REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4262/2025-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja i Željka Šimića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Space East d.o.o., Zagreb, Slavonska avenija 1C, OIB: 18054860606, kojeg zastupa punomoćnica Kristina Rakuša, odvjetnica u Zagrebu, Draškovićeva 72, protiv tuženika Inspiration resort d.o.o., OIB: 66205669577, Strmec, Nova cesta 2, kojeg zastupa punomoćnica Patricia Đurić, odvjetnica u Zagrebu, Nova cesta 1, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-680/2024-12 od 21. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-680/2024-12 od 21. svibnja 2025. u točkama I. i III. izreke te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanim dijelom presude presudio:

„I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi koje je donio javni bilježnik Mirta Marijan iz Zaprešića, posl. br. broj Ovrv- 3366/2023 od 11. travnja 2023. u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da tužitelju plati iznos od 8.224,57 EUR uvećano za zatezne kamate koje teku:

-na iznos od 823,90 EUR od dana 16.12.2021.

-na iznos od 824,09 EUR od dana 16.01.2022.

-na iznos od 822,84 EUR od dana 16.02.2022.

-na iznos od 821,25 EUR od dana 16.03.2022.

-na iznos od 817,61 EUR od dana 16.04.2022.

-na iznos od 4.114,88 EUR od dana 16.10.2022. sve do isplate,

kao i ovršni trošak u iznosu od 295,59 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja rješenja o ovrsi 11. travnja 2023. do isplate, i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 750,00 EUR uvećano za zateznu kamatu koja teče do donošenja ove presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. U obrazloženju je naveo kako je nesporno da su stranke bile u ugovornom odnosu temeljem sklopljenog Ugovora o uredu od 21. listopada 2020. Sporno je, je li tužitelj ispunio svoje ugovorne obveze i je li tuženik mogao jednostrano raskinuti ugovorni odnos. Sporna je osnovanost i visina potraživanja. Na pripremno ročište dana 17. ožujka 2025. nije pristupio tuženik iako je uredno pozvan pa kako je sud na navedenom ročištu zaključio prethodni postupak to nije uzeo u obzir podnesak tuženika od 20. ožujka 2025. zajedno s priležećom dokumentacijom. Isprika tuženika (list 273. spisa) da je bilo tehničkih problema s e-mailom ne stoji jer je tuženik zaprimio poziv za pripremno ročište putem e-komunikacije 14. veljače 2025. (list 242. spisa). Uvidom, u prevedeni na hrvatski jezik, Ugovor o uredu br. 240/2024 od 21. listopada 2020. (list 196. – 197. spisa, dalje: Ugovor) razvidno je da je tužitelj dao u zakup ured tuženiku, prije naziva Radmans drink d.o.o., za mjesečnu cijenu po osobi od 1.202,87 kn odnosno za četiri osobe mjesečno 4.811,47 kn, da je ugovor zaključen na određeno vrijeme, s datumom početka 1. studenog 2020. i do 31. listopada 2022. U Ugovoru stoji da je obvezujući od dana sklapanja i da se ne može raskinuti, osim u skladu s njegovim uvjetima te da ne prestaje automatski. Uz Ugovor su priloženi i Opći uvjeti i odredbe (list 202. – 205. spisa) koji čine sastavni dio Ugovora, a u kojem stoje odredbe u kojem slučaju tužitelj može raskinuti Ugovor (insolventnost, neispunjenje obveza, propust ili ponašanje, kršenje odredbe o usklađenosti sa zakonom - sve na strani tuženika), ali nema odredbe u kojem slučaju tuženik može raskinuti Ugovor. Što se tiče usluga koje nudi tužitelj, stoji da nudi uslugu smještaja (pravo na dodijeljene prostorije). Iako Ugovor sadrži formulaciju nuđenja usluge smještaja, to očigledno u svojoj biti nije već se radi o zakupu ureda. Naime, niti zakonska regulativa ne pozna pojam smještaja u smislu davanja ureda radi vršenja poslovne djelatnosti. Također je razvidno da tužitelj nudi i IT usluge uz ogradu da ne jamči da će održati određenu razinu veze s mrežom ili internetom, ali se obvezuje probleme smanjene povezivosti otkloniti u razumnom roku. Iz iskaza zastupnika po zakonu tuženika ŽS, među ostalim, proizlazi da je račune redovno plaćao, ali kako nije bilo interneta u tom uredu koji je iznajmio, to nije niti dolazio već je dolazila jedna zaposlenica. Iskazao je da je pokušao kontaktirati nekog od strane tuženika, ali nije uspio jer tuženik nema nikoga koga se može kontaktirati osim recepcionara pa stoga nije niti imao mogućnosti regularno ili sporazumno raskinuti Ugovor. Stoga je rekao tužiteljevoj zaposlenici ES da će do 12. mj. 2021. plaćati najam, da ured ne može koristiti radi navedenih problema i da nema s kim razgovarati oko sporazumnog raskida Ugovora koji je rekao da će jednostrano raskinuti i da će joj to poslati pismeno. Sukladno tome, u siječnju 2022. prestao je plaćati tužitelju najam te nije dolazila zadnjih 5 mjeseci niti zaposlenica u ured a niti je mogao više pristupiti uredu u siječnju 2022. kako bi iznio stvari iz ureda s obzirom da mu je tužitelj blokirao kartice putem kojih ulazi u centar. Dakle, temeljem navedenog Ugovora i iskaza zakonskog zastupnika tuženika proizlazi da je tužitelj iznajmio tuženiku ured i da je nudio uz to i IT uslugu povezanosti s internetom. Zakonski zastupnik tuženika ŽS iskazao je ta usluga nije pružena ali usprkos tome tuženik je imao zaposlenicu koja je dolazila u ured i plaćao je uredno tužitelju po ispostavljenim računima do prosinca 2021. Što se tiče raskida Ugovora zakonski zastupnik prvo navodi da nije imao kome izjaviti da raskida Ugovor odnosno da sporazumno s tuženikom raskine Ugovor a dalje navodi da je djelatnici tužitelja rekao da će plaćati najam do prosinca 2021. i da je pisano raskinuo Ugovor, ali ne navodi i točno kada. Tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije dostavio dokaz o navedenom pa navedeno prema ocjeni suda nije dokazana činjenica. Međutim, navedeno je u suprotnosti s dijelom njegovog iskaza da je djelatnica tuženika i dalje dolazila u ured zadnjih 5 mjeseci, što bi bilo do svibnja 2022., budući da je Ugovor sklopljen do 31. listopada 2022. Naime, nejasno je ukoliko je tuženik raskinuo Ugovor kako je njegova djelatnica i dalje dolazila u ured i kako je mogla dolaziti ako je iskazao da od 1. mjeseca 2022. nije uslugu mogao koristiti jer nije niti mogao ući u centar. Slijedom navedenog, sud ocjenjuje istinitim dio iskaza zakonskog zastupnika tuženika da su postojali nedostaci vezano uz uslugu interneta i da je tuženik na to ukazao tužitelju i u tom dijelu njegov je iskaz prihvaćen kao životan i logičan. Međutim, tuženik u slučaju da nije mogao poslovati u navedenom uredu radi nemogućnosti korištenja interneta a po prethodnoj obavijesti tužitelju o tome i njegovoj nemogućnosti otklanjanja takvog nedostatka, imao je zakonsku mogućnost da izjavi raskid Ugovora ili zahtijeva sniženje cijene. Sud ocjenjuje da je njegov iskaz kontradiktoran u dijelu raskida Ugovora jer tvrdi da nije imao kome izjaviti raskid a zatim da je izjavio raskid ali ne i kada i da je nakon raskida zadnjih 5 mjeseci dolazila zaposlenica tuženika ali da on nije mogao od 1. mjeseca 2022. dolaziti jer nije mogao ući u centar. Stoga prema ocjeni suda tuženik nije dokazao svoje tvrdnje da je raskinuo Ugovor, što je sporno između stranaka a očigledno je koristio ured (dolazila zaposlenica prema navodima zakonskog zastupnika) i u jednom trenutku napustio ga prije isteka Ugovora. Tuženik nije dokazao je li i kada raskinuo Ugovor i do kada je bio u navedenom uredu. Naime, na ročištu 17. ožujka 2025. i punomoćnica tužitelja je potvrdila da je tuženik napustio ured ali da ne zna kada i da nema saznanja o raskidu ugovora. Sud zaključno ocjenjuje da je osnovano potraživanje po utuženim računima na ime neplaćene zakupnine jer ih tuženik nije vratio, nije dokazao da ih nije proknjižio, nije dokazao da je izvršio plaćanje po računima za studeni i prosinac 2021., nije dokazao da je izjavio raskid ugovora odnosno tražio smanjenje zakupnine radi nepristupačnosti interneta niti kada je napustio ured a teret dokaza za sve što tvrdi je na njemu.

3. Tuženik u žalbi navodi da sud predmetni Ugovor kvalificira kao ugovor o zakupu sklopljen na određeno vrijeme s datumom početka od 1. studenog 2020. do 31. listopada 2022. koji se ne može raskinuti nakon sklapanja od strane zakupnika već samo zakupodavca što je protivno i temeljnim načelima obveznog prava i predstavlja nepoštenu odredbu. Pored takvog nepoštenog ugovaranja te uvjetno razumljivog tuženiku, sud strogo formalističkim pristupom ne prihvaća dokaze tuženika koje je priložio uz podnesak od 20. ožujka 2025. jer nije pristupio na ročište 17. ožujka 2025. na kojem je zaključen prethodni postupak pa da bi time bio prekludiran u dokazivanju. Sud također ne prihvaća da bi tuženik Ugovor raskinuo, jer da se iz provedenih personalnih dokaza može utvrditi da je radnica tuženika povremeno dolazila u prostorije ureda do svibnja 2022., a s druge strane prihvaća tužiteljev zahtjev zaključno do listopada 2022. Slijedom navedenog, tuženik smatra da je ostvaren i žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka jer se presuda ne može ispitati, izreka proturječi razlozima presude. Pored navedenog, tuženik ukazuje da se tužitelj poziva na Opće uvjete i odredbe iz kojih jasno proizlazi da je točka 1.7. istih definiran neposredan raskid ugovora u slučaju kašnjenja s plaćanjem već jedne mjesečne zakupnine, no također se ugovorne obveze zadržavaju do isteka ugovora što je proturječno i samim time upitno valjano ugovaranje. Opreza radi, a za slučaj da sud ispravi presudu u točki III. tuženik osporava i odluku o trošku a s obzirom da je tužiteljev zahtjev trebalo odbiti te ga obvezati naknaditi trošak tuženiku. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 447,70 eura.

4. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio tuženikove žalbene navode. Traži naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 eura.

5. Žalba je osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Predmet spora je tužiteljevo potraživanje u iznosu od 8.347,28 eura, temeljem devet računa koji su ispostavljeni na ime ugovorenog zakupa ureda sukladno Ugovoru o uredu br. 240/2024 od 21. listopada 2020. za razdoblje od studenog 2021. do kolovoza 2022., kako to proizlazi iz utuženih računa.

8. Iz obrazloženja pobijane presude, među ostalim, proizlazi, da:

- temeljem navedenog Ugovora i iskaza zakonskog zastupnika tuženika proizlazi da je tužitelj iznajmio tuženiku ured i da je nudio uz to i IT uslugu povezanosti s internetom,

- sud ocjenjuje istinitim dio iskaza zakonskog zastupnika tuženika da su postojali nedostaci vezano uz uslugu interneta i da je tuženik na to ukazao tužitelju i u tom dijelu njegov je iskaz prihvaćen kao životan i logičan,

- tuženik u slučaju da nije mogao poslovati u navedenom uredu radi nemogućnosti korištenja interneta a po prethodnoj obavijesti tužitelju o tome i njegovoj nemogućnosti otklanjanja takvog nedostatka, imao je zakonsku mogućnost da izjavi raskid Ugovora ili zahtijeva sniženje cijene,

- su uz Ugovor priloženi i tužiteljevi Opći uvjeti (list 202. – 205. spisa) koji čine sastavni dio Ugovora, a u kojem stoje odredbe u kojem slučaju tužitelj može raskinuti Ugovor (insolventnost, neispunjenje obveza, propust ili ponašanje, kršenje odredbe o usklađenosti sa zakonom - sve na strani tuženika), ali nema odredbe u kojem slučaju tuženik može raskinuti Ugovor,

- tuženik nije dokazao svoje tvrdnje da je raskinuo Ugovor.

9. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se ovdje radi o ugovoru o zakupu, no ovdje treba primijeniti Zakon o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj: 125/11, 64/15, 112/18 i 123/24; dalje: ZZKPP) budući da se tim Zakonom uređuje zasnivanje i prestanak zakupa poslovnoga prostora te međusobna prava i obveze zakupodavca i zakupnika neovisno o tome tko je zakupodavac, odnosno zakupnik, a ovdje se nesporno radi o poslovnom prostoru u smislu odredbe čl. 2. st. 2. toga Zakona.

10. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je na konkretni slučaj primijenio (isključivo) Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO), s tim da pritom nije primijenio ni odredbe Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora niti odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na otkaz ili raskid ugovora zbog neispunjenja obveze.

11. Naime, ako tužitelj nije ispunio ugovornu obvezu pružanja internetske usluge tuženiku, te ako mu je, za vrijeme ugovorenog razdoblja, u siječnju 2022. onemogućio „ulaz u centar“, kako je to iskazao direktor tuženika, radi se o neispunjenju ugovornih obveza.

12. „Ugovorom o zakupu poslovnoga prostora obvezuje se zakupodavac predati zakupniku određeni poslovni prostor na korištenje, a zakupnik se obvezuje platiti mu za to ugovorenu zakupninu“ (čl. 5. st. 1. ZZKPP-a).

„Zakupnik može otkazati ugovor o zakupu poslovnoga prostora u svako doba, bez obzira na ugovorne ili zakonske odredbe o trajanju zakupa, ako zakupodavac u primjerenom roku koji mu je zakupnik za to ostavio ne dovede poslovni prostor u stanje u kojemu ga je dužan predati, odnosno održavati.“ (čl. 27. ZZKPP-a). „Ugovor o zakupu poslovnoga prostora sklopljen na određeno ili na neodređeno vrijeme svaka ugovorna strana može otkazati u svako doba, ako druga ugovorna strana ne izvršava svoje obveze utvrđene ugovorom ili ovim Zakonom.“ (čl. 28. ZZKPP-a).

13. Ovdje treba ukazati kako je ugovorena zakupnina „po osobi mjesečno“ posve neuobičajena i u protivnosti s, od strane prvostupanjskog suda, utvrđenom činjenicom da je samo jedna zaposlenica tuženika koristila predmetni poslovni prostor, dok je nemogućnost prijevremenog raskida ugovora (u bilo kojem slučaju) od strane tuženika kao zakupnika, kako je to ugovoreno tužiteljevim Općim uvjetima i kako je to potvrdila i saslušanja svjedokinja – tužiteljeva zaposlenica IS, protivna prisilnim propisima i odredbama čl. 296. ZOO-a.

14. Nadalje, osnovano žalitelj navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a, s čim u vezi u žalbi osnovano navodi i da je taj sud dosudio tužitelju zakupninu i za razdoblje nakon svibnja 2022., iako u obrazloženju pobijane presude ne navodi je li u tom razdoblju predmetni Ugovor uopće bio na snazi.

15. Nejasni su i ne mogu se ispitati temeljni razlozi na kojima je prvostupanjski sud utemeljio pobijanu presudu i koje ponavlja čak četiri puta: da je „navedeno (da je tuženik raskinuo predmetni ugovor) u suprotnosti s dijelom njegovog iskaza da je djelatnica tuženika i dalje dolazila u ured zadnjih 5 mjeseci, što bi bilo do svibnja 2022., budući da je ugovor sklopljen do 31. listopada 2022.“, da je „nejasno ukoliko je tuženik raskinuo ugovor kako je njegova djelatnica i dalje dolazila u ured i kako je ista mogla dolaziti ako je iskazao da od 1. mjeseca 2022. nije uslugu mogao koristiti jer nije niti mogao ući u centar“, „da je nakon raskida zadnjih 5 mjeseci dolazila zaposlenica tuženika ali da on nije mogao od 1. mjeseca 2022. dolaziti jer nije mogao ući u centar“ i da je „očigledno koristio ured“ (dolazila zaposlenica prema navodima zakonskog zastupnika).

16. Naime, zastupnik po zakonu tuženika ŽS je s tim u vezi iskazao: „Sukladno tome u siječnju 2022. prestao je plaćati tužitelju najam te nije dolazila zadnjih 5 mjeseci niti zaposlenica u ured a niti je mogao više pristupiti uredu u siječnju 2022. kako bi iznio stvari iz ureda obzirom da mu je tužitelj blokirao kartice putem kojih ulazi u centar“.

17. Iz navoda prvostupanjskog suda citiranih u točki 15. ovoga obrazloženja i citiranog dijela navedenog iskaza, prema ocjeni ovoga suda, uopće nije jasno od kada tuženikova zaposlenica više nije dolazila u predmetni ured i je li, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, tuženikov direktor od siječnja 2022. imao pristup zakupljenom uredu. Naime, suprotno ocjeni prvostupanjskog suda, nije jasno počinje li tih pet mjeseci od kada tuženikova zaposlenica nije dolazila u ured, od siječnja 2022. od kada tuženikov zastupnik po zakonu (prema njegovom iskazu) nije mogao pristupiti uredu (niti) kako bi iznio stvari iz ureda (jer mu je tužitelj blokirao kartice putem kojih je ulazio u centar), što bi bilo logično, jer da je njegova zaposlenica dolazila u ured u tom razdoblju, logično je da bi to mogao učiniti i direktor tuženika, ili od lipnja 2022., kako to smatra prvostupanjski sud. Također nije jasno od kada, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, tuženikov direktor više nije mogao pristupiti u zakupljeni ured.

18. Dakle, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude propustio iznijeti razlog o odlučnoj činjenici, je li i od kada tužitelj onemogućio tuženiku pristup u zakupljeni ured, jer bi navedeno, samo po sebi, ukazivalo na otkaz Ugovora (od strane tužitelja) i prestanak tuženikove obveze na plaćanje ugovorene zakupnine. To tim više kada se uzme u obzir da je u konkretnom slučaju zakupnina ugovorena „po osobi mjesečno“, i to za četiri osobe, u iznosu od 4.811,47 HRK.

19. Osim toga, iz dijela iskaza tuženikovog direktora da je tužiteljevoj zaposlenici ES (sada Ž), kao jedinoj dostupnoj mu osobi u ime tužitelja, a s kojom je i pregovarao radi sklapanja predmetnog Ugovora, rekao da će „plaćati najam do 12. mjeseca 2021.“, posredno bi proizlazilo da je time i tuženik iskazao volju za otkazom Ugovora, a koji dio iskaza prvostupanjski sud uopće nije ocijenio, iako je utvrdio da je tuženik pravodobno obavijestio tužitelja o neispunjenju njegove ugovorne obveze – omogućavanju tuženiku korištenja internetom. Pritom je nejasno i zašto tužitelj nije predložio kao svjedoka navedenu zaposlenicu koja je bila zaposlena kod tužitelja u sporno vrijeme nego drugu svjedokinju koja se (prema njezinom iskazu) zaposlila kod tužitelja gotovo dvije godine nakon proteka vremena do kojega je bio ugovoren predmetni Ugovor.

20. Slijedom svega navedenog, pobijana presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje primjenom čl. 369. st. 1. ZPP -a, s tim da, zbog prethodno iznesenih razloga, nisu ispunjene pretpostavke za donošenje presude iz čl. 373.a ZPP-a.

21. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, imajući u vidu pravna shvaćanja ovoga suda sadržana u ovome obrazloženju:

- nedvojbeno utvrditi i u obrazloženju nove, na zakonu osnovane odluke jasno navesti je li i od kada tužitelj onemogućio tuženiku pristup u zakupljeni ured,

- ocijeniti proizlazi li iz dijela iskaza tuženikovog direktora da je Ugovor za utuženo razdoblje ili dio tog razdoblja otkazan (ili raskinut), i to iz razloga jer mu je tužitelj od siječnja 2022. onemogućio pristup uredu, jer mu nikada nije omogućio pristup internetu i jer je rekao zaposlenici tužitelja da zbog toga od siječnja 2022. više neće plaćati zakupninu, te vjeruje li prvostupanjski sud tom dijelu iskaza tuženikovog direktora,

- jasno se izjasniti i o visini utužene i ugovorene zakupnine, budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da je ugovorena u kunama, „po osobi mjesečno“, i to za četiri osobe, u iznosu od 4.811,47 HRK / sada 638,59 eura.

22. Uputa iz točke II. izreke utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 28. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac