REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] E 5

Poslovni broj: Us I-996/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dariji Pugel, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Vasiljević, u upravnom sporu tužiteljice EC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Zvonimir Raić, odvjetnik u Zagrebu, Dalmatinska 18/II, protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka, Zagreb, Ulica Metela Ožegovića 16, OIB: 28454963989, radi povrede prava na zaštitu osobnih podataka, 17. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Agencije za zaštitu osobnih podataka, KLASA: UP/I-009- 01/25-06/38, URBROJ: 567-04-01/06-25-1 od 7. travnja 2025. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak.

II. Tuženik je u ponovljenom postupku obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove odluke.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove ovog upravnog spora u visini od 2.500,00 EUR (slovima: dvije tisuće petsto eura), u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora odbija kao neosnovan.

IV. Ako tuženik troškove ne podmiri u ostavljenom roku, nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati i zakonske zatezne kamate koje na dosuđeni iznos troškova spora teku od dana donošenja ovog rješenja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Agencije za zaštitu osobnih podataka, KLASA: UP/I-009- 01/25-06/38, URBROJ: 567-04-01/06-25-1 od 7. travnja 2025. zahtjev tužiteljice za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka odbija se kao neosnovan.

2. Predmetni upravni spor ustupljen je ovome sudu na nadležno postupanje rješenjem Predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Broj: 31 Su- 369/2025-10 od 23. svibnja 2025.

3. Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja tuženika, tužiteljica u tužbi i kasnijem tijeku spora podnesku u bitnome navodi da pobijano rješenje nije zakonito zbog pogrešne primjene prava te jer ne sadrži valjano obrazloženje sukladno odredbi čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09, 110/21, dalje: ZUP). Tužiteljica ističe da je inspekcijski nadzor tuženika bio nezakonit i površan, budući da je tuženik odluku utemeljio isključivo na tvrdnji da sporni videonadzorni sustav u trenutku nadzora nije bio spojen na izvor električne energije. Navodi se da je tuženik, umjesto hitnog i nenajavljenog izlaska na teren, uputio pisane pozive za očitovanje DC, čime je protustranci ostavljen višemjesečni rok da privremeno isključi uređaje i simulira legalnost, dok privremeni prestanak rada u trenutku najavljenog nadzora ne dokazuje da se obrada ne odvija kontinuirano. Ističe da je tuženik ignorirao dostavljene fotografije na kojima se jasno vidi kako kamere u noćnim uvjetima emitiraju intenzivno svjetlo (IC/LED diode), što predstavlja tehnički dokaz da su kamere pod naponom i aktivne. Tužiteljica osporava i tuženikovo tumačenje pojma „obrada“ i „namjena“ sustava, navodeći da sukladno članku 26. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka, videonadzor obuhvaća i situacije u kojima je sustav namijenjen da čini dio sustava pohrane. Postavljanjem funkcionalnih kamera uperenih izravno u prozore i dvorište tužiteljice stvorena je trajna infrastruktura za nadzor koja krši pravo na privatnost. Ukazuje da je tuženik zanemario izjavu DC koji je priznao da će tek u budućnosti prilagoditi kut snimanja i pribaviti potrebnu suglasnost 2/3 suvlasnika, čime je potvrđeno da je sustav montiran bez zakonske suglasnosti. Tužbenim zahtjevom predlaže da sud poništi ili oglasi ništetnim pobijano rješenje tuženika te tuženika obveže na naknadu troškova upravnog spora.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja. Dodatno navodi kako je u navedenoj upravnoj stvari postupao sukladno odredbama čl. 57. st. 1. i čl. 58. st. 1. Uredbe (EU) 2016/679 (Opća uredba o zaštiti podataka) te čl. 34. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka, kojima se nadzire prikupljanje, obrada i korištenje osobnih podataka. Tuženik ističe da je na temelju prikupljenih i dostavljenih dokaza te utvrđenih činjenica, a sukladno svim postupovnim pravilima, donio osporavano rješenje. U odnosu na navode tužitelja o povredi odredbi Zakona o općem upravnom postupku, tuženik navodi kako je postupio u skladu s propisanom odredbom iz čl. 98. st. 5. navedenog Zakona, što je razvidno iz samog rješenja. Nadalje, tuženik navodi kako je iz obrazloženja rješenja jasno razvidno da je predmet upravnog postupka obrada osobnih podataka putem videonadzornog sustava na adresi [adresa]. Na temelju dostavljenog očitovanja i priloženih dokaza utvrđeno je kako predmetni videonadzorni sustav nije u funkciji te se putem istog ne obrađuju osobni podaci, slijedom čega je utvrđeno da nije došlo do povrede prava na zaštitu osobnih podataka tužiteljice. Tuženik naglašava kako je zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan jer je utvrđeno da se obrada podataka ne provodi. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

5. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 9. srpnja 2026. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika na temelju čl. 91. st. 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24, 39/26, dalje: ZUS), čime se smatra da je strankama u smislu čl. 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koji su predmet ovog upravnog spora.

6. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog spora te dostavljenom spisu upravnog postupka.

7. Sud nije prihvatio dokazne prijedloge tužiteljice (saslušanje tužiteljice kao stranke, saslušanje svjedoka DC i MC, očevid na licu mjesta uz sudjelovanje sudskog vještaka za informacijsku tehnologiju i elektrotehniku) držeći da odluku o zakonitosti pobijanog rješenja tuženika može donijeti i bez provođenja predloženih dokaza, a sve sukladno načelu ekonomičnosti.

8. Razmatrajući sva sporna činjenična i pravna pitanja ovoga spora, Sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica dana 11. studenog 2024. podnijela zahtjev tuženiku za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podatka. Zahtjev je utemeljila na navodu da je vlasnica poslovnog prostora na adresi [adresa], a vlasnici stana (ujedno i predstavnici suvlasnika) nasuprot poslovnog prostora postavili su 3 kamere na fasadu zgrade te istima obuhvaćaju privatna parkirna mjesta, dvije ulice, a ponekad su okrenute da snimaju u dvorište njezinog poslovnog prostora, parkirno mjesto kao i prozore njezinog poslovnog prostora. Nadalje, ista navodi daje prije gotovo godinu dana poslan email svim suvlasnicima u kojima je zamolila da se iste uklone jer pokretom prate dolaske i odlaske njezine obitelji i nje, na što je predstavnica suvlasnika (ujedno i supruga vlasnika stana DC) odgovorila da se radi o privatnim nesuglasicama te da se obrati vlasnicima kamere. Podnositeljica zahtjeva navodi da su nekoliko puta isto pokušali riješiti usmenim putem, isprva su negirali snimanje i rekli da se radi o lažnim kamerama, a jedini dogovor da je bio da kamerama neće obuhvaćati ništa osim svojeg dvorišta i vlastito parkirno mjesto. Također, ista navodi da su unazad dva tjedna kamere ponovno okrenute u dvorište poslovnog prostora, gledaju u prozore poslovnog prostora te je postavljena kamera u njihov osobni automobil i usmjerena u prozore poslovnog prostora. Podnositeljica navodi da nikad nije dala dozvolu da se snima nju ili ikoga od njezine obitelji, a jedina kamera koja je dozvoljena prema međuvlasničkom ugovoru jest ona na ulazu u zgradu te je samo za istu istaknuta naljepnica sa svim potrebnim podacima, te predlaže da se kamere uklone sa fasade zgrade i da se vrati u prvobitno stanje.

10. Iz spisa nastavno proizlazi da je tuženik dana 14. studenog 2024. i 14. siječnja 2025. od DC iz [adresa], zatražio očitovanje i dostavu informacija kao i relevantnu dokumentaciju u odnosu na postavljeni videonadzorni sustav na adresi [adresa]. Dana 12. prosinca 2024., 27. siječnja 2025. i 31. siječnja 2025. Agencija je zaprimila očitovanje i popratnu dokumentaciju od opunomoćenice DC, u kojoj se, između ostalog navodi da je imenovani na predmetnoj lokaciji postavio ukupno 3 kamere koje još nisu stavljene u funkciju, a kamere su postavljene na način da će 2 postavljene kamere u budućnosti snimati njegov posebni dio nekretnine - vrt površine 60m2 koji se proteže uz [adresa], a kut snimanja će biti prilagođen na način da ne zahvaća javnu površinu, dok da je treća kamera postavljena na način da bi trebala snimati parkirno mjesto DC i pri tome će zahvaćati dio ulaza u zgradu. Nadalje, navodi se da predmetne tri postavljene kamere još nisu u funkciji, odnosno istima se još ništa ne snima pa da videonadzor još ne funkcionira. Također se navodi da kamera koja se nalazi u automobilu također ista nije spojena. Nadalje, navodi se da će prije stavljanja u funkciju predmetnih kamera DC postaviti propisanu obavijest da je prostor pod videonadzorom te pribaviti potrebnu suglasnost 2/3 suvlasnika, a postavit će i četvrtu kameru koja će snimati njegovo drugo parkirno mjesto u njegovom vlasništvu.

11. Osporeno rješenje tuženika temelji se na utvrđenju da tužiteljica nije potkrijepila svoje sumnje relevantnim dokazima iz kojih bi bilo vidljivo da su povrijeđena njezina prava predmetnim videonadzornim sustavom, odnosno dokaz da bi videonadzorni sustav bio u funkciji i snimao površinu u njezinom i/ili zajedničkom (su)vlasništvu, dok da je iz dostavljenih potkrjepa u odnosu na vrijeme provedbe nadzornih aktivnosti utvrđeno da predmetne kamere odnosno uređaji nisu spojene na izvor električne energije te ne snimaju i ne pohranjuju snimke odnosno nisu u funkciji.

12. Međutim, iznijeti se zaključak tuženika, uz obrazloženje koje je dano, za sada ne može prihvatiti kao zakonit, budući se ne temelji na potpuno i pravilno utvrđenom stanju.

13. Odredbom čl. 5. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka), propisano je da osobni podaci moraju biti: zakonito, pošteno i transparentno obrađivani s obzirom na ispitanika („zakonitost, poštenosti transparentnost”); a dok je člankom 4. propisano da pojam „osobni podaci” znači svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi.

14. Odredbom čl. 25. st. 1. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka („Narodne novine“ broj: 42/18., dalje: Zakon) propisano je da se videonadzor u smislu odredbi ovoga Zakona odnosi na prikupljanje i daljnju obradu osobnih podataka koja obuhvaća stvaranje snimke koja čini ili je namijenjena da čini dio sustava pohrane.

15. Odredbom čl. 31. Zakona propisano je da za uspostavu videonadzora u stambenim, odnosno poslovno-stambenim zgradama potrebna suglasnost suvlasnika koji čine najmanje 2/3 suvlasničkih dijelova.

16. Iz citiranog stanja upravnog postupka i obrazloženja tuženika proizlazi da isti svoj zaključak o nepostojanju povrede prava na zaštitu osobnih podataka tužiteljice temelji na utvrđenju da u postupku nije utvrđeno da bi treća osoba (DC) vršio videonadzor, odnosno prikupljao i dalje obrađivao snimke putem videokamera. Pritom tuženik, unatoč nesporno utvrđenoj činjenici da su na su na predmetnoj stambeno- poslovnoj zgradi instalirane 3 videokamere, za koje je sam ispitanik DC u postupku potvrdio da ih je instalirao, i to bez potrebne suglasnosti preostalih suvlasnika, utvrđuje da iste nisu spojene na struju te stoga nisu u funkciji, te stoga iste ne predstavljaju vršenje videonadzora.

17. Pritom tuženik iznijeti zaključak temelji isključivo na pisanom očitovanju dostavljenom od treće osobe, te u cijelosti prihvaća iznijeto očitovanje i danu izjavu, na temelju dokaza koji čine fotografije koje prikazuju sporne videokamere montirane na zgradi upravo na način kako to ukazuje i tužiteljica, a koje na fotografijama ne svijetle.

18. Međutim, pritom tuženik u cijelosti zanemaruje dokaze dostavljene od tužiteljice uz zahtjev, a koji prileže i tužbi u predmetnom upravnom sporu (list 19 spisa), a na kojima je prikazana jedna od navedenih kamera kako svijetli, dakle radi. Također, tuženik je također propustio od ispitanika zatražiti tehničku dokumentaciju vezanu uz navedene kamere, iz koje bi bilo moguće utvrditi je li riječ o kamerama koje mogu koristiti i bateriju kao izvor napajanja, je li moguće predmetne kamere spojiti na struju pa samo privremeno i kratkotrajno isključiti, te je li moguće da se navedenim kamerama sačinjavaju snimke koje se pohranjuju na mrežni sustav (tzv. cloud). Također je tuženik u slučaju sumnje mogao provesti najavljeni ili nenajavljeni nadzor u smislu čl. 36. i čl. 37. Zakona, što je isti sve propustio učiniti, prihvativši kao ključni dokaz fotografije dostavljene od ispitanika.

19. Imajući u vidu navedeno, Sud za sada ne može prihvatiti kao ispravan zaključak tuženika da predmetne montirane kamere nisu u funkciji odnosno da se videonadzor ne provodi, budući da se isti temelji na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

20. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 117. st. 1. ZUS-a poništiti pobijano rješenje tuženika te predmet vratiti tuženiku na ponovni postupak, a kako bi isti u skladu s iznijetom uputom suda upotpunio postupak i činjenično stanje utvrdio na potpun i pravilan način, nakon čega će donijeti novu, zakonitu odluku o zahtjevu tužiteljice.

21. Odluka Suda o troškovima spora temelji se na odredbi čl. 147. ZUS -a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, 107/25, dalje: Tarifa).

22. Budući da je tužiteljica u predmetnom sporu uspjela u cijelosti, to je istoj priznat kao opravdan i nužan zatraženi trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku (odvjetniku) za sastav tužbe i za pristup na održano ročište za raspravu, u visini od 500,00 bodova po svakoj radnji, vrijednost boda 2 EUR (Tbr. 27.1. u svezi Tbr. 54. Tarife), u ukupnom iznosu od 2.000,00 EUR, uvećano za pripadajući iznos poreza na dodanu vrijednost po stopi od 25% (500,00 EUR - Tbr. 46. Tarife), i to u ukupnom zbrojenom iznosu od 2.500,00 EUR, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama (čl. 144. st. 4. ZUS-a), koje je troškove dužan naknaditi tuženik, koji je u ovome sporu izgubio u cijelosti. Tužiteljici nije priznat zatražen trošak podneska od 7. srpnja 2026., budući se po ocjeni suda ne radi o nužnom trošku za ovaj spor, iz razloga što je tužiteljica te navode mogla iznijeti već u tužbi, pa je u tom dijelu zahtjev odbijen kao neosnovan

23. Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

U Rijeci 17. srpnja 2026.

Sutkinja

Daria Pugel

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv t. I.-II. izreke ove presude žalba nije dopuštena (čl. 127. st. 1. ZUS-a). Protiv tč. III. – IV. izreke ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijanog dijela presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužiteljice Zvonimiru Raiću, odvjetniku u Zagrebu, Dalmatinska 18/II

- tuženiku Agenciji za zaštitu osobnih podataka, Zagreb, Ulica Metela Ožegovića 16, uz spis upravnog postupka