REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj PR-991/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Moniki Ferić, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice (dalje: tužiteljica) UČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ivani Dominković Cecelja, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika-protutužitelja (dalje: tuženik) Euroherc osiguranje d.d. iz [adresa], OIB: 22694857747, zastupan po punomoćniku Stanislavu Ostojiću, odvjetniku iz Zagreba, radi nedopuštenosti otkaza, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. lipnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 28. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 26. svibnja 2023. nedopuštena te da radni odnos između tužiteljice UČN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Euroherc osiguranje d.d., [adresa], OIB: 22694857747 nije prestao.

II./ Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. da vrati tužiteljicu UČN na radno mjesto Produkt Nadzornik ili na drugo odgovarajuće radno mjesto u roku od 15 dana.

III./ Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika Euroherc osiguranje d.d. [adresa], OIB: 22694857747 koji glasi:

„Raskida se Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj: 02-P02-14359-170228 sklopljen dana 28.02.2017., između tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, [adresa], kao poslodavca, i tužiteljice UČN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao radnika, s danom 12.06.2024. godine“

IV./ Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. da naknadi tužiteljici UČN parnični trošak u iznosu od 625,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 28. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u radnom odnosu s tuženikom na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. veljače 2017. godine za radno mjesto Produkt Nadzornik (dalje: „Ugovor"). Tuženik je Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 26. svibnja 2023. godine (dalje: Odluka") zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa uslijed koje nastavak radnog odnosa nije moguć, otkazao Ugovor Tužiteljici. Tuženik, između ostalog, kao razloge za otkaz navodi: neizvršavanje, neopravdano odbijanje izvršenja, nesavjesnog, nepravovremenog i nemarnog izvršenja radnih obveza, odbijanja suradnje s drugim radnicima radi zajedničkog izvršenja posla itd... Tužiteljica je u skladu s člankom 133. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14 s izmjenama, dalje: „Zakon o radu“) dana 10. lipnja 2023. godine podnijela zahtjev za zaštitu prava u vezi s Odlukom, koji je Tuženik zaprimio 12. lipnja 2023. godine, ali se na njega nije očitovao. Tužiteljica u cijelosti osporava Odluku koja je i nezakonito donesena jer Tuženik prilikom donošenja Odluke nije ispoštovao propisanu proceduru. Sukladno odredbi iz članka 119. st. 2. Zakona o radu, Poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Takve okolnosti u konkretnom slučaju nisu postojale, pa kako Tužiteljici nije omogućena takva obrana, Odluka je nezakonita već iz ovog razloga. Tužiteljica je dana 2. svibnja 2023. godine Naslovnom sudu podnijela tužbu zbog povrede dostojanstva radnika i povrede prava iz radnog odnosa te Tuženik ne samo da nije otklonio povrede prava iz radnog odnosa i povrede dostojanstva zbog koje je Tužiteljica podnijela tužbu pred nadležnim sudom, nego je nastavio postupati nezakonito, što je kulminiralo s donošenjem Odluke. Postupak se vodi pred Naslovnim sudom pod poslovnim brojem Pr-676/2023. Tužiteljica je u radnom odnosu s Tuženikom već 14 godina (od 2. veljače 2009. godine) te je do 2023. godine radila u Podružnici Tuženika u Velikoj Gorici. Tuženik je neposredno nakon donošenja odluke o prestanku Podružnice Velika Gorica od dana 1. siječnja 2023. godine učinio niz radnji kojima se u cjelini vrijeđa dostojanstvo Tužiteljice i krše njezina prava iz radnog odnosa te je dana 22. ožujka 2023. godine donio odluku o promjeni mjesta rada kojom je Tužiteljica raspoređena na prodajno mjesto na adresi [adresa] „iz organizacijskih razloga“. Tužiteljica osporava u cijelosti navode Tuženika iz Odluke iz sljedećih razloga. Nakon povratka s bolovanja i dolaska na novo mjesto rada u Zagrebu, dana 11. svibnja 2023. godine, Tužiteljicu je dočekalo neprofesionalno i neprijateljsko okruženje te nije imala osnovne uvjete za obavljanje radnih zadataka. Dana 11. svibnja 2023. godine Tužiteljici je dodijeljeno mjesto radnice „ UČ“, na kojem računalo nije radio, a dana 12. svibnja Tužiteljici je dodijeljeno mjesto s naznakom „ TČ“, na kojem računalo također nije radilo. Tužiteljica ističe kako je tek 15. svibnja, pred kraj radnog vremena informatičar osposobio računalo Tužiteljice, ali bez osnovnih alata i uvjeta koji su potrebni za izvršavanje radnih zadataka poput:

A) Tužiteljica je ponovno premještena na mjesto rada s oznakom „ IČ“ što ponovno upućuje da se Tužiteljicu privremeno premješta te se ne očekuje da će tu dugo ostati, a Tužiteljica nije sigurna kada će je ponovno premjestiti.

B) Račun službene/poslovne e-mail adrese tužiteljice je prazan, bez ulazne i izlazne pošte u sandučiću, u kojima se nalaze kontakti klijenata;

C) Još nekoliko radnih dana, sve do 19. svibnja, e-mail program svaki dan javlja greške u vezi s korisničkim imenom i lozinkom, pa informatičar svaki dan mora ponovno osposobljavati pristup Tužiteljici.

D) Tužiteljici je onemogućen pristup programu „Sizif“ koji je neophodan za rad u prodaji, u kojem se nalaze pregledi postojećih polica s datumom isteka te kontakti klijenata. Tužiteljica više puta bezuspješno upozorava direktora DČ na nemogućnost pristupa programu „Sizif“ te traži povratnu informaciju o omogućavanju pristupa istom (Prilog 8,9.10 i 11);

E) Službeni mobitel je i dalje isključen, Tužiteljica traži direktora DČ da joj se omogući rad službenog mobitela;

F) Ugovorene police osiguranja od klijenata Tužiteljice obnavljaju se na druge radnike Tuženika, Tužiteljica moli da se prešifriraju na nju kako bi mogla ugovoriti obnavljanje polica s klijentima (Prilog 10);

G) Tužiteljica nije dobila karticu za evidenciju ulaska i izlaska iz zgrade, kao što imaju ostali radnici Tuženika. Tužiteljica prilikom dolaska i odlaska s posla, slika sat ili sebe sa satom kako bi imala dokaz o dolasku i provedenom vremenu na poslu. H) Tužiteljica je na internoj web stranici Tuženika još uvijek prikazana u popisu zaposlenika Podružnice Velika Gorica te je jedini kontakt za Tužiteljicu fiksni broj Podružnice Velike Gorice, bez prikaza službenog e maila i broja mobitela Tužiteljice, iako su za ostale radnike prodaje ti podatci prikazani.

Zbog činjenica navedenih u prethodnoj točki, a to su sve radnje na strani Tuženika, Tužiteljica nije bila u mogućnosti dostavljati dnevna izvješća direktoru DČ te ispuniti mjesečni plan, o čemu je i obavijestila direktora DČ. Zbog toga su neosnovani navodi u Odluci da Tužiteljica „ne radi apsolutno ništa na svom radnom mjestu“ te primjedbe da nije ostvarila mjesečni plan – upravo je postupanje Tuženika, odnosno njegovih radnika, onemogućilo Tužiteljici normalno obavljanje rada. S obzirom na to da Tužiteljica nije imala pristup mobitelu i softveru te ograničen pristup e-mailu, neosnovana je primjedba Tuženika u vezi toga što police osiguranja prijatelja i obitelji Tužiteljice nisu produžene kod Tuženika, kada je Tuženik taj koji je onemogućio daljnji rad Tužiteljice. Osim što Tužiteljici nisu omogućeni osnovni uvjeti za rad, te su joj gore navedenim ponašanjem Tuženika povrijeđena prava iz Ugovora i Zakona o radu, nakon povratka s bolovanja na posao, Tužiteljica se suočila s neprofesionalnim ponašanjem i ponižavanjem poput:

A) Tužiteljici nije bilo omogućeno da uzme privatne stvari iz Podružnice Velika Gorica; B) Tužiteljici nije proslijeđen upitnik za godišnji odmor kao drugim djelatnicima; C) Ostalim djelatnicima je zabranjena komunikacija s Tužiteljicom, neki od radnika govore Tužiteljici „kako je podržavaju, ali ne smije blizu nje jer imaju djecu doma“; D) Šire se dezinformacije klijentima da Tužiteljica više ne radi kod Tuženika, da nije u prodaji te da se više ne bavi osiguranjem;

E) Radnik KČ, prema naputku direktora DČ poručuje Tužiteljici i drugoj zaposlenici Tuženika, ŽČ, koja se nalazi u istoj situaciji kao i Tužiteljica, kako „za njih nema kave ni gableca u zgradi“, na što svi ostali radnici Tuženika imaju pravo, te da „mogu izaći van na pauzu od pola sata, ali da ne šetaju po zgradi nego da se drže prizemlja“;

F) Dana 15. svibnja Tužiteljica te ŽČ prije radnog vremena odlaze na kavu u kafić u zgradi Tuženika, u kojem im konobar govori kako je „dobio naputak da im ne smije dati kavu“. Tužiteljici se neosnovano stavlja na teret navod da „od dana 22. ožujka do dana 25. ožujka U neosnovano nije dolazio na posao“. Kao što je navedeno u zahtjevu za zaštitu prava od 5. travnja (te u tužbi koja je uslijedila), Tuženik je Tužiteljici usmeno naložio korištenje godišnjeg odmora u razdoblju od 20. ožujka do 25. ožujka 2023. godine. Uz to, dana 27. ožujka Tužiteljica je više puta upozorila Tuženika da joj ne radi računalo ni e-mail te ne može obavljati nikakav posao, a nije dobila uputu za bilo kakvim „off-line“ poslom. Netočno je navedeno da je Tužiteljica koristila službeno vozilo bez pravne osnove te Tužiteljica ponavlja da je primjerak Ugovora o posudbi na njenom mjestu rada u Velikoj Gorici. Tuženik u Odluci smatra da nastavak suradnje nije moguć zbog trajno narušenih radnih odnosa. Međutim, jedino što Tužiteljica radi jest da ne prihvaća kršenje svojih prava. Zakon o radu propisuje u članku 117. stavku 2. da podnošenje žalbe, odnosno sudjelovanje u postupku protiv poslodavca zbog povrede zakona, drugog propisa ili pravilnika o radu ne predstavlja opravdan razlog za otkaz ugovora o radu. Suprotno tome, iz obrazloženja Odluke proizlazi da je upravo Tužiteljičino protivljenje protuzakonitim odlukama Tuženika razlog za otkaz. Dodatno, Tuženik u Odluci Tužiteljici stavlja na teret da „putem odvjetnika konstantno potražuje raznoraznu dokumentaciju“, iako primjenjivi podzakonski propis daje pravo Tužiteljici da traži dostavu pravilnika o radu (i jednakovrijednih općih akata) e-mailom. Tuženik nadalje navodi činjenicu da je Tužiteljica angažirala odvjetnicu i podnijela tužbu zbog povrede prava dostojanstva u nizu točaka zbog kojih je zaključio da nastavak radnog odnosa nemoguć, čime postupa suprotno citiranoj odredbi Zakona o radu. Tužiteljica zaključno smatra da navodi iz ove tužbe jasno ukazuju na nedopuštenost Odluke te tužbenim zahtjevom traži da sud utvrdi da je pobijani otkaz nedopušten, da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao i da tuženik tužiteljicu vrati na rad, uz naknadu parničnog troška, kao u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu tužiteljice te osporava navode tužbe kao neosnovane te pravno neutemeljene. Nije sporno da je tuženik Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 26.05.2023., koja je tužiteljici uručena istog dana, otkazao tužiteljici Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 28.02.2017. za radno mjesto – FČ. Međutim, tuženik osporava kao neosnovane navode tužiteljice da je predmetna Odluka o otkazu nezakonita, a otkaz nedopušten, o čemu će se tuženik detaljno očitovati u nastavku ovog odgovora na tužbu prateći tijek izlaganja iz tužbe. Neosnovana je i neistinita tvrdnja tužiteljice da tuženik prilikom donošenja Odluke o otkazu nije ispoštovao propisanu proceduru, odnosno da u konkretnom slučaj ne postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da radnici omogući iznošenje obrane. Iz sadržaja Odluke o otkazu proizlazi da je ista donesena zbog niza teških povreda iz radnog odnosa koje su uslijedile nakon što je poslodavac tužiteljici, a uslijed poslovno- organizacijskih promjena (prestanka Podružnice Velika Gorica u kojoj je tužiteljica radila), premjestio mjesto rada u Zagreb, točnije u sjedište Podružnice Zagreb u kojem je ujedno i sjedite društva Poslodavca. Težina te broj počinjenih povreda predstavlja upravo okolnosti zbog kojih u konkretnom slučaju, sukladno čl. 119. st. 2. Zakona o radu, nije bilo opravdano očekivati od tuženika, kao poslodavca, da tužiteljici, kao radnici, omogući iznošenje obrane1, jer ista i da je iznesena, ne bi odvratila poslodavca od donošenja istovjetne odluke budući da za ponašanje tužiteljice nema nikakvog opravdanja te je isto rezultiralo trajnim narušavanjem odnosa i gubitkom povjerenja u tužiteljicu, kao radnicu. Bez obzira na postojanje prethodno opisanih okolnosti tuženik je, a suprotno tvrdnjama tužiteljice, prilikom uručenja odluke o otkazu, tužiteljici dao mogućnost da se izjasni o okolnostima za koje se tereti no tužiteljica to svoje pravo nije iskoristila. Naposlijetku ovog dijela izlaganja valja reći i to da je sudska praksa u brojnim sudskim odlukama zauzela jasno stajalište kako činjenica da se radniku u smislu odredbe čl. 199. st. 2. Zakona o radu nije omogućilo iznošenje obrane ne predstavlja okolnost zbog koje bi otkaz bio nezakonit. S tim u vezi tuženik u nastavku ovog odgovora citira dijelove odluka viših sudova iz kojih proizlazi izneseno stajalište dok iste, kao cjelovite odluke, presuda Županijskog suda u Splitu, broj: Gž R-89/2022- 2 od 17.02.2022. i presuda Županijskog suda u Osijeku, broj: Gž R-912/2022-2 od 09.12.2022. Tuženik odlučno odbacuje tvrdnje tužiteljice da je predmetna odluka donesena kao rezultat tužiteljičinog protivljenja ranijim odlukama poslodavca, odnosno pokretanja postupka protiv poslodavca. Nije sporno da je tužiteljica pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu, 02.05.2023. pokrenula postupak radi povrede dostojanstva radnika i povrede prava iz radnog odnosa, ali navedeno tužiteljici nikako ne daje za pravo da istovremeno ne izvršava uredno svoje radne obveze, odnosno da se na primjeren i odgovoran način odnosi prema klijentima, kolegama i nadređenima. Upravo suprotno navodima tužiteljice iz sadržaja predmetne odluke jasno proizlazi da je ista donesena isključivo iz razloga koji se odnose na postupanje tužiteljice prema radnim obvezama te klijentima i kolegama, te da se spomenuta činjenica, pokretanja sudskog postupka protiv poslodavca, u ovom postupku pobijanoj Odluci ne spominje u kontekstu razloga za donošenje odluke o otkazu. U svezi sa spomenutim postupkom radi povrede dostojanstva radnika i povrede prava iz radnog odnosa, tuženik ističe prigovor dvostruke litispendencije jer je dio tužbenog zahtjeva iz ovog postupka, točnije točka III., prema mišljenju tuženika, već obuhvaćen tužbenim zahtjevom u postupku radi povrede dostojanstva radnika i povrede prava iz radnog odnosa - točka II. navedenog zahtjeva. Iz navoda tužbe kojima se osporavaju razlozi odluke o otkazu (točka (8) do (17) tužbe) proizlazi da tužiteljica ne poriče kako nije ispunila svoje radne obveze (sklapanje polica, podnošenje izvješća itd.) ali isto pokušava opravdati navodnim nepostojanjem „osnovnih uvjeta za rad“ te navodnim „neprijateljskim okuženjem“ koje je dočekalo po dolasku na novom mjestu rada. Sve da su navodi tužbe u tom dijelu i točni, a nisu, ostaje nejasno kako tužiteljica može opravdati činjenicu da u svibnju 2023., u razdoblju od povratka na posao pa do donošenja odluke o otkazu, nije sklopila niti jednu jedinu policu osiguranja? Neutemeljeni su i netočni navodi tužbe da tužiteljica nije imala osnovne alate i uvjete koji su potrebni za izvršavanje radnih zadataka, odnosno da je postupanje tuženika i drugih radnika tuženika onemogućilo tužiteljici obavljanje rada. Prema mišljenju tuženika upravo dokumentacija koju je tužiteljica dostavila uz tužbu dokazuje kako ista tijekom mjeseca svibnja nije radila apsolutno ništa što je u opisu poslova njenog radnog mjesta, već je očigledno isključivo bila fokusirana na to da svojim nesavjesnim odnosnom prema radu te kolegama nanese što veću štetu tuženiku kao poslodavcu. Tužiteljica tako u tužbi maliciozno navodi kako je po dolasku na posao 11. i 12. svibnja 2023. „dočekalo“ radno mjesto na kojem se nalazi kompjuter koji nije radio. Ovdje tužiteljica svjesno propušta navesti kako se spomenutog dana bez ikakve prethodne obavijesti ili najave poslodavcu pojavila na novom mjestu rada, nakon dužeg razdoblja bolovanja, koje je otvorila 28.03.2023. kada joj je priopćena odluka poslodavca prema kojoj bi, umjesto u Velikoj Gorici, trebala raditi u sjedištu Podružnice u Zagrebu. Stoga, ne bi trebalo biti sporno da u opisanim okolnostima navodno cit: „stanje“ radnog mjesta prvog dana po nenajavljenom dolasku na novo mjesto rada nikako ne može biti isprika za neizvršavanje radnih obveza te bahato i drsko ponašanje prema kolegama i nadređenima u narednim danima. Tuženik negira navode da bi od strane tuženika prema tužiteljici bile poduzete bilo kakve radnje koje su tužiteljici onemogućavale uredno izvršavanje radnik zadataka i obveza. Tuženik ističe, a suprotno navodima tužbe, kako je tužiteljica imala pristup programu koji joj je potreban za izradu polica osiguranja kao i svim drugim resursima koji su joj nužni za izvršavanje radnih zadataka. Usprkos tomu, tužiteljica u mjesecu svibnju niti ne pokušava ispuniti barem dio obveze ugovaranja polica osiguranja koja je za tužiteljicu na mjesečnoj razini iznosila oko 15.000,00 EUR, te ne ugovora niti jednu jedninu policu osiguranja, što je nepobitan pokazatelj neodgovornog i neopravdanog odbijanja izvršenja radih zadataka. Navodi da je pregled učinka za mjesec svibanj 2023. za tužiteljicu nesporni dokaz da tužiteljica po povratku s bolovanja u svibnju 2023., nije imala namjeru izvršavati svoje radne zadatke već joj je jedni i isključivi cilj bio nanošenje što veće štete poslodavcu. Tužiteljica je odbijala dostaviti dnevna izvješća o obavljenim poslovima neposredno nadređenom DČ pravdajući svoje odbijanje „nepostojanjem osnovnih uvjeta za rad“ iako je iz e-mail korespondencije, koju je sama tužiteljica dostavila uz tužbu, vidljivo da je tužiteljica s poslovne e-mail adrese slala e-mailove, a iz čega je jasno da je ista najkasnije 18. svibnja imala pristup službenom kompjuteri i e-mail adresi. Međutim, tužiteljica umjesto ispunjavanja radnih obveza, boravak na radnom mjestu, koristi da svojim ponašanjem provocira i uznemirava ostale djelatnike tuženika iznoseći pritom i dezinformacije klijentima koji u razgovoru s drugim djelatnicima tuženika izražavaju određenu vrstu „ljutnje“ prema tuženiku koja je povezana sa „statusom“ tužiteljice zbog čega isti odbijaju zaključiti, odnosno produžiti police osiguranja kod tuženika iz čega jasno proizlazi da je tužiteljica pred klijentima (osiguranicima) klevetala poslodavca izražavajući svoje nezadovoljstvo prema poslodavcu što je nedopustivo i protivno osnovnim pravilima primjerene poslovne komunikacije. U nastavku se iznose podatci vezani za pojedine osiguranike koji su u rodbinskom ili prijateljskom odnosu s tužiteljicom, a koji su u razgovoru s djelatnicima tuženika potvrdili kako svoje police više ne žele zaključiti kod tuženika upravo zbog informacija koje im je iznijela tužiteljica. S tim u vezi tuženik itekako smatra bitnim i relevantnim činjenicu da su navedeni osiguranici svoje police osiguranja umjesto kod tuženika, zbog djelovanja same tužiteljice, zaključili kod drugog osiguravajućeg društva jer je iz toga jasno da kod tužiteljica nije postojala ni najmanja mjera lojalnosti prema poslodavcu. Pored toga, opisano postupanje tužiteljice ulazi u sferu zakonske zabrane natjecanja s poslodavcem budući je jasno da tužiteljica protivno svim dobrim poslovnim pravilima i praksama osiguranike odvraća od sklapanja polica s tuženikom kao poslodavcem kod kojega je u tom trenutku još uvijek bila zaposlena. Nesporno je da postupanje tužiteljice u konkretnom slučaju ne predstavlja samo jednu već više teških povreda radne obveze zbog kojih je poslodavac opravdano izgubio povjerenje u radnicu. Ovo tim više jer priroda posla koji je obavljala tužiteljica zahtijeva visoki stupanj povjerenja između poslodavca i radnice koja je kao Produkt nadzornik bila zadužen za kontrolu drugih djelatnika te je tu svrhu imala i veće ovlasti i benefite nego li drugi radnici. Zloupotreba takvih ovlasti i ukazanog povjerenja rezultirala je gubitkom povjerenja uslijed čega nastavak radnog odnosa tužiteljice i tuženika više nije moguć. Tuženik ističe da je u točki 9. Pravilnika o radu tuženika, jasno je definirano što se smatra osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa koja predstavlja opravdani razlog za izvanredni otkaz. Na samom kraju tuženik osporava kao neutemeljene i netočne navode tužiteljice da je u razdoblju od 22.03. do 25.03. tužiteljici bio odobren godišnji odmor. Ne postoji odluka o korištenju godišnjeg odmora u navedenom razdoblju za tužiteljicu, već je tužiteljica samovoljno odlučila nedolaziti na posao obavijestivši tužitelja da je „na putu izvan Republike Hrvatske“. Nakon povratka s tzv. „godišnjeg odmora“ tužiteljica je dana 27.03. došla na posao u Zagreb te je samovoljno i bez obavijesti poslodavcu, prije kraja radnog vremena, napustila radno mjesto, nakon čega je dana 28.03. dostavila obavijest o privremenoj nesposobnosti za rad te je tužiteljica bila na bolovanju neprekidno sve do 11.05.2023. Što se tiče navoda vezanih za mogućnost uvida interne akte tuženika kao poslodavca isti su u skladu s odredbama Zakona o radu i Pravilnika o načinu objave pravilnika o radu učinjeni dostupnima svim radnicima tužitelja pa tako i tužiteljici, između ostalog, i na način da su isti dostupni putem e-oglasne ploče na internim stranicama društva kojima može pristupiti svaki djelatnik. Tuženik je u ranije spomenutom postupku Pr-676/2023 već dostavio dokaze

– ispise sistemskih podataka s Internet stranica poslodavca iz kojih je vidljivo u koje je interne akte tužiteljica vršila uvid slijedom čega je jasno da su takvi navodi tužiteljice usmjereni samo na pokušaj prikazivanja tuženika kao poslodavca u negativnom svjetlu. Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik predlaže tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti kao neosnovan te je obvezati na naknadu prouzročenih troškova tuženiku.

3. Ujedno, tuženik je podnio i protutužbu (list 63-64 spisa) u kojoj navodi da ukoliko sud utvrdi da je otkaz nedopušten, tada zahtijeva sudski raskid ugovora o radu s danom 12.06.2024. Navodi da je zbog više teških povreda radne obveze poslodavac izgubio povjerenje u tužiteljicu te da nastavak radnog odnosa tužiteljice i tuženika više nije moguć, te da je tužiteljica 11.06.2024. osnovala obrt [obrt], obrt za zastupanje u osiguranju, vl. UČN, [adresa], MBO: [matični broj osiguranika], temeljem prethodno pribavljene suglasnosti regulatora – Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 11.04.2024. kojom je tužiteljici dana dozvola za obavljanje poslova distribucije osiguranja. Osim toga, iz izvatka iz registra ovlaštenih zastupnika u osiguranju, brokera u osiguranju i/ili reosiguranju i sporednih posrednika vidljivo je da je tužiteljica još 28.07.2023. stekla ovlaštenje za obavljanje poslova distribucije osiguranja te se upisala u registar zastupnika u osiguranju, brokera u osiguranju i/ili reosiguranju i sporednih posrednika pod registarskim brojem [registarska oznaka]. Uslijed opisanih okolnosti tuženik smatra da je upitam pravni interes tužiteljice za vođenje ovog postupka u dijelu u kojem se zahtjeva da se tužiteljica vrati na rad kod tuženika. Osim toga, obavljanje djelatnosti za koju je registriran obrt u vlasništvu tužiteljice predstavlja poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac te bi u slučaju usvajanja zahtjeva tužiteljice za vraćanje na rad predstavljalo zakonsku zabranu natjecanja radnika s poslodavcem.

4. Tužiteljica se protivila protutužbi jer nije dopušteno retroaktivno postavljanje zahtjeva za sudskim raskidom ugovora o radu tj. isti se ne može odrediti prije datuma kada je postavljen pa predlaže isti odbiti kao neosnovan.

5. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme (list 9-10 spisa), Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa (list 11-14 spisa), Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu (list 15-17 spisa), potvrde HP (list 18-19 spisa), Tužbu zbog povrede dostojanstva radnika i povrede prava iz radnog odnosa (list 20- 26 spisa), sliku koja prikazuje nedostupnost Sizif programa, prikaze elektroničke komunikacije (list 27-31 spisa), Pravilnik o radu tuženika iz ožujka 2022. (list 42-52 spisa), sudsku praksu (list 53-60, 70-73 spisa), izvadak iz obrtnog registra (list 65 spisa), Rješenje HANFA od 11.4.2024. (list 66-68 spisa), Izvadak iz registra HANFE (list 69- spisa), web stranica Agram (list 87 spisa), Obavijest o isteku police (list 88 spisa), e-mail i whatsapp korespondenciju (list 89-93 spisa), fotografiju (list 94 spisa), elektronički zapis HZMO-a (list 119-121 spisa), saslušani su svjedoci GČ i DČ (list 100-103 spisa), JČ i KČ (list 113-116 spisa), AČ, TČN i RČ (list 126-129 spisa), te tužiteljica (list 130-132 spisa).

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 23/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan, a protutužbeni zahtjev tuženika neosnovan.

7. Na ročištu 10.6.2026. punomoćnici stranaka su (nakon što je sud odbio prijedlog tuženika za provođenjem informatičkog vještačenja) suglasno izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, odustali su od drugih dokaznih prijedloga, te su predložili da sud zaključi glavnu raspravu, pa sukladno prijedlozima stranaka, sud je zaključio glavnu raspravu.

8. Sud je odbio kao nepotreban prijedlog tuženika za provođenjem informatičkog vještačenja uvidom u informatički sustav i poslovne knjige te drugu dokumentaciju tuženika, na okolnost neizvršavanja radnih obaveza tj. mjesečnog plana te da lj je tužiteljica po povratku na rad imala uvjete za izvršavanje radnih zadataka tj. da li je na temelju programa koji su joj bili dostupni mogla sklapati police osiguranja. Naime, kako su sve sporne činjenice utvrđene na temelju svih izvedenih dokaza, to je ovaj sud ocijenio da je ovaj prijedlog tuženika nepotreban, te je obzirom na izvedene dokaze isti preskup i protivan načelu ekonomičnosti postupka, te je isti usmjeren samo na odugovlačenje s postupkom.

9. Među strankama nije sporno, a što proizlazi i iz dokumentacije u spisu da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28.02.2017. na radnom mjestu Produkt Nadzornik, s mjestom rada u Velikoj Gorici, te da joj je tuženik Odlukom o izvanrednom otkazu od 26.5.2023. otkazao ugovor o radu. Sporno je da li je tuženik imao opravdan razlog za izvanredni otkaz.

10. Iz pobijane Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 26.5.2023. proizlazi da je tuženik tužiteljici otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa uslijed čega nastavak radnog odnosa nije moguć, a koje povrede se sastoje od: neizvršavanja, neopravdanog odbijanja izvršenja, nesavjesnog, nepravovremenog i nemarnog izvršavanja radnih obaveza, odbijanja suradnje s drugim radnicima radi zajedničkog izvršenja posla, izazivanja svađe i nereda bez težih posljedica, neodgovornog i nestručnog odnosa prema izvršenju radnih zadaća, stvaranja netrpeljivih odnosa među suradnicima za vrijeme rada i izvan rada, ponavljanja lakših povreda radnih obaveza, povreda radne obaveze koja može imati za posljedicu materijalnu ili drugu štetu za Poslodavca, neizvršavanje zakonskih, ugovorenih ili drugih obveza zbog kojih je prijetio nastupanje ili je nastupila materijalna ili druga šteta za Poslodavca, nepoštivanje općih akata i odluka Poslodavca, narušavanje ugleda Poslodavca neprimjerenih ponašanjem, klevetom I slično. U obrazloženju se navodi da su Poslodavac i Radnik dana 28.02.2017. godine sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Treba prije svega reći, kako je kao mjesto rada Radnika predmetnim ugovorom određena Velika Gorica, s time da je U ugovor o radu pristao i suglasan je da će prema odluci Poslodavca tijekom trajanja radnog odnosa raditi i na drugom mjestu rada različitom od glavnom mjesta rada. Budući je odlukom Uprave Podružnica Poslodavca u Velikoj Gorici prestala postojati te je ista brisana iz registra Trgovačkog suda, a poslovno i organizacijski je pridružena Podružnici Poslodavca u [adresa], U je iz organizacijskih i poslovnih razloga, a uzimajući u obzir i prebivalište T ([adresa]), premješten u mjesto rada Zagreb. Isti dan kada je Poslodavac donio Odluku o premještaju Radnika na mjesto rada u Zagrebu (22. ožujka 2023.) Radnik je angažirao odvjetniku gdu. LČ i putem odvjetnice započeo komunikaciju s Poslodavcem. Od dana 22.ožujka do dana 25. ožujka U neosnovano nije dolazio na posao. Dana 27. ožujka U je došao na posao u zgradu Poslodavca u Zagreb i samovoljno napustio mjesto rada prije završetka radnog vremena. Dana 20. ožujka U je otvorio bolovanje i na istome je bio sve do 11. svibnja 2023. Dana 02. svibnja Radnik je podnio Tužbu zbog povrede prava dostojanstva radnika I povrede prava ta radnog odnosa. Po povratku na posao Radnik se ponaša drsko i bahato i odbija izvršenje radnih zadataka. Neposredno nadređeni Radniku, gosp. DČ (direktor Prodaje) je od Radnika u nekoliko navrata i to 18.05.2023, te 19.05.2023 putem e-maila zatražio dostavu dnevnog izvješća, a kako se to traži od svih radnika koji neposredno sudjeluju u distribuciji/prodaji osiguranja. Na traženje/nalog neposredno nadređenog Radnik nije niti jednom dostavio zatraženo izvješće uz očitovanje da nema pristup svim podacima te da nije u mogućnosti izvršavati radne zadatke. unatoč tome što je istomu omogućen pristup programu koji je potreban za izradu polica osiguranja kao i sve ostalo potrebno za izvršavanje radnih zadataka. Radnik tijekom mjeseca svibnja (mjesečni plan Radnika je oko 15.000,00 EUR) nije ugovorio niti jednu policu osiguranja a što je osnovni zadatak radnog mjesta za koje Radnik ima ugovor o radu. Radnik tijekom mjeseca svibnja ne radi apsolutno ništa na svom radnom mjestu. Na poziv Poslodavca od 24.05.2023. da se U očituje zašto police koje se godinama zaključuju kod Poslodavca, a radi se o policama prijatelja i obitelji T, ove godine nisu zaključene sa Poslodavcem, već sa konkurentskim društvom, U se očitovao da nema nikakvih saznanja o tome. Nadalje svaki od članova obitelji i prijatelja Radnika koje se nazvalo kako bi ih se obavijestilo da ističu police osiguranja ljutito su obavili razgovor uz napomenu da "više ne žele zaključivati police u Eurohercu zbog UČN" iz čega se da zaključiti kako ista kleveće svog Poslodavca te iznosi neistine. Radnik prilikom razduženja službenog vozila, a koje je isti koristio bez valjanog Ugovora o posudbi, nije predao rezervni ključ Poslodavcu, a niti je to učinio do danas. Radnik putem odvjetnika konstantno potražuje raznoraznu dokumentaciju (Pravilnike o radu, Pravilnike o plaćama, obračune plaća i sl.) lako svu navedenu dokumentaciju nesporno posjeduje. Radnik konstantno, tako reći svakodnevno, uznemirava nadređenog gosp. NČ, šaljući mu e-mailove lažnog sadržaja kao primjerice da mu ne radi elektronička pošta (provjerom s odjelom Informatike utvrđeno da radi) i sl. Slijedom navedenog, više je nego razvidno kako su odnosi Radnika i Poslodavca trajno narušeni, da U opetovano iskazuje svoje nezadovoljstvo i netrpeljivost prema Poslodavcu, slijedom čega nastavak suradnje nije moguće, te je opravdan razlog za Izvanredni otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme, bez poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, jer uz uvažavanje svih okolnosti i interesa ugovornih strana, Poslodavac ne može i nije dužan zadržati u radnom odnosu Radnika u kojeg je izgubio povjerenje i koji mu svojim postupcima, bez obzira na njihove uzroke, nanosi izravnu štetu, odnosno koji bi i ubuduće mogao jednako tako postupiti i svojim nesavjesnim ponašanjem i dalje nanositi štetu Poslodavcu zbog čega nastavak radnog odnosa između Radnika i Poslodavca više nije moguć. Stoga Poslodavac donosi odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu kako je to u izreci Odluke navedeno. Postupak obavještavanja odnosno savjetovanja prije otkazivanja ugovora o radu utvrđen Zakonom o radu nije proveden iz razloga što kod Poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće niti djeluje neka od sindikalnih organizacija.

11. Protiv pobijane odluke o izvanrednom otkazu od 26.5.2023. koju je tužiteljica zaprimila istog dana (kako je to navedeno u pobijanoj odluci o otkazu), tužiteljica je preporučenom poštanskom pošiljkom podnijela zahtjev za zaštitu prava dana 10.6.2023., što je vidljivo iz potvrde o primitku i koji je tuženik zaprimio 12.06.2023., što je vidljivo iz potvrde Hrvatske pošte o uručenju, te tuženik na isti nije odgovorio, pa je tužiteljica podnijela predmetnu tužbu dana 11.7.2023., čime je tužiteljica postupila u zakonskim rokovima iz čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu, dalje: ZR (Narodne novine broj: 93/14, 127/17. i 98/19. i 151/22), a što niti tuženik nije osporavao, a niti dokazao suprotno.

12. Tužiteljica je u svom iskazu izjavila da je radila kod tuženika na radnom mjestu produkt nadzornika. Dana 17.3.2023. njoj i kolegici ŽČ je blokiran pristup radnim programima i mailovima, te je zvala informatičku službu jer je smatrala da se nešto pokvarilo, te su joj informatičari rekli da se obrati direktoru, te se obratila direktoru ČČ koji joj je rekao da pričeka da će doći direktor NČ na sastanak, te je NČ došao, te im je rekao da će sljedeći tjedan ići na prisilni godišnji odmor, te su morale razdužiti službeno vozilo što inače nije bio slučaj tijekom godišnjeg odmora, te su postupile po njegovoj odluci. ČČ je poslala poruku i tražila da joj dostavi odluku o godišnjem odmoru, te mu je dostavila privatni email jer je službeni email bio preusmjeren ali odluku o godišnjem nije dobila. Nakon toga je u ponedjeljak ČČ i NČ poslala poruku u kojoj je navela što treba raditi od njenih zadataka, jer je na prisilnom godišnjem odmoru, te je ponovno tražila odluku o godišnjem odmoru, ali je nije dobila. Tijekom godišnjeg odmora ju je zvao ČČ, te je tražio da dođe na sastanak 22.3., te je i došla, a na istom je NČ njoj i ŽČ rekao da se moraju oprostiti od firme, te joj je ponudio sporazumni raskid sa 30. travnjem, a na što nisu pristale, te im je rekao da ako to ne žele, da onda dođu u ponedjeljak na rad u Vukovarsku u Zagreb. Nakon toga 23.3. im je isključen službeni mobitel, te je zatim dobila odluku o promjeni mjesta rada. Dana 27.3. u ponedjeljak, je došla na rad u Vukovarsku, te se je tamo javila, te je čekala da joj se netko obrati oko 20 minuta, te je u 8,20 sati došao KČ, koji je bio nadzornik, te ju je smjestio za računalo jednog djelatnika koji nije bio na poslu u prizemlju zgrade, ali kompjuter nije radio, te nije imala pristup programima i mailu. Toga dana ju je pozvao Kulušić, te joj je ponovo ponudio sporazumni raskid, na što nije pristala, te zbog svega toga je bila pod stresom, i zbog ponuđenog raskida i zbog toga što nije dobivala poslove, niti kompjuter i programe, te je otišla na bolovanje. Nakon bolovanja se vratila na rad 11.5., te ju je ponovo čekalo sve isto, nije imala zadataka, kompjuter je dobila tek na kraju četvrtog dana nakon bolovanja, te joj je na istom instaliram Provos i mail, ali je isti bio prazan, bez kontakata, bez naputaka i cjenika koje su dobivali, te su njeni mailovi bili preusmjereni. Tako joj je TČN slala jedan mail koji je dobio ČČ, jer je njen mail bio preusmjeren na ČČ, a što je učinjeno već prvog dana kada joj je sve bilo blokirano. Imala je program Provos u kojem su se izrađivale police, ali nije imala program Sizif koji je bio nužan za rad, a koji su imali svi u prodaji i koji je sadržavao skadencar, a to je baza podataka o policama osiguranja u kojem su bili podaci o isteku polica, pregled svih polica, baza štetnika, svi kontakti itd. I pismeno je tražila da joj stave I i da joj omoguće alate za rad, ali to nije dobila. Radila je u Vukovarskoj oko 2 i pol tjedna i tijekom tog perioda joj se nadređeni nije obratio, te je tijekom tog perioda pomagala kolegama složiti police i sl., ono što je mogla raditi bez kompjutera. Bile su smještene u prizemlju, te im je kontakt bio KČ koji im nije bio nadređen i koji im je prenosio informacije od NČ, a nadređen im je bio NČ. Već drugi dan su dobile obavijest od Kulušića da se drže prizemlja, da imaju pauzu pola sata i da ju koriste izvan tvrtke, iako je unutar zgrade bio kafić i restoran kojeg su koristili svi djelatnici, te iako im se na obračunu plaće skidao iznos za topli obrok za korištenje restorana, a kada su došle u taj kafić, konobar im je rekao da za njih nema kave i da moraju izaći jer je dobio takvu uputu. Drugi djelatnici sa njima nisu željeli razgovarati, a neki su im u prolazu rekli da ih podržavaju, ali ih moraju izbjegavati jer imaju djecu i sl. Nisu imale niti karticu za evidenciju rada, već su na ulazu morale slikati sat i sebe kao dokaz kada su ušle i izašle. U to vrijeme su dobivali obrasce za godišnji odmor, ali njima iste nisu dali, te se je planirao team building, ali ih nisu zvali. Tijekom tog perioda, imala je upaljen kompjuter, ali na njemu nije mogla raditi police, jer nije imala I, a njene police su produžavali kolege iz Velike Gorice na njihovu šifru, jer je njen mail bio preusmjeren, a mobitel blokiran, te su stranke dobivale obavijest o isteku polica s kontaktom druge osobe, te zbog svega toga nije mogla ostvariti zadane planove. U Provosu u kojem su izrađivale police je i dalje pisalo da im je nadzornik AČ koja je bila u Velikoj Gorici, što znači da su ih i dalje vodili kao da su u Velikoj Gorici. Prije završetka bolovanja, poslodavcu nije javila kada će doći na rad jer je bila na bolovanju zbog stresa i nije znala kada će moći doći na rad. KČ im je rekao da ako im treba neka pomoć da mu se jave, ali on nije spominjao I, a bilo joj je normalno da kako je 14 godina radila kod tuženika u D, da ga i dalje ima i u njemu radi, jer je to nužno za rad, te joj nitko nije rekao da na neki drugi način može imati uvid u I. Nije tražila kolege da joj daju uvid u Sizif, već je tražila nadređene da joj iste omoguće, jer nije htjela dovesti kolege u neugodnu situaciju, budući da joj nadređeni nisu dali Sizif, nije htjela dovesti kolege u situaciju da postupaju suprotno volji nadređenih. Tijekom rada u Vukovarskoj, nisu je zvali klijenti radi produžetka police, jer joj je mobitel bio isključen od strane tuženika, a bliži prijatelji i uža obitelj su znali što joj se događa, pa nisu niti htjeli produžavati police. Kako ju nitko nije kontaktirao radi produžetka police, tako onda niti iste nije produžavala. Kao što je rekla, po isteku polica, klijenti su dobili obavijest sa kontaktom druge osobe na koje je sve preusmjereno, te su oni to odrađivali pod svojom šifrom, te je tražila nadređene da se to dešifrira, ali to nije uvaženo. Nije imala Sizif u kojem se vide svi podaci o policama i klijentima, pa onda niti nije mogla kontaktirati klijente radi produžetka police. Nije imala kontakt osoba, email adrese, datuma isteka polica, te nije znala da li su pojedine police već produžene u Velikoj Gorici, pa zbog toga nije mogla, a niti je pokušavala kontaktirati klijente radi produžetka police. Nakon povratka sa bolovanja, imala je pristup internom webu na kojem su pravilnici i drugi interni akti, ali do istih nije mogla doći dok je bila na prisilnom godišnjem odmoru i bolovanju, a kada su joj trebali. Prvi dan u Zagrebu 27.3. bila je na poslu do 14 sati, te je tada rekla izvršnom direktoru ŠČ da odlazi s posla jer joj je bilo mučno i netrpeljivo od svega što joj se događalo bez posla. Nije tražila kolege uvid u Sizif, jer su joj nadređeni isti blokirali, pa nije htjela kolege dovoditi u neugodnu situaciju. Moguće je da je KČ tražiti uvid u I, iako joj to nije rekao, ali trebala bi dulje vrijeme da pregleda sve police i podatke, te joj ne bi bio dovoljan samo kratki uvid u I.

13. Svjedok ŽČ je izjavila da je bila zaposlenik tuženika do 26.5.2023. na radnom mjestu nadzornika. Sa tužiteljicom je radila u podružnici u Velikoj Gorici iste poslove prodaje, ali joj je bila nadređena do početka 2023. kada se podružnica Velika Gorica spojila s podružnicom Zagreb. Kada se dogodilo to spajanje tužiteljica i ona su premještene u Zagreb iako su se poslovi obavljati u Velikoj Gorici. Tužiteljici je u Zagrebu u podružnici bio neposredno nadređen DČ kao direktor prodaje. I ona je isto dobila izvanredni otkaz 26.5.2023. kada i tužiteljica. Dana 17.3.2023. i tužiteljica i ona suočile su se u podružnici u Velikoj Gorici s činjenicom da su im bili zablokirali program Provoz i Sizif, a e-mail im je bio preusmjeren na direktora ČČ te je zbog toga kontaktirala šefa DČ, ali ga najprije nije dobila, odnosno tek nakon više pokušaja se javio i na sastanku na kojem su bili i tužiteljica i ona, g. DČ i direktor ČČ, a koji se dogodio 22.3.2023. rečeno im je da nisu dale 300% na svom poslu, da si razmisle o tome da koriste prisilni godišnji odmor tjedan dana. Tada su predale službena vozila i ključeve automobila direktoru ČČ. Međutim, 23.3.2023. tijekom korištenja godišnjeg, opet su pozvane na sastanak kojem su prisustvovali g. ČČ i g. DČ. Tražilo se od njih da potpišu sporazumni raskid radnog odnosa koji bi bio zaključen 30.4.2023., ali to nisu prihvatile i onda ih je poslodavac premjestio na rad iz podružnice V. Gorica u podružnicu Zagreb, Vukovarska 282, te su počele raditi u Vukovarskoj 282 od 11.5.2023. Bile su dužne izrađivati dnevne izvješća te ih nisu izradile ni tužiteljica ni ona, a to je bilo zato što im i dalje nije bio dostupan pristup Provozu i Sizifu i što im nije bio omogućen pristup e-mail adresi, jer im je to potrebno za provjeru isteka polica i sl. Dnevna izvješća su značila da trebaju napisati što su napravile taj dan, koliko su napravile polica, da li su napravile plan. Nisu mogle ni plan rada izraditi bez toga. Ugašeni su im i službeni mobiteli. Nikakva sredstva za rad nisu imale. Tek nakon 4 dana, računajući od 11.5., omogućen im je ulaz u program Provoz i vraćene su im e-mail adrese, ali je e-mail adresa bila potpuno prazna, bez ulaza i izlaza, a i dalje nisu imale ulaz u program Sizif te i dalje nisu mogle vidjeti izlaz polica i slično. I tužiteljica i ona su sve te dane bile fizičke na radnom mjestu, uredno su poštivale radno vrijeme, slikale se na ulazu u prostorije i na izlazu. U spornom razdoblju je napravila jednu policu jer to je bilo moguće, dakle bilo ju je moguće natipkati i njena stranka je pristala na tu policu, a tužiteljica nije napravila ni jednu policu. Tužiteljici i njoj je bio onemogućen odlazak na gablec, a imale su pravo na pauzu od pola sata, ali izvan prostora tuženika. Podružnica u Velikoj Gorici pripojena je u ožujku 2023. Direktor podružnice je početkom 2023. dobio otkaz a to je bio IČN. Drugi prodavatelji nastavili su raditi u podružnici Velika Gorica, osim tužiteljice i nje. Pripajanje podružnice Velika Gorica Zagrebačkoj nije značilo i prestanak poslova u podružnici u Velikoj Gorici. Drugi prodavatelji u podružnici u Zagrebu imali su pristup svim programima cijelo vrijeme i mogli su uredno obavljati svoj posao. Nema saznanja da bi tužiteljica klevetala poslodavca. Otac tužiteljici doista nije htio produžiti policu i otišao je u drugo društvo, ali nema saznanja da je to bilo na nagovor tužiteljice. Službena vozila razdužile su 17.3. Tužiteljica nije nikada uznemiravala g. DČ, a tužiteljica i ona su slale mailove da nemaju sredstava za rad i da ih uključe u programe. Ni tužiteljica ni ona nisu prije otkaza pozvane da iznesu obranu na bilo koji način te su one pozvane 26.5 u ured direktora DČ i tamo su im uručili otkaze. Bili su nazočni JČ i ŠČ. Polica koju je napravila je bila bez popusta, ali se uvijek daje popust. Police od klijenata koje su istekle, obnavljali su djelatnici u Velikoj Gorici koji su ih i kontaktirali i to se nije pribrajalo u njihov rezultat. Tužiteljica nije imala podređene djelatnike kao produkt nadzora. Tužiteljica i ona su otišle na bolovanje nakon kojeg su se vratile u podružnicu u Zagrebu i to je bilo 11.5. Svoj povratak s bolovanja nisu najavile, ali su uredno obavijestile poslodavca o bolovanju, ali ne i o trajanju bolovanja. Policu su mogle natipkati unutar programa Provoz, a on im je bio dostupan 4 dana nakon 11.5., ali i dalje nisu mogle znati za neke druge, također bitne podatke, primjerice kome ističe polica, koga nazvati i sl. Od dana kada im je omogućen ulazak u program Provoz, dan im je Internet i kućni telefon. Mogle su dobiti podatke iz programa Sizif od kolega, ali su bile dugogodišnji radnici i očekivale su da će dobiti pristup podacima. Od početka rada u podružnici Zagreb, bio im je omogućen pristup internim podacima poslodavca odnosno internom webu. Direktor DČ joj je rekao da je za nju plan 23-25.000 eura mjesečno, a ne zna za tužiteljicu. Za ispunjenje plana gledala se vrijednost a ne broj polica. Poslodavac ima svoju internu informatičku službu i kada radnik dođe na neko radno mjesto, već sljedećeg dana se omogući pristup, a u njihovom slučaju je to bilo 4 dana, te su dobile fiksni telefon nakon 4 dana, ali taj nije bio nigdje naveden i nitko ih nije mogao dobiti. I ona je utužila poslodavca zbog otkaza.

14. Svjedok DČ je izjavio da je zaposlen kao direktor prodaje podružnice Euroherc Zagreb i to je bio tijekom 2023. te je bio tužiteljici nadređen, a to je bio i kada je prešla u podružnicu Zagreb. Misli da je tužiteljica počela s radom u podružnici Zagreb 11.5., a u svakom slučaju po povratku s bolovanja i bila su joj omogućena sredstva rada za izradu i prodaju police. To uključuje radni stol, kompjuter i program za izradu polica Provoz. Tužiteljica od trenutka kada se vratila s bolovanja do otkaza nije napravila niti jednu policu, pa je zaključio da nije radila ništa. Tužiteljici je bio omogućen ulazak u program Provoz, a koji je potreban za izradu i ugovaranje police, a nije joj omogućen ulazak u program Sizif koji sadrži sve informacije o korisnicima, ali joj je bilo moguće da izvrši uvid u program Sizif i dobije potrebnu informaciju preko drugih kolega u podružnici Zagreb. Voditelju KČ je rekao da treba biti tužiteljici na dispoziciji u tom razdoblju, a to je značilo da joj omogući program Sizif, i tužiteljica je to znala jer joj je to g. KČ i rekao. Što se tiče e-mail korespondencije između njega i tužiteljice, ne zna tko se kome prvi obratio ali se je on njoj obratio, zašto nije ništa napravila, a ona je odgovorila da nema na raspolaganju sva sredstva za rad, a on je preko g. KČ provjerio da li joj je omogućio sredstva za rad. Tužiteljica mu se obraćala na način da mu je pisala: treba mi ovo, treba mi ono, a to mu je izgledalo kao naređivački način. Tražio je od tužiteljice izvještaje o tome što je napravila, a ona je odgovarala da nema mogućnosti za rad, otprilike, apostrofirala je program Sizif, a to nije potrebno za izradu police. Siguran je da je g. KČ prenio tužiteljici da može preko njega dobiti što joj treba. Tužiteljica je premještena iz podružnice Velika Gorica u Zagreb radi obujma posla, a podružnica V. Gorica pripojila se podružnici u Zagrebu, dakle, prestala je zapravo postojati, ali su se fizički ostali obavljati poslovi i tamo. Tužiteljici nije omogućio iznošenje obrane prije otkaza, jer tužiteljica nije napravila ništa od posla i drugi su ga djelatnici upozorili da ne radi. Odlučio je da nema potrebe da joj se omogući obrana, nego da joj se da otkaz i uručio joj je otkaz u svom uredu. Tužiteljici je onemogućen ulazak u program Sizif jer je bila mjesec dana na bolovanju i vratila se bez da se javila poslodavcu, te im se taj postupak nije dopao i nisu joj odmah htjeli dati taj program odnosno Sizif sadrži previše informacija koji se mogu zloupotrijebiti, ali sve informacije mogla je dobiti od g. KČ koji je bio voditelj tima i nije bio nadređen tužiteljici, ali sjedio je skupa s njom u uredu. Otkada je tužiteljica otišla na bolovanja pa dalje, nisu produžavane mnoge police koji su zaključili rođaci i poznanici tužiteljice, te nisu htjeli produživati police kod Euroherca, a kolege koji su pokušali produžiti te police, klijenti su rekli da im je tužiteljica rekla da ne produžuje police s njima i da s njima nije bila u dobrim odnosima, ali ne može reći koji su to klijenti i koliko ih je, to je sve bilo kroz razgovor sa drugim zaposlenicima, a to je bilo od početka bolovanja, misli da se radi o oko 15-20 polica. Tužiteljica se vratila nenajavljeno s bolovanja i nisu imali vremena odmah joj organizirati posao i dati joj konkretne zadatke, ali kako u tom daljnjem razdoblju nije napravila ništa od posla, dali su joj otkaz. Tužiteljici na sastanku u ožujku 2023. nije ponuđen sporazumni raskid. Predmet sastanka je bio premještaj u Zagreb. Tužiteljica je koji dan prije sastanka u ožujku 2023. trebala vratiti auto jer je to poslodavac tražio od nje, a to je bilo radi reorganizacije i premještaja tužiteljice u Zagreb. Misli da je tužiteljici ugašen mobitel kada je otišla na bolovanje, odnosno broj. Kod dugotrajnih bolovanja se tako postupa. Tužiteljica je imala potrebnu opremu da dostavi izvješća i ugovori policu. Uručenju otkaza prisustvovali su i pravnica JČ i kolega ŠČ, izvršni direktor. Misli da je tužiteljici bilo omogućeno iznošenje obrane u njegovom uredu prilikom uručivanja otkaza, a pravnica joj je rekla njena prava i obveze.

15. Svjedok JČ je izjavila da radi kod tuženika na pravnim poslovima kao stručni suradnik. Bila je uključena u pripajanje podružnica, pa se je tako početkom 2023. podružnica u Velikoj Gorici gdje je radila tužiteljica pripojila Zagrebu, te su radnici iz Velike Gorice prebačeni, a kako je tužiteljica imala prebivalište u [adresa], to je ista prebačena na rad u Zagreb. Kako tužiteljica nije odrađivala zadatke nakon premještaja, to je ista dobila otkaz. Kako ne radi u prodaji, to ne može reći ništa o tome kakve je ona imala uvjete rada. K je pozvao tužiteljicu, te su bili prisutni ona i ŠČ radi uručenja odluke o otkazu tužiteljici, te je tužiteljica najprije izašla van radi telefoniranja, te se je zatim vratila i potpisala preuzimanje otkaza. Kod uručenja otkaza su ju pitali da li ima nekih primjedbi i da li ima nešto za reći, te je ona rekla da nema ništa za reći i potpisala se. Kod tuženika postoji Intranet na kojem je i oglasna ploča na kojem su objavljeni svi pravilnici tuženika, tako da svi radnici sve mogu vidjeti. U djelatnosti distribucije osiguranja se po zakonu traži da djelatnik bude stručan i primjeren, te to svaku godinu i ocjenjuju, te Zakon o osiguranju ima posebno poglavlje o tajnosti podataka prema kojem djelatnici moraju posebno čuvati sve podatke do kojih su došli u poslu, sve mora biti u skladu sa zakonskom regulativom, te postoji posebna zaštita sustava, pa se od radnika traži posebno povjerenje. Ona je izradila odluku o otkazu tj. istu pravno uobličila prema onome što joj je direktor rekao. Čim dođe radnik na radno mjesto, mora imati kompjuter i ima pristup Intranetu, a ne zna da li je tužiteljica imala kompjuter, a pretpostavlja da je, budući je slala mailove kolegi K, a što joj je on rekao. Tuženik je ukinuo podružnicu Velikoj Gorici i u Čakovcu, te je dio ljudi prebacio u Zagreb odnosno u Varaždin, dok je dio ljudi ostao sjediti u prostorijama podružnice, a same podružnice su bile ukinute.

16. Svjedok KČ je izjavio da radi kod tuženika u prodaji kao voditelj tima, te je kratko vrijeme tužiteljici bio nadređen nakon što je ona iz Velike Gorice prebačena u Zagreb. Naime, tužiteljica i kolegica ŽČ su iznenada došle kod njih, te im je trebalo dodijeliti radno mjesto u timu, te je trebalo pričekati 1-2 dana da se osposobi njihovo radno mjesto, te je isto osposobljeno, te su one dolazile na posao i tamo su sjedile, ali nisu radile. Kao nadređeni im je bio na raspolaganju, te su one znale koji su njihovi zadaci, a to je prodaja polica i ostvarivanje prometa, ali one nisu radile, te je to bila neka mučna situacija, te im je sugerirao da pokušaju riješiti problem, ali zapravo ne zna točno što je bio problem, već zna da su one jednostavno odjednom došle u Zagreb. Rekao im je da moraju obavljati svoj posao, ali su se one jednostavne držale po strani, ali mu nisu govorile detalje o tome što je problem. One su kao i drugi radnici imale svoj kompjuter sa programom Provos u kojem se rade police, te telefon i printer, te su mogle obavljati svoj posao. Tužiteljica je iznenada došla kod njih, te su bili korektni prema njoj, te su htjeli da bude dobra atmosfera, ali to nije bilo tako sa njene strane, jer je ona očito sa nečim bila nezadovoljna. U sklopu zgrade imaju kafić, te je svako jutro tužiteljici i kolegici ŽČ nudio da tu uzmu kavu, ali to one nisu htjele. Uobičajeno je da nadređeni može tražiti djelatnike u prodaji izvješće o ostvarenim planovima, te se to traži od radnika koji plan nisu ostvarili, dok kod onih koji ostvare plan to nije potrebno tražiti. Dolaskom tužiteljice je jednostavno bila loša atmosfera. U poslu je jako bitno povjerenje između kolega jer se barata sa osobnim podacima klijenata, novčanim sredstvima, a tuženik je u tužiteljicu izgubio povjerenje zbog njenog postupanja. Tužiteljica i ŽČ nisu imale direktan pristup programu Sizif, a u kojem se nalaze posebno povjerljivi podaci, pa je zbog toga zaključio da tuženik u njih nema povjerenja, a o tome nije pitao nadređene i nije ulazio u detalje. Tužiteljica i ŽČ su imale svoj kompjuter, te kada se na kompjuteru otvori Google, najprije se otvara njihov web Intranet, te su imale program Provos. On nije vidio odluku o premještaju od 22.3.2023. Kod njih je postojala potreba za radom tužiteljice. Svatko ima svoje klijente koje kontaktira. Svi imaju mobitele, pa i tužiteljica. Obnavljanje polica rade u programu Provos, te kontaktiraju stranku da li želi policu obnoviti. U programu Sizif se vidi kada ističe polica, dok se u obavljanje police radi u Provosu, te je tužiteljica preko njega mogla saznati kada pojedina polica ističe, te joj je bio na raspolaganju, a njegov zadatak je bio da joj omogući po potrebi da pogleda kada pojedina polica ističe.

17. Svjedok AČ je izjavila da radi kod tuženika kao izvršni direktor Podružnice Zagreb sa mjestom rada u Velikoj Gorici, a to je od 01.04.2023. Ne poznaje tužiteljicu osobno, ali zna da je bila premještena iz Velike Gorice u Zagreb, te je jedno vrijeme bila na bolovanju ali nema saznanja o njenim poslovima u Zagrebu jer tamo nije tada radila. Djelatnicima u Sektoru prodaje nije nužno za rad da imaju sustav Sizif, te nemaju svi pristup istome. Dok je tužiteljica bila na bolovanju, kontaktirali su neke osiguranike koji su se vodili pod njenom šifrom radi obnavljanja polica, te su im neki rekli da neće obnoviti policu sa tuženikom, te da im je tužiteljica rekla da je nezadovoljna odnosom tuženika prema njoj. Tužiteljica je imala određen plan od oko 15.000,00 eura mjesečno, a to je oko 20 do 30 polica, te od kada se tužiteljica vratila u Zagreb ona nije ostvarila taj plan, te nije ugovorila niti jednu policu. Nema saznanja o tome da tužiteljica ne bi mogla ostvariti plan jer su se police vodile pod šifrom drugog djelatnika. Uobičajena praksa je da ti djelatnici u prodaji na zahtjev nadređenoga dostavljaju izvješća nadređenom, a osobito ako ne ispunjava plan. Uobičajena je praksa kod tuženika da se radnici na radnom mjestu tužiteljice premještaju na drugu lokaciju zbog potrebe posla. ĆČ je radila u Velikoj Gorici sa tužiteljicom, te je tu ostala raditi i nakon premještaja tužiteljice u Zagreb, te kada je tužiteljica otišla na bolovanje, trebalo je kontaktirati osiguranike koji su bili pod šifrom tužiteljice, te ih je onda kontaktirala ĆČ koja je za to bila zadužena, te je to uobičajena praksa kod tuženika. Prije pripajanja tužiteljica je pod svojom šifrom imala i osobnu produkciju i partnersku produkciju. Osobna produkcija znači da su police vezane za djelatnika, a partnerska produkcija znači da su police vezane za firmu, te je ona došla u Veliku Goricu kako bi promijenila način rada i prilagodila ga Zagrebu, a to znači da je trebala uvesti to da se osobna produkcija vodi pod jednom šifrom, a partnerska produkcija pod drugom šifrom, a što se u Velikoj Gorici nije radilo. Također premještena je iz Dugog Sela u Veliku Goricu, te je pri tome zadržala svoj mobitel, te je imala laptop i pristup Outlook-u, a koji čuva arhivu mail-ova, a Web mail nema arhivu.

18. Svjedok TČN je izjavila da je radila kod tuženika kao koordinator voditelja tima od kolovoza 2007. do studenog 2023. u Velikoj Gorici. Negdje u veljači ili ožujku 2023. godine je došlo do pripajanja Podružnice u Velikoj Gorici, Zagrebu. Dana **.**.2023. ŽČ joj je rekla da joj je blokiran I, a koji sustav je neophodan za rad, te je nakon toga došla tužiteljica, te je rekla da je i njoj I blokiran još jučer, te je zbog toga poslala mail službi informatike, te je dobila odgovor da se obrati direktoru podružnice ČČ, te je to i učinila, a on joj je rekao da sa time nije upoznat. Također, one dvije više nisu mogle koristiti službeni e- mail, te je kasnije ispalo da je tužiteljičina pošta bila preusmjerena na ČČ, a što su saznali kada je on pitao zbog čega mu šalju prazne mail-ove. Nakon svega toga, tužiteljica je zvala direktora Podružnice Zagreb K, te je on došao na sastanak u Veliku Goricu, a ona na istom nije bila prisutna, te je nakon sastanka tužiteljica rekla da je upućena na prisilni godišnji odmor, te je morala razdužiti službeno vozilo što nije bilo uobičajeno jer je isto mogla koristiti 24 sata na dan. Slijedećeg tjedna je direktor K održao novi sastanak na kojem je tužiteljici ponudio sporazumni raskid iz razloga što nije dala 300%, a to je ponudio i ŽČ, te one na to nisu pristale jer su smatrale da su dale sve od sebe, te su bile pod stresom i otišle su na bolovanje oko mjesec dana, a po povratku sa bolovanja negdje u travnju ili svibnju, one su premještene u Zagreb, a ona tamo nije radila pa ne zna što je dalje bilo. K je na jednom sastanku u travnju rekao da su se pozdravile sa tužiteljicom i ŽČ, a ne zna da li su one tada bile na bolovanju, godišnjem ili premještene. Program Sizif je potreban svima u prodaji jer se tamo nalaze svi osobni podaci o klijentima, te smatra da bi djelatnik mogao obnoviti policu sa klijentom bez tog programa ali ne zna koliko bi ista bila konkurentna. Sizif je pregled podataka o klijentima, te ti podaci nisu na niti jednom drugom mjestu. Ponekad se dogodi da klijent ne dostavi sve podatke, te nije logično da ako je netko klijent 10 godina, da ga tražite npr. OIB. Također, ako klijent traži obnovu police, tada je potrebno imati na uvid raniju policu. Svi djelatnici u prodaji su imali I, te isti nisu imali samo vanjske agencije, ali to nisu njihovi djelatnici. Nije bila nadređena tužiteljici, te je svaka obavljala svoje poslove, ali su međusobno komunicirali. Nije bila prisutna na spomenutim sastancima sa K ali su im kolegice ispričale što je bilo na istima. Također vodi sudski spor protiv tuženika radi nedopuštenosti otkaza, te je tužiteljica u istom svjedok.

19. Svjedok RČ je izjavio da je radio kod tuženika u Podružnici Velika Gorica od 2019. do rujna 2023., te je radio u prodaji, te je sa njim radila tužiteljica, te je negdje početkom 2023. premještena u Zagreb, te je čuo da je kasnije dobila otkaz. Imali su program Provos koji je bio radni program u kojem su se izrađivale police, te su imali program Sizif u kojem su radili nakon prodaje police, te su u istom mogli vidjeti ranije police i kada polica ističe, a kako bi mogli dodijeliti bonus. Bez uvida u I mogli su raditi ali otežano jer bi u tom slučaju trebali ili tražiti stranku da dostavi raniju policu ili bi trebali imati neku drugu evidenciju u kojoj bi se to moglo vidjeti. U Sizifu su imali sve podatke o strankama, te su u njemu vidjeli kada ističe polica, broj police za vozilo, odnosno tamo su bile sve evidencije, te su svi ti podaci bili samo u Sizifu. Ako je bio na terenu, onda si je unaprijed pripremio sve podatke tako da je u Sizifu pogledao raniju policu i kada ističe, te je u Provosu napravio novu policu. Ako je pak bio na godišnjem odmoru, praksa je bila da se među kolegama mijenjaju tj. ako je na godišnjem, police će napraviti kolega koji radi i obrnuto, ali su uglavnom gledali da unaprijed odrade što se može prije godišnjeg odmora, a što se nije moglo, to bi napravio kolega. Događalo se da su ga kolege ispod njega zvali da treba napraviti novu policu i da li može provjeriti kada je ista istekla. Ako je kolega bio na godišnjem i ako bi odradio njegovu policu, tada se je to pisalo njemu i obrnuto. Da ga je kolega svako malo zvao da mu provjeri da li je polica istekla, to bi ga ometalo u radu, te svoj posao ne bi stigao obaviti. Kada bi mu nadređeni naložio da nekom kolegi stalno mora davati podatke o isteku polica, tada bi to izvršio ali takav zadatak nikada nije imao.

20. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice i svjedokinje ŽČ budući su jasni, detaljni, logični, uvjerljivi i međusobno suglasni, a suglasni su i sa materijalnim dokazima u spisu. Tako je sud temeljem istih utvrdio:

- da je tužiteljica radila kod tuženika na radnom mjestu produkt nadzornik, a ŽČ na radnom mjestu nadzornik, obje u prodaji u poslovnici tuženika u Velikoj Gorici,

- da je dana 17.3.2023. tužiteljici i kolegici ŽČ tuženik blokirao pristup radnim programima (Provoz i Sizif) i mailovima, te im je e-mail bio preusmjeren na direktora ČČ, te nakon što su to prijavile informatičkoj službi, imale su sastanak sa direktorom K koji ime je rekao da će sljedeći tjedan ići na prisilni godišnji odmor, te su morale razdužiti službeno vozilo, što inače nije bio slučaj tijekom godišnjeg odmora, te su postupile po njegovoj odluci,

- da je tužiteljica ČČ poslala poruku i tražila da joj dostavi odluku o godišnjem odmoru, ali odluku o godišnjem odmoru nije dobila, te je nakon toga u ponedjeljak ČČ i K poslala poruku u kojoj je navela što treba raditi od njenih zadataka, jer je na prisilnom godišnjem odmoru, te je ponovno tražila odluku o godišnjem odmoru, ali je nije dobila,

- da ju je tijekom godišnjeg odmora zvao ČČ, te je tražio da dođe na sastanak 22.3.2023., te je na istom K njoj i ŽČ ponudio sporazumni raskid sa 30. travnjem, a na što nisu pristale, te im je rekao da ako to ne žele, da onda dođu u ponedjeljak na rad u Vukovarsku u Zagreb,

- da je 23.3.2023. tužiteljici i ŽČ isključen službeni mobitel, te je zatim tužiteljica dobila odluku o promjeni mjesta rada,

- da je 27.3. 2023. u ponedjeljak tužiteljica došla na rad u Vukovarsku, te se je tamo javila i čekala da joj se netko obrati oko 20 minuta, te je u 8,20 sati došao KČ, koji ju je smjestio za računalo jednog djelatnika koji nije bio na poslu u prizemlju zgrade, ali kompjuter nije radio, te nije imala pristup programima i mailu, te im je KČ rekao da ako im treba neka pomoć da mu se jave, te ju je toga dana pozvao K i ponovo joj ponudio sporazumni raskid, na što nije pristala, te je zbog svega toga bila pod stresom, i zbog ponuđenog raskida i zbog toga što nije dobivala poslove, niti kompjuter i programe, te je zbog svega toga bila na poslu do 14 sati, te je tada rekla izvršnom direktoru ŠČ da odlazi s posla, te je otišla na bolovanje,

- da se nakon bolovanja 11.5.2023. tužiteljica vratila na rad, a o tome prije završetka bolovanja nije obavijestila tuženika jer nije znala do kada će biti na bolovanju, te ju je ponovo čekalo sve isto, nije imala zadataka ni alata za rad,

- da je kompjuter dobila tek na kraju 4. dana nakon bolovanja, te joj je na istom instaliram Provos i mail, ali je isti bio prazan, bez kontakata, bez naputaka i cjenika koje su dobivali, te su njeni mailovi bili preusmjereni, a što je učinjeno već prvog dana kada joj je sve bilo blokirano, te su tada dobile fiksni telefon, ali njihov broj nije bio nigdje naveden i nitko ih nije mogao dobiti,

- da je tužiteljica imala program Provos u kojem su se izrađivale police, ali nije imala program Sizif koji joj je bio nužan za rad, a koji su imali svi u prodaji i koji je sadržavao skadencar, a to je baza podataka o policama osiguranja u kojem su bili podaci o isteku polica, pregled svih polica, baza štetnika, svi kontakti itd., te je u Provosu u kojem su izrađivale police i dalje pisalo da im je nadzornik AČ koja je bila u Velikoj Gorici, što znači da su ih i dalje vodili kao da su u Velikoj Gorici,

- da je tužiteljica 14 godina radila kod tuženika u D, jer je to nužno za njen rad,

- da je tužiteljica i pismeno tražila nadređenog da joj stave I i da joj omoguće alate za rad, ali to nije dobila,

- da tužiteljica nije tražila kolege da joj daju uvid u Sizif, budući da joj to nadređeni nisu dali, a ona nije htjela dovesti kolege u neugodnu situaciju da postupaju suprotno volji nadređenih,

- da tužiteljica nije tražila KČ uvid u Sizif jer bi joj za to trebalo dulje vrijeme da pregleda sve police i podatke, te joj ne bi bio dovoljan samo kratki uvid u Sizif, već je nadređene tražila da joj omoguće I,

- da su drugi prodavatelji u podružnici u Zagrebu imali pristup svim programima cijelo vrijeme i mogli su uredno obavljati svoj posao,

- da je tužiteljica radila u Vukovarskoj oko 2 i pol tjedna i tijekom tog perioda joj se nadređeni nije obratio, te je tijekom tog perioda pomagala kolegama složiti police i sl., ono što je mogla raditi,

- da je tijekom tog perioda imala upaljen kompjuter, ali na njemu nije mogla raditi police, jer nije imala I, a njene police su produžavali kolege iz Velike Gorice na njihovu šifru, jer je njen mail bio preusmjeren, a mobitel blokiran, te su stranke dobivale obavijest o isteku polica s kontaktom druge osobe, te zbog svega toga nije mogla ostvariti zadane planove,

- da ju tijekom rada u Vukovarskoj nisu zvali klijenti radi produžetka police, jer joj je mobitel bio isključen od strane tuženika, a bliži prijatelji i uža obitelj su znali što joj se događa, pa nisu niti htjeli produžavati police, a kako ju nitko nije kontaktirao radi produžetka police, tako onda niti iste nije produžavala,

- da su po isteku polica klijenti dobili obavijest sa kontaktom druge osobe na koje je sve preusmjereno, te su kolege to odrađivali pod svojom šifrom, te je tužiteljica tražila nadređene da se to prešifrira, ali to nije uvaženo,

- da tužiteljica nije imala Sizif, a u kojem se vide svi podaci o policama i klijentima, pa onda niti nije mogla kontaktirati klijente radi produžetka police, nije imala kontakt osoba, email adrese, datuma isteka polica, te nije znala da li su pojedine police već produžene u Velikoj Gorici, pa zbog toga nije mogla, a niti je pokušavala kontaktirati klijente radi produžetka police,

- da su tužiteljica i ŽČ bile dužne izrađivati dnevna izvješća ali ih nisu izradile jer im i dalje nije bio dostupan pristup Sizifu i nisu imale alate za rad, iako su iste tražile od nadređenih, te je nadređenom K sve to bilo poznato, te je tijekom tog perioda ŽČ napravila jednu policu, a tužiteljica ni jednu,

- da je tužiteljica nakon povratka sa bolovanja imala pristup internom webu na kojem su pravilnici i drugi interni akti, ali do istih nije mogla doći dok je bila na prisilnom godišnjem odmoru i bolovanju, a kada su joj trebali.

- da su tužiteljica i ŽČ bile smještene u prizemlju, te im je kontakt bio KČ koji im nije bio nadređen i koji im je prenosio informacije od K, a nadređen im je bio K, te su već drugi dan dobile obavijest od K da se drže prizemlja, da imaju pauzu pola sata i da ju koriste izvan tvrtke, iako je unutar zgrade bio kafić i restoran kojeg su koristili svi djelatnici, te iako im se na obračunu plaće skidao iznos za topli obrok za korištenje restorana, a kada su došle u taj kafić, konobar im je rekao da za njih nema kave i da moraju izaći jer je dobio takvu uputu, drugi djelatnici sa njima nisu željeli razgovarati, a neki su im u prolazu rekli da ih podržavaju, ali ih moraju izbjegavati jer imaju djecu i sl., nisu imale niti karticu za evidenciju rada, već su na ulazu morale slikati sat i sebe kao dokaz kada su ušle i izašle, u to vrijeme su radnici dobivali obrasce za godišnji odmor, ali njima iste nisu dali, te se je planirao team building, ali ih nisu zvali,

- da i tužiteljici i ŽČ nije omogućeno iznošenje obrane prije otkaza, te su obje dobile izvanredni otkaz dana 26.5.2023.

21. Dakle, ovaj sud je utvrdio da je tuženik tužiteljici dana 17.3.2023. blokirao pristup radnim programima (Provoz i Sizif) i mailovima, te joj je e-mail preusmjerio na direktora ČČ, zatim ju je tuženik uputio na prisilni godišnji odmor, te je morala razdužiti službeno vozilo, da joj je tuženik 22.3.2023. ponudio sporazumni raskid sa 30. travnjem, a na što nije pristala, da joj je zatim od 23.3.2023. isključio službeni mobitel, zatim je odlukom tuženika premještena iz poslovnice u Velikoj Gorici u Zagreb dana 27.3. 2023., da na novom mjestu rada u Zagrebu, Vukovarska, nije dobila ni kompjuter, ni programe, ni poslove, da po povratku s bolovanja 11.5.2023. i dalje nije imala zadataka ni alata za rad, te je tek na kraju 4. dana nakon bolovanja dobila kompjuter na koji joj je instaliram Provos i mail, ali je isti bio prazan, bez kontakata, bez naputaka i cjenika koje su dobivali, te su njeni mailovi bili preusmjereni (na ČČ), a što je učinjeno već prvog dana kada joj je sve bilo blokirano, te je tada dobila fiksni telefon, ali njen broj nije bio nigdje naveden i nitko ju nije mogao dobiti, te i dalje nije imala program Sizif koji joj je bio nužan za rad, iako je nadređene tražila da joj isti omoguće, dok su drugi prodavatelji u podružnici u Zagrebu imali pristup svim programima cijelo vrijeme, da su njene police produžavali kolege iz Velike Gorice na njihovu šifru, jer je njen mail bio preusmjeren, a mobitel blokiran, te su stranke dobivale obavijest o isteku polica s kontaktom druge osobe, da je tužiteljica već drugi dan nakon bolovanja dobila obavijest od K da se drži prizemlja gdje je bila smještena, da ima pauzu pola sata i da ju koristi izvan tvrtke, iako je unutar zgrade bio kafić i restoran kojeg su koristili svi djelatnici, te iako joj se na obračunu plaće skidao iznos za topli obrok za korištenje restorana, a kada je došle u taj kafić, konobar joj je rekao da za nju nema kave i da mora izaći jer je dobio takvu uputu, da drugi djelatnici sa njom nisu željeli razgovarati, a neki su joj u prolazu rekli da ju podržavaju, ali ju moraju izbjegavati jer imaju djecu i sl., da nije imala karticu za evidenciju rada, već je na ulazu morala slikati sat i sebe kao dokaz kada je ušle i izašle, da su u to vrijeme radnici dobivali obrasce za godišnji odmor, a njoj iste nisu dali, te se je planirao team building, ali nju nisu zvali. Imajući u vidu cjelokupno opisano postupanje tuženika prema tužiteljici, ovaj sud smatra da tužiteljica upravo zbog postupanja tuženika koji joj nije omogućio uvjete za rad i sve alate za rad koje su imali drugi radnici, nije mogla uredno izvršavati svoje obaveze iz radnog odnosa pa tako i ispunjavati zadane planove, a tuženik nije ničim dokazao da je imao opravdan razlog za takvo postupanje prema tužiteljici. Naime, ovakvo postupanje tuženika je počelo 17.03.2023., a iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužiteljica još prije tog dana na bilo koji način tuženiku dala povoda za takvo postupanje.

22. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice, te svjedoka ŽČ, TČN i RČ u pogledu činjenice da je program Sizif tužiteljici bio nužan za rad, a budući su isti međusobno suglasni, jasni i logični te su detaljno obrazloženi i argumentirani. Tako

- iz iskaza tužiteljice i svjedokinje ŽČ proizlazi (kao što je to naprijed već navedeno) da su se u programu Provos izrađivale police, ali je tužiteljici program Sizif bio nužan za rad, a koji su imali svi u prodaji, jer je isti sadržavao skadencar, a to je baza podataka o policama osiguranja u kojem su bili podaci o isteku polica, pregled svih polica, baza štetnika, svi kontakti itd.,

- iz iskaza svjedokinje TČN proizlazi da program Sizif imaju svi djelatnici u prodaji te je isti potreban svima u prodaji jer se tamo nalaze svi osobni podaci o klijentima, a koji nisu na niti jednom drugom mjestu, te se npr. može dogodi da klijent ne dostavi sve podatke, te nije logično da ako je netko klijent 10 godina, da ga traže npr. OIB, ili ako klijent traži obnovu police, tada je potrebno imati na uvid raniju policu,

- iz iskaza svjedoka RČ proizlazi da je program Provos radni program u kojem su se izrađivale police, a u programu Sizif su imali sve podatke o strankama, te su u njemu vidjeli kada ističe polica, broj police za vozilo, odnosno tamo su bile sve evidencije, te su svi ti podaci bili samo u D, odnosno mogli su vidjeti ranije police i kada polica ističe, a kako bi mogli dodijeliti bonus, te bez uvida u I su mogli raditi ali otežano jer bi u tom slučaju trebali ili tražiti stranku da dostavi raniju policu ili bi trebali imati neku drugu evidenciju u kojoj bi se to moglo vidjeti, a da ga je kolega svako malo zvao da mu provjeri da li je polica istekla, to bi ga ometalo u radu, te svoj posao ne bi stigao obaviti.

Iako su i tužiteljica i svjedokinje ŽČ i BČ dobile otkaz ugovora o radu, zbog čega vode sudski spor protiv tuženika, ovaj sud smatra da to nije dovelo u pitanje njihovu nepristranost, budući su njihovi iskazi jasni, logični, uvjerljivi, detaljni, argumentirani i obrazloženi, te su suglasni i sa materijalnim dokazima u spisu. Dakle, temeljem izvedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je program Provos bio program u kojem su djelatnici izrađivali police, dok program Sizif sadrži bazu podataka o policama osiguranja i klijentima, te se u istom nalaze podaci o isteku polica, broj police, pregled svih polica, baza štetnika, svi kontakti itd., te su svi ti podaci bili samo u Sizifu, pa je program Sizif bio nužan za rad tužiteljici, a koji su imali svi u prodaji. Kako se svi podaci o policama i klijentima nalaze samo u D, te su isti imali svi u prodaji, te je isti imala i tužiteljica sve do 17.03.2023. kada joj je isti bez obrazloženja blokiran, to je isti i tužiteljici nedvojbeno bio neophodan za rad, pa kako isti nije imala, to nije mogla obavljati svoje redovne poslove. Bez programa Sizif, tužiteljica nije imala podatke o klijentima i policama, već bi te podatke trebala tražiti ili od klijenata, a što doista ne bi bilo primjereno ili od svojih kolega, ali bi time druge kolege dovele u nezgodnu situaciju (da postupaju protivno odluci nadređenih koji joj ne daju I) te bi ih time i znatno ometala u njihovom radu, a također, tužiteljica na taj način ne bi mogla obavljati svoj posao kao drugi kolege koji imaju I.

23. Iz iskaza svjedoka VČ i KČ također proizlazi da tužiteljica nije imala direktan pristup programu Sizif koji sadrži sve informacije o korisnicima, kao i podatke o isteku polica te navode da je tužiteljica preko drugih kolega odnosno preko KČ mogla izvršiti uvid u program Sizif i dobiti potrebnu informaciju o isteku polica, te iz iskaza svjedoka K proizlazi da je tužiteljici onemogućen ulazak u program Sizif jer je bila mjesec dana na bolovanju i vratila se bez da se javila poslodavcu, te im se taj postupak nije dopao i nisu joj odmah htjeli dati taj program odnosno Sizif sadrži previše informacija koji se mogu zloupotrijebiti, te i svjedok KČ smatra da tuženik tužiteljici nije dao Sizif jer je izgubio povjerenje u nju zbog njenog postupanja.

24. Međutim, po ocjeni ovog suda, u ovom predmetu je odlučno da tuženik tužiteljici nije omogućio program Sizif koji joj je bio nužan za rad i koji su imali svi drugi radnici u prodaji u podružnici Zagreb, te tužiteljica nije mogla redovito obavljati svoj posao na način da od drugih kolega odnosno od kolege KČ traži uvid u I, jer bi na taj način znatno ometala druge kolege u radu, a istovremeno ona na taj način ne bi mogla normalno obavljati svoj posao, već bi joj obavljanje posla bilo znatno otežano i usporeno. Isto tako, sud nije prihvatio navode svjedoka K i KČ o gubitku povjerenja tuženika u tužiteljicu, kao opravdanom razlogu zbog kojeg tuženik tužiteljici nije dao program Sizif. Naime, nije ni logičan ni uvjerljiv iskaz svjedoka K da je tužiteljici onemogućen ulazak u program Sizif jer je bila mjesec dana na bolovanju i vratila se bez najave, što se tuženiku nije dopalo, jer je ovaj sud utvrdio da je tuženik tužiteljici blokirao program Sizif još 17.03.2023., dakle, još prije bolovanja koje je bilo od 27.03.2023. do 11.05.2023. Također, valja dodati da čak i ako je tuženik izgubio povjerenje u tužiteljicu, tada je imao na raspolaganju određene sankcije sukladno odredbama ZR-a, ali mu to ne daje za pravo da tužiteljici blokira program Sizif koji joj je nužan za rad i koji imaju drugi radnici u prodaji, a čime joj je onemogućio normalno i redovito obavljanje rada, a istovremeno joj stavljati na teret neizvršavanje radnih zadataka. I iz iskaza svjedoka K proizlazi da je on tražio od tužiteljice izvještaje o tome što je napravila, a ona je odgovarala da nema mogućnosti za rad, te je apostrofirala program Sizif, a što proizlazi i iz priloženih mailova u spisu, iz čega jasno proizlazi da je tužiteljica tuženika i pismeno tražila da joj omogući program Sizif koji joj je nužan za rad, ali se je tuženik na to oglušio, a onda joj je neosnovano stavio na teret neizvršavanje radnih zadataka.

25. Sud nije prihvatio iskaz svjedoka CČ, VČ i ZČ u dijelu da I nije bio nužan za rad tužiteljici jer su isti paušalni i neuvjerljivi, te su u suprotnosti sa iskazom tužiteljice i svjedoka ŽČ, BČ i RČ koji su jasno i detaljno obrazložili zbog čega je program Sizif nužan za rad tužiteljici (kako je to naprijed navedeno). Tome valja dodati da su i svjedoci K i KČ izjavili da programu Sizif sadrži sve informacije o korisnicima, kao i podatke o isteku polica, pa obzirom na takav sadržaj, ovaj sud smatra da je isti doista bio nužan za rad tužiteljice.

26. Sud nije prihvatio niti preostali dio iskaza svjedoka K jer je nelogičan i neuvjerljiv te je u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima. Tako sud nije prihvatio iskaz svjedoka K u dijelu da su tužiteljici po povratku s bolovanja omogućena sredstva rada za izradu i prodaju police, jer je izvedenim dokazima (kako je to naprijed navedeno) sud utvrdio da je tužiteljica tek na kraju 4. dana nakon bolovanja dobila kompjuter, mail koji je bio prazan, te program Provos, dok program Sizif nije dobila, te su joj mailovi i dalje bili preusmjereni. Nisu prihvatljivi niti navodi svjedoka K da nisu imali vremena odmah joj organizirati posao i dati joj konkretne zadatke jer se tužiteljica vratila nenajavljeno s bolovanja, budući je tuženik taj koji organizira rad svojih radnika i koji je još 27.03.2023. tužiteljicu premjestio u Zagreb, te je već tada bio dužan tužiteljici osigurati sve alate za rad, a pogotovo do povratka tužiteljice sa bolovanja imao je doista dovoljno vremena tužiteljici osigurati sve potrebne uvjete rada, neovisno o tužiteljičinom bolovanju. Sud nije prihvatio niti iskaz svjedoka K u dijelu da je tužiteljici ugašen mobitel kada je otišla na bolovanje, jer kod dugotrajnih bolovanja se tako postupa, budući je sud izvedenim dokazima (kako je to naprijed navedeno) utvrdo da je tuženik 23.3.2023. tužiteljici i ŽČ isključen službeni mobitel, a tada tužiteljica nije bila na bolovanju, a čak da je tužiteljica i bila na bolovanju, tuženik nije mogao znati da li će bolovanje biti dugotrajno, te valja dodati da tuženik niti po povratku tužiteljice sa bolovanja, istoj nije vratio službeni mobitel, a iz iskaza svjedoka KČ proizlazi da svi imaju mobitele.

29. Nadalje, iz iskaza svjedoka K i CČ proizlazi da dok je tužiteljica bila na bolovanju, nisu produžavane mnoge police koji su zaključili rođaci i poznanici tužiteljice jer su rekli da im je tužiteljica rekla da ne produžuju police s tuženikom, da je nezadovoljna odnosom tuženika prema njoj. Međutim, isti nisu naveli niti o kojim klijentima (imenom i prezimenom) se radi, niti o kojim i kolikom broju polica se radi pa su iskazi ovih svjedoka potpuno paušalni i nedokazani. S druge strane, iz iskaza tužiteljice proizlazi da ju tijekom rada u Vukovarskoj nisu zvali klijenti radi produžetka police, jer joj je mobitel bio isključen od strane tuženika, a bliži prijatelji i uža obitelj su znali što joj se događa, pa nisu niti htjeli produžavati police. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da obzirom na cjelokupno naprijed opisano postupanje tuženika prema tužiteljici, životno i logično da je tužiteljica svojim bližnjima (obitelji i prijateljima) rekla što joj se događa na poslu kod tuženika, te se ne radi o kleveti, već o povjeravanju problema, tako da u konačnici, tužiteljica nije kriva što njeni bližnji više nisu htjeli produžiti police s tuženikom, već je za to kriv sam tuženik koji je neprimjereno postupao prema tužiteljici kao svojoj radnici.

30. Prema čl. 116. st. 1. ZR poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Prema čl. 116. st. 2. ZR ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

31. Prema čl. 135. st. 3. ZR-a u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac.

32. Razmatranjem pobijane odluke o otkazu, ovaj sud je utvrdo da u izreci iste, tuženik tužiteljici stavlja na teret slijedeće povrede koje se sastoje od: neizvršavanja, neopravdanog odbijanja izvršenja, nesavjesnog, nepravovremenog i nemarnog izvršavanja radnih obaveza, odbijanja suradnje s drugim radnicima radi zajedničkog izvršenja posla, izazivanja svađe i nereda bez težih posljedica, neodgovornog i nestručnog odnosa prema izvršenju radnih zadaća, stvaranja netrpeljivih odnosa među suradnicima za vrijeme rada i izvan rada, ponavljanja lakših povreda radnih obaveza, povreda radne obaveze koja može imati za posljedicu materijalnu ili drugu štetu za Poslodavca, neizvršavanje zakonskih, ugovorenih ili drugih obveza zbog kojih je prijetio nastupanje ili je nastupila materijalna ili druga šteta za Poslodavca, nepoštivanje općih akata i odluka Poslodavca, narušavanje ugleda Poslodavca neprimjerenih ponašanjem, klevetom i slično. Međutim, imajući u vidu sve naprijed utvrđene činjenice, ovaj sud smatra da tuženik nije dokazao da je tužiteljica počinila povrede koje joj se stavljaju na teret, a pojedine povrede koje joj se stavljaju na teret je skrivio sam tuženik koji tužiteljici nije omogućio sve potrebne alate za rad i koji je prema tužiteljici postupao šikanozno.

33. Nadalje, razmatranjem obrazloženja pobijane odluke o otkazu u kojoj tuženik nabraja što tužiteljici stavlja na teret, ovaj sud je utvrdio:

- da je tužiteljica po usmenoj uputi nadređenog bila na prisilnom godišnjem odmoru od 22. do 25. ožujka, a nakon što joj je tuženik onemogućio pristup programima za rad i mailu, te joj je preusmjerio mailove na direktora ČČ, te je tužiteljica pismenim putem (mailom koji prileži spisu) nadređenog tražila pismenu odluku o godišnjem odmoru, ali istu nije dobila, ali valja dodati da tužiteljica od tuženika nije dobila poruku tj. odgovor da nema pravo na godišnji odmor ili da joj tuženik isti ne odobrava, što dodatno ukazuje da je tužiteljica bila na godišnjem odmoru po uputi tuženika,

- da je tužiteljica sukladno odluci tuženika, dana 27. ožujka došla na posao u Zagreb, ali tamo nije dobila ni sredstva za rad niti radne zadatke, te joj je nadređeni K predložen sporazumni raskid radnog odnosa, te je zbog svega toga i cjelokupnog ranijeg postupanja tuženika prema njoj, tužiteljica bla pod stresom te je otišla na bolovanje oko 14 sati o čemu je obavijestila ŠČ,

- da je tužiteljica 2. svibnja podnijela tužbu protiv tuženika zbog povrede prava dostojanstva radnika i zbog diskriminacije, a što je njeno legitimno pravo,

- da tuženik ničim nije dokazao da se je tužiteljica po povratku s bolovanja 11.05.2023. ponašala drsko i bahato, već je samo nadređene tražila da joj omoguće uvjete za rad, a kako joj tuženik nije omogućio uvjete za rad, to tužiteljica nije mogla izvršavati radne zadatke, a o čemu je obavijestila nadređenog K, a što je njemu i bez obavijesti tužiteljice, bilo poznato,

- da tuženik nije uopće naveo, a niti dokazao koji klijenti tuženika nisu produžili policu s tuženikom odnosno o kojem broju polica se radi, a životno je i logično da bližnji od tužiteljice (rodbina i prijatelji) nisu htjeli produljiti policu s tuženikom ako su čuli kako tuženik prema njoj postupa, te se ne može smatrati da je tužiteljica time klevetala tuženika, već se je samo povjeravala o svojim problemima bližnjima (obitelji i prijateljima),

- da tuženik nije ničim dokazao da tužiteljica nije predala rezervni ključ tuženiku, jer to ne proizlazi niti iz jednog izvedenog dokaza,

- da je pravo tužiteljice da putem odvjetnika potražuje Pravilnike o radu, Pravilnike o plaćama, obračune plaća i sl., a to tim više što tijekom bolovanja nije imala pristup navedenim aktima,

- da tuženik nije ničim dokazao da je tužiteljica uznemiravala nadređenog DČ, jer to ne proizlazi niti iz jednog izvedenog dokaza, već je tužiteljica istoga opravdano tražila da joj osigura alate za rad koje joj je isti uskraćivao, te je upravo tuženik prema tužiteljici postupao šikanozno,

- da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik imao opravdane razloge za gubitak povjerenja u tužiteljicu,

- da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužiteljica nanijela izravnu štetu tuženiku ili da bi i ubuduće mogla jednako tako postupiti i svojim nesavjesnim ponašanjem i dalje nanositi štetu tuženiku.

34. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice da joj tuženik nije omogućio iznošenje obrane prije otkazivanja, dok sud nije prihvatio iskaz svjedoka JČ i DČ da je tužiteljici omogućeno iznošenje obrane prije otkazivanja. Naime, isti navode da su pozvali tužiteljicu radi uručenja odluke o otkazu tužiteljici, te je tužiteljica potpisala preuzimanje otkaza, a kod uručenja otkaza su ju pitali da li ima nekih primjedbi i da li ima nešto za reći, te je ona rekla da nema ništa za reći i potpisala se. Po ocjeni ovog suda, na ovaj način tuženik tužiteljici nije omogućio iznošenje obrane prije otkazivanja u smislu čl. 119. st. 2. ZR-a, budući je smisao citirane odredbe da poslodavac radniku predoči povrede koje mu stavlja na teret, te da pozove radnika da se o istima očituje, te da poslodavac razmotri obranu radnika i tek nakon toga odluči o otkazu, a u konkretnom slučaju tuženik nije tako postupio, čime je povrijedio odredbu čl. 119. st. 21. ZR-a.

35. Slijedom svega navedenog, po ocjeni ovog suda, tuženik nije dokazao da je tužiteljica počinila povrede koje joj stavlja na teret pobijanom odlukom o izvanrednom otkazu, a niti da je tuženik imao opravdan razlog za gubitak povjerenja u tužiteljicu, već iz provedenih dokaza proizlazi da tuženik tužiteljici nije osigurao alate za rad odnosno uvjete za rad, te je tuženik svojim šikanoznim postupanjem onemogućio tužiteljicu u obavljanju rada za tuženika, te joj prije otkazivanja nije omogućio iznošenje obranu, pa stoga tuženik nije imao opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu sukladno čl. 116. st. 1. ZR-a u vezi sa čl. 135. st. 3. ZR-a. Stoga je ovaj sud utvrdio da je pobijani otkaz nedopušten i da radni odnos tužiteljice kod tuženika temeljem istoga nije prestao pa je tuženik dužan tužiteljicu vratiti na rad temeljem čl. 124. st. 1. ZR-a, kao pod točkom I. i II. izreke presude.

36. Prema čl. 125. st. 1. ZR ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa, te prema čl. 125. st. 2. ZR odluku o sudskom raskidu ugovora o radu sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

37. Tuženik je 20.06.2024. podnio protutužbu kojom zahtijeva određivanje sudskog raskida ugovora o radu s danom 12.06.2024. Navodi da je zbog više teških povreda radne obveze poslodavac izgubio povjerenje u tužiteljicu te da nastavak radnog odnosa tužiteljice i tuženika više nije moguć, te da je tužiteljica 11.06.2024. osnovala obrt [obrt] i da je 28.07.2023. stekla ovlaštenje za obavljanje poslova distribucije osiguranja te se upisala u registar zastupnika u osiguranju, brokera u osiguranju i/ili reosiguranju i sporednih posrednika pod registarskim brojem [registarska oznaka].

38. Tuženik u pobijanom odlukom o otkazu navodi da je tužiteljici otkazao ugovor o radu zbog više teških povreda radne obveze zbog čega je poslodavac izgubio povjerenje u tužiteljicu, te sada te razloge ističe kao razloge za sudski raskid ugovo0ra o radu, međutim, sudski raskid ugovora o radu se ne može tražiti zbog onih razloga zbog kojih je radniku otkazan ugovor o radu, a niti je tuženik dokazao da je izgubio povjerenje u tužiteljicu. Nadalje, iz priložene dokumentacije u spisu sud je utvrdio da je tužiteljica nakon pobijanog otkaza, dana 11.06.2024. osnovala obrt [obrt], kod kojeg je bila u radnom odnosu od 15.06.2024. do 03.11.2025., a nakon toga je u radnom odnosu kod AI Energy quant d.o.o. od 04.11.2025. do danas. Međutim, navedene okolnosti ne mogu biti zapreka za vraćanje tužiteljice na rad kod tuženika, te iste ne predstavljaju razlog za određivanje sudskog raskida ugovora o radu, jer navedene okolnosti ne predstavljaju okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć. Također, valja dodati da suprotno navodima tuženika, tužiteljica ima pravni interes u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za vraćanje na rad, a kako se radi o kondemnatornom tužbenom zahtjevu, to tužiteljica ne mora dokazivati postojanje pravnog interesa za isti, već se isti pretpostavlja. Slijedom navedenog, kako tuženik nije dokazao da postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć, to je protutužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan, kao pod točkom III. izreke presude.

39. Također, ne samo što ne postoje opravdani razlozi za određivanje sudskog raskida ugovora o radu sukladno čl. 125. ZR-a, već isto tako, tuženik protutužbom od 20.06.2024. neosnovano zahtijeva određivanje sudskog raskida ugovora o radu s danom 12.06.2024.. Naime, sudski raskid ugovora o radu na zahtjev poslodavca ne može se ni u kojem slučaju odrediti s datumom prije samog postavljanja takvog zahtjeva. Ovakvo pravno stajalište je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj: Rev-1117/20 od 23. ožujka 2021.

40. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, te su troškovi odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Kako je tuženik u cijelosti izgubio spor, to isti nema pravo na naknadu parničnog troška, već je isti dužan naknaditi tužiteljici. Tako je tužiteljici priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to: jednokratna nagrada za prvostupanjski postupak po Tbr. 7/2 - 250 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi ukupno 500,00 eura, a uvećano za trošak PDV-a iznosi 625,00 eura. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 151 st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 28. srpnja 2026.

Sudac:

Monika Ferić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisanim putem u pet primjeraka u roku 8 dana.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika

3. spis