REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-581/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Zlatka Pirca, predsjednika vijeća, Renate Marić izvjestiteljice i članice vijeća i Dubravke Šimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Vukoviću, odvjetniku u Križevcima, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d. d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3A, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-4649/2025-10 od 19. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 28. srpnja 2026.

p r e s u d i o  je

I Odbija se žalba tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4649/2025-10 od 19. ožujka 2026.

II Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4649/2025-10 od 19. ožujka 2026. suđeno je:

" 1. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006 - 1031262160 / 51400607-5102572737 zaključenog dana 26.8.2005. godine između tužitelja OB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita.

2. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju OB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,55 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 19. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. Ukazuje na bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku obzirom presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U bitnom prigovara vrijednosti predmeta spora i visini određenih troškova te nepotrošačkoj namjeni kredita jer je tužitelj ostvarivao dohodak od iznajmljivanja, a namjena predmetnog kredita je kupnja apartmana za iznajmljivanje. Predlaže sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, naložiti tužitelju da plati troškove tuženiku, podredno ukinuti odluku. Traži troškove žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o potrošačkom kreditu u dijelu ugovorene naknade za obradu kredita.

5.1. Nesporno je među strankama da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom dana 18. kolovoza 2005. sklopio ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102572737 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit od 46.571,43 CHF u protuvrijednosti kune. Nesporno je da je tuženik tužitelju naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita, sporno je da li je navedena odredba sadržana u čl. 10. ugovora ništetna, kao i osnovanost tužbenog zahtjeva. Sud je utvrdio da tužitelj ima pravni interes utvrđivanja ništetnosti ugovorne odredbe naknade za obradu kredita a prema odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a.

5.2. U žalbenom postupku sporna je utvrđena vrijednost predmeta spora, dosuđeni troškovi, namjena predmetnog kredita te pitanje da li tužitelj ima status potrošača.

6. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a, budući su u obrazloženju navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da da nije pročitao ugovor, potpisao ga je, sjeća se da mu zaposlenik tuženika nije objašnjavao ugovor a niti od čega se sastoji naknada za obradu kredita. Navodi da je anuitete kredita plaćao osobno. Kredit je bio za kupnju stana (apartmana od 26 m2). Stan je koristio on sa suprugom i dvoje male djece. Na stan nije bio prijavljen niti firma niti obrt. Navodi da je apartman bio iznajmljivan nakon 3,4 godine, iznajmljivao ga je oko 10-ak godina, a već se 8 godina ne iznajmlju je. Apartman kupovao za sebe da bi ga koristio. Navodi da je iznajmljivao apartman iz razloga što je bila kriza, a i trebao je plaćati mjesečne anuitete ovog kredita.

7.1. Status potrošača tužitelja je pravomoćno utvrđen u spisu P-1961/2020 gdje je postupak vođen po istom kreditu glede valutne klauzule a što je utvrđeno uvidom u e - Spis. Prema sudskoj praksi Suda Europske unije (predmet Z, C-464/01 i kasniji), kada ugovor ima dvojaku namjenu (i privatnu i poslovnu), status potrošača se gubi isključivo ako je poslovna svrha dominantna, a privatna potpuno zanemariva. Nekretnina od 26 m² (garsonijera ili mali jednosobni stan) po svojoj prirodi predstavlja stambeni prostor, a ne komercijalni objekt. Budući da je tužitelj stan primarno koristio s obitelji, privatna svrha je očigledno dominantna. Iskaz tužitelja da je stan iznajmljivao povremeno kako bi mogao otplaćivati rate kredita tijekom krize pravno se kvalificira kao upravljanje privatnom imovinom radi ublažavanja financijskih poteškoća, a ne kao profesionalna gospodarska djelatnost. Potrošač ne gubi svoj status ako poduzme korake da smanji vlastiti financijski teret (iznajmljivanjem stana koji je kupio kao fizička osoba).U trenutku sklapanja ugovora, namjera je bila rješavanje stambenog pitanja ili stjecanje privatne imovine, što je banka i sama potvrdila odobravanjem stambenog kredita za fizičke osobe, a ne poslovnog kredita za investicije. Zbog navedenog, tužitelj u cijelosti udovoljava definiciji potrošača iz Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13/EEZ, pa je žalbeni navod tuženika o gubitku statusa potrošača pravno neutemeljen.

8. U pogledu troškova postupka sud je pravilno odlučio sukladno odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a imajući u vidu vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23). Rješenjem suda na pripremnom ročištu primjenom odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a utvrđena je vrijednost predmeta spora kao što ju je i tužitelj naznačio u tužbi. Naime, u konkretnom slučaju je tužitelj postavio samo deklaratoran zahtjev na utvrđenje ništetnosti. Odredbom čl. 40. st. 2. ZPP-a propisano je da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, a slijedom čega je i vps određen u navedenom iznosu.

9. Kako svojim žalbenim navodima tuženik nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude sud je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u točki I izreke presude.

10. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer sa istom nije uspio temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

U Požegi, 28. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

mr.sc. Zlatko Pirc