REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-866/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, protiv tuženika GRAD LIPIK, Lipik, Marije Terezije 27, OIB 26289199529, kojeg zastupa punomoćnik Mićo Ljubenko odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ljubenko & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-22/2025-34 od 30. prosinca 2025., 28. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-22/2025-34 od 30. prosinca 2025. u točkama I., II. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-22/2025-34 od 30. prosinca 2025. naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 1.818,66 eura sa zateznim kamatama na iznos od 1.464,04 eura od 31. siječnja 2025. do isplate po stopi propisanoj u ostalim odnosima, kao i da mu nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.595,22 eura sa zateznim kamatama od 30. prosinca 2025. do isplate po istoj stopi, sve u roku petnaest dana (točke I. i II. izreke), dok je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 62,50 eura (točka III. izreke), kao i tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura (točka IV. izreke).

2. Tuženik je protiv presude pravovremeno izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Iz sadržaja žalbe jasno je da žalitelj presudu pobija u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen i njemu naloženo da tužitelju nadoknadi parnične troškove, te odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova. U žalbi navodi da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku jer nije provedeno građevinsko vještačenje koje je predložio tužitelj, a sud nije obrazložio zašto nije izveo taj dokaz, nego u obrazloženju navodi da tuženik na kojem je teret dokaza nije predložio građevinsko vještačenje, čime je zanemarena jedinstvenost postupka i ignoriran dokazni prijedlog koji je predložila stranka koja je pokrenula ovaj spor i to radi utvrđivanja odlučne činjenice limita odgovornosti nasljednika. Dalje u žalbi navodi kako bez svoje krivnje nije mogao ranije podnijeti elaborat o procjeni vrijednosti nekretnine izrađen u paralelno vođenom ovršnom postupku nakon što je u ovom parničnom postupku nastala prekluzija predlaganja novih dokaza, pa ga prilaže uz žalbu. Tvrdi da je sud morao uzeti u obzir da se protiv tuženika već vodi ovrha na istoj nekretnini, pa ako tužitelj naplati jedan dug, tuženikova odgovornost za drugi dug se smanjuje ili nestaje, jer je iscrpljena vrijednost naslijeđene imovine, što je zanemareno prilikom odbijanja prijedloga dvostruke litispendencije. Osporava i tužiteljevu aktivnu legitimaciju jer je s društvom EOS MATRIX d.o.o. sklopio ugovor o kupoprodaji tražbine iz ove parnice prije zaključenja glavne rasprave, koji dostavlja u prilogu žalbe. Odluku o troškovima postupka osporava zbog odluke o glavnoj stvari i predlaže da žalbeni sud preinači pobijanu presudu. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 356. ZPP-a) i vodeći računa o razlozima zbog kojih se može pobijati odluka u sporu male vrijednosti (članka 467. ZPP-a).

6. Predmet spora je plaćanje duga od 1.464,04 eura po okvirnom ugovoru o otvaranju i vođenju tekućeg računa i pružanju usluge platnog prometa sklopljenom između tužitelja i pok. KN. Tužitelj traži da mu tuženik plati taj iznos zato što je rješenjem vršitelja dužnosti javnog bilježnika Berislava Mihalja poslovni broj O-2665/19, UPP OS-320/19-15 od 2. ožujka 2020. ostavinska imovina iza pok. KN prešla u vlasništvo Grada Lipika.

7. Nakon što je otklonio prigovore tuženika da postoje procesne smetnje za vođenje ovoga postupka, prvostupanjski sud je ocjenom izvedenih dokaza, uvidom u isprave koje su stranke predložile i knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrdio da postoji dug po okvirnom ugovoru o otvaranju i vođenju tekućeg računa i pružanju usluge platnog prometa upravo u visini od 1.464,04 eura i da ga je tuženik kao nasljednik ošasne imovine dužan podmiriti, jer prema odredbi članka 139. stavka 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj: 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19) nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove, a prema stavku 3. nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika.

8. Netočne su tvrdnje žalitelja da je tužitelj predložio izvođenje građevinskog vještačenja i da ga je prvostupanjski sud trebao izvesti, jer suprotno proizlazi iz podataka u spisu. Tužitelj je, naime, u tužbi naveo da taj dokaz predlaže „po potrebi“ a kasnije je tvrdio da je teret dokazivanja vrijednosti naslijeđene imovine na tuženiku. Uostalom, sve da je prvostupanjski sud „ignoriranjem“ dokaznog prijedloga učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP -a, kako to tvrdi žalitelj, zbog tog žalbenog razloga ne može se izjaviti žalba u sporu male vrijednosti (članak 467. stavak 1. ZPP-a).

9. Prema odredbi članka 352. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice ni predlagati novi dokazi, neovisno o tome je li žalitelj za njih saznao nakon što je nastupila prekluzija iznošenja činjenica i predlaganja dokaza u prvostupanjskom postupku, kako to bez uporišta u procesnim pravilima tvrdi žalitelj. Iznošenje novih činjenica i predlaganje novih dokaza dopušteno je samo ako se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

10. Za dvostruku litispendenciju bitno je da je riječ o istim zahtjevima među istim strankama (članak 194. stavak 3. ZPP-a), a potpuno je irelevantno je li riječ o „istoj masi ošasne imovine“, kako to pogrešno smatra žalitelj.

11. Žalitelj tek u žalbi ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije i u prilog tome tek uz žalbu dostavlja dokaze, suprotno članku 352. ZPP -a. Stoga ni te nove činjenice i novi dokazi ne mogu utjecati na pravilnost i zakonitost presude.

12. U svakom slučaju nove činjenica i novi dokazi na koje se poziva žalitelj ukazuju na nepotpuno ili pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a zbog tog razloga se ne može pobijati presuda u sporu male vrijednosti. Stoga drugostupanjski sud ispitujući pravilnost i zakonitost presude donesene u sporu male vrijednosti polazi od činjenica koje je utvrdio prvostupanjski sud ne upuštajući se u ispitivanje jesu li one pravilno i potpuno utvrđene.

13. Na koncu, iako je to pitanje prethodno utvrdio kao sporno, prvostupanjski sud nije ispitivao do koje vrijednosti naslijeđene imovine odgovara tuženik, kao nasljednik ošasne imovine, za dugove ostavitelja, s obrazloženjem da je teret dokazivanja tih činjenica na tuženiku, koji u prilog tome nije predložio dokaze. Međutim, zbog toga što je riječ o ošasnoj imovini, pitanje utvrđivanja vrijednosti naslijeđene imovine do koje nasljednik odgovara za dugove ostavitelja nije odlučno u ovoj parnici, jer se tužitelj može naplatiti samo iz stvari i prava koja su sastavni dio ostavine kako je to propisano člankom 139. stavkom 4. Zakona o nasljeđivanju, pa ako je vrijednost tih stvari i prava manja od tužiteljeve tražbine, tražbina će ostati nenamirena, a ako je vrijednost imovine veća, razlika do visine tužiteljeve tražbine ostat će tuženiku kao nasljedniku. Drugim riječima, vođenje ove parnice je rizik tužitelja jer ostvarenje osnovanog tužbenog zahtjeva ovisi o vrijednosti ošasne imovine.

14. Žalitelj nije naveo određene razloge zbog kojih smatra da je odluka o troškovima postupka nepravilna i nezakonita, nego taj dio presude pobija samo zbog odluke o glavnoj stvari. Stoga u ovom žalbenom postupku nije ispitivano je li ta odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava u skladu s odredbom članka 365. stavka 2. ZPP-a.

15. Kako ne postoje dopušteni žalbeni razlozi na koje ukazuje žalitelj, a ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a. u točkama I. i II. njene izreke. Pobijana presuda potvrđena je i u točki IV. njene izreke, iako je prvostupanjski sud nepotrebno odlučivao o tuženikovom zahtjevu za naknadu troškova s obzirom na to da je tuženik izgubio ovu parnicu, pa odluka o obvezi tuženika da tužitelju nadoknadi parnične troškove na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a u sebi već sadržava odluku o neosnovanosti tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova ovog postupka.

Zagreb, 28. srpnja 2026.

Sudac

Lenka Ćorić