovora protiv odluke Agencije o isplati od 19. siječnja 2021., a posljedično i (eventualno) nepokretanje upravnog spora, odnosno pravilno je, kao odlučno, utvrdio i u obrazloženju pobijane presude naveo da tužitelju nije, sukladno odredbi čl. 342. st. 2. ZOO-a, nastala šteta kao posljedica povrede ugovorne obveze od strane tuženika. Time je pravilno ocijenio da je u konkretnom slučaju došlo do prekida uzročne veze u smislu navedene odredbe čl. 342. st. 2. te čl. 1045. u vezi s čl. 349. ZOO -a, s čime je suglasan i ovaj, drugostupanjski sud.

12. Pritom žalitelj osnovano navodi da je prvostupanjski sud trebao obrazložiti zašto smatra da bi tužitelj uspio u navedenim upravnim sporovima, ali neosnovano navodi da nije imao nikakve izglede za uspjeh u tim upravnim sporovima na koje se prvostupanjski sud poziva kao na doprinos tužitelja vlastitoj šteti. Štoviše, ovaj sud smatra da je propustima navedenima u prethodnoj točki ovoga obrazloženja tužitelj i prekinuo uzročnu vezu između protupravne radnje tuženika – neispunjenja ugovorne obveze u ugovorenom roku (prilikom predaje okončane situacije) i štete na strani tužitelja u smislu odredbe čl. 342. st. 2. te čl. 1045. st. 1. u vezi s čl. 349. ZOO -a, posljedično čemu se ne radi o štetnoj radnji tuženika u smislu tih zakonskih odredaba.

13. Naime, ovaj sud, suprotno žaliteljevom shvaćanju, smatra da bi tužitelj, da ih je pokrenuo, uspio u upravnim sporovima navedenima u točki 11. ovoga obrazloženja jer je tuženik prilikom predaje okončane situacije i sporne bankarske garancije s rokom važenja od tri godine obavijestio tužitelja kako će prije isteka tog roka biti produžena za još dvije godine i jer je istoga dana to potvrdila i banka koja je izdala tu garanciju (ako tuženik bude kreditno sposoban, a što nikada nije niti dovedeno u pitanje). Zato ovaj sud ne prihvaća dio obrazloženja Odluke Agencije od 20. ožujka 2020. koji je sadržan na stranicama 6. do 8. toga obrazloženja odnosno ne smatra da je ovdje tuženik u postupku javne nabave neistinito ponudio jamstveni rok od pet godina, kako je to u tom dijelu obrazloženja, u bitnom, navedeno (s tim da, po logici stvari, sporna bankarska garancija s rokom važenja od tri godine nije mogla biti sastavni dio dokumentacije uz tuženikovu ponudu u postupku javne nabave jer je trebala biti izdana prilikom predaje okončane situacije).

14. Posljedično tome, ovaj sud ocjenjuje i da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni korekcije br. 22. „Znatna izmjena elemenata ugovora određenih u pozivu na nadmetanje ili dokumentaciji za nadmetanje“ iz mjerodavnih Smjernica (s čim u vezi se dodaje da izmjene elemenata ugovora nije niti bilo) te da si je stoga sam tužitelj, propuštanjem pokretanja navedenih upravnih sporova, u konačnici prouzročio nastalu štetu u cijelosti. Usput se dodaje da bi i u slučaju odabira drugog ponuditelja (na što se Agencija također poziva u Odluci o isplati od 20. ožujka 2020.) koji je dao ponudu na iznos koji premašuje tuženikovu ponudu za cca tadašnjih 20.000,00 kn, Agencija bila obvezna dati tužitelju potporu (bez korekcije) u približnom iznosu, pa i zbog toga ovaj sud smatra da bi tužitelj uspio u navedenim upravnim sporovima.

15. Pritom se, takvo pravno shvaćanje ovoga suda, u odnosu na tužiteljevo nepokretanje tih upravnih sporova, ne protivi odredbi čl. 12. st. 1. ZPP -a, jer bi tek pravomoćnom odlukom upravnog suda bilo riješeno prethodno pitanje u smislu te zakonske odredbe te bi tek takvom odlukom ovaj sud bio vezan u pogledu primjene korekcije br. 22. „Znatna izmjena elemenata ugovora određenih u pozivu na nadmetanje ili dokumentaciji za nadmetanje“ iz mjerodavnih Smjernica i, posljedično tome, postojanjem uzročne veze između protupravne radnje tuženika i štete na strani tužitelja.

16. Osim toga, da je tuženik u konačnici predao tužitelju bankarsku garanciju za otklanjanje nedostataka s neprekinutim rokom važenja od pet godina, a što je sukladno dobivenim bodovima tuženika za to u postupku javne nabave, nedvojbeno proizlazi iz Dodatka I garanciji broj 4100941956 od 26. kolovoza 2022. (list 55. spisa) kojim je, prije isteka prvotnog roka važenja od tri godine, izmijenjena točka 4. garancije od 3. rujna 2019. na način da je promijenjeno vrijeme važenja garancije tako da važi od 3. rujna 2019. do 3. rujna 2024. Dakle, tužitelj je za cjelokupno petogodišnje razdoblje, počevši od predaje okončane situacije (kako se to tuženik i obvezao u ponudi u postupku javne nabave), imao jamstvo za otklanjanje nedostataka izvedenih radova.

17. Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da tužitelju šteta nije nastala kao posljedica povrede ugovorne obveze od strane tuženika odnosno zbog tuženikovog zakašnjenja s ispunjenjem ugovorne obveze, te je, pravilnom primjenom odredaba čl. 342. st. 2., čl. 346. st. 1. i čl. 1045. st. 1. u vezi s čl. 349. ZOO -a, presudio kao u točki I. izreke pobijane presude.

18. Tužitelj u žalbi ne osporava obrazloženo odluku o trošku ni u kojem dijelu, pa stoga, s obzirom na sadržaj dijela odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojemu ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti (niti) na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nije ispitivao odluku o trošku.

19. Zato je, primjenom čl. 368. ZPP-a, odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 28. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac