REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Povrv-553/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja FOREMAN GROUP d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 20, OIB: 04807307105, kojeg zastupa punomoćnik Marijo Rođak, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Damir Rudeš, Marijo Rođak i TČ, [adresa], protiv tuženika ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 41, OIB: 85584865987, kojeg zastupa punomoćnik Marko Lisec, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šunić, Lisec, Kancir d.o.o. Zagreb, Donje Svetice 99a, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 2. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, s danom objave 28. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Medine Karahasanović, poslovni broj Ovrv-93074/2023 od 22. siječnja 2024., u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 21.768,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1.134,30 EUR od 30. lipnja 2023. do isplate,

- na iznos od 249,52 EUR od 30. kolovoza 2023. do isplate,

- na iznos od 21,11 EUR od 30. kolovoza 2023. do isplate,

- na iznos od 12,29 EUR od 30. kolovoza 2023. do isplate,

- na iznos od 13.118,00 EUR od 30. rujna 2023. do isplate,

- na iznos od 63,15 EUR od 30. rujna 2023. do isplate,

- na iznos od 91,67 EUR od 30. rujna 2023. do isplate,

- na iznos od 694,32 EUR od 30. rujna 2023. do isplate,

- na iznos od 1.776,41 EUR od 30. rujna 2023. do isplate,

- na iznos od 3.797,63 EUR od 31. listopada 2023. do isplate,

- na iznos od 407,79 EUR od 30. rujna 2023. do isplate,

- na iznos od 274,39 EUR od 31. listopada 2023. do isplate,

- na iznos od 23,24 EUR od 31. listopada 2023. do isplate,

- na iznos od 70,12 EUR od 31. listopada 2023. do isplate,

- na iznos od 13,29 EUR od 30. studenoga 2023. do isplate,

- na iznos od 21,03 EUR od 30. studenoga 2023. do isplate,

po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 663,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 22. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam dana.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Medine Karahasanović, poslovni broj Ovrv-93074/2023 od 22. siječnja 2024., u preostalom dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 44.578,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose sadržane u tom dijelu platnog naloga te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan .

III. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Medine Karahasanović, poslovni broj Ovrv-93074/2023 od 22. siječnja 2024., u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka preko iznosa od 663,36 EUR do iznosa od 2.021,84 EUR, odnosno za iznos od 1.358,48 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos.

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.262,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam dana.

Obrazloženje

1. Javni bilježnik Medina Karahasanović iz Zagreba donijela je dana 22. siječnja 2024. u povodu tužiteljevog (tada ovrhovoditeljevog) prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojnih isprava, izdanih računa i financijskog izvještaja, rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovrv-93074/2023. Računi i financijski izvještaj prileže spisu na listovima 61 do 111.

2. Tuženik (tada ovršenik) je protiv navedenog rješenja o ovrsi podnio prigovor u kojem u bitnom ističe da su stranke bile u ugovornom odnosu temeljem Okvirnog sporazuma za dnevno i periodično čišćenje i pranje poslovnih prostora, javnih garaža i deponija motornih vozila od 1. lipnja 2020., Aneksa tom okvirnom sporazumu od 7. travnja 2021. te Ugovora o pružanju usluge od 6. svibnja 2022., čiji je rok trajanja, prema Dodatku III od 21. listopada 2022., produljen do 18. veljače 2023. Ističe da se utužena tražbina odnosi na račune izdane za razdoblje od travnja do rujna 2023., dakle za razdoblje nakon isteka važenja predmetnog ugovora.

3. Tuženik smatra da tužitelj nema pravnu osnovu potraživati naknadu za usluge navodno pružene nakon 18. veljače 2023., budući da nakon toga nije sklopljen novi pisani dodatak ugovoru kojim bi se produžilo njegovo trajanje. Naglašava da je predmetni ugovor ugovor o javnoj nabavi, koji prema Zakonu o javnoj nabavi mora biti sklopljen u pisanom obliku, a isti oblik vrijedi i za njegove izmjene i dopune. Stoga drži da bez pisanog dodatka ugovoru nije mogla nastati obveza tuženika za plaćanje utuženih iznosa. Osim toga, tuženik navodi da se tužitelj u ispostavljenim računima poziva na istekli okvirni sporazum i istekli ugovor, a pritom ni jedinične cijene iz računa ne odgovaraju ugovorenim jediničnim cijenama. Kao primjer ističe da je cijena sata rada dežurne čistačice prema ugovoru iznosila 45,00 kn odnosno 6,11 EUR, dok je u utuženim računima obračunavana po cijeni od 7,16 EUR po satu. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže ukinuti rješenje o ovrsi i postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Tužitelj se na navode tuženika očitovao podneskom od 10. veljače 2025. U očitovanju navodi da su stranke bile u ugovornom odnosu temeljem Okvirnog sporazuma od 1. lipnja 2020., Aneksa iz 2021. te Ugovora o pružanju usluge od 6. svibnja 2022., koji je Dodatkom III produljen do 18. veljače 2023. Ističe da je i nakon isteka tog ugovora nastavio pružati ugovorene usluge, budući da tuženik nije pravovremeno proveo novi postupak javne nabave niti sklopio novi ugovor, a usluge su se morale kontinuirano obavljati.

5. Navodi da je u međuvremenu sklopljen novi okvirni sporazum, ali da temeljem njega nije zaključen pojedinačni ugovor, pa je tužitelj do 31. svibnja 2023. usluge fakturirao prema ranijim ugovorenim cijenama. Ističe da je zbog promijenjenih okolnosti poslovanja bio prisiljen povećati cijene za 20%, o čemu je tuženika obavijestio dopisom od 31. svibnja 2023., te je od 1. lipnja 2023. nadalje obračunavao usluge po tako uvećanim cijenama.

6. Tužitelj naglašava da među strankama nije sporno da su usluge izvršene niti da postoji obveza njihova plaćanja, već da je sporno isključivo povećanje cijene. Ističe da je tuženik sve račune zaprimio, evidentirao u poslovnim knjigama te ih djelomično platio, pri čemu niti jedan račun nije u cijelosti podmiren. Nadalje tvrdi da je tuženik po većini računa koristio pravo na odbitak pretporeza, što prema njegovom stajalištu potvrđuje osnovanost tražbine.

7. U prilog svojim navodima tužitelj je dostavio Okvirni sporazum za dnevno i periodično čišćenje i pranje poslovnih prostora, javnih garaža i deponija motornih vozila od 1. lipnja 2020., sklopljen između Grada Zagreba i društva AG SJAJ d.o.o., sada FOREMAN GROUP d.o.o. (listovi 393 do 399 spisa), Aneks navedenom Okvirnom sporazumu (listovi 400 i 401 spisa), Ugovor o pružanju usluge broj 1 - 22/NOS-90/19 od 6. svibnja 2022. (listovi 402 do 407 spisa), ponudbeni list (list 409 spisa), troškovnik (listovi 410 do 412 spisa), Dodatak III Ugovoru o pružanju usluge broj 1-22/NOS-90/19 od 21. listopada 2022. (listovi 413 i 414 spisa), Okvirni sporazum za dnevno i periodično čišćenje i pranje poslovnih prostora, javnih garaža i deponija motornih vozila od 8. ožujka 2023. (listovi 415 do 423 spisa), dopis tužitelja od 31. svibnja 2023. naslovljen „Zahtjev za izmjenu uvjeta za sklapanje ugovora na temelju Okvirnog sporazuma zbog promijenjenih okolnosti” (listovi 424 do 426 spisa), očitovanje tuženika od 5. lipnja 2023. (listovi 427 i 428 spisa), odgovor tužitelja od 7. lipnja 2023. (listovi 429 i 430 spisa), elektroničku korespondenciju (listovi 431 i 432 spisa) te financijski izvještaj za 2023. godinu (listovi 433 i 434 spisa).

8. Tuženik se na navode tužitelja očitovao podneskom od 14. veljače 2025. U istom u bitnom navodi da osporava osnovanost tužbenog zahtjeva te u bitnome ponavlja navode iz prigovora. Ističe da je ugovorni odnos stranaka, temeljem Ugovora o pružanju usluge i njegovog Dodatka III, trajao najdulje do 18. veljače 2023., nakon čega nije sklopljen novi ugovor niti dodatak postojećem ugovoru. Navodi da je tužitelj nakon isteka ugovora jednostrano, bez suglasnosti tuženika i bez pravne osnove, povećao jedinične cijene usluga za 20% te po tako uvećanim cijenama ispostavljao račune za razdoblje od lipnja do rujna 2023. Smatra da je takvo postupanje protivno izričitim ugovornim odredbama prema kojima su jedinične cijene nepromjenjive za vrijeme trajanja ugovora.

9. Tuženik ističe da je sve zaprimljene račune podmirio u nespornom dijelu, odnosno u dijelu koji odgovara ugovorenim cijenama, dok je osporio i nije platio dio koji se odnosi na povećanje cijena. Navodi da za takvo povećanje ne postoji ni ugovorna ni zakonska osnova, budući da izmjena ugovora o javnoj nabavi mora biti u pisanom obliku, a do takve izmjene nije došlo. Dodatno ističe da tužitelj nije koristio pravne mehanizme iz Zakona o obveznim odnosima (izmjena ili raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti), već je jednostrano povećao cijene, što nije dopušteno.

10. Na ročištu održanom dana 15. travnja 2025. tužitelj je naveo da su u ranijem podnesku omaškom izostavljena dva računa, koje sada specificira, pri čemu ističe da su isti djelomično plaćeni. Predložio je provođenje financijskog vještačenja radi utvrđenja visine duga te saslušanje stranaka, i to na okolnost eventualne spornosti izvršenja usluga. Također je ukazao da iz podnesaka tuženika proizlazi kako je tuženik za većinu računa koristio pravo na odbitak pretporeza, pa predlaže da se i ta okolnost obuhvati vještačenjem. Tuženik je ostao kod navoda iz odgovora na tužbu te je izričito naveo da među strankama nije sporno da je tužitelj izvršio usluge, već da je sporan isključivo način obračuna tih usluga, odnosno primjena jediničnih cijena u odnosu na ugovorene cijene iz okvirnog sporazuma. Suglasio se s provođenjem financijskog vještačenja. Sud je odlučio provesti dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđenja visine duga.

11. Rješenjem ovog suda gornjeg poslovnog broja od 29. travnja 2025. određeno je izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku financijske struke sa zadatkom utvrđenja visine potraživanja.

12. U svom nalazu i mišljenju vještak Darko Prpić iz društva DARFIN d.o.o. je na temelju provedene analize dostupne dokumentacije utvrdio da ukupna vrijednost računa koje je tužitelj izdao tuženiku iznosi 275.929,17 EUR, dok je tuženik po tim računima ukupno platio iznos od 209.582,01 EUR. Razlika između izdanih i plaćenih računa, odnosno neplaćeni iznos, iznosi 66.347,16 EUR. Vještak je naveo da se neplaćeni iznos odnosi na razliku po pojedinim računima koje je tuženik djelomično podmirio, dok jedan račun nije podmiren u cijelosti, te je specificirao iznose neplaćenih dijelova po svakom pojedinom računu zajedno s datumima dospijeća. Također je utvrdio da su svi utuženi računi izdani u razdoblju od 30. travnja 2023. do 30. rujna 2023., odnosno nakon isteka važenja ugovora između stranaka koji je trajao do 18. veljače 2023. U zaključku je vještak naveo da pitanje osnovanosti izvršenja usluga, izdavanja računa te primjene obračunatih cijena nakon isteka ugovora predstavlja pravno pitanje, a ne pitanje iz njegove stručnosti.

13. Parnične stranke iznijele su svoja očitovanja odnosno primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka u sklopu svojih podnesaka od 20. listopada 2025. i 22. listopada 2025. u odnosu na koje se vještak očitovao prilikom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja na ročištu održanom 30. ožujka 2026.

14. Tuženik se podneskom od 20. listopada 2025. očitovao na nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića od 15. rujna 2025. Navodi da iz nalaza proizlazi kako ukupna vrijednost računa iznosi 275.929,17 EUR, od čega je podmireno 209.582,01 EUR, dok nepodmireni dio iznosi 66.347,16 EUR. Međutim, ističe da vještak nije u cijelosti izvršio zadatak određen rješenjem suda jer nije utvrdio visinu duga na temelju sporne jedinične cijene radnog sata. Navodi da među strankama nije sporna količina izvršenih radnih sati, već isključivo osnovanost obračuna jedinične cijene nakon isteka važenja Dodatka III. Ugovoru, odnosno za razdoblje od 1. lipnja do 30. rujna 2023. Smatra da tužitelj nije imao ugovornu osnovu obračunavati usluge po cijenama uvećanim za 20 %, zbog čega je tuženik podmirio samo nesporni dio računa, dok sporni dio nije bio dužan platiti. Ističe da se vještak nije očitovao o financijskoj osnovanosti primijenjenih jediničnih cijena, već je samo utvrdio razliku između ukupno ispostavljenih računa i izvršenih uplata. Stoga predlaže da sud naloži dopunu nalaza i mišljenja radi utvrđenja osnovanosti jediničnih cijena radnog sata primijenjenih u računima za razdoblje od 1. lipnja do 30. rujna 2023., kao odlučne okolnosti za utvrđenje visine eventualnog duga.

15. Tužitelj se podneskom od 22. listopada 2025. očitovao na nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića navodeći da na nalaz nema primjedbi, ali predlaže njegovu dopunu radi utvrđenja je li tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza po 19 računa za koje tvrdi da to pravo nije koristio. Ističe da iz nalaza proizlazi kako je tužitelj izdao ukupno 50 računa, da ih je tuženik djelomično platio, osim računa br. 454 -VP1- 1 koji nije platio ni djelomično, te da je nepodmiren ostao upravo utuženi iznos od 66.347,16 EUR. Navodi da među strankama nije sporno da su usluge izvršene, nego je sporan način obračuna odnosno visina računa. Tužitelj posebno ističe da je tuženik sve račune zaprimio, proveo u svojim poslovnim knjigama, nije ih vratio niti im je pravodobno prigovorio, zbog čega smatra da više ne može osnovano osporavati njihovu visinu. Nadalje navodi da je tuženik, prema vlastitom priznanju, po 31 računu koristio pravo na odbitak pretporeza, a neplaćeni iznos po tim računima iznosi 53.672,71 EUR, pa smatra da se temeljem članka 221.b stavka 1. ZPP-a za taj dio tražbine ima smatrati da postoji. U odnosu na preostalih 19 računa, u ukupnom neplaćenom iznosu od 12.674,45 EUR, tužitelj izražava sumnju u tvrdnju tuženika da po njima nije koristio pretporez te predlaže pribavu podataka od Porezne uprave i dopunu nalaza vještaka na tu okolnost. Tužitelj u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te predlaže da se platni nalog održi na snazi uz naknadu troškova postupka.

16. Vještak se očitovao na prigovore stranaka navodeći da prigovor tuženika nije osnovan jer pitanje osnovanosti jediničnih cijena zaračunatih nakon 18. veljače 2023. nije financijsko, nego pravno pitanje. Ističe da su stranke Dodatkom III ugovorile trajanje ugovora do 18. veljače 2023., pa vještak financijske struke ne može utvrđivati pravnu osnovanost cijena radnog sata zaračunatih u računima tužitelja nakon tog datuma.

17. U odnosu na prijedlog tužitelja, vještak navodi da utvrđenje je li tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza po 19 spornih računa nije bilo obuhvaćeno prvotnim zadatkom vještačenja, ali da bi taj zadatak mogao izvršiti dopunom nalaza. Vještak je potom dao tabelarni pregled podataka o računima, iz kojeg proizlazi da je prema odgovoru Porezne uprave pretporez korišten samo po računu broj 1041 -VP1-1, dok po ostalim računima obuhvaćenima upitom nije korišten, a za račun broj 1040 -VP1-1 status korištenja pretporeza nije poznat.

18. Na ročištu održanom dana 30. ožujka 2026. sud je konstatirao da je, na prijedlog tužitelja, od Porezne uprave zatražen podatak o tome je li tuženik evidentirao 19 utuženih računa u svojim poslovnim knjigama i po njima koristio pravo na odbitak pretporeza. Iz očitovanja Porezne uprave proizlazi da je tuženik u knjizi ulaznih računa evidentirao samo račun broj 1041-VP1-1/2023, dok za preostale račune proizlazi da, prema navodima samog tuženika kao poreznog obveznika, nisu knjiženi jer nisu likvidirani te se i dalje nalaze u postupku ovjere odnosno osporavanja. Tužitelj je istaknuo da se očitovanje Porezne uprave u bitnome temelji na navodima tuženika, da račun broj 1041-VP1-1 nije sporan te da je predmet njegovog prijedloga zapravo bio račun broj 1040-VP1-1, za koji je vještak prethodno naveo da se nigdje ne spominje. Tuženik je ostao kod svih navoda iz odgovora na tužbu i podneska od 20. listopada 2025.

19. Nakon toga saslušan je vještak Darko Prpić, koji je ostao kod nalaza i mišljenja. Potvrdio je da utvrđena visina duga ovisi o prihvaćanju ili neprihvaćanju povećane cijene radnog sata, odnosno da se neplaćeni iznos načelno odnosi na povećanje cijene od 20%, iako postoje pojedini računi koji nisu plaćeni ni u dijelu koji premašuje samo to povećanje. Naveo je i da pitanje korištenja pretporeza ne utječe na matematički izračun duga.

20. Tužitelj je ostao kod tužbe i uređenog tužbenog zahtjeva te naveo da pravnu osnovu povećanja cijene nalazi u izmijenjenim okolnostima, osobito povećanju minimalne bruto plaće, budući da plaće čine najveći dio njegovih rashoda. Tuženik je ostao kod prigovora i navoda da je sporno upravo povećanje cijene od 20%.

21. Sud je odredio dopunsko financijsko vještačenje radi utvrđenja koliki dio od utuženih 66.347,16 EUR otpada isključivo na povećanje cijene od 20% po pojedinom računu te je vještaku dao rok od 30 dana za izradu dopune nalaza.

22. U dopuni nalaza i mišljenja vještak Darko Prpić naveo je da ukupna vrijednost svih računa iznosi 275.929,17 EUR, od čega je tuženik platio 209.582,01 EUR, dok neplaćeni dio iznosi 66.347,16 EUR. Analizom pojedinačnih računa utvrdio je da računi nisu podmirivani u jednakom postotku, već od 0% do 85,62%, pri čemu niti jedan račun nije plaćen u točnom iznosu koji bi odgovarao umanjenju od 20%, odnosno u postotku od 83,33%. Stoga je zaključio da neplaćeni iznos ne predstavlja isključivo razliku nastalu povećanjem cijene od 20%.

23. Vještak je zatim izvršio usporedni izračun polazeći od pretpostavke da su svi računi bili umanjeni za učinak povećanja cijene od 20 %. Utvrdio je da bi ukupna vrijednost tako preračunatih računa iznosila 229.940,98 EUR, što je za 20.358,97 EUR više od ukupno plaćenog iznosa od 209.582,01 EUR. Pritom je utvrdio da kod pojedinih računa postoji nepodmireni iznos u ukupnom iznosu od 21.579,35 EUR, dok je kod drugih računa utvrđena preplata u ukupnom iznosu od 1.220,39 EUR. Razlika između navedenih nepodmirenih i više plaćenih iznosa iznosi 20.358,96 EUR, odnosno 20.358,97 EUR zbog zaokruživanja pojedinih iznosa.

24. Tužitelj u očitovanju navodi da nema primjedbi na dopunu nalaza vještaka te ističe da iz dopune proizlazi kako nije točna tvrdnja tuženika da je platio sve račune umanjene za 20%, odnosno po cijenama iz ranijeg ugovora. Vještak je utvrdio da ukupna vrijednost računa iznosi 275.929,17 EUR, da bi njihova vrijednost umanjena za 20% iznosila 229.940,98 EUR, dok je tuženik platio samo 209.582,01 EUR. Prema tome, čak i kada bi se prihvatilo stajalište tuženika o obvezi plaćanja samo 80% fakturiranog iznosa, tuženik bi i dalje dugovao 21.579,35 EUR.

25. Tužitelj, međutim, ostaje kod stajališta da mu pripada cijeli utuženi iznos od 66.347,16 EUR. Navodi da nije sporno da je nakon isteka ugovora nastavio pružati usluge tuženiku, a sporno je samo po kojim cijenama ih je smio fakturirati. Ističe da je tuženika 31. svibnja 2023. obavijestio o povećanju cijena za 20%, da tuženik unatoč tome nije zatražio prestanak pružanja usluga te je nastavio koristiti usluge.

26. Tužitelj tvrdi da, ako povećane cijene nisu izrijekom ugovorene, tuženik svejedno duguje utuženi iznos po pravilima o stjecanju bez osnove, jer je koristio uslugu čija tržišna vrijednost odgovara fakturiranim iznosima. Dodatno ističe da tuženik račune nije vratio kao neosnovane, nego je veći dio proknjižio i po njima koristio pravo na odbitak pretporeza, zbog čega se, prema čl. 221.b st. 1. ZPP -a, ima smatrati da tražbina postoji u utuženom iznosu. Tužitelj predlaže da sud u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev kako je specificiran podneskom od 22. listopada 2025.

27. Tuženik se očitovao na dopunu nalaza vještaka istaknuvši da vještak nije pravilno utvrdio odlučno pitanje visine duga. Navodi da ne osporava račun 454 -VP1- 1, jer je taj račun ispostavljen prema cijenama iz ugovora i tuženik priznaje da ga je dužan platiti u cijelosti. U odnosu na ostale račune, tuženik smatra da nije dovoljno usporediti ukupni iznos svakog računa s iznosom koji je plaćen. Po njegovom stajalištu, vještak je trebao usporediti pojedine stavke iz troškovnika i njihove ugovorene jedinične cijene s jediničnim cijenama iz izdanih računa te utvrditi koliki bi iznos tuženik bio dužan platiti da su primijenjene cijene iz ranijeg ugovora.

28. Tuženik tvrdi da tužitelj nije sve cijene povećao jednako za 20%, nego je neke stavke povećao različito, neke nije povećao, a neke je povećao višestruko. Budući da se računi odnose na različite podružnice i različite vrste usluga, smatra da se ne može jednostavno zaključiti da je sporni dio svakog računa upravo povećanje od 20%.

29. Stoga tuženik predlaže da se vještaku naloži dodatna dopuna nalaza radi utvrđenja koliki bi iznos tuženik bio dužan platiti da je tužitelj za stvarno pružene količine usluga primijenio jedinične cijene iz troškovnika sadržanog u Okvirnom sporazumu.

30. Među strankama nije sporno da je tužitelj izvršio usluge obuhvaćene utuženim računima, da je tuženik te usluge koristio niti je sporna količina izvršenih usluga. Nije sporno ni da tuženik izvršene usluge mora platiti. Sporno je je li tužitelj bio ovlašten od 1. lipnja 2023. obračunavati usluge po jednostrano povećanim jediničnim cijenama te koliki dio njegove tražbine nije podmiren ni prema ranije prihvaćenim cijenama .

31. Iz Okvirnog sporazuma od 1. lipnja 2020., Ugovora o pružanju usluge od 6. svibnja 2022. i Dodatka III tom ugovoru proizlazi da je ranije sklopljeni ugovor stranaka vrijedio do 18. veljače 2023. Nakon toga nije sklopljen novi pojedinačni ugovor niti dodatak kojim bi bilo produljeno trajanje ranijeg ugovora ili izmijenjene ugovorene jedinične cijene.

32. Tužitelj je i nakon isteka ugovora nastavio pružati usluge, a do 31. svibnja 2023. obračunavao ih je prema ranije prihvaćenim jediničnim cijenama. Dopisom od 31. svibnja 2023. obavijestio je tuženika da će od 1. lipnja 2023., zbog promijenjenih okolnosti poslovanja, cijene povećati za 20%. Međutim, iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik prihvatio takvo povećanje niti da je između stranaka postignuta suglasnost o novim cijenama.

33. Odredbom članka 286. stavka 2. ZOO-a propisano je da zahtjev zakona da ugovor bude sklopljen u određenom obliku vrijedi i za njegove kasnije izmjene i dopune. Prema odredbama Zakona o javnoj nabavi ugovor na temelju okvirnog sporazuma sklapa se u pisanom obliku, a ugovorne strane ugovor o javnoj nabavi izvršavaju u skladu s uvjetima određenima dokumentacijom o nabavi i odabranom ponudom. Izmjena ugovorenih uvjeta, uključujući cijenu, moguća je samo uz postojanje zakonom propisanih pretpostavki i suglasnost ugovornih strana, a ne jednostranom izjavom jedne od njih.

34. Slijedom toga, cijena kao bitan sastojak predmetnog poslovnog odnosa nije mogla biti izmijenjena jednostranom izjavom tužitelja. Samo daljnje pružanje i korištenje usluga nakon dostave dopisa od 31. svibnja 2023. ne predstavlja dokaz da je tuženik prihvatio nove cijene, osobito jer je tuženik račune djelomično podmirivao, a tijekom cijelog postupka osporavao upravo dio obračunat primjenom povećanih cijena.

35. Pozivanje tužitelja na promijenjene okolnosti, osobito na povećanje minimalne plaće i troškova poslovanja, ne ovlašćuje ga da jednostrano odredi novu cijenu. Prema odredbama članaka 369. i 370. ZOO-a promijenjene okolnosti mogu, uz ispunjenje zakonskih pretpostavki, biti osnova za zahtjev za izmjenu ili raskid ugovora, ali ne proizvode same po sebi izmjenu ugovorene cijene. Tužitelj nije dokazao da je tuženik prihvatio predloženo povećanje niti da je cijena izmijenjena sporazumom stranaka ili odlukom suda. Osim toga, dopis o povećanju cijene upućen je nakon isteka ranijeg ugovora, pa se ni pozivanjem na promijenjene okolnosti nije mogla jednostrano izmijeniti cijena iz ugovora koji više nije bio na snazi.

36. Sud nije prihvatio stajalište tuženika da zbog isteka pisanog ugovora nije dužan platiti usluge pružene nakon 18. veljače 2023. Tuženik je tijekom postupka izričito priznao da su usluge izvršene, da količina izvršenih usluga nije sporna te da postoji obveza njihova plaćanja, osporavajući isključivo cijenu po kojoj su obračunate. Osim toga, tuženik je utužene račune djelomično podmirivao, čime je i svojim postupanjem potvrdio postojanje obveze plaćanja izvršenih usluga.

37. Odnos stranaka nakon isteka pisanog ugovora, u kojem je tužitelj nastavio obavljati usluge čišćenja koje je tuženik primao i koristio, ima obilježja ugovora o djelu iz članka 590. ZOO-a. Prema članku 613. stavku 1. ZOO-a naknada se određuje ugovorom, ako nije određena obvezatnom tarifom ili drugim obvezatnim aktom, dok je prema stavku 2. istog članka, ako naknada nije određena, utvrđuje sud prema vrijednosti djela, prema normalno potrebnom vremenu za takav posao i prema uobičajenoj naknadi za tu vrstu posla. Sud je upravo posljednje ugovorene jedinične cijene prihvatio kao najpouzdaniji kriterij za određivanje uobičajene naknade jer su ih obje stranke prethodno prihvaćale i prema njima poslovale.

38. Budući da stranke nakon isteka pisanog ugovora nisu postigle suglasnost o novim cijenama, naknadu za izvršene usluge trebalo je utvrditi prema uobičajenoj naknadi za istovrsne usluge. Sud je kao najpouzdaniji pokazatelj takve naknade prihvatio posljednje jedinične cijene koje su stranke prethodno ugovorile i primjenjivale, osobito jer je i sam tužitelj nakon isteka pisanog ugovora do 31. svibnja 2023. nastavio obračunavati istovrsne usluge prema tim cijenama, dok nije dokazao da bi tržišna odnosno uobičajena cijena predmetnih usluga bila viša.

39. Okolnost da je tuženik pojedine račune zaprimio, evidentirao u poslovnim knjigama, djelomično ih podmirio i po dijelu računa koristio pravo na odbitak pretporeza potvrđuje da je usluga izvršena i da je postojao poslovni događaj. Međutim, navedene okolnosti same po sebi ne dokazuju da je tuženik prihvatio visinu računa u dijelu koji se odnosi na jednostrano povećanje cijene.

40. Prema članku 221.b stavku 1. ZPP-a, ako tužitelj dokaže da je tuženik za tražbinu utuženu na temelju vjerodostojne isprave koristio pravo na odbitak pretporeza, smatra se da tražbina postoji, osim ako tuženik dokaže protivno. Riječ je, dakle, o oborivoj predmnjevi, a ne o neoborivom dokazu postojanja i visine tražbine.

41. U odnosu na račune po kojima je dokazano korištenje prava na odbitak pretporeza nastala je oboriva predmnjeva postojanja tražbine iz članka 221.b stavka 1. ZPP-a. Međutim, sud ocjenjuje da je tuženik tu predmnjevu oborio u dijelu koji se odnosi na povećane cijene. Iz ugovorne dokumentacije, dopisa stranaka, djelomičnih plaćanja i navoda tuženika iznesenih tijekom cijelog postupka proizlazi da tuženik nije osporavao izvršenje usluga, ali nije prihvatio jednostrano povećane cijene. Korištenje pretporeza potvrđuje postojanje oporezive isporuke i poslovnog događaja, ali samo po sebi ne dokazuje postojanje sporazuma stranaka o povećanoj cijeni. Stoga se na temelju članka 221.b ZPP-a ne može zaključiti da tražbina postoji u cijelom fakturiranom iznosu.

42. U odnosu na posebno provjeravanih 19 računa za koje je sud pribavio očitovanje Porezne uprave proizlazi da je u knjizi ulaznih računa evidentiran račun broj 1041-VP1-1/2023, dok za ostale račune obuhvaćene upitom nije potvrđeno korištenje prava na odbitak pretporeza. Za te račune predmnjeva iz članka 221.b stavka 1. ZPP- a nije ni nastala, pa je postojanje i visinu tražbine trebalo utvrditi ocjenom ostalih provedenih dokaza. Ta okolnost, međutim, ne znači da obveza po tim računima ne postoji, nego samo da se njihovo postojanje i visina ne mogu utvrditi primjenom predmnjeve iz članka 221.b ZPP-a, već ocjenom ostalih dokaza.

43. Sud je prihvatio osnovni nalaz i mišljenje te dopunu nalaza financijskog vještaka Darka Prpića, kao i njegovo usmeno očitovanje na ročištima 30. ožujka 2026. i 2. srpnja 2026. Nalaz i dopuna izrađeni su na temelju računa, evidentiranih uplata i druge knjigovodstvene dokumentacije u spisu, a vještak je svoje zaključke jasno obrazložio i odgovorio na postavljena pitanja stranaka i suda. Sud je nalaz, dopunu nalaza i usmeno očitovanje vještaka ocijenio pojedinačno i u vezi s ostalim provedenim dokazima, u skladu s člankom 8. ZPP-a, te ih prihvatio jer su jasni, obrazloženi i međusobno suglasni u dijelu relevantnom za odluku.

44. Iz osnovnog nalaza proizlazi da ukupna vrijednost utuženih računa iznosi 275.929,17 EUR, da je tuženik platio 209.582,01 EUR te da ukupni neplaćeni dio fakturiranih računa iznosi 66.347,16 EUR. Dopunom nalaza vještak je za svaki pojedini račun preračunao njegovu vrijednost bez učinka povećanja od 20%, usporedio tako dobiveni iznos s izvršenim plaćanjem te utvrdio eventualni nepodmireni ili više plaćeni iznos.

45. Vještak je utvrdio da pojedini računi nisu plaćani u jednakom omjeru te da neplaćeni iznos od 66.347,16 EUR ne predstavlja isključivo povećanje cijene. Prema njegovu izračunu, nakon uklanjanja učinka povećanja cijene na ukupno šesnaest računa i dalje postoji nepodmireni iznos u ukupnom iznosu od 21.579,35 EUR, dok je po ostalim računima plaćeno jednako ili više od tako preračunate vrijednosti.

46. Na ročištu 2. srpnja 2026. vještak je na izričit upit suda potvrdio da se iznos utvrđen u dopuni ne odnosi na sporno povećanje cijena, nego na dio tražbine koji nije plaćen ni nakon uklanjanja učinka tog povećanja. Također je potvrdio da su pojedini računi plaćeni ispod, a pojedini iznad tako preračunatog iznosa te da činjenica da račun broj 454-VP1-1 nije plaćen uopće ne bi bila izmijenjena ni provođenjem dodatnog izračuna koji je predlagao tuženik.

47. Slijedom navedenoga sud je prihvatio izračun vještaka prema kojem zbroj nepodmirenih iznosa po pojedinim računima, nakon uklanjanja učinka povećanja cijene, iznosi 21.579,35 EUR. Međutim, u odnosu na račun broj 454 -VP1-1 sud nije prihvatio preračunati iznos iz dopune nalaza, nego cijeli neplaćeni iznos tog računa od 1.134,30 EUR, jer je tuženik izričito priznao da je taj račun izdan prema ranije prihvaćenim cijenama i da ga duguje u cijelosti.

48. U odnosu na račun broj 454-VP1-1 tuženik je u očitovanju na dopunu nalaza izričito naveo da taj račun ne osporava, da je izdan prema ranijim cijenama te da ga priznaje kao dugovanog u cijelosti. Vještak je u iznos od 21.579,35 EUR po tom računu uključio preračunati nepodmireni iznos od 945,39 EUR, dok cijeli neplaćeni iznos računa iznosi 1.134,30 EUR. Budući da je tuženik taj račun izričito priznao osnovanim u cijelosti, sud je prihvatio cijeli neplaćeni iznos toga računa.

49. Zbroj nepodmirenih iznosa koje je vještak utvrdio nakon uklanjanja učinka povećanja cijene iznosi 21.579,35 EUR. Kada se tom iznosu pribroji daljnji iznos od 188,91 EUR po računu broj 454-VP1-1, koji je tuženik priznao u cijelosti, ukupna osnovana tražbina tužitelja iznosi 21.768,26 EUR. U tom je dijelu tužitelj dokazao postojanje i visinu tražbine, dok za preostali iznos od 44.578,90 EUR nije dokazao da je tuženik prihvatio povećane cijene.

50. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika za dodatnu dopunu nalaza usporedbom svake pojedine stavke računa s troškovnikom. Tuženik je tijekom postupka prvenstveno tvrdio da je utužene račune podmirio u dijelu koji odgovara ranijim cijenama te da neplaćeni dio predstavlja isključivo povećanje cijene. Dopunom nalaza i saslušanjem vještaka utvrđeno je da ta tvrdnja nije točna. Prijedlog iz podneska od 25. lipnja 2026. odnosio se na novi i znatno širi zadatak, odnosno na ponovni obračun svih vrsta i količina usluga po svakoj pojedinoj troškovničkoj stavci. Osim toga, takav izračun nije bio potreban za donošenje odluke jer je već provedenom dopunom nalaza utvrđen nepodmireni iznos od 21.579,35 EUR, dok je tuženik račun broj 454 -VP1-1 priznao u cijelosti, zbog čega ukupna osnovana tražbina iznosi 21.768,26 EUR.

51. Prema članku 299. ZPP-a stranke su najkasnije do zaključenja prethodnog postupka dužne iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelje svoje zahtjeve i prigovore, dok se nove činjenice i dokazi tijekom glavne rasprave mogu uzeti u obzir ako ih stranka bez svoje krivnje nije mogla iznijeti ranije. Tuženik nije određeno naveo koje su pojedine stavke obračunate drukčije od najavljenog povećanja od 20%, u kojem postotku i po kojim računima, niti je obrazložio zbog čega takve konkretne tvrdnje nije mogao iznijeti ranije, iako je raspolagao računima i ugovornim troškovnikom.

52. Osim toga, nalaz i mišljenje vještaka nakon dopune i usmenog saslušanja nisu ostali nejasni, nepotpuni ili proturječni u smislu članka 261. ZPP-a. Vještak je odgovorio na zadatak koji mu je sud odredio, a prijedlog tuženika nije bio usmjeren na uklanjanje nedostatka postojećeg nalaza, nego na provođenje novog i znatno opsežnijeg izračuna na temelju naknadno iznesenih tvrdnji. Stoga sud nije imao osnove odrediti novo vještačenje. Sud je stoga, primjenom članka 220. stavka 2. ZPP-a, ocijenio da su odlučne činjenice dostatno utvrđene već provedenim dokazima i da daljnje izvođenje dokaza nije potrebno.

53. Budući da tuženik nije pravodobno ispunio svoju novčanu obvezu, tužitelju na dosuđene pojedinačne iznose pripadaju zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog računa do isplate, na temelju članaka 29. stavaka 1. i 2. i 183. stavka 1. ZOO-a. Kako je riječ o odnosu između poduzetnika, stopa zatezne kamate određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište ona koja je na snazi 1. srpnja te godine.

54. Slijedom navedenoga, na temelju članka 451. stavka 3. ZPP -a platni nalog održan je na snazi u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 21.768,26 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu glavnice od 44.578,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama platni nalog ukinut te je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan.

55. Odluka o trošku ovršnog postupka temelji se na odredbi članka 14. stavka 4. Ovršnog zakona u vezi s odredbama članka 154. stavka 2., članka 155. i članka 164. ZPP-a. Budući da je platni nalog održan na snazi samo djelomično, tužitelju pripada pravo na naknadu troška ovršnog postupka razmjerno uspjehu u sporu. Tužitelju je rješenjem o ovrsi priznat trošak ovršnog postupka u ukupnom iznosu od 2.021,84 EUR, pa mu, razmjerno uspjehu u sporu od 32,81 %, pripada naknada troška ovršnog postupka u iznosu od 663,36 EUR. Stoga je platni nalog u dijelu odluke o trošku ovršnog postupka održan na snazi za iznos od 663,36 EUR, dok je ukinut za preostali iznos od 1.358,48 EUR, kao što je odlučeno u točkama I. i III. izreke .

56. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 2., članka 155. i članka 164. ZPP-a. Budući da je tužitelj uspio sa zahtjevom u iznosu od 21.768,26 EUR od ukupno utuženih 66.347,16 EUR, tužitelj je u postupku uspio u omjeru od 32,81 %, dok je tuženik uspio u omjeru od 67,19 %. Nakon što je od postotka uspjeha tuženika oduzet postotak uspjeha tužitelja, preostao je postotak od 34,38 % u korist tuženika.

57. Tuženiku je priznat trošak sastava prigovora protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 1.000,00 EUR, sastava podneska od 14. veljače 2025. u iznosu od 1.000,00 EUR, zastupanja na ročištu održanom 27. veljače 2025. u iznosu od 250,00 EUR, sastava podneska od 12. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 EUR, zastupanja na ročištu održanom 15. travnja 2025. u iznosu od 1.000,00 EUR, sastava podneska od 20. listopada 2025. u iznosu od 1.000,00 EUR, zastupanja na ročištu održanom 30. ožujka 2026. u iznosu od 1.000,00 EUR, sastava podneska od 25. lipnja 2026. u iznosu od 1.000,00 EUR te zastupanja na ročištu održanom 2. srpnja 2026. u iznosu od 1.000,00 EUR. Ukupna odvjetnička nagrada iznosi 7.300,00 EUR, na koji je iznos tuženiku priznat PDV u iznosu od 1.825,00 EUR te trošak sudske pristojbe na prigovor u iznosu od 663,61 EUR, pa ukupni potrebni troškovi tuženika iznose 9.488,61 EUR.

58. Primjenom preostalog postotka uspjeha tuženika od 34,38 % na njegove ukupne potrebne troškove u iznosu od 9.488,61 EUR, tuženiku pripada naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 3.262,18 EUR. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u točki IV. izreke.

Zagreb, 28. srpnja 2026.

SUDAC:

Jasna Golubić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i u jednom primjerku za svaku protivnu stranku.

DNA:

- Odvj. Marijo Rođak, ZOU Damir Rudeš, Marijo Rođak i TČ, [adresa],

[adresa]

- Marko Lisec, OD Šunić, Lisec, Kancir d.o.o. Zagreb, Donje Svetice 99a