REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1415/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja HČ, vlasnika obrta [obrt], [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Ivana Štih, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1938//2025 od 9. veljače 2026., 28. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1938//2025 od 9. veljače 2026. u točkama I., II. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1938//2025 od 9. veljače 2026. naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 135,00 eura sa zateznim kamatama od 18. travnja 2025. do isplate po stopi propisanoj u ostalim odnosima, kao i da mu nadoknadi parnične troškove u iznosu od 207,41 eura sve u roku petnaest dana (točke I. i II. izreke), dok je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 37,88 eura (točka III. izreke), kao i tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura (točka IV. izreke).

2. Tuženik je protiv presude pravovremeno izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Iz sadržaja žalbe jasno je da žalitelj presudu pobija u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen i njemu naloženo da tužitelju nadoknadi parnične troškove, te odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova. U žalbi navodi da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da tuženik odgovara na temelju police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, ali o tome nisu dostavljeni nikakvi dokazi, i k tome u tužbi nisu navedeni podaci i dokazi o načinu na koji je oštećeno predmetno vozilo, podaci o osobi i vozilu štetnika, konkretnoj polici osiguranja, kao ni na koji način je došlo do štetnog događaja i u čemu se sastoji odgovornost osiguranika tuženika -štetnika. Zbog toga smatra da je sud trebao primijeniti odredbe o teretu dokazivanja iz članka 7. stavka 1., članka 219. stavka 1. i članka 221.a u vezi s člankom 461.a Zakona o parničnom postupku i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, kao nedokazan, a kako tako nije postupio pogrešno je primijenio navedene zakonske odredbe.

3. Žalitelj dalje navodi da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku zbog toga što presuda nema razloga u pogledu osporene pasivne legitimacije, pravne osnove i odgovornosti osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja opisanog u tužbi. Potom opširno obrazlaže svoje mišljenje o tome da razlozi pobijane presude o visini štete, tj. visine cijene sata rada tužitelja, zanemaruju razliku između slobode izbora vlasnika vozila u pogledu radionice u kojoj će popraviti vozilo i njegove dužnosti da se u ostvarenju svog prava ponaša u skladu s općim načelima obveznog prava, prema kojima je vlasnik oštećenog vozila bio dužan surađivati s osigurateljem i suzdržati se od postupaka kojima se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika. Smatra da je osiguranik imao pravo popraviti svoje vozilo gdje želi i kod koga žali, ali je time doprinio povećanju nastale štete upravo za iznos čije je plaćanje neosnovano zahtijeva od tuženika, iako nije postupio po preporuci tuženika da popravi vozilo po jeftinijim cijenama u nekoliko preporučenih servisa. Zaključno tvrdi kako tužitelj nije cesijom preuzeo i tražbinu na ime kamata, te smatra da bi tužitelj imao pravo na zatezne kamate tek od donošenja presude. Odluku o troškovima postupka osporava zbog odluke o glavnoj stvari i predlaže da žalbeni sud preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove ili da presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

5. Žalba je neosnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 356. ZPP-a) i vodeći računa o razlozima zbog kojih se može pobijati odluka u sporu male vrijednosti (članka 467. ZPP-a).

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik, kao osiguratelj, plati iznos od 135,00 eura po računu broj 48/VP1/1 izdanog na ime popravka vozila BČ koji glasi na iznos od 605,70 eura i po kojem je tuženik platio iznos od 470,70 eura, a odbio je platiti preostali iznos s obrazloženjem da predstavlja cijenu rada koju on ne priznaje. Tražbinu po osnovi popravka, vlasnik vozila je ustupio tužitelju.

8. Donošenjem pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama i nema nikakvih nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. U vezi s tim valja istaknuti da presuda sadrži razloge o pasivnoj legitimaciji tuženika i pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva (točke 13. i 14. obrazloženja), kao i razloge zbog kojih je prvostupanjski sud odbio izvesti dokaze radi utvrđivanja mogućnosti vraćanja vozila u prvobitno stanje (točke 4. i 5. obrazloženja), dok tuženik u odgovoru na tužbu uopće nije dovodio u pitanje postojanje odgovornosti osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja opisanog u tužbi niti predložio dokaze radi utvrđivanja okolnosti samog štetnog događaja. Iz podataka u spisu jasno je da te činjenice nisu bile odlučne, jer je bilo prijeporno samo pitanje može li tuženik odbiti isplatu naknade za štetu prema računu tužitelja koja je obračunata primjenom one cijene za sate rada servisera koju tuženik ne priznaje.

9. U odnosu na žalbene navode o tome da prvostupanjski sud nije primijenio odredbe članka 7. stavka 1., članka 219. stavka 1. i članka 221.a u vezi s člankom 461.a ZPP-a, valja istaknuti da bi neprimjenjivanje ili pogrešno primjenjivanje tih odredaba pod uvjetom da je utjecalo na pravilnost i zakonitost presude značilo da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP -a. Međutim, zbog tih povreda ne može se izjaviti žalba u sporu male vrijednosti (članak 467. stavak 1. ZPP-a), pa ti žalbeni razlozi nisu ispitivani u ovom žalbenom postupku.

10. Suprotno žalbenim navodima razlika u cijeni sata rada koju je tužitelj obračunao oštećeniku u odnosu na onu koju tuženik priznaje, ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu članka 1092. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), pa žalitelj neosnovano ukazuje na obvezu osiguranika da poduzme mjere koje su u njegovoj moći radi otklanjanja i smanjenja štete.

11. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi osiguranici imali pravo popravljati vozilo samo u najjeftinijem servisu odnosno da bi vlasnici vozila trebali uvažavati preporuke osiguratelja o serviserima kod kojih će izvršiti popravak vozila ili dokazivati da preporučeni serviseri ne zadovoljavaju kriterij kvalitete popravka po nižim cijenama od onih koje primjenjuje tužitelj.

12. Neosnovani su i žalbeni navodi o tome da tužitelj nema pravo na zatezne kamate jer suprotno proizlazi iz članka 81. stavka 1. ZOO-a. Pravilno je određeno i dospijeće tuženikove obveze i time početak razdoblja u kojem teku zatezne kamate, budući da je sam tuženik u ponudi od 3. travnja 2025. utvrdio postojanje svoje obveze na isplatu naknade za štetu i obvezao se platiti najkasnije u roku od petnaest dana.

13. Žalitelj nije naveo određene razloge zbog kojih smatra da je odluka o troškovima postupka nepravilna i nezakonita, nego taj dio presude pobija samo zbog odluke o glavnoj stvari. Stoga u ovom žalbenom postupku nije ispitivano je li ta odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava u skladu s odredbom članka 365. stavka 2. ZPP-a.

14. Kako ne postoje dopušteni žalbeni razlozi na koje ukazuje žalitelj, a ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a. u točkama I. i II. njene izreke. Pobijana presuda potvrđena je i u točki IV. njene izreke, iako je prvostupanjski sud nepotrebno odlučivao o tuženikovom zahtjevu za naknadu troškova s obzirom na to da je tuženik izgubio ovu parnicu, pa odluka o obvezi tuženika da tužitelju nadoknadi parnične troškove na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a u sebi već sadržava odluku o neosnovanosti tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova ovog postupka.

Zagreb, 28. srpnja 2026.

Sudac

Lenka Ćorić