Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Posl. br. P-285/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sudac Željko Samardžić, u pravnoj stvari tužiteljice ŽŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Mariju Patači, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupan po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. lipnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, 28. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice ŽŽ koji glasi:

" Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 01/06 od 11.04.2006. godine koji su zaključili JŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], pravni prednik tužitelja, kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d. (OIB: 92963223473) kao kreditor."

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 01/06 od 11.04.2006. godine koji su zaključili JŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] pravni prednik tužitelja, kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d. (OIB: 92963223473) kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, 10 000 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužiteljici ŽŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 3.157,00 EUR (tritisućestopedesetsedam eura) zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iznos kako slijedi:

− na iznos od 0,32 EUR računajući od 14.09.2006. pa do isplate

− na iznos od 1,57 EUR računajući od 20.10.2006. pa do isplate

− na iznos od 66,63 EUR računajući od 16.11.2006. pa do isplate

− na iznos od 26,11 EUR računajući od 16.12.2006.. pa do isplate

− na iznos od 12,29 EUR računajući od 14.11.2008. pa do isplate

− na iznos od 16,42 EUR računajući od 11.01.2009. pa do isplate

− na iznos od 19,12 EUR računajući od 14.02.2009. pa do isplate

− na iznos od 11,29 EUR računajući od 14.03.2009. pa do isplate

− na iznos od 11,95 EUR računajući od 11.04.2009. pa do isplate

− na iznos od 9,41 EUR računajući od 15.05.2009. pa do isplate

− na iznos od 10,14 EUR računajući od 11.06.2009. pa do isplate

− na iznos od 8,70 EUR računajući od 14.07.2009. pa do isplate

− na iznos od 10,45 EUR računajući od 18.08.2009.. pa do isplate

− na iznos od 6,92 EUR računajući od 12.09.2009. pa do isplate

− na iznos od 9,23 EUR računajući od 15.10.2009. pa do isplate

− na iznos od 8,31 EUR računajući od 14.11.2009. pa do isplate

− na iznos od 14,16 EUR računajući od 15.12.2009. pa do isplate

− na iznos od 24,17 EUR računajući od 12.01.2010. pa do isplate

− na iznos od 16,37 EUR računajući od 27.02.2010. pa do isplate

− na iznos od 21,36 EUR računajući od 13.03.2010. pa do isplate

− na iznos od 23,69 EUR računajući od 15.04.2010. pa do isplate

− na iznos od 30,75 EUR računajući od 15.05.2010. pa do isplate

− na iznos od 259,17 EUR računajući od 12.06.2010. pa do isplate

− na iznos od 99,01 EUR računajući od 12.11.2010. pa do isplate

− na iznos od 2.439,46 EUR računajući od 28.09.2011. pa do isplate

koja teče do 31. prosinca 2007. godine sukladno stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, 10 000 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužiteljici ŽŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.812,50 EUR (tisućuosamstodvanaest eura i pedeset centi), zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude 28. srpnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužiteljice radi naknade troškova u preostalom dijelu od 312,50 EUR (tristodvanaest eura i pedeset centi)) odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženika 12. lipnja 2023. godine podnijela tužbu u kojoj navodi da je zakonski nasljednik iza pok. TŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] prema Rješenju o nasljeđivanju javnog bilježnika Borisa Godžirova, poslovni broj: O-666/2022 od 13.07.2022. godine. Ističe da su **.**.2006. godine pok. JŽ kao Korisnik kredita, tužiteljica kao sudužnik te tuženik kao Kreditor, zaključili su Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 01/06. Ugovorom o kreditu tuženik je stavio na raspolaganje tužitelju, kunsku protuvrijednost iznosa od 25.136,51 CHF po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita. Nadalje, ugovoren je rok otplate kredita kroz 7 godina u jednakim mjesečnim anuitetima od 361,32 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja. Navodi da je tuženik unaprijed formulirane standardizirane Ugovore sastavio na način da je u iste uglavio niz nepoštenih ugovornih odredaba i to prije svega kao bitne sastojke Ugovora o kreditu, nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu kojim se ugovorna obveza povrata danog iznosa kredita vezuje uz špekulativnu valutu švicarski franak i to na način da je putem anuitetne otplate kredita ova obveza povezana sa drugom nepoštenom i ništetnom ugovornom odredbom i to onom u kojoj je tuženik uglavio promjenu kamatne stope na način da ista ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja ikakvih, a još manje jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se kamata mijenjati. Ističe da je tuženik opisanim postupanjem pored činjenice da je sastavio takav Ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja cijenu Ugovora kao bitan sastojak Ugovora o kreditu što kamata jest je na ovaj način preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka Ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao anuitet pa time protivno ugovoru usporio i plaćanje glavnice koja je opet sama enormno porasla s osnova povećanja tečaja švicarskog franka, a takvim povećanjem glavnice se povećavala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice. Od strane banke je izostalo potpuno informiranje jer tužitelj nije dobio valjanu informiranu odluku o kreditu koji diže već mu je bilo prezentirano da je ovaj kredit isti kao i bilo koji drugi kredit vezan uz euro ili kunski kredit. Štoviše kredit u švicarskim francima je prikazan kao izuzetno siguran kredit jer da je švicarska valuta stabilna i da će se kroz kamatnu stopu amortizirati bilo kakve eventualne promjene u tečaju te da nema razloga za brigu. Isključivi kreator svih usluga njihovog sadržaja i cijena je bio tuženik koji je opet sam na temelju svojih kriterija određivao je li tužitelj kreditno sposoban. Tuženik je usmjeravao korisnike pa tako i tužitelja CHF indeksirani kredit koji je sam tuženik kreirao kao jeftiniji, dostupniji i jedini moguć i da je taj kredit ista stvar kao i bilo koji drugi jer će tužitelju biti isplaćene kune koje mu ionako trebaju. Smatra da je zbog navedenog predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ništetan. Slijedom navedenog, predlaže sudu donijeti presudu kojom će predmetni ugovor o kreditu utvrditi ništetnim u cijelosti, a podredno, utvrditi ništetnim odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 2.969,79 EUR.

1.1. Nadalje, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost ukupne preplate tužiteljice po predmetnom ugovoru o kreditu, a u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, tužiteljica je podneskom od 19. svibnja 2026. povećala ukupan traženi iznos pa tako sada potražuje 3.157,00 EUR. Budući da se u navedenom slučaju radi o preinaci tužbe, sud je na temelju čl. 190. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/22, 114/22, dalje ZPP) raspravnim rješenjem od 26. lipnja 2026. dopustio takvu preinaku tužbe budući da je tužiteljica nije mogla preinačiti sve do provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovome predmetu, a ista preinaka je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

2. Tuženik je 15. rujna 2023. podnio odgovor na tužbu u kojemu je naveo kako u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Osporava tužiteljici status potrošača. ističe prigovor zastare. Navodi kako možebitna i eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što tuženik u cijelosti osporava da bi bio slučaj u konkretnom predmetu, ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora. Ističe da primjenjujući stavove Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno 8 istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Osporava tijek zakonskih kamata na potraživane iznose. Slijedom navedenog, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

2.1. Nadalje, tuženik u podnesku od 11. studenog 2024. ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 193,28 EUR (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), no na ročištu od 26. lipnja 2026. tuženik navodi da nakon što je upoznat da tužiteljica nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja potražuje više plaćene iznose umanjene za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni, odustaje od procesnopravnog prigovora radi prebijanja pa sud o istome ovom presudom nije odlučivao.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u spis te je pročitao dokumentaciju priloženu uz tužbu tužiteljice od 12. lipnja 2023. (str. 9-29 spisa), dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu od 15. rujna 2023. (str. 42-137 spisa), nalaz i mišljenje vještaka CŽ od 21. ožujka 2025. (str. 560-570 spisa), očitovanje vještaka od 19. lipnja 2026. (str. 683-685 spisa), te su saslušani vještak CŽ i tužiteljica ŽŽ.

3.1. Stranke su na ročištu od 26. lipnja 2026. navele kako nemaju daljnjih dokaznih prijedloga.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice kao eventualno postavljeni je osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su pok. suprug tužiteljice u svojstvu korisnika kredita te tužiteljica u svojstvu sudužnika s tuženikom sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 11. travnja 2006. godine u iznosu od 25.136,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne, s rokom otplate od 7 godina. Također, nije sporno da je tužiteljica jedina zakonska nasljednica iza svoga pokojnog supruga koji je predmetni ugovor sklopio u svojstvu korisnika kredita, te da su u ostavinsku imovinu iza istoga unesena i prava iz predmetnog ugovora o kreditu, koja je naslijedila tužiteljica kao njegova jedina zakonska nasljednica.

6. No, sporno je jesu li u predmetni ugovor inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne, pa slijedom toga ima li tužitelj pravo na isplatu. Također, sporno je li eventualna ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu povlači za sobom ništetnost ugovora o kreditu u cijelosti. Sporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli jasna i razumljiva, pa je li stoga dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Sporno je, mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, te presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, obzirom na prigovor tuženika sporno je, je li nastupila zastara potraživanja, pa je sporna i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, kao i status potrošača tužiteljice.

7. Iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 01/06 od 11. travnja 2006. , utvrđeno je su pok. suprug tužiteljice u svojstvu korisnika kredita te tužiteljica u svojstvu sudužnika s tuženikom sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 11. travnja 2006. godine u iznosu od 25.136,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne, s rokom otplate od 7 godina. Odredbom čl. 6. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja.

8. Iz nalaza i mišljenja vještaka CŽ od 21. ožujka 2025., utvrđeno je da je financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem provedenim na okolnost svakomjesečne pretplate rate kredita s obzirom na ugovorenu valutnu klauzulu i rast tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF prilikom isplate kredita, utvrđeno da je preplaćeno tečajnih razlika u ukupnom iznosu od 3.157,00 EUR, specificirano na pojedinačne iznose s datumima uplate kao u nalazu i mišljenju.

8.1. Vještak je i saslušan na ročištu održanom 26. lipnja 2026. te je naveo da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja od 21. ožujka 2025. Naveo je kako je upućen u prigovor tuženika na isti nalaz, a u kojem nalazu isti ne osporava njegov matematički izračun, već samo navodi da nije uzeo u obzir razdoblja kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoren. U odnosu na takav navod može reći da isti nije točan i to iz razloga što je iz nalaza od 21. ožujka 2025. jasno vidljivo i to u tabelarnim prikazima na stranicama 6-9 da je uzeo u obzir i takva razdoblja što je vidljivo iz negativnih predznaka, a u konačnom zaključku je iste negativne iznose uključio u konačnu preplatu, što je vidljivo iz salda na stranici 9.

9. Preostalu materijalnu dokumentaciju sud nije posebno reproducirao budući da se ista ne odnosi na sporne i odlučne činjenice za predmetni postupak.

10. Tužiteljica ŽŽ saslušana je na ročištu od 26. lipnja 2026. te je navela da je predmetni ugovor o kreditu njezin pokojni suprug kao korisnik kredita sklopio 2006. godine, a ona je sudjelovala u takvom ugovornom odnosu kao sudužnik. Isti kredit su dizali budući da im je bio potreban novac radi kupnje osobnog automobila, a upravo u takvu svrhu su i iskoristili iznos kredita, te su kupili osobni automobil koji su koristili za njihove privatne potrebe. Takav automobil vozi i dandanas, radi se o OPEL ASTRI. Ona je kao sudužnik bila prisutna razgovoru djelatnika banke i supruga prilikom razgovora o sklapanju ugovora o kreditu. Zna da je djelatnik banke suprugu rekao da ispunjava uvjete isključivo za dizanje kredita u valuti CHF, te je rekao da je to za njega najpovoljnija opcija. Djelatnik im nije ništa objašnjavao o nekakvim mogućim rizicima valutne klauzule, odnosno nije ih upozorio o čemu bi rast tečaja CHF uopće ovisio, kao niti da bi on mogao toliko narasti da bi to moglo predstavljati toliki rast rate kredita. Ugovor o kreditu je bio sastavljen od strane tuženika, te su ih oni pozvali da isti potpišu na već gotovom pisanom obrascu. Zna da nije cijeli ugovor pročitala. Na poseban upit punomoćnika tuženika navela je da se ne može sjetiti kada su ostali ljudi počeli podizati tužbe u istovrsnim predmetima. Njezin suprug baš nije dobro govorio hrvatski, bio je Ž. Znala se žaliti banci zbog rasta tečaja CHF.

11. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Valja napomenuti kako sud prije svega prihvaća nalaz i mišljenje vještaka CŽ kao istinit budući da je isti dan od strane stručne i nepristrane osobe u ovome postupku, a koja je svojim usmenim izlaganjem na ročištu održanom pred ovim sudom 26. lipnja 2026. dodatno obrazložila svoja stajališta i otklonila prigovore tuženika, dok punomoćnik tuženika na navedenom ročištu vještaku nije postavljao nikakva pitanja ili stavljao primjedbe, već je štoviše, nakon usmenog izlaganja vještaka i odustao od svog procesnopravnog prigovora radi prebijanja. Tuženik je prethodno na navedeni nalaz i mišljenje stavljao prigovore pravne prirode. Naime, predmet ovog tužbenog zahtjeva je utvrđivanje visine nastale rastom tečaja CHF tijekom otplatnog razdoblja, pa je vještačenje provedeno primjenom tečaja CHF prilikom isplate kredita. Sud je smatrao opravdanim visinu tužbenog zahtjeva utvrditi upravo tečajem CHF važećim na dan isplate kredita tužiteljici jer je jedino ona protuvrijednost u kunama u trenutku isplate kredita tužiteljici, bila poznata, a odredba ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula utvrđena je ništetnom (što će biti obrazloženo u daljnjim točkama obrazloženja), pa ne proizvodi pravne učinke.

12. Također, sud prihvaća i iskaz tužiteljice ŽŽ kao istinit budući da isti djeluje životno, logično i uvjerljivo, a tuženik na isti nije niti stavljao nikakve prigovore. Nadalje, iskaz tužiteljice je u skladu i s materijalnom dokumentacijom u spisu, pregledu prometa po kreditu i specifikaciji uplata, iz kojih je utvrđeno da je tužiteljici tijekom razdoblja otplate mjesečna rata kredita konstantno rasla.

13. Iz ovako reproduciranih i ocijenjenih dokaza sud je nedvojbeno utvrdio da je se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, o ugovorenoj valutnoj klauzuli, nije pregovaralo. Suprotno navodima tuženika, tuženik nije dokazao da je s pok. suprugom tužiteljice, kao potrošačem i tužiteljicom pregovarao o spornoj odredbi, niti je iste u cijelosti valjano informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Upravo suprotno, iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF predočen najpovoljnijim, te je s punim povjerenjem u sugestiju službenika banke takav ugovor i prihvaćen. Stoga, sud iz iskaza tužiteljice utvrđuje da nije bila upozorena na rizike koje donosi ugovaranje valutne klauzule. Sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem kazuje da je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF predočen kao najpovoljniji, a što je pok. supruga i nju ponukalo na sklapanje upravo tog ugovora. Osim toga, riječ je o tipskom ugovoru. Također, utvrđeno je da je od strane tužiteljice tuženiku preplaćeno tečajnih razlika u iznosu od 3.175,00 EUR u više anuiteta posebno specificiranih kao u nalazu i mišljenju vještaka. Također, utvrđeno je da predmetni ugovor o kreditu ima potrošačko svojstvo.

14. Tužiteljica se vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorene valutne klauzule osnovano poziva na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17-10, kao odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 16. rujna 2019. godine u kojima se zauzima stav i potvrđuje da je između ostalih i tuženik u određeno navedenom razdoblju (u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

15. Pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi su ona kojima je sud vezan u parnici u kojoj se osoba na njih poziva (čl. 502.c ZPP-a), a što je slučaj u konkretnom postupku. Stoga, sud nije smatrao osnovanim prigovor tuženika kako se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet.

16. Prema odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22; dalje: ZZP/22), a koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate. Povezujući navedene zakonske odredbe s odredbom čl. 502.c ZPP-a, valja zaključiti da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

17. Nadalje, odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

18. Tužiteljica je bila u neravnopravnom položaju prema tuženiku jer formulacija ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije mogla biti razumljiva ne samo prosječnom potrošaču, već i svakom potrošaču. Takvo postupanje tuženika uzrokovalo je neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni elementi ugovora. Također, tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa povećanim rizikom koji donosi ugovaranje valutne klauzule jer je postojao rizični element i to promjenjiva glavnica, pa je iz svih navedenih razloga postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava.

19. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je potrošač, odnosno tužiteljica, u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe.

20. Sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbe čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03, pa kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljivu ugovornu odredbu, to se na takvu odredbu, suprotno navodima tuženika isticanih tijekom postupka, ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

21. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet je bitan element ugovora o kreditu, odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu, a na temelju koje se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužiteljici nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav joj je kredit predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužiteljice, pa je takva nepoštena ugovorna odredba ništetna na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03.

22. Naime, u odnosu na prvi postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice da se predmetni ugovor o kreditu u cijelosti utvrdi kao ništetan, valja naglasiti da valutna klauzula spada u tzv. zaštitne klauzule koja ima za cilj osiguranje stabilnosti obveza ugovornih strana, pa kada valutna klauzula nije postigla svoju svrhu i kada je primjenom iste došlo do odstupanja od opravdanih očekivanja korisnika kredita (radi čega je utvrđena ništetnom), to i po ocjeni ovoga suda ugovor može opstati bez te odredbe. S obzirom da se stabilnost u pravima i obvezama stranaka postiže upravo bez tzv. zaštitne klauzule, to oslobađanjem ugovora o kreditu od valutne klauzule on ostaje na snazi kao kredit u kojem su obveze ugovornih strana određene u kunama, a što u bitnome ne odstupa od volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora, pa stoga činjenica da je odredba o valutnoj klauzuli s obvezama stranaka vezanim uz tečaj CHF ništetna nije razlog zbog kojeg u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu ne bi mogao opstati (članak 324. ZOO).

22.1. Također, i eventualno utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke nema učinak nemogućnosti opstanka Ugovora o kreditu, s obzirom da bi uklanjanjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope ostala na snazi odredba o jasno određenoj početnoj kamatnoj stopi za cijelo vrijeme za koje je ugovor sklopljen.

22.2. Slijedom navedenog, sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti, pa je odlučeno kao pod t. I. izreke.

23. Dakle, sud je onda odlučivao o eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice. Odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, u unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati, niti utjecati na njegov sadržaj. U postupku je, iskazom tužiteljice, utvrđeno da je pok. suprugu tužiteljice i njoj predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen kao najpovoljniji, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora isti su dovedeni u nepovoljnijoj položaj u odnosu na tuženika. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te nije bilo moguće utjecati na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03), radi čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

24. Nije cijenjen osnovanim prigovor tuženika da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo, jer suprotno proizlazi iz iskaza tužiteljice, a tuženik nije predložio provesti određene dokazne prijedloge iz kojih bi proizlazilo suprotno.

25. Tužiteljica ima pravo na isplatu temeljem stečenog bez osnove, a što je osnovna posljedica ništetnosti.

26. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/2005, dalje ZOO), a koji se, obzirom na vrijeme sklopljenog ugovora (11. travnja 2006. godine), ima primijeniti u konkretnom slučaju, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno je da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

27. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju.

28. Stoga, kako je odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule ništetna, tuženik je dužan vratiti sve što je stekao na temelju ništetne odredbe.

29. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, a čiji matematički izračun stranke nisu osporavale već je tuženik samo isticao prigovore pravne prirode koji su otklonjeni u obrazloženju ove presude, valja napomenuti kako je iz istog nalaza nedvojbeno utvrđeno u kojim mjesecima je tužiteljica preplatila razliku tečaja, a koji zbroj čini ukupan iznos od 3.157,00 EUR (umanjeno za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni).

30. Kako je sud prethodno zauzeo pravno shvaćanje da je ništetna odredba Ugovora o valutnoj klauzuli, a razlika je utvrđena provedenim vještačenjem koje je sud u cijelosti prihvatio i na temelju kojeg nalaza je tužiteljica postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev podneskom od 19. svibnja 2025., sud je primjenom čl. 1111. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 3.157,00 EUR specificirano na pojedinačne iznose kao u nalazu i mišljenju vještaka, što čini zbroj više plaćenih iznosa na ime nepoštene odredbe, a sve kako stoji u izreci presude pod točkom III.

31. Tužiteljici su priznate kamate u skladu sa zatraženim, od prvog sljedećeg dana od dana plaćanja pojedinog anuiteta pa do isplate, a što je utvrđeno iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, u skladu s čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužiteljici pripadaju kamate kako je i postavljeno tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci presude.

32. Sud nije prihvatio osnovanim istaknuti prigovor zastare u skladu sa shvaćanjem iznesenom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od 20. veljače 2018. godine, a koje je suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine, a koji glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavog ugovora. Naknadnim tumačenjem Vrhovnog suda broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine, prethodno je tumačenje dopunjeno uz obrazloženje da se isto odnosi samo na one Ugovore o kreditu koji su sklopljeni s pravnim osobama koje nisu bile stranke kolektivnog spora. Kako je prethodno zauzet stav da se na tuženika primjenjuju pravna shvaćanja iz kolektivnog spora, to je zastara u konkretnom slučaju počela teći 14. lipnja 2018. godine donošenjem presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17. Kako je tužba podnesena 12. lipnja 2023. godine to do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od 5 godina, pa nije nastupila niti zastara tražbine. Također, a i u odnosu na prigovor zastare tuženika na preinačeni dio tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, isti prigovor nije osnovan, a sve to u skladu sa shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024-5.

33. Osim toga, iz iskaza tužiteljice, te Ugovora o kreditu utvrđeno je da je kredit realiziran radi kupnje osobnog vozila, pa je korisnik kredita u ugovornom odnosu s tuženikom nastupao kao potrošač u smislu ZZP/03, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

34. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

34.1. Naime, budući da je sud odbio glavni tužbeni zahtjev tužiteljice, a u cijelosti je prihvatio podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev pri čemu u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev nije nastao nikakav posebni trošak, tužiteljici je sud uspjeh u postupku utvrđivao samo u odnosu na prihvaćeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, pa se ima smatrati da je stoga tužiteljica u predmetnom postupku uspjela u cijelosti.

35. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 2.125,00 EUR. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje OT), i to trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1), sastav podneska od 6. studenog 2023. godine kojim se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1), sastav podneska od 19. svibnja 2025. godine kojim je postavljen tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1), sastav podneska od 27. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1), trošak pristupa ročištu od 12. studenog 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1), te 26. lipnja 2026. u iznosu od 200,00 UER (Tbr. 9/1). Tužiteljici je priznat i trošak sastava podneska od 10. listopada 2023. no samo u iznosu od 50,00 EUR (tužiteljica zatražila 200,00 EUR) budući da se ne radi o obrazloženom podnesku već tužiteljica istim od suda traži odobrenje radi očitovanja na odgovor na tužbu tuženika (Tbr. 8/4), a sve navedeno uvećano za PDV od 25%. Tužiteljici je priznat i trošak plaćenog predujma financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR. Naime, tužiteljici nije priznat trošak pristupa ročištu za objavu presude u zatraženom iznosu od 125,00 EUR (s uključenim PDV-om) iz razloga što je takav trošak budući i neizvjestan, a ukoliko punomoćnik tužiteljice pristupi na navedeno ročište, na istome može postaviti svoj zahtjev radi naknade takvog troška. Sve navedeno ukupno iznosi 1.812,50 EUR, a na koji iznos su tužiteljici dosuđene i zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice radi naknade parničnog troška odbijen kao neosnovan.

36. Slijedom navedenog, u odnosu na troškove parničnog postupka odlučeno je kao pod toč. IV. izreke.

U Đakovu 28. srpnja 2026.

Sudac

Željko Samardžić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku