REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-614/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Zlatka Pirca, predsjednika vijeća, Renate Marić izvjestiteljice i članice vijeća i Dubravke Šimić članice vijeća, tužitelja UR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Matku Novincu odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-459/2025-20 od 21. svibnja 2026. na sjednici vijeća održanoj 28. srpnja 2026.

p r e s u d i o  je

I Žalba tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-459/2025-20 od 21. svibnja 2026.

II Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-459/2025-20 od 21. svibnja 2026. suđeno je:

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5. st. 1. Ugovora o kreditu br. 016 - 405/2005 od dana 08.03.2005. godine sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koje glase: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno...“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.204,65 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. svibnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana."

2. Protiv presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. Ukazuje na bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st.1 i 2. točka 6 i 11. Zakona o parničnom postupku obzirom presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Navodi kako nije izveden niti jedan bitan dokaz o tuženikovim navodima i da sud nije ispitao postojane pravnog interesa tužitelja. Poziva se na odluke Suda Europske unije prema kojoj strukturu te naknade tuženik nije dužan obrazložiti potrošaču. Smatra da je ugovorena odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva zbog čega nije ništetna. Odluka o troškovima postupka je nezakonita, osporava trošak ročišta za objavu presude. Predlaže da sud preinači pobijanu presudu, tako da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka , podredno ukine i vrati na ponovno odlučivanje. Traži troškove žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a, budući su u obrazloženju navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti čl. 5. st. 1. Ugovora o kreditu br. 016-405/2005 od dana 08.03.2005. godine sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koje glase: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno...“.

7. U pogledu navoda tuženika tijekom postupka i u žalbi kako tužitelj nema pravni interes na podnošenje konkretne tužbe na utvrđenje ništetnosti gore navedene odredbe zbog izostanka kondemnatornog zahtjeva za vraćanje stečenoga po osnovi (toga) ništetnog pravnog posla prvostupanjski sud pravilno navodi da je zahtjev za utvrđenje ništetnim prethodno pitanje za ostvarenje zahtjeva za vraćanje stečenoga (bez osnove) na temelju toga pravnog posla ili pak drugih zahtjeva kao posljedice ništetnosti pravnog posla. Pravni interes za takav deklaratorni zahtjev ne isključuje sama činjenica što, pored deklaratornog, nije postavljen i kondemnatorni zahtjev.

7.1. Osim toga čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. - dalje: ZOO) propisano je neograničeno isticanje ništetnosti, odnosno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je čl. 327. st. 1. ZOO propisano da se na ništetnost može pozvati svaka zainteresirana stranka, što znači da pravo na isticanje ništetnosti nije uvjetovano podnošenjem kondemnatornog zahtjeva, pa su neosnovani navodi tuženika da je tužbu u tom dijelu trebalo odbaciti.

8. U postupku je utvrđeno:

- da nespornim proizlazi kako je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 016 - 405/2005 dana 08.03.2005. godine sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini na iznos od 101.200,00 CHF;

- da je člankom 2. Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 101.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize tuženika na dan korištenja kredita, a tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom;

- da su ugovorne strane ugovorile su sukladno čl. 3. navedenog ugovora kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 667,32 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja;

- da je tuženik je člankom 5. stavkom 1. Ugovora o kreditu odredio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 1,25 % od iznosa kredita, a koju je tuženik odbio tužitelju jednostrano od iznosa kredita;

- da je tužitelj u svom iskazu naveo kako su mu sredstva od kredita bila potrebna za kupovinu stana, u kojem stanu i danas žive supruga i kćer, a u vrijeme zaključenja tog ugovora nije bio vlasnik obrta, niti društva niti je na adresi stana bila registrirano sjedište obrta ili društva, da su znali su da postoje krediti u eurima, no ponuđen mu je samo kredit vezan za CHF i vjerovali su banci. Vezano za naknadu za obradu kredita, pitao je službenicu banke zašto baš taj postotak, na što mu nisu znali objasniti zašto je to tako, odnosno koje bi točno troškove pokrivala ta naknada i koji su parametri za određivanje iste, te mu je rečeno da ako to ne plati, odnosno ako na to ne pristane da mu neće biti odobren kredit;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogao utjecati na sadržaj bilo koje odredbe ugovora o kreditu pa tako niti odredbe ugovora vezane za troškove obrade kredita.

9. Tužitelj na kojem je teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti je dokazao svoje svojstvo potrošača te činjenicu kako se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe za kupnju stana radi rješavanja stambenog pitanja zaključen izvan trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti tužitelja.

10. Neosnovani sud žalbeni navodi tuženika da sud nije primijenio odredbu čl.5. ZPP - a, da je povrijeđena odredba čl.354.st.2.točka 6. ZPP-a, te da u postupku nije izveden niti jedan bini dokaz važnih tuženikovih navoda o činjenicama, te da je povrijeđeno tuženikovo pravo na pravično suđenje. Tuženik u odgovoru na tužbu, niti u daljnjem tijeku postupka ne predlaže nikakve dokaze u prilog svojih tvrdnji, a na pripremno ročište i glavnu raspravu na kojoj je saslušan tužitelj nije pristupio, zbog čega ovaj sud nije našao povrede na koje tuženi ukazuje.

11. Na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti mu je ponuđeno da pregovara. Kako se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, temeljem čega sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a takav zaključak prvostupanjskog suda ovaj sud ocjenjuje pravilnim i zakonitim.

12. Isto tako nedvojbeno je utvrđeno da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. To ne zahtjeva nužno u Ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, međutim kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz prethodnih utvrđenja ne proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade jednako kako nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o njenoj krajnjoj svrsi.

13. U pogledu troškova postupka žalba tuženika je neosnovana. Sud je pravilno odlučio sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155.st.1. ZPP-a, pravilno primijenio materijalno pravo i pravilno odredio vrijednost predmeta spora u skladu sa odredbom čl. 40.st.2. ZPP-a. Trošak ročišta za objavu presude sud je dosudio sukladno Tbr.9.st.3. OT, na isto ročište je pristupio punomoćnik tužitelja i na isti trošak sukladno Tarifi ima pravo, zbog čega u tom dijelu žalba tuženika nije osnovana.

14. Kako svojim žalbenim navodima tuženik nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude sud je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP -a odlučio kao u točki I izreke presude.

15. Tuženi je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer je s istom nije uspio temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

U Požegi, 28. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

mr.sc. Zlatko Pirc