Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-2111/2021-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Branko Lin, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 24. lipnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 – dalje ZPP-a) 27. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se da su u Ugovoru o kreditu br. 9010723835, sklopljenom između parničnih stranaka dana 14.09.2005.g., ništetne odredbe u kojima je otplata kredita vezana uz valutu švicarski franak, sadržane u točkama 4.2., 5.2., 6.2., 7.2. istog ugovora, u dijelu u kojem glase:

T. 4.st.2.: „…Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“; T. 5.st.2.: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“; T. 6.st.2. „: Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“; T. 7.2. „… plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…”

2. Utvrđuje se da je u Ugovoru o kreditu br. 9010723835, sklopljenom između parničnih stranaka dana 14.09.2005.g., ništetna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, u dijelu u kojem glasi:

U točci 10.: „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“

3. Utvrđuje se da je u II Dodatku Ugovoru o kreditu br. 9010723835, sklopljenom između parničnih stranaka dana 18.05.2010.g., ništetna odredba o naknadi za zamjenu sudionika u kreditu, koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci naknadu za zamjenu sudionika u kreditu u iznosu od 300,00 kuna (slovima: tristo KN).“

4. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D., ZAGREB, RADNIČKA CESTA 50, OIB: 02535697732, da, s osnova ugovornih odredbi koje su u navedenom ugovoru o kreditu utvrđene ništetnima, u roku od 15 dana plati tužitelju RM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], R [adresa], novčani iznos od 4.412,68 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 01.siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri i postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, i to na iznos od:

298,63 EUR počev od 09.02.2007.g. (naknada za djelomičnu prijevremenu otplatu), 9,73 EUR počev od 01.11.2008.g. (pozitivna tečajna razlika – po tabeli br. 2 nalaza), 11,37 EUR počev od 01.01.2009.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 15,35 EUR počev od 01.02.2009.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 17,10 EUR počev od 01.03.2009.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 11,61 EUR počev od 01.04.2009.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 12,48 EUR počev od 01.05.2009.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 5,33 EUR počev od 01.06.2009.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 0,59 EUR počev od 01.08.2009.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 4,11 EUR počev od 01.09.2009.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 3,71 EUR počev od 01.10.2009.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 0,36 EUR počev od 01.11.2009.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 6,63 EUR počev od 01.12.2009.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 11,21 EUR počev od 01.01.2010.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 18,57 EUR počev od 01.02.2010.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 16,65 EUR počev od 01.03.2010.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 26,15 EUR počev od 01.04.2010.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 24,07 EUR počev od 01.05.2010.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 28,41 EUR počev od 01.06.2010.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 57,17 EUR počev od 01.07.2010.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 39,82 EUR počev od 22.07.2010.g. (naknada za zamjenu sudionika u kreditnom odnosu),

51,03 EUR počev od 01.08.2010.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 67,61 EUR počev od 01.09.2010.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 62,28 EUR počev od 01.10.2010.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 50,99 EUR počev od 01.11.2010.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 72,29 EUR počev od 01.12.2010.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 99,28 EUR počev od 01.01.2011.g. (pozitivna tečajna razlika po tabeli br. 2 nalaza), 3.390,15 EUR počev od 19.07.2014.g. (više zadužena glavnica na dan konverzije kao pozitivna tečajna razlika, a koja je otplaćena najkasnije 18.07.2014.g. konačnom otplatom kredita), sve do isplate.

5. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D., ZAGREB, RADNIČKA CESTA 50, OIB: 02535697732, da u roku od 15 dana plati tužitelju RM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], parnični trošak ovog Postupka u iznosu od 3.366,45 Eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi navedenoj u t.4. ove presude, počev od dana donošenja presude, tj. od 27.srpnja 2026. pa do dana isplate, a odbija se tužitelj za preostalim dijelom zatraženog troška i tijeka kamate od podnošenja tužbe (odnosno od svakog pojedinačnog troška postavljenog u troškovniku tužitelja) pa do 26. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

Povučena je tužba, tj. tužbeni zahtjev tužitelja u ranijoj točki 1. koja glasi:

"1. Utvrđuje se da su u Ugovoru o kreditu br. 9010723835, sklopljenom između parničnih stranaka dana 14.09.2005.g., ništetne ugovorne odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržane u dijelu točke 4.1. a koji glasi: „...koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana...“, kao i prva rečenica točke 4.2. istog ugovora, a koja glasi: „...Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvogsrpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene...“"

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 24. prosinca 2021. navodi da su on i tuženik 14. rujna 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 901072835 na iznos u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 88.669,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženog važeće na dan korištenja kredita. Ugovorom da su uglavljene odredbe koje promjenu kamatne stope čine ovisnom isključivo o volji tuženog, a bez kriterija po kojima je moguće odrediti izmijenjenu kamatnu stopu. Tužitelj citira odredbe čl. 4.1., 4.2., 7.2. koje se odnose na kamatnu stopu. Navodi i da su u ugovoru odredbe kojima se povrat obveza iz kredita vezuje uz valutu CHF i to u točkama 4. st. 2, 5. st. 2, 6. st. 2, 7.2. U točki 10. Ugovora da je sadržana odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i uglavljeno da u slučaju prijevremene otplate kredita je korisnik dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini određenim aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. Stranke da su sklopile 9. veljače 2007. Dodatak I ugovoru o kreditu u svezi izvanredne uplate tužitelja, te da mu je tada naplaćena naknada od 2.250,00 kn za tu povećanu uplatu (djelomična prijevremena otplata). Nakon toga stranke da su sklopile 18. svibnja 2010. II Dodatak ugovora radi zamijene solidarnog dužnika i u čl. 11 da je dodano da je korisnik dužan platiti banci naknadu za zamjenu sudionika u iznosu od 300,00 kn. Dana 25. siječnja 2011. stranke da su sklopile III Dodatak ugovoru u kojem su ugovorne strane ugovorile konverziju iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu izraženu u EUR, predmnijevajući da je isti kredit sklopljen s valutnom klauzulom u CHF. U tom Dodatku da je tuženik utvrdio nedospjelu glavnicu kredita u iznosu od 28.507,22 CHF, odnosno 21.930,32 EUR na dan sklapanja Dodatka, što predstavlja novu obvezu tužitelja prema tuženiku. Tužitelj se nadalje poziva na pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Iz istih presuda da proizlazi da je ništena valutna klauzula u predmetnom Ugovoru i klauzula o promjeni kamatne stope. Tužitelj navodi da tuženik nije smio obračunati kamatu iznad početno ugovore od 4,25% godišnje. Ističe da se prilikom sklapanja ugovora nije posebno razgovaralo o ništetnim klauzulama i da nije bio tužitelj upozoren sa povećanim rizikom promjene vrijednosti valute CHF u odnosu na kunu, a kako bi uopće mogao donijeti valjanu odluku o sklapanju ugovora o kreditu. Poziva se tužitelj i na Zakon o zaštiti potrošača i to čl. 138.a i 131. Tijekom trajanja kredita da se mijenjala kamatna stopa koju da je tuženik svojedobno povisivao. Tužitelj da je kod tuženika došao radi refinanciranja ugovora o kreditu u svezi kupnje stambenog prostora s velikim povjerenjem i očekujući pošteno postupanje tuženika. Nije očekivao prema prezentiranom otplatnom planu da će doživjeti ikakve znatne promjene, nije mogao naslutiti da će doći do visokog povećanja kamatne stope i promjene tečaja CHF. Tuženik je prema zaključcima kolektivnog spora mogao predvidjeti što će se desiti u narednom periodu, a nije na isto upozorio tužitelja, već je zloupotrijebio njegovo povjerenje. Tužitelju da je bio poznat jedino iznos kredita, rok otplate i aktualna kamatna stopa, a u pogledu drugih odredbi da je imao povjerenje u tuženika. U odnosu na ništetnu odredbu da se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita, te naknada za zamjenu sudionika navodi se da je ista u suprotnosti s odredbom čl. 1068 ZOO - a/1999. Iz Ugovora da nije jasno koliku bi naknadu trebao platiti tužitelja i na što se odnosi i od čega se sastoji. Poziva se tužitelj i na čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima, te smatra da tuženik nije imao pravo naplatiti nikakvu naknadu za zamjenu sudionika u kreditnom odnosu. Tuženik da je naplatio naknade bez jasne i razumljive razrade utemeljenosti plaćanja istih, te odredbe da su u suprotne načelu savjesnosti i poštenja, budući se na potrošača prebacuje bezrazložni i prekomjerni trošak. Time je stvorena znatna neravnoteža između stranaka. Predmetni ugovor da je unaprijed pripremio tuženik i radi da se o tipskom ugovoru po kojem da se nije moglo pojedinačno pregovarati. Tužitelj potražuje razliku u naplaćenim naknadama i anuitetima u odnosu na one koje je imao pravo naplatiti od tužitelja do učinjene konverzije u iznosu od 33.497,68 kn, sve uvećano za zakonsku zateznu kamatu. Tuženik da je trebao i utvrditi različiti obračun glavnice od glavnice koju je formirao prilikom konverzije, trebao da je utvrditi ostatak glavnice u iznosu od 137.194,18 kn, a ne 21.930,32 EUR, tako da se pojavila neosnovana uvećana nedospjela glavnica od 24.870,88 kn koju bi trebao tuženik naknaditi tužitelju. Slijedom svega tužitelj potražuje povrat neosnovano naplaćenih iznosa zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, traži i utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora, te potražuje i nadoknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu u cijelosti i osnov i visinu. Ističe da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZPK). Smatra da nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove potraživati isplate temeljem tog pravila. Sa Zakonom da je određeno kako se obavlja vraćanje "pretplate". Smatra da tužitelj zanemaruje činjenicu da je potpisao Dodatak kojim je izvršena konverzija, da bi se pretplata trebala izračunati primjenom inicijalne kamatne stope kroz cijelo vrijeme razdoblja trajanja govora i po inicijalnom tečaju, tj. traži izračun prema fiksnoj kamatnoj stopi ne navodeći temeljem čega. Smatra da tužitelj pogrešno tumači presude iz kolektivne zaštite potrošača. Da je sud utvrdio da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu. Smatra da kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu ne bi mogla biti fiksna jer je volja stranaka bila ugovoriti promjenjivu. Protivi se financijskom vještačenju i predloženog metodologiji. Smatra da je tužitelj restituiran, a što proizlazi iz zaključenog Dodatka ugovoru o kreditu i da je tužitelj izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u Dodatku ugovoru o kreditu. Utuženi iznosi da su obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak, da ih je tuženik evidentirao i preračunao u valutu EUR. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva da bi se izgubila svrha intervencije zakonodavca kojoj je cilj bio zaštita potrošača. Jedino da je ništetna konverzija mogao da bi se tražiti povrat učinjenih plaćanja. Smatra da je jedino potrebno utvrditi da li je izračun konverzije izvršen primjenom Zakona. Smatra da stav VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. nema karakter zaključka sa sastanka VSRH, niti pravnog shvaćanja sa sjednice odjela i sjednice sudaca, pa da taj stav ne obvezuje sudove u smislu Zakona o sudovima. Smatra da bi tužitelj ukoliko smatra da nije restituiran kroz konverziju kredita trebao dokazati da su odredbe Dodataka ugovoru o kreditu ništetne, pa tek onda da bi se moglo raspravljati o eventualnoj isplati. Smatra da pravomoćne presude VTSRH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. se odnose na ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, a nemaju učinak na nove konvertirane ugovore. Odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava podnesenog od Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 04. ožujka 2020. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je rješenje posl. br. Gos 1/2019-36 u kojem je iznio stav da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U navedenom rješenju, Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je sljedeće činjenice relevantne za rješavanje ovo predmetnog spora:

„Dakle, trebalo bi zaključiti i ponoviti:

- da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti,

- da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15),

- da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR,

- da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske,

- da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete,

- da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu,

- da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl.“.

2.1. U odnosu na valutnu klauzulu ističe da je ona dopuštena i predviđena Zakonom o obveznim odnosima. Osim toga u ugovoru da se ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama, a niti je anuitet tražen u kunama. Kune da nisu nikada komunicirane klijentu. Smatra da ugovaranje valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju, jer ona djeluje isto prema svim sudionicima. Poziva se i na odluke Ustavnog suda RH broj U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009., te VSRH Rev-1990/91.

2.2. Pogrešna da je premisa tužitelja da je kamatna stopa morala ostati fiksna kroz cijelo ugovoreno razdoblje i da tužitelj pogrešno tumači VTSRH P-7129/13. Poziva se na stav Vrhovnog suda RH vezan uz promjenjivu kamatnu stopu u odluci Revt-249/14. Slijedom svih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja nesporno da je da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome da je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je i učinio. Ugovorna odredba kojom se ovlašćuje banka da mijenja kamatnu stopu da nije sama po sebi nepoštena, niti neodrediva. Osim toga, tužitelj da je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, koji je kod svake promjene kamatne stope tužitelju slao obavijest o tome. Izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. uveden da je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 1. siječnja 2014. Dakle, kriterij promjene kamatne stope uveden je po sili zakona, a za razdoblje prije svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog reguliranog kriterija bi bilo nedopustivo i nezakonito. Ističe i tuženik da je u vrijeme ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., pa se poziva na odredbu čl. 59. Dostavlja Opće uvjete koji da su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev. Oni da su uređivali poslovanje banaka i bili da su objavljeni na internetskim stranicama, te dostupnim poslovnicama, što da je bila obveza tuženika. U Općim uvjetima da stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, a stupanjem na snagu Zakona o kreditnim institucijama 2008. tuženik da je sukladno čl. 306 st. 4 tog Zakona učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke. Tuženik da je dostavljao i izmijenjen otplatni plan i obavijesti o izmjeni kamatne stope. Kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredit je odraz njene poslovne politike i tržišnih uvjeta, te da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope kako u pogledu postojećih ugovora, tako i u pogledu novih usluga. Poziva se i na Direktivu vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima i da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije nepoštena. Da nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija, jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja. Zaključno tuženik ističe i prigovor zastare koji dodatno obrazlaže u podnesku od 4. travnja 2022. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva i potražuje i nadoknadu parničnog troška.

3. Tuženik se u podnesku od 4. svibnja 2022. ponovno očituje na tužbu i osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, te iznosi svoje stajalište da je konverzijom u cijelosti obeštećen tužitelj, poziva se na sudsku praksu Europskog suda. U podnesku od 21. rujna 2022. posebno se očituje na tužbeni zahtjev u odnosu na čl. 10 Ugovora, kao i na čl. 11 II Dodatka ugovora. Ističe i prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita, te da je tužitelj imao mogućnost pregovarati s tužiteljem o navedenim ugovornim odredbama.

4. U podnesku od 8. ožujka 2024. tužitelj se očituje na odgovor na tužbu i ostale podneske tuženika, te povlači točku 1. tužbenog zahtjeva. Navodi da predmetni kredit nije konvertiran prema odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., već je konverzija kredita provedena sklapanjem III Dodatka 25. siječnja 2011. Preplaćeni iznosi nastali osnovom ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu trebali da su biti naknađeni tužitelju, međutim konverzija da je pošla od stava da su ništetne ugovorne odredbe valjane, te je tuženik stoga uvećao ostatak glavnice duga prilikom konverzije. Osporava tužitelj i prigovor zastare. Tužitelj zbog promjene valute u RH i formulacije stope zakonske zatezne kamate ispravlja tužbeni zahtjev u točki 5. U podnesku od 26. travnja 2024. tužitelj se očituje na podnesak tuženika od 22. rujna 2022. i ponovno osporava navode tuženika, predlaže i zadaću za financijskog vještaka, dostavlja sudsku praksu. U podnesku od 30. travnja 2025. tuženik se očituje na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, ističe prigovore pravne prirode, te da nije potrebno pozivati vještaka na ročište radi usmenog očitovanja. Iznos eventualne preplate da se ne može računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kunu, već da se promjena tečaja CHF kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva, a sve s obzirom na volju ugovornih strana. Prilikom donošenja odluke u predmetnoj pravnoj stvari da nije opravdano zanemariti utvrđene negativne vrijednosti, odnosno razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita. III Dodatak ugovoru da predstavlja novu pravnu osnovu koja je u potpunosti zamijenila raniju jer da je istom položaj tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF s korisnikom kredita vezanog uz EUR eventualna pretplata korištena za namirenje budućih i nedospjelih obroka kredita, sve do potpunog iskorištenja pretplate, stoga da zahtjev za isplatu razlike nedospjele glavnice je neosnovan. Nalazom i mišljenjem utvrđeno da je kako je glavnica kredita konvertirana iz valute CHF u valutu EUR te da je potom na tako konvertiranu primijenjenu kamata na kredite za kupnju stambenog objekta koju je tuženik nudio u vrijeme kada je tužitelj sklopio s tuženikom osnovni ugovor o kreditu pa je razlika preplaćenih iznosa korištena za stvaranje budućih anuiteta. Dakle, obzirom da tuženi nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije, već je konvertirao glavnicu kredita koja je ugovorena i to na dan kredita , te kako tužitelj nije bio obvezi vratiti konvertirani kredit u visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF, a tužitelj suprotno ne dokazuje, da tužitelj neosnovano zahtijeva isplatu razlike glavnice. Tužitelj se u podnesku od 6. svibnja 2025. očituje na nalaz i mišljenje vještaka, te sukladno nalazu specificira tužbeni zahtjev u točki 4. U podnesku od 23. srpnja 2025. tužitelj se očituje na podnesak tuženika od 30. travnja 2025., napominje da tzv. negativne vrijednosti na koje prigovara tuženik da su neosnovane, te da sudska praksa na koju se poziva tuženik nije relevantna za ovaj predmet. Ponovno ističe da se ne radi o konvertiranom kreditu prema ZID ZPK. Konverzija kredita u valutu EUR da nije rađena retroaktivno i stoga da tuženik treba tužitelju nadoknaditi sve preplaćene iznose koje su nastale temeljem ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora. Kredit da je u cijelosti otplaćen. Iz nalaza i mišljenja da je vidljivo da iznosi koji su nastali primjenom ništetnih ugovornih odredbi nisu uzeti u obzir prilikom konverzije, te da je tužitelju obračunat veći ostatak glavnice nego što bi to bilo da se uzela u obzir ništetna ugovorna odredba u valutnoj klauzuli CHF. Predlaže dopunu vještačenje obzirom na prigovore tuženika.

5. Na ročištu održanom 2. prosinca 2025. tužitelj ističe da je otplatio cjelokupni kredit 2014. pa da se ne može uopće razmatrati kasnija zakonska konverzija u ovom predmetu. Predložio je dopunsko očitovanje vještaka. U podnesku od 13. travnja 2026. tužitelj se očituje na dopunjeni vještački nalaz, te specificira tužbeni zahtjev ponovno u točki 4.

6. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem izračuna tužitelja tražbine, Dodatka I ugovora o kreditu od 9. veljače 2007., plana otplate predmetnog kredita, III Dodatka ugovoru o kreditu od 25. siječnja 2011., otplatne tablice od 14. rujna 2005., plana otplate predmetnog kredita, pregleda uplata po kreditu na 29. lipnja 2021., II Dodatka ugovoru o kreditu od 18. svibnja 2010., Ugovora o kreditu broj 9010723835 od 14. rujna 2005., knjigovodstvene kartice predmetnog kredita na dan 29. lipnja 2021., Općih uvjeta poslovanja s građanima tuženika od 19. listopada 2004., pregleda kreditnog kalkulatora o konverziji kredita denominiranih u CHF odnosno denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu s Zakonom o potrošačkom kreditiranju Zakonom o kreditnim institucijama od 13. studenog 2015., saslušan je tužitelj, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku MARIMAR-FIN d.o.o. za financijsko vještačenje i usluge, Rijeka, za koje društvo je vještačenje obavila stalni sudski vještak i zaposlenik dipl.oec. RMF, te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka od 17. ožujka 2026., pročitano je očitovanje vještaka od dana 17. ožujka 2026. na podnesak tužitelja.

7. Nesporno je u ovom postupku da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu 14. rujna 2005. za iznos od 88.669,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita (čl. 1), sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, sadržana je u anuitetima i dospijeva zajedno s njima (čl. 4). Početna kamatna stopa je bila u visini od 4,25%. Nesporno je i da je u čl. 7 ugovoreno vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu, zbog koje se mogu mijenjati iznosi anuiteta koje se tužitelj obavezao plaćati. Nesporno je i da je tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita Odlukama banke se mijenjala visina kamatne stope. Nesporno je da je vraćanje kredita vezano za tečaj CHF (čl. 4, 5, 6, 7). Nesporno je i da je tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita se mijenjao i tečaj CHF. U čl. 10 je ugovoreno da u slučaju prijevremene otplate kredita je korisnik kredita dužan platiti naknadu u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. Nesporno je i da su stranke sklopile Dodatak I ugovoru radi izvanredne uplate iznosa od 32.996,95 CHF, izvršene 9. veljače 2007. sa konstatacijom da je nova nedospjela glavnica 50.359,09 CHF. Istim je utvrđen i novi mjesečni anuitet, da je u ugovoreno da je u preostalom dijelu koji nije u suprotnosti s ovim prvim Dodatkom Ugovor ostaje vrijediti. Nesporno je da su stranke zaključile i II Dodatak ugovora o kreditu i da je na dan sklapanja istog kamatna stopa iznosila 5,90%, te da ovim Ugovorom jedan solidarni dužnik se oslobađa obveza, a u njegov pravni položaj stupa novi solidarni dužnik. U čl. 11 se korisnik kredita obvezao platiti naknadu za zamjenu sudionika u kreditu u iznosu od 300,00 kn. Nesporno je da su stranke zaključile i III Dodatak ugovoru o kreditu i na dan sklapanja istog je kamatna stopa iznosila 5,55%, a ovim ugovorom stranke u čl.2 ugovaraju promjene valute obveze otplate kredita iz valutne klauzule CHF u kunskoj protuvrijednosti u kojoj je odobren kredit, u kredit uz valutnu klauzulu u EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR važeće na dan plaćanja kredita. U čl. 3. ugovara da je nedospjela glavnica 28.507,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da će banka konverziju valute obveze plaćanja kredita izvršiti 25. siječnja 2011. na način da će izvršiti konverziju nedospjele glavnice i kredita iz ovog članka u kredit uz novu valutnu klauzulu EUR, da je nova glavnica kredita nakon konverzije 21.930,32 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. U čl. 13 stoji da se sve ostale odredbe iz osnovnog Ugovora koje ovim III Dodatkom nisu mijenjane ostaju i dalje na snazi i primjenjuju se s odredbama ovog III Dodatka.

8. Dakle, ovaj predmetni Ugovor o kreditu broj 9010723835 kojeg su stranke zaključile 14. rujna 2005. nije konvertiran sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama (NN 102/15).

9. Sporna je tvrdnja tužitelja da su u dijelovima odredbe čl. 4 st. 2, čl.5 st. 2,čl. 6 st. 2, čl.7 st. 2,čl. 10 Ugovora, čl.11 II Dodatka ugovoru kreditu broj: 9010723835 od 18.5.2010. ništetne, da li tužitelj ima pravni interes isto tvrditi, te pravo na isplatu kao posljedicu ništetnosti iz razloga što je zaključen III Dodatak ugovora o kreditu kojim je isti konvertiran u kredit u valuti EUR, da li ima pravo i na isplatu naknada koje je platio banci zbog prijevremene otplate i zamjene sudionika, da li je tražbina u zastari. Preostala dostavljena financijska dokumentacija nije sporna i koristila se za financijsko vještačenje i izradu nalaza i mišljenja.

10. Tužitelj RM, vozač, u svom iskazu navodi da je uzeo ovaj stambeni kredit za kupnju stana u kojem je trebao živjeti. Ne može se sada sjetiti zašto se odlučio baš za kredit u ovoj banci i vezan za valutu CHF. Bilo mu je rečeno da je promjenjiva kamatna stopa i da će mu se anuitet nešto promijeniti, ali nije očekivao da bi se mogao toliko promijeniti koliko se mijenjao. U početku su anuiteti iznosili oko 3.000,00 kn, a čini mu se da su rasli možda kroz šest mjeseci za otprilike 300,00 kn, odnosno po 10 - tak posto više u odnosu na prijašnji. Zna da su mu bili pred kraj otplate kredita dosta visoki ti anuiteti i predstavljalo mu je problem otplatiti ih u odnosu na plaću koju je imao, a smatrao je da mu je to prioritet, te se za ostale stvari snalazio. Kredit je uzeo na 16 godina. Otplatio ga je negdje šest mjeseci prije isteka kredita. Pristao je na konverziju kredita u valutu EUR, a kredit je otplaćivao redovito, no ne sjeća se da je imao nekakvu preplatu. Ne može se sjetiti da li mu je i koliko bio manji anuitet nakon konverzije, misli da i nije. Odlučio se za konverziju zbog toga što anuitet kad je bio vezan za valutu CHF se stalno mijenjao i podizao. Tijekom otplate kredita mijenjao je i sudužnika pa se radio novi dodatak, a i dodatak je bio kada je išao na raniju otplatu kredita. Ne sjeća se da su mu bilo što u banci objašnjavali vezano za valutu CHF. Ugovor je pročitao. Ugovor i dodatke je pripremala uvijek banka. Nikad mu nije bilo rečeno da može promijeniti bilo koju odredbu ugovora ili aneksa. Nije mu bilo objašnjeno na koji način će se mijenjati kamatna stopa. Nije ga nitko obavijestio da će se nakon sklapanja ugovora povećati tečaj valute CHF. Nije mu nitko objasnio na što se odnosi naknada na prijevremenu otplatu kredita. Nije mu bilo objašnjeno zbog čega se naplaćuje naknada zbog promjene sudužnika. Njemu se ovaj kredit vezan za valutu CHF činio najpovoljnijim. Promjenjiva kamatna stopa znači da se mijenja kamatna stopa. Nije očekivao da se anuitet može mijenjati u tolikom omjeru u odnosu na onaj koji se mijenjao, a obzirom da je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da se mijenjao tečaj. Ovaj ugovor vezan za valutu CHF mu se u trenutku sklapanja ugovora činio najpovoljnijim, a inače se ne razumije više od toliko. Ranije je imao jedan ugovor po kreditu za kupnju automobila, a ne sjeća se da li je bio u kunama ili vezan uz neku valutu.

11. Iskaz tužitelja je sud cijenio kao uvjerljiv i životan. Njegovo postupanje i sudjelovanje u postupku prilikom ishodovanja kredita sud smatra da je uobičajeno ponašanje klijenta banke, institucije, koji postupa u dobroj vjeri smatrajući da je kao laik koji zaključuje legalan posao, zaštićen, koji ima povjerenje u instituciju. Iz iskaza proizlazi da nije bio uopće upozoren na rizičnost kredita za koji se odlučio.

12. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Tuženik nije osporavao da bi tužitelj bio potrošač.

13. Osnovan je tužbeni zahtjev tužitelja.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

14.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

14.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj PžGž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

14.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj PžGž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

14.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P - 1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

14.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

14.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/06; dalje ZPP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

14.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP -a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tužene se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetnih ugovornih odredbi u ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, te povećanja anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF.

16. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu po stavu ovog suda zahtjev tužitelja iz točke 1. je osnovan.

17. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.

18. Ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obvezno pravnih odnosa.

19. Slijedom navedenog proizlazi da tužitelj osnovano potražuje da se utvrdi dio odredbi čl. 4, 5, 6 i 7 predmetnog ugovora ništetnim. Stoga je odlučeno kao u točki 1. izreke.

20. Iz priloženog Ugovora o kreditu razvidno je da je člankom 10 Ugovora pod naslovom Prijevremena otplata kredita ugovoreno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1., u tom slučaju da je dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.

20.1. U II Dodatku Ugovoru kreditu broj: 9010723835 u čl. 11 korisnik kredita se obavezuje platiti banci naknadu za zamjenu sudionika u kreditu u iznosu od 300,00 kuna.

21. Ocjena je ovog suda da je u ovom postupku odlučno da li se o sporn im ugovornim odredbama iz toč.20 i 20.1. ovog obrazloženja pojedinačno pregovaralo, da li su bile jasne i uočljive ili unaprijed formulirane od strane banke, da li je korisnik kredita kao potrošač na njih imao utjecaja i da li su protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da li uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Na ovaj zahtjev tužitelja iz točke 2., 3. dio točke 4 tužbenog zahtjeva se ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne presude "potrošač" kako to ističe i tuženi, ali je on s te osnove pasivno legitimiran, jer su njemu uplaćene naknade i jedino od njega ih može tražiti tužitelj.

23. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovaralo oko odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita i o naknadi za zamjenu sudionika u kreditu jer su u pitanju odredbe koju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu, pa tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedenih odredbi Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja, a tuženik u ovom postupku nije na pravno relevantan način dokazao da se ne bi radilo o unaprijed formuliranom, standardnom ugovoru i nije dokazao da je tužitelj mogao utjecati na njegov sadržaj.

24. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

25. Navedene odredbe iz predmetnih ugovora u kojima je samo navedeno da se plaća naknada prema aktima banke, odnosno iznos od 300,00 kn nisu sročene jasno i razumljivo i o njima se nisu vodili pojedinačni pregovori. Tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade, pa je sud stajališta da su navedena odredbe ugovora ništetne. Tužitelju je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedene odredbe, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužitelj mogao objektivno predvidjeti da li je to za njega tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takvih odredbi.

26. Tužitelj je bio informiran u samom ugovoru o obvezi plaćanja predmetne naknade za raniju otplatu kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, koje usluge i koji troškovi i u kojoj visini ulaze u tu naknadu. O naknadi za promjenu sudionika u kreditu nije uopće bio ni informiran da se plaća u prema odredbama osnovnog ugovora, a kamo li od čega se sastoji, koje troškove predstavlja. Time tuženik nije postupao u dobroj vjeri, a tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko spornih odredbi, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Takav je stav u vezi sa ulaznim naknadama zauzeo i Vrhovni sud RH u svojim odlukama (Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

27. Slijedom navedenog, sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, obzirom da sukladno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO-a) poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju stana.

28. Dodatno se pojašnjava da je nepoštena ugovorna odredba ona odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Takva odredba je unaprijed formulirana od strane trgovca, potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, nije jasno i razumljivo napisana, te nije lako uočljiva. Nepoštena odredba je ništetna, a njezina ništetnost ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez nje. Učinci utvrđenja ništetnosti idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora, smatra se da takva odredba nikad nije bila ugovorena, a potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa. Slijedom navedeno je valjalo prihvatiti i točke 2. i 3. tužbenog zahtjeva.

29. Prigovor zastare tuženika je neosnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedan drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. iskazano u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-1238/2022 od 11. siječnja 2024.). Tuženik je stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na potraživanje tužitelja ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu na zahtjev, da je podnesen, koji bi se odnosio na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenj ivost kamatne stope zastara bi počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za zahtjev koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž - 6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 24. prosinca 2021., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove od pravomoćnosti odluka iz kolektivnog spora. Nadalje, zastara za potraživanje naknade za prijevremenu otplatu kredita i za promjenu sudionika u kreditu počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost navedenih odredba Ugovora o kreditu, pa je neosnovan prigovor zastare i za taj dio potraživanja.

30. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije trgovačko društvo MARIMAR-FIN d.o.o. za financijsko vještačenje i usluge, Rijeka, za koje društvo je vještačenje obavila stalni sudski vještak i zaposlenik dipl.oec. RMF. Zadatak vještačenja je bila: 1. da se u valuti HRK i EUR utvrdi i iskaže sve više plaćene razlike, a u odnosu na anuitete obračunate primjenom tečaja po kojem je isplaćen kredit (23.09.2005.g.; 1 CHF = 4,789032 kn), sve do konverzije,

2. da se u valuti HRK i EUR utvrdi i iskaže razlika preostale, više zadužene, glavnice prema obračunu banke, na dan konverzije, a u odnosu na ostatak glavnice koji treba utvrditi primjenom početnog otplatnog plana i uz primjenu tečaja po kojem je isplaćen kredit (23.09.2005.g.; 1 CHF = 4,789032 kn),

3. da se utvrdi i iskaže ukupna preplaćena razlika s osnove valutne klauzule, te s osnove razlike više zadužene glavnice na dan konverzije (nalaz po toč. 1 + nalaz po toč. 2 zadaće),

4. da utvrdi i izrazi sve naknade koje je tužitelj platio za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, a prema dokumentaciji sadržanoj u spisu,

5. da se izjasni da li su više uplaćene razlike iz točke 1. predložene zadaće uzete u obzir prilikom konverzije.

30.1. U nalazu od 28. ožujka 2025. vještak trgovačko društvo MARIMAR-FIN d.o.o. za financijsko vještačenje i usluge, Rijeka, za koje društvo je vještačenje obavila stalni sudski vještak i zaposlenik dipl.oec. RMF navodi da :

- više plaćene razlike, a u odnosu na anuitete obračunate primjenom tečaja po kojem je isplaćen kredit (23.09.2005. godine - 1 CHF = 4,789032 HRK), sve do konverzije, odnosno pozitivne tečajne razlike, ukupno iznose *684,08 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 2,

- razlika između glavnica nakon konverzije 25.01.2011., uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno glavnice utvrđene po početnom otplatnom planu i početnom tečaju, nije ispravno uspoređivati iz sljedećih razloga:

- utvrđenjem iznosa razlike u anuitetima pod pretpostavkom ništetnosti tečaja u suštini se otplaćivan kredit sveo na početne uvjete kredita u pogledu tečaja. S osnova valutne klauzule promatra se iznos koji je plaćen u odnosu da je bio plaćen po početnom tečaju, kao i iznos preostale nedospjele glavnice kredita u kunskoj protuvrijednosti.

- dakle, s financijskog aspekta može se promatrati isključivo stvarni ostatak nedospjele glavnice kredita s vk u CHF koja je konvertirana u odnosu na početni tečaj kredita. U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 25.01.2011. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *3.390,15 EUR, u kojem iznosu je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita.

- ukupna preplaćena razlika s osnove valutne klauzule, te s osnove razlike više zadužene glavnice na dan konverzije (nalaz po toč. 1 + nalaz po toč. 2 zadaće) iznosi *4.074,23 EUR,

- tužitelj je tuženiku podmirio naknadu za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita obradu kreditnog zahtjeva dana 09.02.2007. godine u iznosu od *298,63 EUR i naknadu za zamjenu sudionika u kreditu dana 21.07.2010. godine u iznosu od *39,82 EUR.

30.2.Prilikom konverzije nisu uzete u obzir više uplaćene razlike iz toč. 1 zadaće vještačenja. Naime, konverzija je provedena na način da je na dan 25.01.2011. preostala nedospjela glavnica kredita obračunata po srednjem tečaju za CHF na dan konverzije i pretvorena u kredit s vk u EUR obračunato po srednjem tečaju za EUR na dan konverzije, te je utvrđen novi iznos nedospjele glavnice kredita s vk u EUR, dakle sa svim realiziranim promjenama tečaja po kreditu s vk u CHF.

31.U podnesku od 17. ožujka 2026. vještak se očitovao podnesak tužitelja od 24. srpnja 2025. U svom podnesku tužitelj predlaže „Zatražiti od vještaka da se, temeljem dokumentacije iz spisa i eventualne dodatne potrebne dokumentacije, očituje je li više zadužena glavnica kredita na dan konverzije, od 3.390,15 EUR, otplaćena u cijelosti od strane tužitelja, odnosno da li je konvertirani kredit (u koji je uključena ta povećana glavnica) u cijelosti otplaćen i kada.“ Na navedeni prijedlog vještak se očituje kako je sve iznose preplate s osnova promjene tečaja u odnosu na početni tečaj kredita iskazao u Nalazu i mišljenju. S obzirom na to da je konverzija kredita iz vk u CHF u kredit s vk u EUR izvršena na način da se preostala nedospjela glavnica s vk u CHF pretvorila u nedospjelu glavnicu s vk u EUR primjenom srednjih tečajeva za devizne obje valute kao što je opisano u čl. 3 III. Dodatka Ugovora o kreditu od 25.01.2011., kao i Nalazu i mišljenju, pri navedenoj konverziji nema drugih razlika za utvrđenje. Dakle, ispravno je utvrditi sve promjene do izvršene konverzije, a nakon čega je gore opisanom pretvorbom nastao novi kredit s vk u EUR sa svojom početnom kamatnom stopom i svojim početnim tečajem EUR/HRK. Iz izračuna u Tabeli br. 3 Nalaza i mišljenja vidljivo je da nedospjele glavnice kredita s vk u CHF i kredita s vk u EUR na dan konverzije 25.01.2011. jednako iznose u kunskim protuvrijednostima 162.065,06 HRK. Promatrajući u odnosu na početni tečaj kredita nedospjela glavnica kredita na dan 25.01.2011. iznosila bi 136.521,99 HRK. Vještak ističe, kako tužitelj na dan 25.01.2011. nije podmirio u cijelosti nedospjelu glavnicu u iznosu 28.507,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a koja uplata bi se preračunala po početnom tečaju i smatrala preplatom u odnosu na početni tečaj kredita. Dakle, na dan 25.01.2011. tužitelj nije podmirio u cijelosti nedospjelu glavnicu pa mu se iznos razlike od *3.390,15 EUR ne može smatrati preplatom obveze, međutim navedena razlika predstavlja novčani iznos za koji bi tužitelju bila manja zaknjižena obveza nedospjele glavnice konvertiranog kredita da je konverzija izvršena po početnom tečaju kredita, a ne po srednjem tečaju na dan konverzije, odnosno tužitelju bi nedospjela glavnica kredita bila zaknjižena u nižem iznosu, tj. umanjena za iznos od *3.390,15 EUR. Konvertirani kredit u iznosu od 21.930,32 EUR nastavljan je biti otplaćivan u mjesečnim anuitetima počevši od 31.01.2011., te je prijevremeno otplaćen u cijelosti na dan 18.07.2014. Slijedom svega gore navedenog, vještak se očituje kako je vještačenje proveo sukladno određenoj mu zadaći, objektivno, prema pravilima znanosti i struke, te ostaje u cijelosti pri svom Nalazu i mišljenju.

32. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje, te očitovanje vještaka u cijelosti, smatra da je sačinjen stručno i nepristrano. Vještaku je određena zadaća na način da je osnovica za izračun početni tečaj, zbog razloga što je to poznata vrijednost za obje strane u predmetnom ugovoru.

33. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Zahtjev je osnovan iz razloga koji se navode u nastavku, pa je odlučeno kao u točki 4. izreke. Prvenstveno se ponovo napominje da je otpala pravna osnova po kojoj je tuženik od tužitelja primio ukupno zatraženi iznos. Iznose koje tužitelj potražuje po osnovi ništetnosti valutne klauzule potražuje osnovano jer je više platio tuženiku nego što bi platio da nije bilo ništetne klauzule. Konverzija kredita koja je ugovorena za predmetni kredit nije učinjena na način kako to navodi tuženik, da bi se glavnica kredita u CHF koja je ugovorena na dan isplate kredita u kunskoj protuvrijednosti konvertirala na taj dan u valutu EUR. Upravo suprotno, konvertirala se na dan konverzije, 25.01.2011., nedospjela glavnica prema tečaju upravo na taj dan za obje valute, a kako je ugovoreno u čl. 3 III Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010723835. Dakle, u predmetnoj konverziji se nije uzeo u obzir učinak koji je imala ništetna klauzula, tužitelj je platio više tuženiku upravo iznose koje i potražuje u ovom postupku. Isto proizlazi i iz nalaza i očitovanja vještaka. U pravu je tužitelj kada navodi, a obzirom da je prijevremeno otplatio kredit, da je više platio barem u trenutku prijevremene otplate "nedospjele glavnice", jer u trenutku konverzije nije, kada se uzme u obzir ništetna valutna klauzula bio već otplatio cijelu glavnicu. No, njegova bi nedospjela glavnica bila manja da se oduzeo iz obračuna učinak ništetne klauzule. Dakle, tužitelj je više platio anuiteta i imao bi manju nedospjelu glavnicu u ukupnom iznosu od 4.074,23 Eur (684,08 Eur i 3.390,15 eur). Osnovano potražuje i iznose na ime plaćenih naknada po osnovi koja je otpala, ništetnih ugovornih odredbi o istima, u ukupnoj visini od 338,45 Eur.

34. Budući je otpala pravna osnova po kojoj je tuženik od tužitelja primio navedene iznos, to je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju iznose sa zateznim kamatama tekućim od slijedećeg dana nakon stjecanja do isplate sukladno članku 1115., te članku 29. ZOO- a.

35.Odluka iz izreke rješenja temelji se na odredbi čl. 193 st. 2 ZPP-a. Tuženik je zaprimio podnesak tužitelja u kojem on izjavljuje da povlači točku 1. tužbenog zahtjeva, po proteku roka od 15 dana se nije izjasnio o tome, pa se smatra da je pristao na povlačenje.

36.Tužitelj je uspio u sporu u cijelosti, pa se o parničnom trošku odlučuje temeljem odredbe čl. 154. st. 1 ZPP-a. Trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika, sukladan je Tarifi HOK-a. Trošak odvjetnika sastoji od troškova za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1), za sastav četiri obrazložena podneska - 800,00 EUR (8.3.2024.,26.4.2024.,6.5.2025.,23.7.2025.,svaki 200,00 Eur, Tbr. 8 toč. 1), za sastav podneska od 13.4.2026. -100,00 Eur (Tbr.8. toč. 3), za sastav dva podneska - 100,00 Eur ( 23.5.2024.,29.4.2025., svaki 50,00 Eur, Tbr. 8. toč. 4), zastupanje na četiri ročišta u ukupnom iznosu od 800,00 EUR (19.3.2024.,7.5.2024., 2.12.2025.,24.6.2026.-svako 200,00 Eur-Tbr. 9 toč. 1), za četiri izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja na ročišta 200,00 Eur (Tbr. 39 ), dakle ukupno 2.200,00 EUR, a ovi iznosi uvećani za PDV od 550,00 EUR. Tužitelj je imao trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 46,45 EUR, predujma za vještačenje u iznosu od 500,00 Eur, za putovanje punomoćnika iz sjedišta pisarnice u Rijeci na ročišta u Stalnu službu u Opatiju i natrag, u iznosu od 70,00 Eur (0,50 Eur/kmx28 km). Ukupan trošak tužitelja iznosi 3.366,45 EUR, a isti se odbija sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška kao neosnovanog jer nije bio nužan trošak za sastav podneska od 10.10.2024., 2.12.2025. Zakonska zatezna kamata na dosuđeni trošak sukladna je čl. 151 st. 3 ZPP - a., pa je stoga odbijen tužitelj i sa dijelom tijeka kamate. Tužitelj nema obvezu plaćanja sudske pristojbe na presudu.

U Opatiji, 27. srpnja 2026.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja

Pun. tuženika

Po pravomoćnosti sudska pristojba za odgovor na tužbu, i na presudu